Što je to svetosavlje?

            U crkvenom, političkom i općenito društvenom životu, postoje pojmovi koji su posebno nabijeni značenjem, bilo pozitivnim, bilo negativnim. Jedan od pojmova koji nose posebno negativan naboj u hrvatskome društvu, jest svakako pojam svetosavlje. Ovaj termin, vezan uz Srpsku pravoslavnu Crkvu, je toliko negativno obojen u Hrvatskoj, da se čini beznadnim uopće pokušavati pisati o njemu. Što je to, dakle, svetosavlje?

            Kod Hrvata danas, svetosavlje je uglavnom sinonim za ideologiju velikosrpskog nacionalizma, odnosno, srpski nacifašizam. Svetosavlje se opisuje kao vjerskopolitička ideologija, začeta u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi (SPC), kojoj je cilj stvaranje etnički i vjerski homogene Velike Srbije na velikom dijelu Balkana, uključujući i najveći dio današnje Hrvatske. Smatra se da je svetosavlje prvenstveno upereno protiv Hrvata, Bošnjaka, Albanaca i drugih nesrba i nepravoslavaca, s ciljem njihove srbizacije i pravoslavizacije, ili iseljenja. U temelju svetosavlja stoji ideja o obnovi srpskog Carstva cara Dušana, te ideja o Srbima kao izabranom nebeskom narodu. Odbacivanje svega što nije srpsko i pravoslavno, zapadne kulture i civilizacije, te antisemitizam, glavne su karakteristike svetosavlja. SPC je u ideologiji svetosavlja nacionalna Crkva, podređena interesima srpskog naroda i države Srbije.

            Tako se za prof. Jurja Kolarića sa zagrebačkog KBF-a „pravoslavlje u bivšoj Jugoslaviji očitovalo kao «svetosavlje» koje se borilo protiv svega što nije bilo srpsko i pravoslavno“ (intervju za udrugu „Katolik“ 19.04.2013.). Novinar Silvije Tomašević spominje svetosavski nacionalizam i definira ga kao „spajanje svih teritorija na kojima žive Srbi u tzv. ujedinjene srpske zemlje“ (Večernji list, 04.03.2013.). Msgr. Ivan Miklenić, glavni urednik „Glasa koncila“, kaže: „Katoličanstvo i pravoslavlje je potpuno isto u vrijednosnom sustavu. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi ima autentičnih svetaca, ali ima i dio ljudi koji zapravo nisu kršćani, nego su pripadnici ideologije Svetosavlja. Ovo je Svetosavlje i to nema veze s kršćanstvom. Ono se čak služi kršćanskim pojmovima, ali Svetosavlje je ideologija koje je podređeno interesima srpskog naroda. Primjerice, jedan od stavaka Svetosavlja jest da je lagati prihvatljivo ako je to u interesu nacije, ako je to za dobro države. To je apsolutno nespojivo s kršćanstvom. Ali kod njih u Svetosavlju ako je to dobro za srpski, ako je lagati dobro za narod onda je to prihvatljivo, dobro. Svetosavlje je ideologija koja ima kršćanski vokabular, ali je izdala vjeru i nema veze s kršćanstvom“ (emisija „Markov trg“ na Z1 TV, 22.04.2015.).

            Zbog ovakve percepcije svetosavlja nije ni čudno da na hrvatskoj političkoj desnici postoji toliko glasova za uspostavu „HPC“; smatra se da će se ukidanjem SPC u Hrvatskoj ukloniti ideologija koja želi uništiti Hrvatsku.

            Tako to izgleda u hrvatskoj javnosti, tako o tome pišu hrvatski teolozi, mediji, itd. Međutim, simptomatično je da se svi oni, opisujući svetosavlje, uopće ne pozivaju na izvornu svetosavsku literaturu (osim par citata izvađenih iz konteksta, kojima daju proizvoljno tumačenje). Pogledajmo samo članak na hrvatskoj Wikipediji: nema praktički nijednog izvora iz SPC, kao što uopće nema referiranja na izvornu svetosavsku literaturu. Svi izvori koji su navedeni su ili sekularni politički, stranački, ili se radi o kritici SPC od strane lijevoliberalnih struja u Srbiji. Ako ovo uzmemo u obzir, onda nam postaje jasno da u hrvatskoj javnosti ne postoji realna slika o pojmu svetosavlje. Zato ćemo se obratiti izvornoj crkvenoj literaturi.

