Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na „slučaj Stepinac“

Prošlog tjedna je na katoličkom blogu Exsultet objavljen članak, reakcija na nedavne izjave Njegove Svetosti gospodina Irineja, patrijarha šeste kanonske patrijaršije jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Članak Zašto Irineju smeta Stepinac? prenio je i popularni katolički portal bitno.net, doduše u skraćenoj i ublaženoj verziji: Zašto srpskom patrijarhu Irineju smeta Stepinac? Pošto je u tom članku iznesen niz teških riječi i optužbi na račun patrijarha, kojeg se naziva lažljivcem i klevetnikom, te cijele SPC, i pošto je isti rezultirao gomilom prostačkih, vulgarnih, grešnih, agresivnih i svetogrdnih komentara katoličkih čitatelja, red je da autorici i njenim istomišljenicima objasnimo neke stvari.

Uglavnom, sažetak članka je sljedeći: izbio je Drugi svjetski rat, u njemu je nastao progon Srba, u tom progonu je zagrebački nadbiskup Stepinac reagirao kršćanski i zaštitnički, spašavajući Srbe, međutim, današnja SPC, usprkos povijesnim dokazima, kleveće Stepinca i laže o njemu, zaustavlja njegovu kanonizaciju, a sve zato jer mrzi Hrvate i radi na uspostavi Velike Srbije u sprezi sa Šešeljem i srpskim političarima.

Što se tiče famoznog „zaustavljanja kanonizacije“, termina koji se neprekidno papagajski ponavlja u medijima, ne razumijem u čemu je to SPC „zaustavila kanonizaciju“? Po samom nauku Katoličke Crkve Stepinac je već svet (ne postoji suštinska razlika između sveca i blaženika u katolicizmu – blaženik je isto svetac, samo lokalni), te je i SPC konstantno do sada ponavljala kako je ta kanonizacija isključivo u nadležnosti Katoličke Crkve, i da će primiti odluku, kakva god bila, što je i razumljivo, jer tako i tako nitko u pravoslavlju ne štuje katoličke svece. Kakvo „zaustavljanje kanonizacije“? Zar je SPC vezala ruke papi, okovala ga u lance, okupirala Vatikan? Ako netko ima problem s ovime, tada je prava adresa za njega isključivo Rim, a ne beogradska patrijaršija.

Pravoslavni biskupi su više puta javno isticali u intervjuima kako im je poznato da Stepinac ima izvjesne zasluge u spašavanju pojedinaca i grupa, kako komunistička presuda ne može biti temelj za razgovor o njemu, kako treba biti oprezan kada se govori o njemu, jer se radi o složenoj osobi u složenom vremenu, koja je jednom dijelu ljudi bila spasitelj. Sve te izjave pojedinih predstavnika srpskog episkopata su dostupne i na internetu, i na kraju krajeva, SPC je i pristala ući u mješovitu komisiju, saslušati katoličku stranu, i eto, rezultate te komisije čekamo, pošto ne znamo ni kako su tekle rasprave, ni što je u njima zaključeno. Međutim, mediji se i nisu baš pretrgli da te izjave pravoslavne strane prenesu, tako da se konstruirao dojam u javnosti kako pravoslavnu stranu baš briga za osjećaje i argumente katolika.

Ako srpskoj, pravoslavnoj strani nisu nepoznati svi ovi detalji, i ukoliko priznaje složenost i ličnosti i vremena, onda se, naravno, postavlja pitanje koji je to crimen Stepinca, gledano iz srpskog kuta? Odgovor je jasan: Nezavisna Država Hrvatska – NDH. Naime, Hrvati često zaboravljaju da srpski narod ima jedno specifično iskustvo NDH, a to je iskustvo genocida. Za razliku od današnje Republike Hrvatske, koja je višestranačka demokracija, koja priznaje manjine, i koja je partner SPC u pastoralnom, kulturnom i karitativnom djelovanju, te ima s njom i potpisane ugovore (suprotno lažima da SPC ne priznaje RH – temeljni uvjet za sklapanje ugovora je valjda uzajamno priznanje stranki), NDH je bila totalitarna isključiva država, koja se nije ograničavala samo na hrvatskoj nezavisnosti, već je željela postići etnički čistu Hrvatsku. Zato je proveden genocid nad Židovima, Romima, i Srbima, ali su likvidirane i političke stranke, politički nepoćudni Hrvati, te neke vjerske zajednice poput Hrvatske Starokatoličke Crkve. Naravno, žestoko su stradali Srbi, njih nešto više od dva milijuna po procjeni SPC (brojka od 1 900 000 je iz 1931.g., i za vrijeme rata nije bila aktualna). Tu se dakle radilo da se sustavnim ubijanjem, protjerivanjem i prevođenjem na druge vjere (uglavnom katolicizam, iako je bilo i primjera prihvaćanja protestantizma i islama), kao i potpunim brisanjem višestoljetne kulturne prisutnosti Srba, pravoslavlja i SPC na teritoriju Hrvatske, Bosne i Srijema, posve iskorijeni dvomilijunski narod. Zabranjena je bila ćirilica čak i u privatnoj upotrebi (!), rušene su crkve, harana groblja, neprocjenjiva kulturna i pisana baština ovog naroda je otišla u nepovrat.

Tako npr., kada je komunistička vlast ušla u Zagreb, Stepinac je još godinu dana bio slobodan čovjek, javno napadao komuniste, sastančio s njima, pojavljivao se čak u VIP loži na partizanskim mimohodima, rame uz rame s Bakarićem i sovjetskim generalima, da bi mu tek nakon toga bilo priređeno suđenje – kakvo takvo, ali suđenje. Izrečenu kaznu nije ni odslužio, jer mu je tamnovanje olakšano, a kasnije i pretvoreno u kućni pritvor. Za razliku od njega, srpski episkopat je bio bez suđenja, bez saslušanja, odmah po uspostavi NDH, što ubijen, što protjeran. Ubijeni su episkopi Sava, Platon i Petar, uz mučenje i masakriranje; Platon je izvađen iznakažen iz rijeke Vrbasa, a drugoj dvojici se ni grob ne zna, vjerojatno počivaju negdje u nekoj jami na Velebitu. Kako bi katolici reagirali da je netko tako postupio s njihovim episkopatom? Ili sudbina Dositeja Zagrebačkog, koji je u starim danima pretvoren u invalida i stočnim vagonom deportiran u Srbiju. Jesu li pojedinci uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije, i to dvomilijunskog naroda?

Taj genocid je bio jedna od osnovnih stavki na kojima se zasnivala NDH, i zato je u očima Srba, kao naroda, ta tvorevina prvenstveno genocidna, te je svatko tko je u njoj sudjelovao, sudjelovao i u genocidu. U očima Srba, svatko tko je dao svoj doprinos egzistiranju NDH, dao je svoj doprinos egzistiranju genocida nad njima. Pogotovo se to odnosi na ljude na položajima, na ljude koji su imali vodstvenu ulogu u narodu, pa tako i na Stepinca, koji je od početka do kraja bio lojalan toj tvorevini.

I tu se uopće ne radi o tome je li on spašavao ljude ili nije – što znači spašavanje ljudi, pojedinaca i grupa, ako se istovremeno podupire tvorevina kojoj je taj genocid upisan u temeljne postulate? Spašavao je djecu, srpsku siročad? A tko je tu djecu učinio siročadi, tko im je oduzeo roditelje, kuće, braću, crkve, vjeru, sakramente, djetinjstvo? Oduzela im je NDH, kojoj je apsolutno lojalan bio upravo on.

Uostalom, što to znači „spašavati djecu“? Svakom zdravom čovjeku je pomaganje ugroženim ljudima, napose slabima i malenima, obveza već po savjesti i naravnom zakonu, bio kršćanin ili ne. Dan-danas imamo tisuće ljudi raznih uvjerenja, katolika, pravoslavaca, protestanata, muslimana, ateista i agnostika, koji volontiraju u ratnim zonama, u područjima gladi, nepogoda i epidemija, spašavajući djecu, i pritom često riskirajući više nego Stepinac tada. Tako da ja osobno ne vidim po kojoj osnovi bi pravoslavni trebali biti njemu zahvalni što je u nekoliko navrata spasio, kažu, skoro 30 000 ljudi, i na temelju toga zaboraviti njegovu potporu NDH koja je, ponavljam, pokušala izbrisati taj narod i tu Crkvu s lica zemlje, kao da nikada nisu ni postojali.

Okolnosti i motivi tog spašavanja su predmet različitih interpretacija. Dok katolici tvrde da je spašavao, mnoge srpske organizacije i povjesničari osporavaju to, tvrdeći da su unesrećenoj djeci mijenjani i vjera i narodnost, te je na taj način faktički dan legitimitet i završni pečat genocidu. Srbi svoju interpretaciju temelje na vlastitom iskustvu, na onome što su na svojoj koži proživjeli – zašto Hrvati misle da se hrvatska interpretacija mora silom nametnuti Srbima kontra njihovog iskustva?

Stepinac se pojavio i na otvaranju lažne „HPC“, koja je bila negacija i Srba i pravoslavlja, i tom prilikom se prenosi njegova izjava „a dok sam ja to predlagao (osnivanje HPC) nije valjalo“, što je izravno miješanje u život Pravoslavne Crkve.

