Ključ rješenja ovog pitanja možda leži u činjenici da Crkva mora preispitati svoje poglede na odnose s društvom i državom. Potrebno je shvatiti da Crkva više nije element državnog mehanizma bez čijeg odobrenja država ne može odlučivati o vrlo važnim pitanjima. Također, ona više nije dominantni moralni autoritet za društvo, sposoban utjecati na mentalitet ljudi. Sve se to gotovo izgubilo u modernim europskim zemljama. Potrebno je shvatiti da Crkva više ne može postavljati pravila po kojima će društvo živjeti. Sve što Crkva može jest svjedočiti ljudima o Istini i po sakramentima upoznavati one koji vjeruju, s Istinom. U tom kontekstu Crkva mora svjedočiti da je biblijski Bog navijestio ljudima da je homoseksualizam smrtni grijeh koji izopačuje samu ljudsku narav i da oni koji ostanu u tom grijehu neće baštiniti Carstvo Božje. Apostol Pavao je pisao Korinćanima: „Ne varajte se: ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni zli ljudi, ni homoseksualci, ni lopovi, ni lakomci, ni pijanice, ni psovači, ni grabljivci neće naslijediti Carstva Božjega” (1 Kor 6, 9-10). U ovoj sintagmi zapravo nema nikakvog ponižavanja tih ljudi, niti nagovještaja da oni nemaju jednaka prava sa svima, niti povrede njihovog dostojanstva, niti bilo čega što je vezano za ovozemaljski život. Ovdje postoji samo upozorenje da ih u budućem životu čeka kazna. Crkva to mora posvjedočiti, a onda je izbor na svakome. Nastavi čitati Grci legalizirali homoseksualne brakove: što Crkva treba učiniti?