Prelazak na pravoslavlje

Nedavno nam je na društvenim mrežama postavljeno pitanje konverzije, prelaska, obraćenja na pravoslavlje s neke druge vjere. Zamoljeni smo da napišemo nešto na tu temu, kako taj prijelaz izgleda, kako da se čovjek kojeg to zanima pripremi za njega, itd. Zato ćemo u ovom članku ukratko reći nešto o tome.

Nećemo se previše baviti tehničkim dijelom prelaska. Za to se svaka osoba koja se odluči na prijelaz, treba javiti pravoslavnom svećeniku, i s njim dogovoriti cijeli postupak i pripremu. Svakako, ako osoba nije krštena, prolazi kroz kompletno krštenje i miropomazanje (krizmu), a ako dolazi iz neke nepravoslavne kršćanske zajednice, može biti primljena samo kroz miropomazanje, ili čak samo ispovijest vjere. O valjanosti nepravoslavnih sakramenata pisali smo ovdje, što je prenio i portal bitno.net.

Nas ovdje više zanima nutarnje pitanje: zašto, s kojim razlogom, netko želi napustiti svoju dotadašnju vjeru i postati pravoslavan? Nekako mi se čini da bi, u pokušaju da se odgovori na to pitanje, trebalo krenuti od suprotne strane – koji su to razlozi za prelazak, koji čovjekovu ideju i želju za prelaskom na pravoslavlje čine lošom? Pojednostavljeno, zbog kojih razloga ne bi trebalo prelaziti na pravoslavlje?

Prvo, kod bilo kakvih vjerskih prijelaza treba isključiti bilo kakvo „ja“. Oholost je česta zamka kod odraslih obraćenika na bilo koju vjeru. Odraslom obraćeniku se često nameću misli poput „ja sam odabrao“, „ja sam kao zreo čovjek odlučio“, „ja sam tražio“, „ja sam puno toga u životu prošao“ itd. Često pritom omalovažava ljude koji su u Crkvi od dojenačke dobi, jer eto, oni su tu rođeni, njima je to samo tradicija, a ja sam, eto, „novi Pavao apostol“. Treba biti svjestan da nas u pravoslavlje, u Crkvu, zove Bog. Opredjeljenje za našu Crkvu je Božji, Kristov poziv, to je duhovno zvanje, kao i svećeništvo ili monaštvo, i to jednako za onoga tko je „rođen“ u pravoslavlju, kao i za onog tko mu kasnije pristupa. Mi samo ponizno odgovaramo na taj Božji zov, pozitivno ili negativno. Krist kaže: „Ne izabraste vi Mene, nego Ja izabrah vas“ (Iv 15, 16). Drugim riječima, niste vi pronašli pravoslavlje svojim naporima, silama i zaslugama, već je Bog putem pravoslavlja pronašao vas, i pozvao vas u Pravoslavnu Crkvu, iz ljubavi prema vama, i za vaše vječno dobro. Ako se odlučite odazvati, recite: „Sluge smo beskorisne“ (Lk 17, 10).

Povezano s tim, osoba mora prilaziti Crkvi s pokajanjem. Ovo je za današnje ljude „tvrd govor“, ali osoba koja je izvan Crkve, u teškom je i opasnom duhovnom stanju. Izvan Crkve je prepuštena samoj sebi, zlim duhovima i zlima ovoga svijeta. Spasenje i oproštenje grijeha može postići samo u Crkvi. Zato, Crkvi se prilazi pokajnički, bez skrivenih misli poput „mene je Crkva dužna primiti“, „u Crkvi ću ja ovo ili ono, mora biti po mom“, ili da bi Crkva trebala biti sretna što sam joj se ja pridružio. Ne. Crkva me uopće nije dužna primiti, ona će me primiti ako ispunjavam kriterije za prijem, ako pokazujem znakove vjere i pokajanja za sav svoj prijašnji život, pa makar do tada u njemu bio nepravoslavni monah ili pustinjak. Ja sam taj koji treba biti sretan što me je Crkva primila, jer sam se time ukrcao na lađu spasenja. Ja sam taj koji se prilagođava Crkvi, jer sam ja duhovni bolesnik kojemu treba liječenje, a ne da očekujem da se Crkva prilagođava meni.