            Svetosavlje je noviji smjer u srpskoj pravoslavnoj teologiji i duhovnosti. Sam pojam se pojavio negdje 1930.-ih godina, i sporno je pitanje tko ga je prvi upotrijebio. Glavni predstavnici su mu sv. Nikolaj Velimirović i sv. Justin Popović, dvojica možda najvrsnijih teologa i duhovnika SPC u 20.st. Ime je dobio po sv. Savi, utemeljitelju i prvom poglavaru SPC. Sv. Sava, čiji životopis imamo i na ovom blogu, bio je tipični srednjovjekovni svetac 13.st.: monah, isposnik, asket, čudotvorac i dobrotvor; crkveni pisac, biskup i misionar-prosvjetitelj svoje zemlje. S nacionalizmom nije imao nikakve veze; moderne političke nacije i nacionalne države nastaju tek nakon francuske revolucije.

            Međutim, za svoj narod učinio je mnogo, prije svega na duhovnom planu, i zato je po njegovom imenu skovan pojam svetosavlje, kako bi se označilo pravoslavlje srpskog stila i iskustva. Svetosavlje je dakle pokušaj implementacije pravoslavlja u srpski narod, okristovljenja tog naroda, i prožimanja Evanđeljem tog naroda. U izvornoj svetosavskoj literaturi (važnije knjige ćemo uskoro početi objavljivati) uzalud ćete tražiti Veliku Srbiju i Hrvate – to je teološko – filozofska literatura čije principe može primijeniti bilo koji narod.

            Kako npr. izgleda svetosavski ustroj društva, radi li se o brutalnoj teokraciji koja progoni sve koji nisu Srbi i pravoslavni? To je novo, bogoljudsko društvo nimalo nalik na ona koja vam teorijski ili konkretno nudi humanistička sociologija europskog čovjeka. U ovom svetosavskom društvu sve se svodi na životvornu ličnost Bogočovjeka Krista. Ona je najviša vrijednost i najviša dragocjenost. Sve ostale vrijednosti, i individualne i socijalne, izvode se iz nje kao zraci iz Sunca. Ne treba se varati: svetosavlje je svetosavlje samo po Bogočovjeku, jer je kršćanstvo – kršćanstvo samo po Bogočovjeku; u tome je njegov izuzetni značaj, i vrijednost, i sila. Krist Gospodin je sebe sama, svoju Bogoljudsku ličnost ostavio kao Crkvu; stoga je Crkva – Crkva samo po Bogočovjeku i u Bogočovjeku. Sve što je svetosavsko slijeva se u jednu ogromnu, sveobuhvatnu istinu: Bogočovjek je i suština, i cilj, i smisao i svevrijednost Crkve; ili točnije: Crkva i nije drugo do Bogočovjek Krist produžen u sve vjekove.“ (dr. Justin Popović: Svetosavlje kao filozofija života). Vidimo ovdje profinjenu teologiju koja ide za time da društvo i njegovi članovi postanu poput Krista; nikakve mračne i nazadne teokratske diktature ovdje nema.

            „Vi osjećate, ja govorim o svetosavskoj Crkvi. Što je njena bit? – Bogočovjek Krist. Odatle sve što je svetosavsko ima bogoljudski karakter: i spoznaja, i osjećaj, i volja, i mišljenje, i život i društvo“ (ibid.). Dakle, pod pojmom „svetosavska Crkva“ se razumije način života u Kristu, kako ga je živio sv. Sava, a ne državni i politički instrument, a kamoli borba protiv nekoga.

            Djelovanje Crkve u svijetu? „Iz toga logički slijedi i njeno bogoljudsko djelovanje u svijetu: sve što je Bogočovjekovo – utjeloviti u čovjeku i čovječanstvu: utjeloviti ljubav Kristovu, pravdu Kristovu, dobrotu Kristovu, mudrost Kristovu, poniznost Kristovu, uopće sve vrline Kristove“ (ibid.). Vidimo da čak nema ni karakterističnih zapadnokršćanskih pojmova, tipa utjecaja na državne zakone i sl. Sve se svodi na život organiziran po Kristovom modelu.

            „Cilj naroda kao cjeline, isti je što i cilj pojedinca: utjeloviti u sebi evanđeosku pravdu, ljubav, svetost; postati “sveti narod”, (1 Pt 2, 9 – 10; 1. 15 – 16.). “Božji narod” koji svojom poviješću objavljuje božanske vrijednosti i vrline. Sveti Nemanjići su tako shvaćali i narod i državu“ (ibid.)

