Blaženi Maksim, Krista radi jurodivi, hodio je zimi gol moskovskim ulicama. Na savjete ljudi da se obuče i zaštiti od zime, on je odgovarao: „Jest zima ljuta, ali je sladak Raj!“ I još je govorio: „Za trpljenje daje Bog spasenje“. Kad Krist Gospodin nije žalio Sebe predati na muke i na smrt, zašto bismo mi žalili sami sebe radi nas samih? On nam je propisao jedan recept, jednu dijetu za duhovno ozdravljenje naše, i to je nazvao lakim jarmom. Mnogo je teži jaram koji mi sami na sebe tovarimo, jer nas taj jaram obara u sve težu i težu duhovnu bolest. Zemlja od nas traži mnogo veće žrtve, ne obećavajući nam nikakvu nagradu poslije smrti. Zemlja traži da žrtvujemo njoj, i Boga i dušu i savjest i um i sve dostojanstvo ljudsko i božansko, i zauzvrat nam pokazuje mračni i smrdljivi grob, kao kraj svemu i plaću za sve. Krist traži da žrtvujemo samo zemlju, i životinjstvo naše, i grijeh, i porok, i svako nevaljalstvo, i zato nam obećava uskrsnuće i besmrtan život u raju. Jest zima ljuta, ali je sladak Raj! Nastavi čitati Ohridski prolog za 2./15. svibanj

Prepodobni Pafnucije Borovski govorio je svojim učenicima, da se čovjekova duša i djela njegova skrivena mogu spoznati po pogledu očiju. Učenicima je to izgledalo nevjerojatno, sve dok ovaj Božji čovjek nije to potvrdio u stvarnosti, i to u više mahova. Prozirući u tuđe sudbe Pafnucije je prozreo i u svoju. Tjedan dana prije, budući još zdrav, on je prorekao, da će se idući četvrtak razlučiti od ovoga svijeta. A kada je ovaj četvrtak osvanuo, on je radosno uzviknuo: „Evo dana Gospodnjega, veselite se ljudi; evo dođe dan očekivani!“ – Eto tako dočekuje smrt čovjek koji je cijeloga vijeka mislio o rastanku s ovim svijetom i o susretu s Bogom. Nastavi čitati Ohridski prolog za 1./14. svibanj

Leže neki pobožni starac na smrtnu postelju. Prijatelji njegovi skupiše se oko njega i plakahu za njim. U tom se starac tri puta nasmija. Upitaše ga monasi, čemu se smije? Starac odgovori: „Prvi put se nasmijah, jer se vi bojite smrti; drugi put – jer niste spremni za smrt; treći put – jer idem od truda u pokoj.“ – Vidite, kako pravednik umire! On se ne boji smrti; on je spreman za smrt, i on vidi, da kroz smrt odlazi iz trudnog života u vječni pokoj. Kad se priroda čovjekova zamisli u prvobitnom rajskom stanju, onda je smrt neprirodna, isto onako kao što je i grijeh neprirodan. Od grijeha je i proizašla smrt. Pokajan i očišćen od grijeha, čovjek ne smatra smrt uništenjem, nego vratima za život besmrtni. I ako su kad pravednici molili Boga da im produži zemaljski život, to nije bilo niti zbog ljubavi prema ovom životu, niti zbog straha smrtnoga, nego jedino da bi dobili više vremena za pokajanje i očišćenje od grijeha, te da bi što bezgrešniji i čistiji pred Boga izašli. I ako su kad pokazivali strah pred smrću, to nije bio strah od smrti, nego od Suda Božjega. Kakav li strah tek moraju imati pred smrt grešnici nepokajani? Nastavi čitati Ohridski prolog za 30. travanj/13. svibanj

Ništa se od Boga Sveznajućeg ne može utajiti. Njemu je svakoga časa poznato sve što se čini u svijetu, kako u svijetu izvanjskom, tako i u svijetu unutrašnjem, duhovnom. Nijednu namjeru, nijednu želju, nijednu pomisao svoju ne može čovjek sakriti od Boga. Kako da se sakrije od Boga ono što se ne može sakriti ni od ljudi, od svetih ljudi! Car Ivan Grozni došao jednog dana da se Bogu moli. U hramu je stajao na molitvi i Vasilije Blaženi, jurodivi. Car je tijelom bio, istina, u hramu, ali umom je bio na Vrapčjem Brdu, nedaleko od Moskve, na kome je počeo graditi dvor. I za sve vrijeme bogoslužja car je mislio, kako da produži i dovrši svoj dvor na onom brdu. Poslije službe vidje car Vasilija, i upita ga gdje je bio. „U crkvi,“ odgovori Vasilije, i odmah upita on cara: „A gdje si ti bio, care?“ „I ja u crkvi,“ odgovori car. Na to mu reče vidoviti svetac: „Ne govoriš istinu, Ivanuška, jer ja te gledah kako mislima šetaš po Vrapčjem Brdu i zidaš dvor.“ Nastavi čitati Ohridski prolog za 29. travanj/12. svibanj