Motiv za prelazak na pravoslavlje treba biti samo jedan – Bog. Samo zajedništvo s Bogom, kroz Tijelo Kristovo, Crkvu. Ljudi često prilaze Crkvi iz raznih krivih razloga, zbog stvari koje nisu Bog, i zato im duhovni život ne funkcionira, a često i teško skrahira.

Tako, neki prelaze na pravoslavlje zbog razočaranja svojom prethodnom vjerom. Eto, tamo su pedofili, imali su inkviziciju, modernisti su, itd. To ne treba raditi. Bogu se prilazi zbog Njega Samoga, i spasonosne ljepote zajedništva s Njim u Crkvi. A ljudskih pogrešaka i grijeha ima u svakoj vjerskoj zajednici, pa tako i u pravoslavlju, jer je svaka vjerska zajednica sačinjena od ljudi, a ljudi su grešni od rođenja do groba. I loši ljudi u Crkvi nam se šalju na iskušenje, popravljanje i spasenje. Što kada se razočarate i u pravoslavlju? Ljudima, bilo čime? Mnogi tako odu u sektaštvo, ili postanu ateisti.

Ako na svom putu prema pravoslavlju osjetite bilo kakvu mržnju, gnušanje, odbojnost, prezir ili gnjev prema svojoj prethodnoj vjeri ili njenim pripadnicima, to nije dobar znak, to je signal za uzbunu. Kršćanstvo je vjera dubokog unutarnjeg mira i spokoja, ne ravnodušnosti, nego mira, kakvog prema Kristovim riječima, samo On može dati. Kao pravoslavni kršćanin, vi ste otvoreni prema svakom čovjeku, molite se za njega, nastojite mu pomoći u životu. Širite mir oko sebe. Mrzovoljni mizantrop, koji stalno priča o urotama protiv sebe i pravoslavlja, nije na dobrom duhovnom putu. To nije pravoslavno kršćanstvo.

Neki prelaze iz nacionalno-političkih razloga. Zbog srpskih, ili ruskih, ili bilo kojih drugih pravoslavnih predaka, ili gledaju na katolicizam kao na rimsku diktaturu koja je gušila Slavene, pa su se zagrijali za ideju (inače nepravoslavnu) „nacionalne Crkve“ ili pravoslavlja kao nekakve panslavističke religije. Takav prelazak je također u suštini promašaj. Vjera se ne mijenja zbog ljudi. Ljudi prolaze, nacije nastaju i nestaju; čitajte starozavjetnu Knjigu Propovjednikovu, ta knjiga je nezaobilazna za shvaćanje kršćanstva. Jer sve će proći, i preci i potomci, i pape, i patrijarsi, i narodi, i države, i nebo i zemlja – ostati će naša duša. Kamo će ona? A radi se o vječnosti. Ne o narednih 10 ili 100 godina. O vječnosti.

Nekima se sviđa vanjska forma Pravoslavne Crkve. Pogotovo onima koji su razočarani modernizmom postkoncilske Katoličke Crkve, kao i suvremenih protestantskih denominacija. Sjaj pravih voštanih svijeća nasuprot parafinu i električnim žaruljama; miris tamjana, davno zaboravljen na Zapadu; bizantske ikone umjesto modernih zapadnjačkih svetih slika na kojima je često teško prepoznati tko je prikazan, a kamoli se moliti pred tim; istočno pjevanje sa svojim drevnim i mističnim glasom, nasuprot bubnjevima, gitarama i neoprotestantskim duhovnim šansonama; tradicionalni stav pravoslavlja nasuprot relativizmu Zapada i sl. Ovdje ima i dosta istine, no prelaznik se ne smije zadržati samo na formi. Mora biti svjestan da je forma tu samo da čuva i izrazi suštinu, bit. A bit je Bog, vjera, ljubav prema bližnjemu, odnos s Bogom i ljudima, spasenje duše. Ako se uzme forma bez biti, onda ta forma postaje idol, krivi bog kojim se pokušava zamijeniti pravog Boga. Ispunjavanjem forme pokušavam pobjeći od stvarnog zajedništva s Bogom i onog što On od mene traži. Tako dobivamo ljude koji su zaljubljeni, čak ne ni u Crkvu kao takvu, koliko u vanjsku formu Crkve: ikone, tamjan, bizantski melos, mantije, brade, brojanice, titule itd. Nažalost, to je krivi put. Cilj našeg života je Bog, i život u Bogu u Crkvi, u Duhu Svetome, a vanjska forma Crkve je samo sredstvo i način tog življenja.