            Što se tiče otpora zapadnoj civilizaciji i vrijednostima, radi se zapravo o sukobu kršćanstva s onime, što danas katolici nazivaju agresivnim sekularizmom i diktaturom relativizma, a ne o mržnji prema Zapadu:

              „Ova svetosavska filozofija vrijednosti, okrenuta licem prema zapadnoj filozofiji vrijednosti, što znači? – Znači: ustanak i prevrat; ustanak protiv osnovnog principa zapadne filozofije: “čovjek je mjera svih stvari”; i prevrat u cjelokupnom shvaćanju života i svijeta. Nasuprot tom humanističkom principu stavlja se svetosavski evanđeoski princip: Bogočovjek je mjera svih bića i stvari. Bogočovjek je oličenje i utjelovljenje svih božanskih i ljudskih savršenstava, zato je On vrhovna vrijednost, svevrijednost, i nepogrešivo mjerilo svih vrijednosti. Samo živeći Njime i po Njemu, čovjek stječe sve neprolazne vrijednosti i osposobljuje sebe da sva bića i stvari mjeri nepogrešivom, evanđeoskom, bogoljudskom mjerom. Najočigledniji i najuvjerljiviji primjer? – Sv. Sava. Čim je Bogočovjek Krist postao za njega najviša vrijednost, on je radi Njega ostavio sve dotadašnje najveće vrijednosti: i oca, i majku, i braću, i domovinu, i carstvo, i bogatstvo, i u Njemu našao – što? Sve same neprolazne i vječne vrijednosti: vječnu božansku Istinu, vječnu božansku Ljubav, vječnu božansku Pravdu, vječnu božansku Dobrotu, vječnu božansku Mudrost; a povrh svega: božansku besmrtnost svoju i život vječni. Zato je, kao i apostol Pavao, sve ostalo smatrao za ništa, samo da Krista dobije i da se nađe u Njemu. Teškim svetogorskim podvizima, naročito molitvom i postom, Sv. Sava je uselio u svoju bogočežnjivu dušu Gospoda Krista Gospodina i sva njegova božanska savršenstva, i time postao najviša vrijednost našeg naroda i naše povijesti, vrijednost -neprolazna, besmrtna i vječna. Iz nje su se izračile, kao zraci iz Sunca, i sve ostale neprolazne vrijednosti naše narodne duše i povijesti. Recite, koja je to naša povijesna vrijednost, a da, posredno ili neposredno, ne vodi porijeklo od sv. Save? A sve svetosavske vrijednosti, od prve do posljednje, izvode se iz Krista, i svode se na Krista. Svetosavlje, i kao kompleks svetosavskih ideja i kao kompleks svetosavskih metoda, izvire iz Krista i Njegovog Evanđelja.“ (ibid.).

          Svetosavci spominju pojam „svetosavski nacionalizam“, ali treba vidjeti što pod time podrazumijevaju: „Najveći trud koji je sv. Sava pokazao poslije truda nad svojom dušom, nad tom prvom njivom Gospodnjom, jest trud nad narodom svojim, tom drugom njivom Gospodnjom. Sav taj trud njegov nad narodom srpskim, svu onu užurbanu i mnogostruku aktivnost njegovu kao pravog Europljanina, i plodove te aktivnosti, ja ću nazvati Savinim nacionalizmom“ (vladika Nikolaj: Nacionalizam sv. Save). Iz ove definicije vidimo da se pod nacionalizmom sv. Save ovdje ne misli na modernu, sekularnu političku ideologiju, već ustvari na pastoralni rad na evangelizaciji srpskog naroda. Kada govore o nacionalnoj Crkvi, svetosavci ne negiraju univerzalnost i nadnacionalnost pravoslavlja, već naprosto žele da Crkva bude povezana sa svojim narodom, da mu oplemeni dušu – što bi rekli katolički teolozi, inkulturacija Evanđelja.

               Što se tiče obnove Dušanova carstva, rekli smo da mnogi u Hrvatskoj to smatraju jednim od ključnih elemenata svetosavlja. Evo što samo svetosavlje o tome kaže: „Od sv. Save do Dušana srpski narod je imao narodnu državu. Dušan se udaljio od Svetosavskog ideala, stvorio je imperij, i time pripremio propast domovini, to jest narodnoj državi. Imperij je i kod ns upropastio domovinu, narodnu državu, kao što je bio često slučaj u povijesti. Pokoriti ili pokoren biti podjednako je katastrofalno za nacionalnu državu“ (ibid.). Dakle, želja za osvajanjem i Carstvom ne samo da nije svetosavlje, već mu se čak i protivi.

                 „To je njegov (Savin) evanđeoski i organski nacionalizam. Pa zbog toga što je evanđeoski, on štiti ličnost čovjekovu i pomaže njeno razviće do savršenstva; zbog toga pak što je organski, on štiti individualnost samoga naroda kao cjeline da se ne izmetne u imperijalizam ili da se ne raspline u internacionalizam“ (ibid.).