Nakon svega toga se, bez imalo skrupula, Stepinca nazove, ni manje ni više, nego „zaštitnikom srpskog naroda“ (i bez volje tog naroda; valjda bi se i Srbe trebalo nešto pitati prije nego im se dodjeljuju „zaštitnici“), i nakon toga slijedi iščuđavanje zašto srpska strana daje katkad žestoke izjave. Razumijete li sada zašto?

Naravno, i u Katoličkoj Crkvi postoje inteligentni ljudi koji shvaćaju da ovakva, autentična NDH i svetac univerzalne Crkve, ne idu u jednoj rečenici, zato nije ni čudo, da paralelno sa širenjem njegovog kulta ide i žestoki revizionizam, koji se zapravo svodi na to da genocida u NDH nije ni bilo.

Krajnja računica: Stepinac svetošću opran od svake ljage, jer je spašavao pojedince i grupe ljudi, a to što je podupirao NDH izgladit će se tako što će se ovu rehabilitirati i amnestirati od svakog zla, Srbi nisu uopće stradavali, ako i jesu, radilo se pojedinačnim incidentima, i – pojeo vuk magare. Shvaćate li koje je to sipanje soli na ranu obiteljima koje u svojoj obiteljskoj memoriji nose traume iz tog razdoblja?

Tako da pravoslavni duhovnici imaju i pravo i obvezu da budu uz svoj narod, i da ga, ne samo štite sada, već i da njeguju sjećanje na njegovu prošlost. U tome je stvar, a ne da netko mrzi Hrvate i želi Veliku Srbiju. To je vrlo klevetnički napad na srpskog patrijarha.

Čovjek se u životu mora uživjeti u kožu drugoga, da bi razumio kako je drugome, što ga muči, a ne samo tjerati svoju verziju priče. Treba dozvoliti i drugome da kaže što ima, i da iznese svoje povijesno iskustvo. A ovakvi tekstovi sigurno ne doprinose uzajamnom razumijevanju.

23 misli o “Mrzi li SPC Hrvate ili jedna reakcija na „slučaj Stepinac“

  1. Slučajno sam naišla na vaš blog, pa tako komentiram i stare tekstove. Pokazujete dozu objektivnosti ali ipak i kod vas prevladava srpska mitomanija o genocidu Srba u NDH.
    Sam termin genocid je neprimjeren, jer za proglasiti genocid su jasni kriteriji na svjetskoj razini.
    Ne negiram zločine, ali treba ipak biti objektivan, ukliko doista želite dijalog i čuti drugu stranu. Sa svake strane ima ekstrema, uvreda i ponižavanja, ali ako ćemo se držati principa objektivnosti onda nema preuveličavanja, ni umanjivanja.
    Dakle brojka o dva milijuna Srba pobijenih u NDH, je totalno pretjerana i nedokazana. To i je dokaz vaše srpske mitomanije i laži.
    Tu stvarno ne pokazujete ni malo objektivnosti.
    Ne postoji akademski konsenzus oko ovog događaja kada su nacisti postavili marionetski režim ustaša u NDH. Procjene sežu od 270.000 do 700.000 ubijenih, makar se ova zadnja brojka smatra pretjeranom pošto prelazi ukupan broj žrtava Drugog svjetskog rata na području cijele Jugoslavije koji je prema ispitivanju iz 1964. iznosio 597.323. Broj žrtava je vjerojatno negdje oko 300.000, isključujući i smrti uzrokovane partizanima, četnicima i savezničkim bombardiranjem. Broj Srba smanjio se u samoj Hrvatskoj sa 633.000 (1931.) na 543.795 (1948.), što je 89 205 žrtava. Bosna je imala 129.114 srpskih žrtava tijekom rata. U Beogradskom muzeju Holokausta skupljeno je 77.743 imena žrtava logora Jasenovca. Moderna hrvatska vlada ograđuje se od tih zločina i svakog travnja obilježava obljetnicu stradanja u Jasenovcu gdje se odaje počast žrtvama.
    Nigdje milijunskih srpskih žrtava! Nebulozno!
    Pokušaji lažnog prikazivanja broja stradalih Srba u NDH idu do broja od više 2 milijuna stradalih Srba.
    Broj stradalih Srba na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom Drugog svjetskog rata može se procijeniti usporedbom rezultata popisa stanovništva prije i poslije rata, 1931. i 1948. godine. NDH je postojala na području Hrvatske bez Baranje, cijele Bosne i Hercegovine te Srijema. Na tom je području 1931. godine popisano 1.790.000 Srba, a 1948. Srbima se izjasnilo 1.829.000. Za usporedbu sa stanjem prije rata, od tog broja treba odbiti Muslimane koji su se izjasnili kao Jugoslaveni, a dodati one koji su iselili u Vojvodinu ili inozemstvo; to daje 1.907.000 “pravih” Srba.
    Da bi se dobio stvarni ratni gubitak (broj poginulih ili ubijenih), treba procijeniti koliko je Srba bilo uoči rata 1941. godine, koliko bi bio 1948. da nije bilo rata, te koliki je čisti demografski gubitak zbog smanjenog nataliteta i povećanog mortaliteta za vrijeme rata. Ta su demografska istraživanja krajem 1980-ih nezavisno jedan od drugog izvršili Vladimir Žerjavić i Bogoljub Kočović. Prvi procjenjuje broj žrtava na 335.000, a drugi na 370.000.

    Vladimir Žerjavić 1995. godine iznosi procjenu o 322.000 ukupnih srpskih žrtvi s područja NDH, u čemu 82 tisuća pripadnika partizanskih i 23 tisuće pripadnika četničkih postrojbi, 25 tisuća umrlih od tifusa, 20 tisuća civila stradalih u njemačkom logoru Sajmište kod Zemuna i daljnjih 45 tisuća civila pobijenih od Nijemaca na drugim mjestima, 15 tisuća civila pobijenih od Talijana, 34 tisuće civila stradalih u borbama ustaša, četnika i partizana, 28 tisuća pobijenih na raznim mjestima, te 50 tisuća pobijenih u sustavu logora Jasenovac.

    Ovi se rezultati dobro slažu s rezultatima popisa žrtava 1964. (cijela Jugoslavija) i 1997. (Jasenovac), te brojem žrtava koje daju izvještaji za razne regije u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

    Sviđa mi se

      1. Jeli vi to ne znate što ste pisali?
        Citiram:”Naravno, žestoko su stradali Srbi, njih nešto više od dva milijuna po procjeni SPC ”
        Nadalje opet citiram:” Jesu li pojedinci uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije, i to dvomilijunskog naroda?”
        I naravno dodajem još jedan citat;”Čovjek se u životu mora uživjeti u kožu drugoga, da bi razumio kako je drugome, što ga muči, a ne samo tjerati svoju verziju priče. Treba dozvoliti i drugome da kaže što ima, i da iznese svoje povijesno iskustvo.”
        E sada bi bilo za očekivati da ćete biti parlamentarni i meni dopustiti da kažem što imam!
        Osuđujete potporu Bl-Kardinala Stepinca NDH, a ne osuđujete SPC koja je stala uz Nedićevu Srbiju?
        Pišete opet citiram:”Tako da pravoslavni duhovnici imaju i pravo i obvezu da budu uz svoj narod, i da ga, ne samo štite sada, već i da njeguju sjećanje na njegovu prošlost.”
        A zar tadašnji nadbiskup nije imao pravo i obvezu stati uz hrvatski narod da ga ne samo štiti, nego da ga podsjeća na njegova stradanja u Kraljevini Jugoslaviji! Zašto je hrvatski narod bježao iz Kraljevine Jugoslavije? Sigurno ne zato što mu je bilo dobro!
        E sada o SPC u Nedićevoj Srbiji:”Odmah nakon kapitulacije Kraljevine Jugoslavije travnja 1941. godine uspostavljena je Nedićeva Srbija ili Vlada Narodnog Spasa, marionetska i profašistička srbijanska država s generalom Milanom Nedićem na čelu. Visoka crkvena hijerarhija Srpske pravoslavne crkve, odmah se pošla dodvoravati nacistima da bi ispunili njihova očekivanja i želje. Okupacijske su se vlasti redovito susretale s najvišim strukturama svetosavske crkve. SPC je izrazila spremnost da u suradnji s nacistima rade na očuvanju reda i mira. Priopćenje Sv. Arhijerejskog Sinoda SPC iz srpnja 1941.:”Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i uticaće preko svojih organa na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.” Nacisti su ih nagradili za tu odanost, davši SPC-u povlastice. Od devet središta eparhija na području njemačko-talijanske okupacije, sve one su sačuvale crkvenu organizaciju.
        Odmah po preuzimanju vlasti započelo je brzo i nesmiljeno provođenje rasističke politike protiv Židova i Roma. U vrlo kratkom su roku preuzeti rasistički zakoni (Nürnberški zakoni) i postupci iz nacističke Njemačke. Okupacijska je vlast u suradnji s vladom Milana Nedića, donijela brojne antižidovske zakone. Tadašnje hijerarhija SPC nije nijednom prosvjedovala protiv tih zakona, niti da to spriječi ili barem ublaži provedbu. Jedna od prvih diskriminacijskih odredaba bilo je obilježavanje Židova žutom trakom, gdje je pisalo Jevrejin – Jude. Na snagu je stupila 19. travnja 1941., više od mjesec dana prije nego u NDH, gdje je stupila na snagu tek 21. svibnja, popraćena kritikom crkvenih struktura u Hrvata, poglavito kardinala Stepinca.
        Znači da od strane tadašnje srpske crkvene hijerarhije nije uložen niti jedan protest, koji bi, ako ne u potpunosti spriječio donošenje tih zakona, onda barem ublažilo njihovu provedbu. Čini se da srpskim episkopima, oko nije progledalo, niti srce jače zalupalo, zbog brojnih nečovječnih čina, koji su se zbivali u njihovoj neposrednoj blizini, protiv njihovih sugrađana – Židova. Da su kojim slučajem učinili neke korake u spašavanju židovske populacije, onda zasigurno, Beograda nikada ne bih postao već u lipnju 1942. godine ‘Judenfrei’, kako stoji u jednom od dokumenata odaslanom u Berlin.
        Da parafraziram vaše riječi , jesu li ti pravoslavni episkopi, parohi ili već što su bili po hijerarhiji, uopće svjesni što to znači pokušaj zatiranja jednog naroda, jedne kulture, jedne civilizacije kao što je bila židovska?
        Rasni zakoni u NDH naišlI su na veliku kritiku od strane Katoličke crkvene hijerahije, prije svega zagrebačkog nadbiskupa Stepinca, dok su se crkveni velikodostojnici u Srbiji vladali potpuno indiferentno na uvođenje ovih mjera.
        Osim Nedića, s kojim je crkvena hijerarhija jako dobro surađivala, ipak puno veću potporu iste, uživao je Draža Mihailović, sveti ratnik ili nepogrešivi duhovni vođa srpskog naroda, kako mu i danas tepaju neki predstvnici Srpske pravoslavne crkve. Ideologija četničkog pokreta bila je jako dobro primljena od strane pravoslavnog svećenstva u toj mjeri, da se isto od samoga početka u potpunosti solidariziralo i identificiralo s tom politikom. Veliki broj pravoslavnog klera se priključio jedinicama Draže Mihailovića, obnašajući raznorazne dužnosti, od onih običnih službi, do visokih političkih i vojnih funkcija. Isto tako, brojni četnički komandanti su bili rado viđeni gosti kod najviših crkvenih struktura, gdje su dolazili po savjete i pomoć, kako se može vidjeti u arhivskoj građi. Upravo taj intiman odnos između klera i četničkog pokreta bio i glavni razlog, da četnička genocidnost nikada, niti u vrijeme Drugog svjetskog rata, a niti za vrijeme ovoga posljednjeg, nije naišla na osudu visokih crkvenih krugova, koji su četnike smatrali jedinim vjerodostojnim sredstvom u ostvarivanju velikosrpski ciljeva.
        A tek četnički koljači koji su proglašeni svecima SPC-a?
        Milorad ‘Maca’ Vukojičić i Slobodan Šiljak…
        A kada spominjete riječ genocid izradite dobar filter.
        U Nedićevoj Srbiji pobijeno je 70.000 ih ju nacističkim koncentracijskim logorima i zatvorima na području Srbije, te u odmazdama nad civilima u kojima su za jednog ubijenog njemačkog vojnika ubijali i do 100 građana.
        Više objektivnosti , molim lijepo!

