Pasha majke Marije kroz oganj i vodu

„Tijekom svoje borbe, u liku svoje sestre sustradalnici su gledali Onoga koji je za njih razapet.“ Ove riječi iz „Akata mučenika Beča i Liona“, koje mučenicu, okruženu sustradalnicima, opisuju kao drugog Krista, savršeno priliče sv. Mariji Pariškoj, koja je kroz svoje mučeništvo u plinskoj komori logora smrti, gdje je dobrovoljno zamijenila jednu mladu Židovku, prošla na sam dan križno-uskrsne Kristove Pashe (baš na tadašnji Veliki petak).

Učenje ove svete mučenice najbolje sažimaju dva njena iskaza. Prvi: „Ne smijemo dozvoliti da Krist bude zasjenjen ikakvim pravilima, ikakvim običajima, ikakvom tradicijom, ikakvim estetskim obzirima ili čak ikakvom pobožnošću.“ I drugi: „Za vrijeme Božanske službe svećenik ne kadi samo ikone Spasitelja, Božje Majke i Svetaca. On, također, kadi i ljude-ikone, Božju sliku. I dok napuštaju crkvu, ovi ljudi podjednako ostaju slike Boga, dostojne da budu kađene i obožavane. Naš odnos prema ljudima trebalo bi biti autentično i duboko klanjanje.“

Majka[1] Marija Skobcova bila je utjelovljenje i živa ilustracija obje ove tvrdnje. S jedne strane, šokantno van klišeja, a s druge, sluškinja drugim ljudima do mjere vlastite smrti. Rođena je kao Elizabeta Pilenko 1891. godine, u Rigi[2], a skončala je u osvit slobode u koncentracijskom logoru Ravensbrück 1945. Između ove dvije granice bića proteže se jedinstvena priča.

Evo tek nekih detalja:  Lizin – Marijin otac je bio javni tužitelj u Rigi. On je, međutim, napustio grad i preselio se s obitelji na imanje svog pokojnog oca tik uz lokalno groblje, koje je nadalje služilo kao stalno igralište za malu Lizu i njenog brata. Možda je zbog tih grobljanskih igara mala Liza bila opsjednuta temom smrti i šokirala roditelje svojom pričom kako će umrijeti u plamenu. Ipak četrnaestogodišnja Liza je bila satrvena preranom smrću svog najdražeg tate, i tada je zapisala: „Jadna ja koja sam iznenada odrasla pošto sam razotkrila tajnu odraslih: Da Boga nema, i da je svijet vođen žalošću, zlom i nepravdom. Tako se završilo djetinjstvo.“

U kulturnu i političku prijestolnicu, Liza se seli 1906. i tu, u Petrogradu, priključuje se radikalnim grupama. Krećući se sa svojih 15 godina u krugu simbolista[3], upoznaje svog stalnog prijatelja Aleksandra Bloka[4] koji na njen bučni i nenajavljeni posjet odgovara stihovima: „samo onaj tko je zaljubljen, ima puno pravo da se nazove ljudskim bićem“. Žalila se poslije da u to vrijeme njeni idealistički drugovi „nisu razumjeli da revolucija znači osjetiti konopac oko vrata“.

U tom razdoblju Elizabeta postaje prva djevojka kojoj je pošlo za rukom upisati teološku školu (pri manastiru[5] sv. Aleksandra Nevskog u Petrogradu).  Tih dana Liza danju uči, a noću drži tečajeve radnicima u tvornici „Poutilov“. U svojoj 18. godini (1910.) udaje se za „boljševika“ Dimitrija Kuzmina. Međutim, taj brak „iz sažaljenja prema dečku iz zatvora“ propada (1913.). Lizi ostaje kći Gajana, a njen bivši muž kasnije postaje katolički aktivist. Tada izlazi njena prva knjiga poezije (majka Marija je bila i pjesnikinja). U pismu Bloku, povodom njene druge zbirke „Korijeni“, kaže: „Želim samo iskazati jednostavnu Božju riječ.“