                 Vladika Nikolaj odlučno ograđuje svetosavlje od mržnje prema drugim narodima i rasama: „Vi koji ste ratovali u posljednjem Svjetskom Ratu, vi možete dati osobno svjedočanstvo jednog rijetkog prizora, kako su se naši vojnici ponašali prema vojnicima iz Afrike i Azije, prema ljudima crne i žute rase, koje su Europljani doveli na bojište iz svojih kolonija. Dok su se sami Europljani tuđili tih svojih podanika, crnaca i žutokožaca, ne hoteći s njima ni jesti ni piti ni pod istim šatorima boraviti, dotle su naši vojnici s njima drugovali, jeli, pili, u bolesti obilazili ih, u nevolji pomagali, na svojim slavama častili i gostili, razgovarajući s njima prstima i rukama. Srbi su na crnce gledali kao na ljude i ponašali se prema njima kao prema ljudima. Ne može, dakle biti nikakva opravdana prigovora Svetosavskom nacionalizmu, da je on uzak i isključiv“ (ibid.).

                   Mogli bismo tako nabrajati i citirati unedogled, i nigdje nećemo susresti ni Veliku Srbiju, ni pojam „četnici“, ni „načertanije“, ni „Dušanovo Carstvo“, ni poziv da se istrebljuju drugi narodi. Ako svetosavlje poziva da se živi život poput Isusa Krista, onda je svakom tko je makar jednom čitao Evanđelja jasno na što zapravo svetosavlje poziva. Zato ove citate nećete pronaći u hrvatskoj literaturi koja spominje svetosavlje, jer oni ruše cijelu konstrukciju stvorenu oko njega. Ako se i pojavljuju neki citati iz ove literature, onda se radi o citatima izvađenima iz konteksta i proizvoljno tumačenima.

                 Međutim, naziv ove humane, evanđeoske i duboko kršćanske teologije svetosavlja, čija literatura može stati uz bok svjetskim kršćanskim duhovnim klasicima, često je puta zloupotrebljavana od strane pojedinaca i grupa, najčešće izvan Crkve, u sekularnim političkim krugovima. Upravo je tamo provedena ideologizacija i sekularizacija ovog pojma, i tamo je svetosavljem nazvano puno toga, što s tim terminom nema apsolutno nikakve veze. Svetosavlje može razumjeti i primijeniti samo molitelj i Kristom nadahnuti čovjek.

                 Ne postoji ideologija svetosavlja, nitko je nikada nije napisao, ni definirao, niti službeno usvojio, ne postoji nijedan službeni dokument SPC o tome. Postoji samo svetosavlje kao duhovni smjer u SPC, i postoji zloupotreba tog pojma u sekularnoj politici. Na osnovu toga, u hrvatskoj javnosti je stvorena posve pogrešna slika o tom pojmu, odnosno, stvoreno je crkvenopolitičko imaginarno čudovište pomoću kojega se pravoslavlju pripisuje sve zlo i negativnosti 20.st. Nadamo se da će doći vrijeme kada će se pojmovi izbistriti, razlučiti Crkvu i sekularnu politiku, i početi shvaćati pojedine termine u njihovom izvornom značenju.

7 misli o “Što je to svetosavlje?

  1. Je li i sveti Sava spominjao ujedinjenje svih ” srpskih zemalja”, govorio da je srpska zemlja tamo di je i jedan srpski grob, ili je to tlapnja novokomponiranog pravoslavlja 20. stoljeca zvane svetosavskom sektom?

    Sviđa mi se

    1. U vrijeme sv. Save uopće nisu postojale nacije u modernom smislu riječi. Sv. Sava je bio prije svega svetac, tipični srednjovjekovni monah i isposnik, i nema nikakve veze s današnjom politikom.

      Sviđa mi se

  2. Zasto se irska ‘verzija’ katolicizma ne zove Patrikoslavlje mada je Sveti Patrik voljen i postovan svetac u Republici Irskoj…cak je smatran i rodonacelnikom vjere u toj zemlji? Nije li ipak ideja ‘svetosavlja’ vezana za trazenje novog identiteta izmedju neprijateljski nastrojenih bugarskih pravoslavaca i agresivnog katolickog prosiletizma? Treba razumijeti trenutak kad se ideja pojavila; ali i prihvatiti moment za ‘let go’ kada vise nije blagodatna za duhovno zdravlje nacije i pojedinaca u njoj.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s