Ima i onih koji prilaze pravoslavlju iz akademskih motiva. Oni smatraju da su svojim razumom „spoznali argumente“ pravoslavlja, i „shvatili“ da je pravoslavni nauk istinit, te njima kao „istinoljubivim i poštenim ljudima“ ne preostaje ništa drugo, nego prijelaz na pravoslavlje. Takav pristup, osim što u sebi sadrži duhovnu oholost o kojoj smo govorili na početku, pretvara pravoslavlje u ovozemaljsku ideologiju. Međutim, pravoslavni dogmatski sustav nije ideologija. Dogme nisu argumenti za prepucavanje u teološkim raspravama (kojih je pun internet) gdje je cilj „pobijediti“ (a „pobjeđuju“ uglavnom oni s bržim mozgom, spretnijim jezikom i verbalnom agresivnošću, slično kao u političkim debatama), i dokazati da je pravoslavlje u pravu (čitaj: da sam ja u pravu). Pravoslavne dogme su od Boga objavljene nebeske istine, koje je Crkva formulirala na dogmatski način. One su Božja objava, hrana i lijek ljudskom rodu; putokaz kako da živi u Istini; sredstvo i način da se dođe do Boga, ostane s Njim i živi u Njemu i po Njemu. Kršćanstvo nije ideologija, ne teži za ovozemaljskom pobjedom i ovozemaljskim Carstvom, za vrbovanjem novih sljedbenika. Kršćanstvo je put spasenja čovjeka, kroz Crkvu, a dogme su neophodna duhovna oprema na tom putu.

Pritom treba reći, kako mi ne omalovažavamo ni formu, ni razumsko znanje u pitanju vjere. Čovjek treba učiti o svojoj vjeri, poznavati je, čitati o njoj, koliko je u mogućnosti. Vanjsku formu treba poštivati, postove, molitve, bogoslužni poredak, cjelivanje ikona i relikvija, način križanja, liturgijski jezik (kod nas crkvenoslavenski) itd. Bez znanja o vjeri, i bez vanjske discipline i simbola vjera i Crkva se raspadaju. Ali forma ne smije zamijeniti sadržaj, bit. Dogmatsko i teološko znanje ne smije postati samom sebi svrha.

Misticizam. Često se čuje za pravoslavlje, i općenito istočno kršćanstvo, da je, za razliku od hladnog, racionalnog Zapada, mistično. Pritom se pod mistikom najčešće podrazumijevaju plitki duševni osjećaji. Ljudi počinju izučavati „Isusovu molitvu“ na brojanice, uz tehniku disanja, kao da se radi o kršćanskoj jogi; meditirati uz bizantsku glazbu i tamjan; drugi postaju opsjednuti raznim duhovnicima, „prozorljivim starcima“ i proročanstvima o Antikristu, smaku svijeta itd.  Ovakvi ljudi najčešće upadaju u tzv. prelest; duhovnu obmanu, samoobmanu, zabludu. Pogube se u lažnoj mistici; pokušavajući na silu doživjeti natprirodna duhovna iskustva, koja su isključivo Božji dar koji On daje ako je koristan za naše spasenje, doživljavaju čisto duševne iluzije i maštanja. Nemaju Boga i Evanđelje u srcu svog života, nego su pravoslavlje sveli na još jedan u nizu orijentalnih okultističkih pokreta.