        Sviđa mi se

      2. Napisao sam: “žestoko su stradali Srbi, njih nešto višem od dva milijuna po procjeni SPC”. Nisam napisao da je “ubijeno” preko dva milijuna Srba, zato mi nemojte stavljati riječi u usta. Da, preko dva milijuna pravoslavnih Srba u NDH je stradalo, na razne načine – jedan dio je ubijen, jedan dio je protjeran, jedan dio prevjeren, bilo na nepravoslavlje, bilo u lažnu HPC, jedan dio je protjeran, jedan dio je živio po zbjegovima, jedan dio kao građani drugog reda u gradovima. Sve je to stradanje, i sve je to pokušaj uništenja jednog naroda, jedne dvomilijunske populacije. Nije genocid samo fizički likvidirati nekoga. Genocid također znači i pokušati promijeniti identitet nekome, uništiti nečiju kulturu, tradiciju, način života.
        Drugo, tema ovog članka nije Nedićeva Srbija ni SPC u njoj, nego Stepinac i polemika oko njega, i ja stvarno ne vidim razloga da u ovom članku pišem o svim mogućim temama vezanima uz WW2. Ipak, kada već inzistirate na toj temi, uzmite u obzir, da je srpska patrijaršija već prvih dana rata iseljena iz svojih zgrada u Beogradu, uz pljačku imovine i uništavanje arhiva, tamo je smještena njemačka vojarna, sam patrijarh i viđeniji episkopi završili su u njemačkom zarobljeništvu, stotitne svećenika su ubijene, dok je infrastruktura SPC izvan uže Srbije praktički uništena. Vama je to suradnja s fašistima, okupatorima? Koliko je katoličkih biskupija u NDH uništeno od strane nacista? Nikakve povlastice SPC nije imala. SPC se u užoj Srbiji toleriralo, u onoj mjeri u kojoj je bila poslušna, a određenu razinu suradnje je morala pokazati – što je trebala, ostatak srpskog naroda pustiti niz vodu, pozvati na ustanak, pa da ih Nijemci satru? Uopće je bezobrazno, da netko iz kruga KC uopće proziva SPC za bilo kakvu suradnju s okupatorom za vrijeme WW2, kada se usporede život i stradanja jedne i druge Crkve u to vrijeme, kao i okolnosti života tih dviju Crkava. No, o tome ćemo napisati jedan iscrpniji članak.
        Što se tiče Draže Mihajlovića, zbog čega se sada vi služite jugokomunističkom i titoističkom historiografijom, kada je on u pitanju? SPC se nikada nije svrstala uz taj pokret, no isto tako treba reći da je dotični veći dio rata imao status službene regularne vojske Kraljevine Jugoslavije. Mihailović je bio ministar te vlade, vlade koju je priznavao i vaš Vatikan i zapadne demokratske sile, zašto njima ne idete prosvjedovati zbog njihove potpore Draži?
        Što se tiče Vukojičića i Šiljka: https://orthodoxhr.wordpress.com/2017/09/12/sporne-kanonizacije-u-spc-sv-milorad-vukojicic-i-sv-slobodan-siljak/
        Velimirović: https://orthodoxhr.wordpress.com/2017/07/25/je-li-pravoslavni-svetac-nikolaj-velimirovic-velicao-hitlera-i-bio-antisemit/
        I ovo: https://orthodoxhr.wordpress.com/2019/05/04/iz-zivota-svetog-vladike-nikolaja-iz-logora-dachau/
        O “popu” Đujiću: https://orthodoxhr.wordpress.com/2017/07/26/je-li-pravoslavni-svecenik-momcilo-dujic-zapovijedao-cetnickom-divizijom/