Početkom rata seli se na krajnji jug Rusije, tada skida lanac koji je nosila u pojasu – „da je podsjeća na Kristovu egzistenciju i patnje čovječanstva“ – razumjevši da „kršćanstvo nije automortifikacija, nego odgovor drugom“. Pridružuje se „Revolucionarnoj partiji socijalista“, grupi egalitarnije orijentacije od Lenjinove „Socijaldemokratske partije“ (poznate pod kasnijim imenom „boljševici“). U listopadu 1917. je bila u Petrogradu kada su boljševici zbacili privremenu vladu. Bila je sudionica na sveruskom sovjetskom kongresu i čula riječi Trockog upućene njenoj grupi: „Vaša revolucionarna uloga je završena, sada idite gdje vam je mjesto: u povijesnu kantu za smeće“ (tada je čak pomišljala na njegovo ubojstvo).

U veljači 1918. postaje gradonačelnica Anapa. Po njenim riječima, „činjenica da je gradonačelnik žensko tada je viđena kao nešto očigledno revolucionarno“. Međutim, kada su „bijeli[6]“ zauzeli grad, Lizi je suđeno kao boljševiku. Njena obrana je glasila: „Nemam lojalnosti ni prema jednoj vladi, nego samo prema onima kojima je pravda najpotrebnija… bili bijeli ili crveni… radit ću za pravdu i ublaženje patnji… pokušavajući voljeti bližnjeg.“ Naravno da joj takva obrana nije spasila glavu.

Egzekuciju je izbjegla samo zahvaljujući simpatiji, u nju zaljubljenog suca, u koga se i ona sama zaljubila; taj sudac Danijel će postati njen drugi muž, s kojim je, poslije mnogih peripetija, pobjegla iz zemlje. Liza se tako s majkom, mužem, sinom Jurom i kćerkom Anastazijom (kći iz prvog braka, Gajana, završava u Belgiji) 1923. godine seli u Pariz.

Ipak, njena kćerkica Nastja tu umire od gripe i poslije pogreba Liza, po svojim riječima, „postaje još svjesnija sveobuhvatnog i šireg majčinstva“. Njeni teološki spisi u dva sveska – „Žetve Duha“ – izlaze iz tiska 1927. godine. Uz podršku vjernog prijatelja Sergija N. Bulgakova[7], Liza – Marija otvara vrata svog doma za rusku i ostalu sirotinju: kuha za njih, nabavlja novac, organizira život izbjeglica, „boraveći svaki dan s desetinama tužnih ljudi“. Istovremeno drži predavanja o Dostojevskom. Njen dom postaje narodna kuhinja, svratište, kao i akademija gdje se okupljaju svi kasnije poznati teolozi vezani za institut sv. Sergija[8].

Liza je zamonašena, pod imenom Marija, 1932. godine, od strane njoj doživotno odanog mitropolita[9] Eulogija, koji je darovao neophodnih 5000 franaka za „9 villa de Saxe“, koju je majka Marija pretvorila u svratište. Poslije dvije godine preselila se u „77 rue de Lourmel“, gdje su živjele najsiromašnije ruske izbjeglice, da bi im pomoć bila bliža. Majka Marija je bila čuveni prizor na ulicama Pariza tih godina: trčeći po ludnicama i spašavajući „lude“ iz mentalnih bolnica, čineći sve od rada do prošenja ne bi li osigurala hranu za narod u svom domu.

Ipak, mitropolit Antonije Blum, u svojim sjećanjima, opisuje Mariju iz tih dana ovim riječima: „Bila je to neobična monahinja… u svom ponašanju i manirama… Jednostavno sam se ukočio kada sam je ugledao prvi put. Šetao sam bulevarom  Montparnasse i vidio sljedeći prizor: ispred kavane na pločniku stajao je stol, na stolu je stajala krigla piva, a iza krigle je sjedila ruska monahinja u potpunoj monaškoj odjeći. Pogledao sam je i odlučio da nikad više ne priđem toj ženi. Tada sam bio mlad i ekstreman…“

