Je li pravoslavni svetac Nikolaj Velimirović veličao Hitlera i bio antisemit?

Danas ćemo započeti niz tekstova o kontroverznim temama vezanim uz pravoslavlje, prvenstveno uz SPC. Jer, teško je govoriti o pravoslavlju u Hrvatskoj, kada na sve strane u medijima lete optužbe na račun SPC. Ovi tekstovi neće biti apologija Pravoslavne Crkve, već pokušaj realnog sagledavanja određenih spornih elemenata u njoj. Prvi je na redu vladika Nikolaj.

            Sv. Nikolaj Velimirović (1881.-1956.) jedan je od najznačajnijih teologa i duhovnika SPC novog doba. U tekstu o svetosavlju smo već dotakli njegov lik i djelo. Sada ćemo se pozabaviti jednom ozbiljnom optužbom na njegov račun: da je bio nacist, da je veličao Hitlera, i da je bio antisemit.

            Tvrdnja da je vladika Nikolaj veličao Hitlera temelji se na jednoj rečenici iz njegovog predavanja održanog 1935. Ta rečenica je izvađena iz konteksta cijelog predavanja, te se njome do danas manipulira protiv vladike Nikolaja. Ona glasi:

Ipak se mora odati poštovanje sadašnjem njemačkom Vođi, koji je kao običan zanatlija i čovjek iz naroda uvidio, da je nacionalizam bez vjere jedna anomalija, jedan hladan i nesiguran mehanizam. I evo u XX. st. on je došao na ideju sv. Save, i kao laik poduzeo je u svome narodu onaj najvažniji posao, koji priliči jedino svecu, geniju i heroju.

            Dakle, nalazimo se u 1935. godini, kada je Hitler tek došao na vlast, i kada se nije moglo znati da će za 4 godine izbiti Drugi svjetski rat, kada se nije znalo da će biti logora i rasnih progona (u vrijeme ovog predavanja nisu bili doneseni ni Nürnberški zakoni), kada se nije znalo da će 7 godina kasnije, 20.01.1942. u Berlinu biti donesena odluka o „konačnom rješenju“. Tada, početkom 1935., Hitler je mogao izgledati kao konzervativni i suverenistički političar, nešto kao Trump ili Orban danas.

            U tom predavanju, on opisuje „nacionalizam sv. Save“ kao kršćansko djelo evangelizacije srpskog naroda. On pod pojmom „nacionalna Crkva“ vidi Crkvu koja nije aristokratski odvojena od svog naroda, već živi i trpi s njim, oplemenjujući ga i vodeći k Bogu. Taj „nacionalizam“ nije nacionalno i rasno isključiv: „Vi koji ste ratovali u posljednjem Svjetskom Ratu, vi možete dati osobno svjedočanstvo jednog rijetkog prizora, kako su se naši vojnici ponašali prema vojnicima iz Afrike i Azije, prema ljudima crne i žute rase, koje su Europljani doveli na bojište iz svojih kolonija. Dok su se sami Europljani tuđili tih svojih podanika, crnaca i žutokožaca, ne hoteći s njima ni jesti ni piti ni pod istim šatorima boraviti, dotle su naši vojnici s njima drugovali, jeli, pili, u bolesti obilazili ih, u nevolji pomagali, na svojim slavama častili i gostili, razgovarajući s njima prstima i rukama. Srbi su na crnce gledali kao na ljude i ponašali se prema njima kao prema ljudima. Ne može, dakle biti nikakva opravdana prigovora Svetosavskom nacionalizmu, da je on uzak i isključiv“.

            Dalje kritizira zapadne narode, koji nemaju takve, s narodom povezane Crkve; jedni su potonuli u rimski internacionalizam, a drugi su (npr. protestanti) pokušali ostvariti taj ideal narodne Crkve, ali nisu uspjeli. I sadašnji „njemački vođa“ (nije mu ni spomenuo ime) to pokušava učiniti, ali pitanje je hoće li uspjeti, jer je običan zanatlija i čovjek iz naroda, a takvo djelo može učiniti samo svetac, genij i heroj poput sv. Save. U svom pismu od 20. 02. 1946., Nikolaj kaže: „Sve što je rečeno i napisano u 1935. godini rečeno je u pohvalu sv. Save – sveca, genija i heroja, nema u čiju drugu pohvalu. Jer i tad, Pascal i Hitler poslužili su mi kao primjer neuspjeha u usporedbi sa sjajnim uspjehom sv. Save.“