        Sviđa mi se

      3. Niste baš uspješno demantirali svoje svece. Zločini zamotani u celofan nepriznatih svjedočanstva i partizanskih presuda. I još nešto što je izrazito neobjektivno i ne vrijedi kao dokaz, dokazujete svojim tekstovima, a ne neovisnim tekstovima drugih pisaca i drugih portala. To vam ne vrijedi!
        Lijepo vam je odgovoreno u komentaru, da proglašavanje ovakvih svetaca šteti ugledu i poslanju Crkve. Zato je ljudi i napuštaju.
        Komentar:
        Ostin A
        24. OŽUJKA 2020. U 13:00
        Znači podržavao je nacizam do trenutka kada je napadnuta Srbija. A onda je podržavao samo ideologiju. 1935. Jevreje su već počeli da hapse i zaplenjuju im imovinu. Već su proglasili 1 država, 1 nacija, 1 religija. Pored pokreta Dimitrija Ljotića, na prostoru kraljevine Jugoslavije je još samo jedan pokret podržavao tu ideologiju, a to su bile ustaše. Ovakav stav crkve je i kriv za dolazak komunista. Po meni Nikolaj Velimirović će uvek biti osoba koja je srozala i obrukala crkvu, izazvala da je narod mrzi i gnuša se njenih predstavnika. Ni Patrijarhu Pavlu nije padalo na pamet tog uništitelja crkve da proglasi svecem, ali kad je ostario i bio gotovo na samrti, nije imao više uticaja u saboru. Svako ko misli pozitivno o patrijarhu Pavlu, treba da kritikuje Nikolaja Velimirovića.
        To je neovisno mišljenje, a ne ono što vi napišete!
        Uvijek uzimate dvostruke kriterije, ono što vrijedi za vas to ne vrijedi za druge u ovom slučaju za Stepinca. SPC-u se nikada Katolička crkva nije miješala u svece, ali se zato SPC duboko uplela u Stepinčev slučaj. A zašto? Iz jednostavnog razloga što padaju u vodu teze o genocidu u NDH, kada bi Stepinac bio proglašen svetim!
        Ih što ne idem prosvjedovati, gluposti, pa Srbija je rehabilitirala Dražu Mihailovića, na opću rezignaciju demokratskih snaga:
        Sonja Biserko, predsjednica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. „I to je završetak jednog procesa koji zapravo vodi reviziji čitavog Drugog svjetskog rata, tako da se Srbija odrekla svega što je bila neka europska vrijednost – mislim tu na antifašizam i tu tradiciju koji su sada potpuno poništeni. Ono što zapravo zabrinjava je to što Europa na to nije reagirala, a mi smo na to puno puta skretali pažnju. U Srbiji će to izazvati dosta reakcija manjina, prije svega muslimana i drugih koji su bili na udaru četničkih odmazdi za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali i samih Srba. Tu je također vrlo duboko sjećanje na zločine protiv Srba koji su imali drugačija uvjerenja. A to će naravno imati odjeka i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, jer su se i ratovi devedesetih vodili pod četničkim zastavama i to će dosta komplicirati odnose među zemljama u regiji“
        . „Znači, Srbija ide sve dalje u prošlost jer nije sposobna da se suoči s realnošću, pogotovu s onom iz devedesetih godina. U tom smislu ta revizija je ponikla odatle. I najgore od svega je što je to osnova na kojoj se danas podižu mladi ljudi“
        „Zato mislim da na ovim premisama nema pomirenja, ni unutar Srbije, a ni u regiji“, smatra Sonja Biserko. „To je pogrešan potez Srbije i on ide na štetu same Srbije. To će stvarati tenzije i u samoj Srbiji, jer postoji jak otpor rehabilitaciji Mihailovića i u samoj Srbiji.“
        A što se tiče genocida opet neravno vaše teze i vaši dvostruki kriteriji:
        “Da, preko dva milijuna pravoslavnih Srba u NDH je stradalo, na razne načine – jedan dio je ubijen, jedan dio je protjeran, jedan dio prevjeren, bilo na nepravoslavlje, bilo u lažnu HPC, jedan dio je protjeran, jedan dio je živio po zbjegovima, jedan dio kao građani drugog reda u gradovima. Sve je to stradanje, i sve je to pokušaj uništenja jednog naroda, jedne dvomilijunske populacije. Nije genocid samo fizički likvidirati nekoga. Genocid također znači i pokušati promijeniti identitet nekome, uništiti nečiju kulturu, tradiciju, način života.”
        A za druge narode to ne vrijedi, samo za Srbe, je li?
        Onda je bio genocid i srpska agresija na Hrvatsku, što je jednim djelom Sud i potvrdio:
        “Sud zaključuje da je utvrdio djela genocida (actus reus genocida) “na nizu lokacija u istočnoj Slavoniji, zapadnoj Slavoniji, Kordunu, Lici, Banovini, Dalmaciji”. Odnosno, da je Hrvatska dokazala da su “JNA i srpske snage” počinile zločine koji jesu actus reus genocida.”
        Genocid je počinjen i u Srebrenici! To znači i prema Muslimanima i prema Hrvatima, napravili ste upravo ono za što Srbe smatrate žrtvom.
        Opet vas parafraziram: protjerali ste i Hrvate i Muslimane iz njihovih domova, jedan dio ste pobili, jedan dio je živio u izbjeglištvu:
        Krajem 1991., u vrijeme kad je cijela Hrvatska bila izložena agresiji, Vlada RH osnovala je Ured za prognanike i izbjeglice, s ciljem organizacije skrbi za prognanike. Tad je u Hrvatskoj već bilo oko 536 000 prognanika, uglavnom Hrvata, protjeranih iz svojih domova u napadima srpskih snaga.
        Sredinom siječnja 1992. u Hrvatskoj je bilo oko 700 000 prognanika i osoba izbjeglih s područja zahvaćenih ratom (od tog je broja približno 150.000 privremeno utočište pronašlo u inozemstvu), a nakon početka rata u Bosni i Hercegovini više od 600 000 izbjeglica iz BiH (425 000 Muslimana, 170 000 Hrvata i 5000 osoba drugih narodnosti).
        A jedan dio bili su građani drugog reda u okupiranim područjima Hrvatske. Sve to stradanje i Hrvata i Muslimana je dio genocida koje su počinili Srbi, a SPC ih je podržavala. i zato bila osuđena u Parizu.
        Na taj način nažalost ništa se ne postiže!

        Sviđa mi se

      4. I da nastavim, jer je kao što vidite bilo 03:57 ujutro, pa je ipak bilo vrijeme za počinak, raščlambu vašeg članka.
        I da napomenem, ukoliko želite argumentirano raspravljati, možete slobodno komentirati na mom blogu, ima puno tekstova na temu SPC-a. Primitivan način komunikacije mi je u potpunosti stran, koristim se isključivo argumentima u raspravi, tako da u tom tonu možemo nastaviti.
        Bl .Kardinal Alojzije Stepinac za nas Hrvate je svetac, bez obzira što se SPC zlonamjerno uplela u tu kanonizaciju, kao što se između ostalog upliće u sve što čini katolički hrvatski narod.
        Postavljam vam veoma jednostavno pitanje: Jeli se Hrvatska Katolička crkva ikada uplela u proglašavanje svetaca SPC-a? Nije!
        I tu ste se prepredeno izvukli, da SPC ne snosi krivicu već da se obratimo Papi , opet citiram.”Zar je SPC vezala ruke papi, okovala ga u lance, okupirala Vatikan? Ako netko ima problem s ovime, tada je prava adresa za njega isključivo Rim, a ne beogradska patrijaršija.”
        Samo ću dati primjer licemjerstva SPC-a u odnosu na kriterije proglašavanja svetima svojih svetaca i katoličkih u koji se izravno upleli Patrijarsi SPC-a,
        a proglašeni su svecima ubojice i koljači vlastitog naroda:
        -Nikolaj Velimirović Žički , duhovni otac Dimitrija Ljotića i njegovog fašističkog „Zbora“, proglašen svetim 2003.godine
        “-Milorad Vukojičić (1917-1945), zvani pop Maca (deminutiv od “macola”) ili pop Koljač, je bio crnogorski sveštenik SPC, vođa četničke crne trojke u drugom svetskom ratu. Nakon rata je osuđen na smrt i pogubljen. Proglašen je za sveca Srpske pravoslavne crkve 2005. godine.”
        -Joanikije Lipovac, mitropolit crnogorsko primorski (1940-45.) bio je aktivni suradnik njemačkog i talijanskog okupatora, odgovoran za stradanje tisuća ljudi, Srpska pravoslavna crkva ga kanonizirala 1999. godine.
        -Pop Slobodan Šiljak, poznati četnički koljač, pripadnik četničke trojke, klao i silovao, kanoniziran skupa sa svojim suborcem Miloradom Vukojičićem Macom u manastiru Žitomislić 2005. godine. U dokumentarnom filmu „Sveci i zločinci“ detaljno su opisana zlodjela koja su činili i to od živih svjedoka čije su članove obitelji i rodbinu okrutno pobili. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=b5TQmEIaQ3s)
        Moram citirati, da me opet ne upitate, gdje ste vi to napisali:
        “zašto Hrvati misle da se hrvatska interpretacija mora silom nametnuti Srbima kontra njihovog iskustva?”
        Da vas ponovno parafraziram, zašto Srbi misle da svoju interpretaciju moraju silom nametati nama Hrvatima kontra našeg iskustva?
        Objektivnosti radi!
        Opet vas citiram:”Krajnja računica: Stepinac svetošću opran od svake ljage, jer je spašavao pojedince i grupe ljudi, a to što je podupirao NDH izgladit će se tako što će se ovu rehabilitirati i amnestirati od svakog zla, Srbi nisu uopće stradavali, ako i jesu, radilo se pojedinačnim incidentima, i – pojeo vuk magare. Shvaćate li koje je to sipanje soli na ranu obiteljima koje u svojoj obiteljskoj memoriji nose traume iz tog razdoblja?”
        I naravno opet parafraziram SPC oprana “svetošću” od svake ljage što je podupirala holokaust u Nedićevoj Srbiji, što je proglasila četnike koljače svecima, misli da je rehabilitirana i amnestirana od svakog zla, pitam koliko je soli na ranama i obiteljskoj memoriji hrvatskog naroda nakon četničkih pokolja u 2.svjetskom ratu koji je SPC nazvala “Đurđev danak”, a komunisti Dan Ustanka i ne tako davno u obrambenom Domovinskom ratu 1991-1995.godine, koji su bili zdušno podržani od strane SPC-a?
        I šlag dolazi na kraju, nije pojeo vuk magare, već je SPC pravomoćno osuđena u Parizu da je podržala genocid u Srebrenici!!!
        Presuda SPC u Parizu, koju SPC krije kao “zmija noge“da je SPC podržala genocid u Srebrenici
        „Patrijarha Pavla odveli su 1995.godine u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisala se evropska štampa – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarhovo, pa je SPC podnela tužbu u Parizu protiv tih listova. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svedočili su mnogi, među njima istoričar Paul Garde i srpski vizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC vladika Atanasije Jevtić i to tako „dobro“ da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudija, fakta su fakta, a francuska se istina ne može ućutkati. I tu je gorku čašu ispio pokojni patrijarh – a da li smo i svi mi sa njim, o tome je rano suditi. Jeste, stigao je da kaže i da ponovi kako neće ne veliku, nego ni najmanju Srbiju, po cenu zločina – i to će mu biti s pravom zapisano – ali ga sabraća arhijereji slušali nisu, još manje pak raspomamljene ratovođe! „ Mirko Đorđević:https://pescanik.net/kisobran-patrijarha-pavla-kritika…/
        (Mirko Đorđević, Kišobran patrijarha Pavla, Beograd, 2010.; str. 129.; dostupno na: https://www.scribd.com/…/Mirko-Djordjevic-kisobran…
        Tek toliko sa kojim se obrazom i kojom ” istinom” SPC uplela suditi Bl. Kardinalu Alojziju Stepincu i njegovoj svetosti?
        I ne pomaže vam obrisati moje komentare. Javnosti je sve to poznato!