Poseban slučaj je kada netko pristupa pravoslavlju iz čisto ovozemaljskih razloga. Netko bi želio biti oženjeni svećenik. Netko bi se htio drugi puta crkveno vjenčati. Netko se vjenčava s pravoslavnim partnerom, pa samo zbog njega i tog braka mijenja vjeru. Netko prelazi na pravoslavlje, jer možda u nekoj pravoslavnoj zemlji time stječe neke pogodnosti, ili se lakše uklopi u većinu. Ovdje se radi o čisto pragmatičnim, materijalističkim razlozima, koji pokazuju da kod čovjeka i nema neke ozbiljne vjere u Boga i stvarne svijesti pred Koga dolazi, Kome daje obećanja, Kome se vjerskim prijelazom predaje – Kristu. Takvi prijelaznici su u ozbiljnom duhovnom problemu.

Ne treba zanemariti ni kamo se točno prelazi. Naime, jedan od križeva Pravoslavne Crkve modernog vremena jest i taj, što se, možda više nego ikad prije, namnožilo nepravoslavnih vjerskih organizacija, koje sebe lažno predstavljaju pravoslavnima, a nisu dio Pravoslavne Crkve. Onaj tko je odrezan od zajedništva jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve, koja opstoji u današnjih 14 lokalnih, samoupravnih, pravoslavnih Crkava, čiji popis imamo i na ovome blogu, odrezan je od zajedništva s Bogom. Nemojte se zavarati kada vam govore da je pitanje određenih raskolničkih i kvazicrkvenih pseudopravoslavnih grupacija samo nevažno administrativno pitanje. Predstavnici tih grupacija će vam reći, „pa vidite, mi smo po obredu i učenju pravoslavni, samo još nismo dobili priznanje“, kao da se radi o svjetovnom priznanju među državama. To „samo priznanje, koje oni još nisu dobili“ ustvari znači da se nalaze van euharistijske zajednice Pravoslavne Crkve. To znači da se nijedan njihov član, od poglavara naniže, ne može ispovjediti ni pričestiti ni u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu, a kamoli stati za oltar i služiti. To znači da se kod njih nećete pričestiti Tijelom i Krvlju Kristovom, već običnim kruhom i vinom. To znači da vam se u njihovim ispovijedima neće oprostiti grijesi, jer oni nemaju te sile Duha Svetoga, koja djeluje kroz sakrament pravoslavnog svećeništva, po kojoj bi mogli pretvoriti kruh i vino u Tijelo i Krv Kristovu, ili nekome dati odrješenje od grijeha. Bez obzira kakve škole završili, kakvim titulama se kitili, kakve mantije i vanjske oznake i ukrase nosili, oni nemaju snagu s Neba u sebi, i ne mogu je vama posredovati. Nisu pravoslavci. Konkretno, ovdje, u RH, kanonska Crkva je Srpska pravoslavna Crkva (SPC). To znači ne samo da joj je od cijelog pravoslavlja povjereno da služi u našoj zemlji, već je to i Božja volja, pošto vjerujemo da Crkvom upravlja Duh Sveti. Zato, ne vjerujte ničijim smicalicama. Ako doista želite postati pravoslavni, onda prijeđite u Pravoslavnu Crkvu. Ne u neku kvazipravoslavnu vjersku grupaciju, čijem bi poglavaru, da se sutra pojavi u sjedištu bilo koje od 14 kanonskih pravoslavnih Crkava u svijetu, pokazali vrata i rekli neka se ubuduće najavi u terminu za obične posjetitelje, i dođe bez mantije. 

Sve ovo pišem, ne da bih obeshrabrio ili ponizio nekoga, nego da suočim ljude koji se interesiraju za pravoslavlje, o kakvoj se ozbiljnoj životnoj odluci radi. Radi se o preobrazbi vašeg bića, početku novog života u Kristu. U drevno doba, katekumenat (priprava za krštenje) trajala je i po tri godine, i svaki odrasli obraćenik je morao proći kroz ozbiljni sustav vjeronauka i provjera, imajući pritom i garanciju i duhovno vodstvo nekog kršćanina – odatle se razvilo kumstvo, da bi se mogao krstiti i ući u Crkvu.

Zato, da prijelaz na pravoslavlje ne bi bio puka birokratska formalnost ili nešto zbog čega ćemo kasnije biti nesretni, prvo moramo dobro pretresti razloge zašto želimo prijeći. Ako je razlog Bog, Krist, Duh Sveti – na pravom smo putu.