Tajna našeg spasenja zaključuje se u pojavi Boga među ljudima u tijelu ljudskom. Sv. Meliton Sardski piše: „Djela Kristova poslije krštenja pokazala su i dokazala svijetu, da je u tijelu Njegovom skrivano Božanstvo. Budući Bogom, On je bio i savršenim čovjekom. On nam je javio dvije Svoje naravi: božansku čudesima, učinjenim kroz tri godine poslije krštenja, i ljudsku kroz onih trideset godina, kada je nemoć tjelesna skrivala znake Njegovog Božanstva, iako je On bio istinski vječni Bog.“ – Način sjedinjenja Božanstva s Čovještvom teško je pojmljiv, no događaj pojave Boga kao čovjeka među ljudima savršeno je pojmljiv iz pojma o ljubavi Božjoj prema ljudima. Ni svijet kao događaj nije više pojmljiv – može se reći da je čak i manje pojmljiv – nego događaj nad događajima: utjelovljenje Boga. Nastavi čitati Ohridski prolog za 28. travanj/11. svibanj

Može li ovca živjeti među vukovima i ne biti od njih napadana? Može li svijeća plamtjeti usred unakrsnih vjetrova, a ne biti povijana tamo i amo? Može li plemenita voćka rasti pokraj puta, a ne biti brana i oštećivana od prolaznika? Tako ni Crkva pobožnih duša ne može ne biti progonjena, i to progonjena: od pogana, od idolopoklonika, od heretika, od otpadnika, od strasti i poroka, od grijeha i bezakonja, od svijeta i demona. Isto tako niti jedna pobožna duša ne može ostati bez progona, bilo izvanjskog, bilo unutrašnjeg, sve dok se ne rastavi od tijela i svijeta. Može netko i protiviti se ovome i dokazivati drukčije po svome računu i po svojoj logici. No tu ne pomaže ni razum ni logika jednoga čovjeka: tisuće raspetih govore drugačije, i tisuće spaljenih viču drukčije, i tisuće isječenih dokazuju drukčije, i tisuće potopljenih svjedoče drukčije. O braćo moja, kršćanska vjera je silna, ne samo kad se slaže s čulnim razumom i čulnom logikom, nego i kad se (i baš naročito kad se) protivi čulnom razumu i čulnoj logici. Koji žele pobožno živjeti, bit će progonjeni. To Apostol proriče u početku kršćanskih vijekova, a dvadeset kršćanskih vijekova odaju mnogoglasni eho, koji potvrđuje istinitost proročanstva. Nastavi čitati Ohridski prolog za 27. travanj/10. svibanj

Sveci su živi, i bogomdana moć njihova ne slabi vremenom. Sv. Joanikije Devički i danas čini čudesa kao i za vrijeme života svoga na zemlji prije pet stotina godina. Neki Miloš iz Hercegovine spremao se ići u Jeruzalem na hodočašće. I baš kad je mislio krenuti na put, javi mu se sv. Joanikije u snu i reče mu da ne ide u Jeruzalem. Bolje ti je, objasni mu svetac, da ideš u Devič i da tamo moju crkvu počistiš i urediš, nego da ideš u Jeruzalem. Miloš posluša i dođe u zapušteni Devič, počisti ga, uredi, i obnovi ga. Tu se i zamonaši i osta do konca života. Za vrijeme Prvog svjetskog rata i austrijske okupacije dođe u Devič jedan časnik, Mađar, s odredom vojske. Dovede poglavara, Damaskina, u grobnicu pred kovčeg sv. Joanikija, i upita ga što ima pod pločom? „Svetinja,“ odgovori poglavar. „Kakva svetinja!“ nasmija se časnik. „Tu su nekakve stvari skrivene.“ I naredi vojnicima, da pijucima polupaju i odvale ploču. No dok se to vršilo, časnika spopadne muka po sredini tijela. On legne u postelju, i pred večer toga istog dana umrije. Uplašeni vojnici napuste i započeti posao i samostan, pa pobjegnu. Nastavi čitati Ohridski prolog za 26. travanj/9. svibanj