        Sviđa mi se

      5. Ne, nitko ne briše vaše komentare, komentari se propuštaju, to je mjera zaštite protiv raznih uvreditelja i provokatora na stranici. Na veći dio ovoga sam odgvorio u prethodnom odgovoru, dao sam i linkove, pa se neću ponavljati. Za određene teme koje ste otvorili, napisat ćemo nove članke.

        Sviđa mi se

      6. Protekao je cijeli dan bez vašeg odgovora i potvrđivanja mojih komentara! Zaključak je da niste spremni na argumentiranu raspravu, već vam je bitno samo optuživanje i vaša promidžba, iako ste velikodušno napisali, opet citiram:”Treba dozvoliti i drugome da kaže što ima, i da iznese svoje povijesno iskustvo. A ovakvi tekstovi sigurno ne doprinose uzajamnom razumijevanju.”
        Moje argumente niste mogli osporiti, pa se vidi kolika je vaša spremnost za iskrenost i uzajamno razumijevanje!
        Drugačije ponašanje iskreno nisam ni očekivala!

        Sviđa mi se

      7. Ne, nitko nema obavezu odgovarati vam isti čas kada se vama sprdne, pogotovo u vrijeme kada većina ljudi spava. Ako želite raspravljati, strpljivo čekajte odgovor. I smanjte malo s tim emotivnim napadima, podbadanjima i podmetanjima, jer ću vam stvarno ograničiti komentare, ne zbog “neimanja argumenata”, već zbog vašeg ponašanja.

        Sviđa mi se

  2. Meni jedino nije jasno zašto se pojedinci još uvek bave Srbima i to na ovako strastan i revnosan način? Da živimo u istoj zemlji možda bih i shvatio ali realnost je da Srbi i Hrvati idu svojim putem već trideset godina i malo toga ih povezuje kada su savremeni i svakodnevni odnosi u pitanju. Ovaj sajt je, pre svega, posvećen pravoslavlju a ne temama koje gospodja potencira. SPC se vrlo često u Hrvatskoj optuživala da je antiekumenistički nastrojena, ali zar nije i pitanje Stepinca ekumenizam? Ekumenizam je i skretanje pažnje na problematična i kontroverzna pitanja a ne samo molitvene osmine, referati i ručkovi. I ako ćemo da se bavimo komunističkim presudama, hajde onda da ih posmatramo jednako na slučaju Srba i Hrvata a ne selektivno kada su u pitanju Srbi onda je pravda, a kada su u pitanju Hrvati onda je to komunistički sud i propaganda.

    Liked by 1 person

    1. Aleksandar okrenuli ste pilu naopako. Upravo je suprotno. Vi Srbi bavite se nama Hrvatima, pa nam čak prisvajate naše književnike i naše kulturno blago.
      23. prosinca 2021.godine Skupština Srbije usvojila je ‘Zakon o kulturnom nasleđu’, po kojem u članku 23. svojata dubrovačku književnost do 1867.godine, tvrdeći da ona jednako ‘pripada i srpskoj i hrvatskoj kulturi’
      Citiram sa stranice Srpskog veleposlanstva u ‎Washingtonu :
      “„ Srbija je bila pod osmanskom vlašću gotovo pet vekova. Turci su progonili srpsku vlastelu, odlučni da fizički iskorene društvenu elitu. Pošto je Osmansko carstvo bila muslimanska teokratija, hrišćanski Srbi su u njoj praktično živeli kao roblje – zlostavljani, ponižavani i iskorišćavani. Kao posledica, Srbi su postepeno napuštali gradske centre gde su bili zastupljeni rudarstvo, zanatstvo i trgovina, i povlačili se u nepristupačne planine gde su živeli gajeći stoku i baveći se skromnom poljoprivredom.“
      Kako može pripadati srpskoj kulturi kada ste bili pod turskom vlašću?
      Ovo nema ama baš nikakve veze sa komunizmom, ni komunističkim presudama , a ni propagandom, ali ima sa pravdom i pravednošću, sa istinom i lažima!

      Sviđa mi se

      1. Mogu da pripadam kulturi kojoj želim, a vama hvala na poruzi i sve najbolje, mi smo nepismeni, nekulturni, stočari, seljaci, zaostali i zli, krajnje neobično da se jedna tako kulturna dama bavi nama ovakvima nikakvima.

        A izvorni Dubrovnik je nešto treće ni hrvatsko ni srpsko, već slovinsko, kako su sebe i nazivali.

        Sviđa mi se

      2. Aleksandar iz vašeg komentara mogu zaključiti da ne čitate sa razumijevanjem. Citirala sam dio teksta sa stranice Srpskog veleposlanstva u Washingtonu. Znate li što znači citirati? To nisu moje riječi nego su to srpski diplomati napisali: http://www.washington.mfa.gov.rs/lat/serbiatext.php?subaction=showfull&id=1348053399&ucat=119&template=MeniENG&#disqus_thread
        Obratite se njima, ako imate primjedbi na tekst!
        A Dubrovnik je Hrvatski , jer je bezbroj puta spomenuto ime horvatsko. a vi ste u 15,16 i 17 stoljeću bili pod Turcima, kao što piše na stranici Srpskog veleposlanstva u Washingtonu.
        Niste imali ni renesansu ni barok u vlastitoj kulturnoj povijesti, pa kradete hrvatsku!

        Sviđa mi se

  3. Ohoho koji rječnik. Brzo vam je nestalo kulturne komunikacije (sprdne). Moje ponašanje je izrazito kulturno i korektno. Nema prostačkih izraza, emotivnih napada, podmetanja ili podbadanja, već izričito nabrajanje činjenica. Nemate čime osporiti činjenice, pa ste se postavili arogantno, Ljutito i prijeteći.
    Vrijeme mojih komentara je prvi u 07,08 sati, drugi u 03,57 sati, treći u 11,03 sata i četvrti u 8,47 sati, dakle jedan kada većina ljudi spava.
    Evo i noćas su napisani kada većina ljudi spava, a ja očito ne spadam u tu većinu.
    Komentari vas čekaju kad se naspavate. Lijep vam pozdrav! Bilo je poučno sa vama raspravljati!

    Sviđa mi se

      1. Pišem otvoreno, jasno i argumentirano, nema muljanja! To što vama takav način komunikacije ne odgovara i što niste opovrgnuli moje argumente, u tome nema moje krivice.
        Činjenice koje iznosim dokumentirane su. Koristim se knjigom “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” Milorada Tomanića, izdanoj u Beogradu 2020. godine i citiram, pazite citiram pisca Milorada Tomanića:
        “Čitava menažerija likova koji su se ko zna odakle pojavili i godinama tutnjali javnom scenom Srbije, a posebno gomila izgovorenih gluposti u tom periodu, naterali su me da se, baš kao i borci za Veliku Srbiju, spustim na zemlju i budem mnogo skromniji u svojim namerama. Postalo mi je jasno da je to ogroman posao koji zahteva timski rad iz kojeg bi proizašla višetomna enciklopedija srpskog zanosa, ludila i stradanja tokom 80-ih i 90-ih godina. Zato sam se opredelio za samo jedan segment, jednu kariku lanca koji je bio obmotan oko vrata srpskog naroda i koji ga je polako, ali sasvim sigurno davio. Ta karika bili su ‘ljudi u crnom’, tj. episkopi i sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve. (Naravno, ne svi, ali svakako ogromna većina.)”. U nastavku Tomanić objašnjava kako je krenulo zlo. “… Trebalo je uložiti veliki napor da se Srbi uvere u ispravnost svega onoga što su neki pripadnici njihovog roda činili tokom ratnih 90-ih godina. Trebalo je srpski narod ubediti da je uvek vodio odbrambene i pravedne ratove koje su uvek započinjali oni drugi. Nije bilo nimalo lako navesti jednog običnog, prosečnog čovjeka da iz mirnog porodičnog života ode na ratište i počne da ubija. I da još poveruje da je sravnjivanje Vukovara sa zemljom i držanje Sarajeva u opsadi više od hiljadu dana bogougodno delo srpskih pravednika. Za sve to bila je neophodna dobro razrađena ideologija. Inače, da je nije bilo, odnos većine Srba prema svemu što se dešavalo tokom 90-ih godina verovatno bi bio sasvim drugačiji. Ili, kako to kaže sociolog Leo Kuper: ‘Bar kada dejstvuju zajedno, izvršiocima genocida potrebna je neka ideologija kako bi dali legitimitet svome ponašanju, jer bi se bez nje morali i sami i međusobno videti onakvima kakvi ustvari jesu – obični lopovi i ubice…’ Na koji način je trebalo ostvariti ‘novi srpski poredak’, ili jasnije rečeno Veliku Srbiju sastavljenu od ‘avnojevske’ Srbije, Crne Gore i njima ‘anšlusiranih’ delova drugih republika bivše SFRJ, najbolje je objasnio akademik Milorad Ekmečić u jednom od brojeva “Književnih novina” iz 1988. godine. Evo šta on o tome kaže: “… nasilje je babica stvaranja nacionalnih država, i to, uglavnom, nasilje u ratu. Svaki nacionalizam počinje skupljanjem bajki ili epskih pjesama, i to je, dakle, elitni nacionalizam. Svojim studentima pričam anegdotu s početka prošlog veka iz Praga. U Gradskoj kafani, okupili se ljudi i sede, kao mi ovde, za stolom. Onda je neko ušao i upitao šta bi se dogodilo ako bi im se na glave srušio plafon kafane. Odgovor je glasio da bi to bio kraj češkog nacionalnog pokreta.” Iz ove priče akademika Ekmečića, redosled poteza je apsolutno jasan. Prvo se intelektualna elita, dakle ljudi čije je osnovno oruđe i oružje reč, potrudi da narodu ‘provre krvca’, koristeći pri tom mitove, bajke, epske pesme, ili, drugačije rečeno, laži i poluistine koje svojom umetničkom vrednošću zadovoljavaju ljudsku potrebu za moralnim i lijepim. Nakon tog ‘zagrevanja’ počinje ono pravo, ono zbog čega su i uspaljivana srca i umovi naroda. Na scenu stupaju ljudi čije oružje više nije reč. Tada dolazi nasilje, ‘uglavnom, nasilje u ratu’. Na kraju, zahvaljujući ovoj ‘babici’, uz dosta muka, krvi i bola, trebalo bi da se izrodi i ta toliko željena nacionalna država. Bez ovih epsko-mitskih ‘psihofizičkih priprema’ kroz koje je srpski narod prošao tokom 80-ih godina, a za čije sprovođenje su bili zaduženi “elitni nacionalisti”, devedesete verovatno ne bi bile onakve kakve su bile – ispunjene zverstvima i rušenjima, stradanjima i patnjama i srpskog i drugih naroda sa prostora bivše SFRJ”.
        Evo nakon ovog citata vašem blogu dajem crveni karton!
        Niste mi dorasli! Do nekog drugog virtualnog susreta lijep pozdrav!

