Sporne kanonizacije u SPC – sv. Milorad Vukojičić i sv. Slobodan Šiljak

            Prije nekog vremena smo započeli niz tekstova o kontroverznim temama vezanima za Pravoslavnu Crkvu. U sklopu tog niza progovorili smo o svetosavlju, vladiki Nikolaju Velimiroviću i crkvenom statusu bivšeg svećenika Momčila Đujića. Sada ćemo govoriti o slučaju koji je izazvao dosta pažnje u nekim hrvatskim medijima – o slučaju kanonizacije dvojice svećenika SPC, navodnih četnika i ubojica iz Drugog svjetskog rata.

            Naime, 19.05.2005. u pravoslavnom samostanu Žitomisliću u Hercegovini, Sveti Arhijerejski Sabor SPC, pod predsjedanjem patrijarha Pavla, kanonizirao je 27 pravoslavnih svećenika s područja pravoslavnih biskupija dabrobosanske i mileševske, dakle uglavnom s područja Bosne i Crne Gore, koji su stradali od ustaša ili partizana tijekom Drugog svjetskog rata, ili od novih komunističkih vlasti neposredno nakon rata. Jedan od kanoniziranih je stradao od austrougarske vojske 1914.g. Događaj vjerojatno ne bi izazvao naročitu pažnju da se među kanoniziranima nisu našla i dvojica crnogorskih svećenika iz Pljevalja: Milorad Vukojičić i Slobodan Šiljak. Zbog njih je došlo do protesta nekih osoba iz Crne Gore, uz tvrdnju da su dotični bili suradnici s okupatorima, četnici i ratni zločinci. Tvrdilo se da je Vukojičić bio član četničke „crne trojke“ odgovorne za likvidacije civila, te da je dotične civile ubijao maljem, odnosno macolom, zbog čega je i dobio nadimak „pop Maca“. Baratalo se i s konkretnim imenima ubijenih, javljala se njihova rodbina. Milorad Vukojičić je po presudi vojnog suda u Pljevljima strijeljan 1945., a Slobodan Šiljak još 1943.g.

            Ova interna srpska rasprava je, kao što sam rekao, naišla na priličnu pažnju u nekim desnim krugovima u Hrvatskoj. Na to je poglavito utjecala situacija sa Stepincem: jer eto, oni nama zamjeraju Stepinca, a sami imaju svece koji su mlatili nedužne ljude macolama. O tome je pisano u Večernjem listu, Slobodnoj Dalmaciji, portalu „Narod“, te naravno na slavnoj hrvatskoj Wikipediji. Slučaj je spomenuo i mostarski biskup msgr. Ratko Perić u svojoj radnji o mučeništvu u nekatoličkim Crkvama. Uglavnom, u glavama mnogih ljudi u Hrvatskoj, SPC je Crkva koja se moli ubojicama i zločincima. Što reći o ovome?

            Kako bismo mogli osvijetliti ovaj slučaj, moramo rastumačiti tri stvari koje su neophodne za shvaćanje same SPC, za pojam svetosti u pravoslavlju i naposljetku za konkretne svece.

            Srpska Pravoslavna Crkva (SPC) nije neka sekta osnovana prije par mjeseci. Ona je ugledna i visokorangirana pravoslavna patrijaršija, nalazi se na šestom mjestu na diptihu pravoslavnih Crkava. Ima oko 12 milijuna vjernika po cijelome svijetu, a osnovana je daleke 1219.g. U njoj se njeguje dvomilenijska kršćanska dogmatika, liturgija i duhovnost, asketska tradicija i teologija. Njezini svećenici i biskupi svaki dan čitaju evanđelje i psalme, ispovijedaju se i pričešćuju. Dala je mnogo svetaca, mučenika i vrsnih teologa. Osnovna zbirka njenog kanonskog prava potječe još iz 10.st. Ona je danas partner u teološkom i ekumenskom dijalogu svim vjerskim zajednicama svijeta, posebno Katoličkoj Crkvi. Prema tome, kada se vrhovni biskupski sabor jedne takve ozbiljne institucije okupi i proglasi nekoga za sveca, onda je samo po sebi jasno da se u tome rukovodio određenim kriterijima i da to nije napravio bez veze. Ispucavati floskule po medijima da je jedna renomirana i ozbiljna, svjetski priznata vjerska institucija, svecem proglasila očiglednog i nepokajanog ratnog zločinca i koljača, je vrlo smiješno, apsurdno, da ne kažem glupo. Tvrditi da episkopat jedne apostolske Crkve, koji potječe iz strogih asketskih monaških krugova, koji neprestano čita evanđelje i uzima u sebe Tijelo i Krv Kristovu, svojim vjernicima za uzor i zagovornika daje notornog i očiglednog zločinca, je toliko bizarno, da se osoba koja ima iskustvo života i crkvenosti Pravoslavne Crkve zapita vrijedi li uopće i odgovarati na takve tvrdnje. Ovo postaje još bizarnije kada se shvati da sveci jedne mjesne pravoslavne Crkve postaju predmet štovanja cijele, univerzalne Pravoslavne Crkve. Ne postoje „srpski“ ili „ruski“ sveci u smislu ograničenja kulta.