            Te 1935. dobio je njemačko odlikovanje za građanske zasluge, jer je obnovio njemačko vojno groblje u Bitoli – svega 17 godina iza završetka rata on obnavlja groblje pripadnika vojske koja je onesposobila 58 posto industrijskih poduzeća u Srbiji, 50 posto metalskih rudnika, te 100 posto rudnike ugljena, koja je porušila 12 000 tona mostovnih konstrukcija, smanjila stočni fond i poljoprivredne proizvode za 70 posto, a osim industrijskih ruda, odnijela je i 1610 tona zlata i 3100 tona srebra. Srbija je od te vojske izgubila 1.247.435 ljudi, odnosno 28 posto populacije. U represivnim mjerama austrougarske vlasti, npr. u svibnju 1917., drže u logorima 40 000 građana Srbije. Pravoslavne crkve su oskvrnjivane, a ćirilica zabranjena, i to upravo u zemlji gdje je domaće pismo. Počinjeni su i brojni ratni zločini. Ali, vladika Nikolaj postupa posve kršćanski – za njega je i mrtav neprijatelj dostojan kršćanske pažnje.

            U travnju 1939. u tekstu o tri Reicha proriče smrt nacističke države, te ističe da Srbi ne pripadaju fašističkoj Osovini. Srpskom pravoslavnom svećenstvu postavlja kao uzor njemačke kršćane stradale u otporu protiv nacista. Njegov „Žički blagovesnik“ piše da je u nacizmu uskrsnulo poganstvo.

            Već 22.05.1941. njegova rezidencija je bila pretresena, a on stavljen pod nadzor od strane Nijemaca. Praktički cijeli Drugi svjetski rat je proveo u njemačkoj internaciji, od toga tri mjeseca u zloglasnom logoru Dachau.

            Prema tome, pisac koji ustrajno piše protiv nacista, i koji rat provodi kao njihov zatočenik, sigurno ne može biti zajedničar njihove ideologije.

            Što se tiče antisemitizma, kritičari vladike Nikolaja se pozivaju ponajviše na djelo „Riječi srpskom narodu kroz tamnički prozor“. Ono je nastalo u logoru Dachau, i to kao privatni zapis; objavljeno je tek 1985. U tom djelu ima nekoliko vrlo oštrih mjesta o Židovima. Ali samo naizgled: u izvorniku se nikada Židovi ne nazivaju standardnim srpskim riječima za njih (Jevreji, Judeji), već Židi. Žid je inače crkvenoslavenska riječ koja ne označava naprosto pripadnika židovske nacije ili vjere (oboje je izvor kršćanstva), već sljedbenika religije koja se formirala kod onog dijela židovskog naroda koji je odbacio Krista, i koja se temelji na odbacivanju Krista. Dakle, kod vladike Nikolaja nema rasnog, nacističkog antisemitizma; to je u njegovim djelima jednostavno nemoguće naći. On samo ulazi u polemiku s judaističkim religijskim pravcem, koji je od svoga početka bio protukršćanski. Zato on kritizira taj vjerski pravac proročkim zanosom. Mitropolit Amfilohije objašnjava: „Vladika Nikolaj voli svoj narod nesebičnom ljubavlju. Upravo zato što ga voli, od svojih mladih dana kritizira njegove mane i poroke. Točno kao biblijski proroci. Ako bi mjerili vladiku Nikolaja prema njegovim gorkim i oporim riječima, koje je ne jednom izgovorio i zapisao o svom narodu, prema onome čime ga je i kako ga je kritizirao, mogli bi ga proglasiti za najvećeg srbomrsca i antisrbina u srpskom narodu i njegovoj povijesti. No, upravo to njegovo kritiziranje zla u srpskom narodu, njegovih zabluda i zastranjenja, pokazuje da ga je on zaista duboko volio. Ta proročka dimenzija njegove ličnosti i njegove ljubavi, naročito u zrelim godinama, ključ je za mnogo toga što je on napisao i izgovorio, kako o svome narodu, tako i o Europi i Židovima. Nitko nije toliko volio židovski izabrani Božji narod, koliko su ga voljeli njegovi proroci. Onaj, međutim, koji je imalo upoznat s proročkim spisima, znat će da nitko nije toliko radikalno kritizirao taj narod, njegove mane i nedostatke, naročito njegovo bogoodstupništvo, koliko su to učinili upravo njegovi proroci. Uzmimo na primjer proroke Izaiju, Jeremiju, ili neke druge velike i male proroke, ili recimo u svoje vrijeme proroka Iliju. Hoćemo li zbog tog kritiziranja nazvati proroke Božje antisemitima, mrziteljima svoga roda? Ili se ovdje radi, kao što se i radi, o ljudima ogromne Božje ljubavi, koja kara upravo zato što voli? Tako je i apostol Pavao, Židov i židovskog roda, bio spreman izgubiti dušu svoju i svoje spasenje, ne bi li se spasio njegov narod (Rim 9,15). Ali je taj isti apostol Pavao nazivao svoj narod ‘psima’ (Fil 3,2), ne iz mržnje prema njima, nego ne bi li ga otrijeznio i priveo Bogu i vječnom prosvjećenju u Kristu. Takvog kova bio je i vladika Nikolaj. U tom proročkom duhu treba shvatiti sve ono oporo i gorko što on piše o svom srpskom narodu, o Europi, o Izraelskom narodu.“ Vladika Nikolaj je i u praksi spašavao Židove, a s jednim je bio i pobratim prije rata.