        Sviđa mi se

  4. Srbija je za vreme Drugog svetskog rata bila okupirana zemlja, svedena na teritoriju Uže Srbije sa Banatom (kojim su vladali folksdojčeri, lokalni banatski Nemci). Nedićeva Srbija (ili zvanično Vojna uprava u Srbiji) po ničemu ne može da se ravna sa NDH i da se postavlja znak jednakosti.

    Srbija je bila pod punom nemačkom okupacijom i sve likvidacije Nemaca su bili sprovedene pod njihovim patronatom i dejstvom.

    Logor Sajmište, koji pojedini izjednačavaju sa logorima u NDH, je bio takodje pod nemačkom upravom a da Srbi ne budu upleteni zaslužni su bile ustaše koje su zemlju ustupile Nemcima (logor se nalazio na strani reke koja pripada NDH) i uslov za primopredaju je bio da ni jedan Srbin ne sme biti zaposlen i rukovoditi istim.

    Da li je u Nedićevoj Srbiji bilo Srba saradnika okupatora, naravno da je bilo kao što ih je bilo i u Francuskoj, Belgiji, Holandiji i svakoj zemlji koja je okupirana od strane Trećeg rajha, ali za te pojedinačne slučajeve tvrditi kako je ceo narod bio takvog raspoloženja i nastrojenja pa čak to izjednačavati sa celom NDH je besmislica.

    SPC je takodje izgubila brojne objekte, primera radi u gradu u kom živim parohijski dom je postao štab Gestapoa i poneo ime “Dom Adolfa Hitlera” takvih primera ima mnogo.

    Dok je blaženi Stepinac stolovao na svom Kaptolu tada su srpski patrijarh i vladika Nikolaj bili zaduženi za ručni transport izmeta u logoru Dahau, taj veliki fašista Nikolaj koji je i Hitlera odlikovao (a kada i zašto nebitno je, bitno da se spomene).

    Negiranjem Jasenovca negira se u isto vreme i najveće hrvatsko stratište i negira se stradanje Hrvata i to onog najboljeg dela u tim okolnostima koji je svojevoljno stradao za svoja uverenja, protiv fašističkog režima.