            Drugo, što se tiče svetosti u Pravoslavnoj Crkvi. Biti svet u pravoslavlju ne znači imati puno dobrih djela, malo ili nimalo grijeha, i kao takav služiti kao pedagoška literatura ili katehetski priručnik ljudima na zemlji. U pravoslavlju je svetac prvenstveno spašena duša. Svetac je čovjek koji je umro u stanju savršenog pokajanja i sjedinjenja s Kristom, te je kao takav ušao u Carstvo Nebesko. Prije toga, kroz život, on je bio grešnik – veći ili manji, jer u kršćanstvu nitko nije bez grijeha. Bitno je da se ontološki, iznutra preobrazio, pokajao i postigao spasenje duše. Njegov život prije toga može biti pogan i proklet, bez ikakvog uzora za vjernike. Zamislimo na trenutak najvećeg svjetskog zločinca, Hitlera, ili Staljina, ili nekog sličnog. Da se bilo koji od njih pokajao pred smrt, pozvao pravoslavnog svećenika, istinski se ponizio pred njim i Bogom, primio pravoslavne sakramente, te tako sjedinjen s Kristom otputovao u vječnost, on bi time postao svecem Pravoslavne Crkve. Tako imamo čitavu plejadu teških grešnika, još od starozavjetnih vremena, koji su pokajanjem postali sveci, i Katoličke i Pravoslavne Crkve. Ili, postoje u pravoslavlju primjeri kanonizacije ljudi koji nisu stigli pružiti nikakve životne manifestacije svetosti. Sjetimo se samo nevine betlehemske djece, ili slične kanonizirane djece kroz čitavu povijest kršćanstva, sve do Milice Rakić, trogodišnje djevojčice stradale od NATO bombi u Srbiji. U staroj crkvi u Sarajevu čuva se relikvija – neraspadnuto tijelo male krštene pravoslavne bebe. Čudotvorno je, osobito kod neplodnosti ili bolesti djece. Dakle, i samo kršteno i netom umrlo novorođenče, u pravoslavlju je svetac, zato jer je temeljni kriterij svetosti spasenje duše.

            Što se tiče samih svetih novomučenika pljevaljskih, sv. Milorada i sv. Slobodana, treba reći da ne postoje nikakvi dokazi o njihovim navodnim zločinima. Zapravo, sve optužbe na njihov računa uglavnom dolaze iz tri izvora. Prvi je presuda partizanskog suda, drugi su tvrdnje jedne skupine ljudi iz tog mjesta, a treći izvor je kritika od strane lijevoliberalnih krugova iz Srbije i Crne Gore. Što se presude tiče, ona je ukinuta od strane ustavnog suda Republike Crne Gore, 22.05.2005., br. 2574/05. Ovime su ukinute sve odluke Zemaljske komisije za ratne zločine od 15.02.1946., a koje se tiču ove dvojice. Obrazloženje predsjednika Ustavnog suda dr. Jovana Martinovića: “Ustavni sud Republike Crne Gore donosi jednoglasnu presudu da je osuda Zemaljske komisije Crne Gore za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača od 15. veljače 1946. godine bila neustavna i nezakonita. Naime, svjedoci su pod prinudom lažno svjedočili i mnogi od njih nisu bili ni fizički prisutni na saslušanjima… (Presuda se po stavkama obrazlaže na naredne dvije stranice). Stoga, ovaj Sud rehabilitira oštećene i posthumno im vraća građanska prava i zakonom zagarantirane slobode.”

            Optužbe na račun ove dvojice svećenika odbacili su povjesničari, kako oni koji se specijalno bave četničkim pokretom, tako i oni komunističke orijentacije. Osoba koja je prednjačila u ovim optužbama je bila predsjednik odbora za njegovanje tradicija NOB-a u Pljevljima, a poznata je i po peticiji za vraćanje imena Titograd crnogorskoj metropoli. Uglavnom, sve te optužbe dolaze iz komunističkih ili modernih ljevičarskih krugova.

            I tu dolazimo do iste zanimljivosti kao i kod slučaja vladike Nikolaja. Kada je riječ o komunističkim presudama ili optužbama s lijevoliberalne srpske scene protiv SPC, desno orijentirani hrvatski mediji ih uzimaju kao pouzdane izvore i činjenice, uopće se ne osvrćući na argumente SPC. Međutim, kada se radi o komunističkim presudama ili lijevoliberalnim optužbama protiv Katoličke Crkve u Hrvata, tada se one od dotičnih odbacuju s gnušanjem. Čemu ta dvostruka mjerila? Je li poznato gore spomenutim tvrdim katolicima u medijima da ove optužbe na račun pravoslavnih mučenika dolaze od istih krugova koji su u to doba ubili 128 pravoslavnih svećenika i jednog pravoslavnog biskupa samo u Crnoj Gori, ostavivši ovu skoro bez klera, i napravivši od nje možda najraskršćanjeniju i najateiziraniju zemlju bivše Jugoslavije?

            Prema tome, možemo biti mirni – nema nikakvih macola. Sveti mučenici Milorad, Slobodan i ostali, danas na Nebu mole za svakoga od nas. Njihovim svetim molitvama neka nas Gospod sve pomiluje!