Druge monahinje nisu tu mogle boraviti dugo, nazivajući Mariju i njenu kuću „crkvena boemija“. Marija je, međutim, pisala: „Kakve obaveze proistječu iz slobode koja nam je darovana? Izvan smo domašaja progona: možemo čitati, pisati, otvarati škole. U isto vrijeme oslobođeni smo tradicionalizma starog doba. Mi nemamo ogromne katedrale, ukrašena evanđelja i manastirske zidove… Naš poziv je veći jer smo pozvani na slobodu.“ Imajući podršku jedino od strane svojih prijatelja: mitropolita Eulogija, o. Sergija Bulgakova, Nikolaja Berđajeva, kao i njenog budućeg subrata u mučeništvu, svećenika koji je u domu služio liturgiju[10], o. Dimitrija, Marija je pisala: „Za crkvene krugove mi smo suviše lijevo, a za ljevičare mi smo suviše crkvenomisleći.“

Kada je Pariz okupiran majka Marija i o. Dimitrije krili su židovsku djecu i krijumičarili ih u kolicima za smeće, dijeleći, pritom, odraslim Židovima lažne certifikate o krštenju i ikone Bogorodice da ih nose u novčaniku kao „pomoć“, jer za ljude koji nose ikone manje se sumnja da su Židovi. Na pojedine prigovore kako Židovi nisu problem kršćana, Marija je odgovarala: „Da smo stvarno kršćani, svi bismo nosili zvijezdu, jer vrijeme ispovjednika[11] je došlo.“

Majka Marija je uhićena 8. veljače 1943. godine i završila je u logoru Ravensbrück, dok su njen sin Jura i o. Dimitrije premješteni 40 km dalje, u logor Dora, gdje su i ubijeni. U pismu koje je pronađeno nakon njegove egzekucije, Jura piše: „Sasvim sam miran… čak na neki čudan način i ponosan što dijelim maminu sudbinu… Dragi, obećavam vam da ću sačuvati dostojanstvo… što god da se dogodi… Prije ili kasnije svi ćemo biti zajedno.“ O tome kakva je majka Marija bila utjeha svim svojim supatnicima u logorskim danima, dovoljno govore riječi jedne od preživjelih logorašica: „Bili smo iščupani iz svojih obitelji i, nekako, ona nam je postala obitelj…“

Na kraju, preživjevši čak i takozvanu „kupaonicu“ – odjeljenje u koje su slali radno nesposobne da umru od gladi, 30. ožujka 1945. godine, kada se u logoru već mogla čuti artiljerija Crvene Armije i kada je oslobođenje bilo pitanje dana, majka Marija je zamijenila svoj logoraški broj i tako u plinskoj komori zauzela mjesto mlade Židovke, koja je sada, kada se sloboda već mogla čuti, imala veliku šansu preživjeti. Crkva je toga dana svetkovala Veliki petak, a majka Marija je obavila svoju Pashu „kroz oganj i vodu“ da bi dočekala Uskrs u Carstvu Božjem.

Sveti sabor Carigradske Patrijaršije 16. siječnja 2004. godine, uvrstio ju je u diptihe svetih zajedno s njenim sinom Jurom, suradnikom Elijom i svećenikom Dimitrijem. Za dan njihovog spomena određen je 20. lipanj.

izvor: pouke.org


[1] Naziv za monahinju.

[2] Današnji glavni grad Latvije, tada u Ruskom Carstvu.

[3] Simbolizam je umjetnički pokret 19. stoljeća. Po svojim glavnim osobinama blizak je romantizmu. Želio se odvojiti od naturalizma i realizma, unošenjem nesvjesnog i duhovnog.

[4] AleksandarAleksandrovičBlok (rus. Александр Александрович Блок, 16. studenog 1880. – 7. kolovoza 1921.) je bio ruski pjesnik, najznačajniji predstavnik ruskog simbolizma.

[5] Samostan.

[6] Kontrarevolucionari u građanskom ratu u Rusiji 1917.-1920.

[7] Poznati ruski svećenik, teolog, filozof i ekonomist.

[8] Poznati ruski pravoslavni teološki institut u Parizu.

[9] Titula nekih pravoslavnih biskupa.

[10] Euharistija, misa.

[11] Onih koji ispovijedaju, priznaju, svoju vjeru pred samim mučeništvom i progonima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s