    Liked by 1 person

    1. Hadži Goran Petrović ponavljate stare srpske mantre. Nije ništa isto ali ima sličnosti. Tako NDH i Nedićeva Srbija imaju puno sličnosti. To nije moja izmišljotina, to je napisao u svojoj knjizi “NDH i Nedićeva Srbija – sličnosti i razlike“ Zlatoje Martinov koja je izdana 2018.godine u Beogradu . Imate u PDF formatu na Google tražilici.
      Dakle citiram iz knjige:
      “… u prvi plan ističete isključivo hrvatsku ustašku kolaboraciju sa nacističkom Nemačkom i fašističkom Italijom, pritom potpuno zanemarujući ili, pak, svesno marginalizujući kolaboraciju
      Nedićeve Srbije, odnosno njegove tzv. “vlade narodnog spasa“.
      Kao argument za svoje tvrdnje o tobožnjoj Nedićevoj
      nevinosti, ističete osnovnu razliku između Nezavisne Države Hrvatske i
      Nedićeve Srbije – da je prva bila država, a druga vojno-okupaciono područje – kao tobože “nepobitnu činjenicu“ da je NDH
      samostalno donosila sve odluke, pa i one o progonu i ubijanju Srba i
      Jevreja, dok je u Srbiji zločine činila isključivo nemačka okupaciona
      uprava. Iako je prvi deo tvrdnje nesumnjivo tačan, drugi podleže ozbiljnoj sumnji. Naime, nemački nacisti u Srbiji zaista jesu fizički likvidirali beogradske i srpske Jevreje, ali je njihovim bezdušnim progonom i hapšenjem, traganjima po bolnicama i privatnim kućama onih Srba koji su ih štitili, i potom njihovim izručivanjem Gestapou, Nedićeva Srbija, odnosno njena Specijalna policija, nevinom krvlju svojih jevrejskih sugrađana uveliko uprljala ruke, koje današnji novoistoričari tako pilatovski peru bestidnim i drskim tvrdnjama kako je jedna stvar ubijati Jevreje (Nemci), a sasvim druga isporučiti žrtve ubici (Nedić).
      Nedić i njegova vlada, međutim, i te kako snose ogromnu krivicu za
      holokaust u Srbiji posle koga je nemački vojni zapovednik Bader izražavo
      ogromno zadovoljstvo proglašavajući Nedića za “istinskog srpskog
      nacionalistu, srpskog Petena“, istovremeno šaljući depeše u Berlin kako
      je Srbija prva zemlja u Evropi koja je u maju 1942. godine bila Juden Frei
      (očišćena od Jevreja)”
      Kad je u pitanju NDH i njezini zločini, to nije sporno, ali je sporno i jeste činjenica da se u Srbiji na sve načine prećutkuje zločine koje je učinila Nedićeva vlast bilo samostalno bilo uz asistenciju nacista i to prema svojim sunarodnicima Srbima (komunistima, njihovim simpatizerima i drugim rodoljubima, npr. onim četnicima koji su istinski želeli da se bore protivu okupatora, a bilo je takvih koji su se protivili izdajničkom držanju i delovanju Draže Mihailovića), ali i prema Jevrejima i Romima.
      Pođimo redom.
      Nakon formiranja Komesarske uprave na čelu sa Milanom Aćimovićem, već u maju 1941. godine obnovljen je i rad Uprave grada Beograda na čelu sa Dragim Jovanovićem i Specijalne policije koja je bila pod jurisdikcijom Uprave grada, ali je dobila ovlašćenja delovanja na celoj teritoriji okupirane Srbije. (vd. B. Božović, Specijalna policija , s. 12 i dalje). Imala je dva odseka: „Komunistički“ i za „Jevreje, Cigane masone druge internacionalne organizacije“. Specijalna policija je u maju 1941. imala 850 policajaca i bila instrument okupacionih vlasti za progon svih koji su se protivili okupaciji. Policijske i žandarmerijske snage kako Aćimovićeve tako docnije i Nedićeve (po formiranju „vlade narodnog spasa“, 29. 8. 1941) učestvovale su, zajedno sa nemačkim snagama ili samostalno, u racijama i hapšenjima civilnog stanovništva. U brojnim kaznenim ekspedicijama koje su Nemci sprovodili, aktivno su sudelovali i srpski Nedićevi žandarmi. Tako su zajedno sa nacistima sprovodili srpske civile na masovno streljanje u Kragujevcu 21. oktobra 1941. godine. Istina takve akcije su među ponekim žandarmima sa ljudskim likom izazivale revolt pa je bilo kolebanja pa i dezerterstva iz policije. (vd. M. Borković, Kvislinška uprava 1941-1944, s. 41 i dalje).
      Dalje, nije tačno da je samo Zavod za prevaspitavanje omladine u Smederevskoj Palanci bio pod jurisdikcijom Nedićeve vlade. Bio je to i logor na Banjici, logor smrti i nečuvenog martira, kroz koji je prošlo skoro 30.000 logoraša; prema logoraškim knjigama navodi se da ih je bilo 23.637, ali je verovatnije da ih je bilo i više kako neki istoričari smatraju. Kako je nastao ovaj logor?
      Šef Upravnog štaba Harald Turner uputio je 22. juna 1941. godine tadašnjem šefu Komesarske uprave koji je vršio i dužnost „ministra“ unutrašnjih poslova Milanu Aćimoviću zahtev da počne sa „hapšenjem komunista i svih zločinačkih elemenata“. U zahtevu se kaže: „sve uhapšene zločinačke elemente i komuniste sprovesti u koncentracioni logor koji Vi treba da organizujete“. (Zbornik dokumenata NOR, Borbe u Srbiji 1941, dokument br. 108). Odlučeno je da logor bude podeljen na deo u nadležnosti srpskih kolaboracionističkih vlasti, a druga polovina da bude pod nadležnošću Gestapoa. Srpskim delom logora upravljao je zloglasni Svetozar Vujković, a nemačkim Ernst fon Kajzenberg. Prvi logoraši stigli su u logor (za logor je izabrana bivša kasarna 18. Pešadijskog puka na Banjici) već 9. jula 1941, a logor je raspušten tek 3. oktobra 1944. samo dve nedelje pre oslobođenja Beograda. Gestapo je srpsku policiju koristio kao svoj pouzdani brutalni i vrlo učinkovit instrument za hapšenje svih nepodobnih Srba, Jevreja, Roma. Iako logor Banjica nije bio isključivo jevrejski logor, u njemu je stradalo oko 600 Jevreja. A njih su hapsili ne samo Gestapo nego i Nedićeva Specijalna policija. Dragi Jovanović , šef Srpske državne bezbednosti, napravio je kategorizaciju logoraša na one koje treba streljati i one koje treba osuditi na robiju. Komisija koja je istovremeno predstavljala i sud i odlučivala o sudbini logoraša, imala je tri člana, svi su bili Srbi i to po jedan iz Uprave grada, Ministarstva unutrašnjih poslova i Srpske državne bezbednosti. Nije se retko dešavalo da Komisija svoje sunarodnike Srbe osudi na I kategoriju (streljanje), a da Nemci tu kaznu preinače u robiju (vd. B. Božović, Specijalna policija, s. 381. Božović kaže: „pokazalo se… da i gestapovski kriterijumi mogu biti manje radikalni od onih koje je primenjivala Specijalna policija“). Od ukupnog broja streljanih rodoljuba u logoru Banjica, Specijalna policija snosi neposrednu odgovornost za trećinu (tačnije 31,62%, o tome vd. „Logor Banjica – logoraši 1941-1944, Arhiv Beograda, 2008, s. 37).
      Ukratko i nekoliko primera o odnosu Aćimovića i Nedića prema Jevrejima u Srbiji. Potražio sam arhivske podatke i evo: pismo svim okružnim načelnicima iz 1941. u kome se traži da budu što hitnije pohapšeni svi Jevreji i Cigani, u potpisu Milan Aćimović (Vojni arhiv, Nedićeva arhiva, kut. 91, fascikla 1, red. br. dok. br. 1). Dokument iz iste godine traži da se „sve bolničke ustanove provere da li se Jevreji skrivaju po bolnicama“ (VA, NA, kut. 130, fasc. 3. dok. 30); dokument iz 1941, koji traži od policije proveru podataka za Srbe koji skrivaju Jevreje (VA, NA, kut. 130, fasc. 6, dok. 16). Dokument iz 1942. godine: dostava protiv Božidara Mašića, policajca, da živi sa Jevrejkom i prikriva je, traži se njegovo i njeno hapšenje (VA, NA, kut. 131, fasc. 1, dok. 17). A da ne govorimo o „Uredbi o čuvanju čistote narodne krvi i zaštite narodne časti“ donete od strane „srpske vlade“ 1941. i koja je bila i plakatirana, a primerak ovog plakata doktor Mišina može videti u Jevrejskom muzeju (uredba u: VA, NA, kut. 154, fascikla 4, dok, br. 9). Prostor mi ne dozvoljava da obradim tzv. „Antimasonsku i antijevrejsku izložbu“ u Beogradu 1941/42. godine.Nije nikakva dilema, šta se dogodilo u NDH, već u profašističkoj i antisemitskoj Nedićevoj Srbiji”
      Dalje čitajte sami!
      Sjetih se jedne stare narodne poslovice:” Pometi prljavštinu najprije pred svojim vratima, pa tek onda pogledaj ima li je pred tuđima”
      Nitko u Hrvatskoj ne negira Jasenovac! Negiraju se laži i mitovi koje ste vi Srbi ispleli oko Jasenovca.
      Samo laži oko broja stradalih dovoljno kazuju: prve brojke su bile preko milijun žrtava, onda je dugo bilo 800 tisuća žrtava, pa 700 tisuća, pa sada službeno 83 195, iako je u Beogradskom muzeju Holokausta skupljeno je 77.743 imena žrtava logora Jasenovca.
      Prema tome treba težiti istini, objektivnoj istini, a za to se treba educirati, a ne ponavljati stalno iste floskule.
      U Jasenovcu je godinu dana bio zatočen dr Ante Ciliga, književnik, novinar, revolucionar, iskusni komunista i logoraš iz sovjetskih logora (1929-1936), krajem 1941. bio je uhićen u NDH i sproveden u Jasenovac gdje je boravio do studenoga 1942.
      O Jasenovcu najbolje i najpouzdanije svjedočanstvo istine je ono dr. Ante Cilige, bivšeg logoraša radnog i sabirnog logora Jasenovac, koje je on objavio u svojoj knjizi „JASENOVAC: ljudi pred licem smrti: uspomene iz logora“ kao šesto poglavlje opsežne memoarske knjige Sam kroz Europu u ratu (1939.-1945.). Knjigu je objavio u Rimu 1978. godine. U Hrvatskoj je tu knjigu objavio Ninoslav Mogorović iz Pule 1998. godine, predsjednik udruge „dr. Ante Ciliga“ u Puli.
      Posebnu težinu ima Ciligino svjedočanstvo o unutarnjem ustrojstvu uprave jasenovačkog logora. U Jasenovcu su logorsku upravu držali židovi. Židovi su bili ta „unutarnja vlast u logoru! I samog Ciligu je to iznenadilo i prigodom dolaska u logor. Njegovo promišljanje o Židovima kao “izabranom narodu”, došlo je do izražaja i u jasenovačkim logorskim uvjetima gdje su, po Ciligi, Židovi logoraši držali brojne rukovodeće položaje dovodeći time druge grupe u težak položaj. Ciliga otvoreno tvrdi da su u Jasenovcu logorsku unutarnju upravu držali Židovi, a ne komunisti, kao što je to bilo u njemačkim logorima.
      I dok je Ciliga legalnim načinom pušten iz logora dok priznaje da je i sam, kao književnik i antikomunist imao privilegije u logoru, svi su Židovi unaprijed bili osuđeni na smrt, ako ne u samom Jasenovcu, onda u logorima izvan Hrvatske, jer je za mnoge Jasenovac bio samo jedna prolazna postaja prema logorima u Srbiji i Njemačkoj.
      Godine 1943. tajno se sastao s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, na inicijativu nadbiskupa, i izvijestio ga o stanju u Jasenovcu. Poznajući Ciliginu humanost i istinoljubivost, nadbiskup Stepinac od njega je tražio informacije o zbivanjima u Jasenovcu. Nakon razgovora sa Ciligom nadbiskup Alojzije Stepinac je pisano ustvrdio kako je čitavi logor Jasenovac, a ne samo neki zločini počinjeni u njemu, „sramotna ljaga za Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Kako Republika Hrvatska nije sljednica NDH, ta se ljaga nikako ne proteže na hrvatski narod i današnju Republiku Hrvatsku, već je treba čitati kao otklon od nametnute hipoteke o hrvatskoj genocidnosti.
      Dana 25. listopada 1942. godine u zagrebačkoj katedrali Alojzije Stepinac, tada kao zagrebački nadbiskup, govori u propovjedi: “Svaki narod i svaka rasa, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore “Oče naš koji jesi na nebesima”. I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Ciliga tvrdi da se ni jedan svećenik nije usudio tako žestoko usprotiviti takvoj politici progona ljudi kao nadbiskup Stepinac.
      Ciliga je o Stepincu imao najbolje mišljenje. I u svojoj oporuci 1991. je napisao: »Smatram srećom svog života što sam početkom 1943. godine imao susret s nadbiskupom Stepincem i upoznao osobno velikog sveca i velikog čovjeka.« I na drugom mjestu, kao borbeni komunist, napisao je: »Stepinac je pravi svetac. Kada je Pavelićev režim počeo zloglasna djela protiv Srba, Židova i Cigana, Stepinac je svojim propovijedima kao maljem udarao tu nehumanu politiku.«
      Vama na znanje i stoga učite, učite, jer cijeli je život učenje!

      Sviđa mi se

  5. Jevreji pre Drugog svetskog rata a i u ranijim periodima su bili populacija u Srbiji po ničemu ugrožena, obespravljena ili sputavana, tako je bilo od perioda obnove srpske državnosti i vremena Miloša Obrenovića koji je često posećivao beogradsku sinagogu. Jevreji su bili slobodan narod koji je sebe nazivao Srbima Mojsijeve vere. Porediti Nedićevu Srbiju sa NDH je jednako porediti Višijevu Francusku sa Naci Nemačkom. Sve što se dogadjalo u okupiranoj Srbiji u Drugom svetskom ratu nije ni jedan postotak užasa i strahota koji su se dešavali u NDH koja je kao (gotovo) slobodna i nezavisna, kako joj i ime govori u svojoj vlastitoj režiji istrebljivala Srbe, Jevreje, Rome i sve “nepoćudne” Hrvate. Jevreji nemaju popisano svih 6 miliona žrtava Holokausta ali probajte da im osporite tu brojku. Muzej Genocida u Beogradu ima oko 90.000 imena uključujući i moju rodbinu, ali zar je i to malo, zar je to samo 90.000? Gde je logor u Nedićevoj Srbiji sa 90.000 imena?! A da li je Jasenovac jedino stratište i jedini logor? Šta ćemo sa Jadovnom i ostalim logorima, jamama, sa Srbima koji su ubijani po kućama, u poljima, šumama… pa i sa onima koji su stradali u borbama protiv okupatora u NDH?! Da živimo u normalnim zemljama sva ta revizionistička literatura (nebitno sa koje strane dolazi) bi bila strogo sankcionisana i odgovorni za istu kažnjeni kako se i radi u zemljama koje su se suočile sa svojom prošlošću. Pokušajte slične bljuvotine da plasirate u Nemačkoj ili Austriji. Tvrdnja da je Jasenovac prolazna stanica ka Srbiji i Nemačkoj gde su Jevreji pronalazili smrt me duboko vredja kao čoveka, naročito kao nekoga čiji su preci stradali i ubijeni u samom logoru koga vi predstavljate maltene kao sigurnu kuću – sram vas bilo, pokazuje da nemate ni najmanje morala, da ste ostrašćeni i zlonamerni i pre svega širite laži. Stepinac je u svemu slušao i sledio papu pa tako i u retorici koja počinje da se menja u trenucima kada postaje jasno da Trojni pakt gubi rat, shodno prilagodljivosti Vatikana menjala se retorika i stavovi. Koliki je procenat Jevreja i Srba koje je spasao Stepinac a da su prethodno primili katolicizam, to treba istražiti. I vama preporučujem da učite ovaj blog vam je idealan kao prvi razred.