            Sumirajući sve, vidimo da nikakvog antisemitizma kod vladike Nikolaja nije bilo. Kritizirao je podjednako zapadnu raskršćanjenu i sekularističku civilizaciju, kao i njezine izdanke, nacizam i komunizam, jer je vjerovao da su ove totalitarne ideologije posljedica napuštanja Krista na Zapadu, odnosno zamjenjivanja Bogočovjeka čovjekom, ljubavi prema Bogu ljubavlju prema ljudskim interesima. Nije napadao židovski narod na rasnoj osnovi, već je kritizirao religijski judaizam, baš kao i ostale nekršćanske religije. U osnovi svega, ležala je duboka vjera u Krista, i želja da se sve ljude na svijetu privede Kristu.

            Dakako, totalitarne ideologije nekada, a lijevi i liberalni krugovi danas, teško mogu prožvakati takvu osobu, zato i jest tolika povika na njega, jer je njegov poziv da se priđe Kristu, nelagodan za današnje raskršćanjeno društvo. Zato je i zanimljivo vidjeti kako hrvatski desničari kritiziraju vladiku Nikolaja, služeći se baš ovim lijevoliberalnim izvorima – no, ne prihvaćaju kritike istih prema hrvatskim nacionalnim velikanima.

            Sv. Nikolaj Velimirović jest veliki svetac – prorok koji otvoreno poziva Kristu i za sve nedaće optužuje napuštanje Krista, a takvi će uvijek biti prijekor za ljudsku savjest. Zato ga se i nastoji diskreditirati, proglašavajući ga za antisemita. No, “Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!” (Mt 5, 11-12).

2 misli o “Je li pravoslavni svetac Nikolaj Velimirović veličao Hitlera i bio antisemit?

  1. Znači podržavao je nacizam do trenutka kada je napadnuta Srbija. A onda je podržavao samo ideologiju. 1935. Jevreje su već počeli da hapse i zaplenjuju im imovinu. Već su proglasili 1 država, 1 nacija, 1 religija. Pored pokreta Dimitrija Ljotića, na prostoru kraljevine Jugoslavije je još samo jedan pokret podržavao tu ideologiju, a to su bile ustaše. Ovakav stav crkve je i kriv za dolazak komunista. Po meni Nikolaj Velimirović će uvek biti osoba koja je srozala i obrukala crkvu, izazvala da je narod mrzi i gnuša se njenih predstavnika. Ni Patrijarhu Pavlu nije padalo na pamet tog uništitelja crkve da proglasi svecem, ali kad je ostario i bio gotovo na samrti, nije imao više uticaja u saboru. Svako ko misli pozitivno o patrijarhu Pavlu, treba da kritikuje Nikolaja Velimirovića.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s