    Sviđa mi se

    1. Hadži Goran Petrović tipičan srpski komentar u kojem je vaša srpska istina jedina i neprikosnovena. A nije! Nego je skup mitova i laži!
      I još se usudite meni reći da se sramim?
      Takav je vaš kulturni način komunikacije? Uostalom samo sebe predstavljate! Vaša slika i prilika!
      Vaš komentar je prepun nedokazanih manipulacija i laži. Niste se uopće ni potrudili provjeriti vaše napuhane brojke.
      Ničim niste potvrdili vaše navode, a to je čista rekla-kazala, koju možete objesiti mačku o rep, koliko vrijedi kao dokaz.
      A evo ja vama prezentiram službene brojke o žrtvama 2,svjetskog rata prema podacima Komisije za popis žrtava rata SIV-a SFR Jugoslavije, 1964.
      SFR Jugoslavija 597.323 Srbi 346.740 ubijeno 352.560
      Hrvatska 194.749 Hrvati 83.257 poginulo 198.758
      BIH 177.045 Židovi 45.000 umrlo 37.143
      Srbija 147.025 Slovenci 42.027 nestalo 8.862
      Slovenija 40.781 Muslimani 32.300 ukupno 597.323
      Makedonija 19.076 Makedonci 7 754
      Crna Gora 16.903 Crnogorci 16.276
      Crna Gora 16.903 Albanci 3.241
      nepoznato 1.744 Mađari 2.680
      Slovaci 1.160
      Turci 686
      Nepoznati 16.202
      Ukupno 597 323
      * Spisak žrtava rata 1941 – 1945 rođenih na teritoriji Hrvatske, Beograd, 1966., Beograd, 1992. – Žrtve rata 1941 – 1945.
      godine. Rezultati popisa, Beograd, 1966., Beograd, 1992

      I opet pokazujete svoj dilentantizam i neznanje!
      Muzej holokausta Yad Vashem u Izraelu ima svako ime zapisano:
      Dječji spomenik nalazi se u podzemnoj špilji koja vas okružuje u mraku. Kao što se vaše oči prilagođavaju, možete vidjeti žarna svjetla koja predstavljaju 1, 5 milijuna djece koja su umrla tijekom holokausta. Snimljeni glas naziva imena i doba tih nedužnih duša.
      Aveniju Pravednika među narodima obložena je plaketa koja nosi imena pogana koji su pomogli Židovima, stavljajući vlastiti život u opasnost. Oko 23 000 ljudi je prepoznato, uključujući Oskar Schindler.
      Dvorana imena je spomen svakog Židova koji je poginuo u Holokaustu, koji ima bogatu zbirku od preko dva milijuna “Stranice svjedočenja” – kratke biografije svake žrtve holokausta, sa ukupno 6 milijuna mjesta.
      Znači i tu nemate pojma da Židovi imaju sve evidentirano!
      https://hrv.worldtourismgroup.com/yad-vashem-jerusalems-memorial-museum-96628
      Pokušajte vi svoje NEDOKAZANE bljuvotine-laži plasirati po svijetu???
      Može vas vrijeđati neki podatak koliko god hoćete, kada ne znate istinu. Valjda ste vi boravili u Jasenovcu kao što je godinu dana gulio dr.Ante Ciliga i za to vrijeme napisao knjigu “Štorijice s Proštine” , pa svjedočite bolje nego on !? Koji diletantizam?
      Zato vam svi govore da ste manipulatori i lažovi!
      Je li teško provjeriti ono što pišete? E kada biste bili sposobni uopće naći koji podatak? A očito niste!
      Stoga vam dajem veeliki crveni karton , jer se iz ovog bloga ništa ne može naučiti! Baš ništa!

      Sviđa mi se

  6. Ja sam već i napisao da je u Srbiji bilo saradnika okupatora, podvlači se reč okupatora čime se pravi razlika izmedju biti okupiran i biti neko ko sebe naziva nezavisnom državom i u svojoj režiji od vrha prema dole sprovodi ono što hoće, Srbija nije imala tu privilegiju za razliku od Pavelićeve NDH. Medjutim, Srbija se već nakon rata obračunala sa saradnicima okupatora i mnogima je presudjeno i streljani su, mnogi nažalost koji i nisu bili krivi već su bili sledbenici duha protivnog komunizmu. U Srbiji nemate (ili imate veoma mali broj) ljudi koji se ponose i sledbenici su sličnih ideja, što nažalost ne može da se kaže za Hrvatsku. Mali broj ljudi u Srbiji se ponosi i veliča Nedićevu Srbiju za razliku od daleko brojnije podrške i nostalgije ka NDH. I zista mi nije cilj dokazivati da je belo belo a crno crno i ulaziti u kilometarske rasprave, ipak je vama vaše muke puno bure ne trebam vam ja. Svako dobro.

    Sviđa mi se

    1. Hadži Goran Petrović, nikakve muke ja nemam! Pišem isključivo na bazi argumenata, ne muljam kao vi miješajući mitomaniju i lažiranu povijest.
      Vi se trebate suočiti sa svojom odgovornosti za svo zlo koje ste počinili tijekom povijesti.
      Hrvati su skupo platili NDH, sa pola milijuna ubijenih nakon Bleiburga na Križnom putu, a vi čak ni ne priznajete zločine.
      Citiram iz knjige “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj” Milorada Tomanića
      “Sve srpske crkve
      PrZašto episkopi SPC nisu mogli da pristanu na plan Kontakt grupe? Zašto je po njihovom mišljenju i dalje trebalo ratovati i žrtvovati živote i svog i drugih naroda? Odgovor se nalazio u istom onom apelu koji je 5. jula 1994. srpskom narodu i svjetskoj javnosti poslala episkopska konferencija Srpske patrijaršije. U tom apelu se između ostalog kaže: “… kao narod i Crkva, duboko ukorijenjeni u mučeničkoj zemlji Bosni i Hercegovini, mi danas ne možemo pristati, niti možemo nametnute nam u Ženevi odluke o procentima i mapama prihvatiti, te da ostanemo bez svojih: Žitomislića na Neretvi ili Saborne crkve u Mostaru ili crkve Sopotnice na Drini, Manastira Krke ili Krupe u Dalmaciji, Ozrena ili Vozuće u Bosni, Prebilovaca u Hercegovini ili Jasenovca u Slavoniji.” Šta li su to episkopi mislili tvrdeći da ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira? Da li se ostaje bez nekog hrama samo zato što se on nalazi u drugoj državi koja se ne zove Srbija; Republika Srpska ili Republika Srpska Krajina? Da li je SPC danas ostala bez crkava i manastira koji nisu porušeni, a koji se nalaze u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ili su to još uvijek njene crkve i njeni manastiri? I, naravno, kako riješiti taj problem ako i Hrvati ne mogu da ostanu bez svojih crkava i manastira, a Muslimani bez svojih džamija na prostorima koji pripadaju srpskoj državi? Za svaki slučaj, dvije godine kasnije, na svom redovnom zasjedanju održanom u maju 1996, Sveti arhijerejski sabor je donio sljedeću odluku: “Bez obzira na raspad versajske, odnosno Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, jurisdikcija Srpske pravoslavne crkve i dalje se prostire na sve pravoslavne na toj teritoriji.” Znači, bila je dovoljna samo jedna rečenica da bi SPC i dalje imala sve svoje crkve i manastire u bivšoj Jugoslaviji. Nije li onda logično pitanje: zašto ta rečenica nije izgovorena i ispisana mnogo ranije. Na taj način bili bi spaseni životi velikog broja ljudi koji su stradali radi postizanja ciljeva postavljenih od strane Srpske pravoslavne crkve.”
      Pročitajte knjigu izdana je u Beogradu 2020.godine

      Sviđa mi se

  7. U proslovu knjige Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj-Milorada Tomanića piše:” A što gledaš trun u oku brata svoga, a u svome oku grede ne primjećuješ ? Ili kako ćeš reći svome bratu: pusti da izvadim trun iz tvoga oka, a gle grede u oku tvome ? Licemeru, izvadi prvo gredu iz svoga oka pa ćeš tada gledati da izvadiš trun iz oka brata svoga”
    (Mt 7,3-5)

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s