Pravoslavlje, svetosavlje i nacionalne Crkve – Osvrt na članak „Puzajući katolicizam i sinkretistički ekumenizam“

Na portalu katoličkih teologa “Vjera i djela” izašao je naš osvrt na jedan članak posvećen pravoslavlju. Pošto je u međuvremenu obrisan, donosimo ga ovdje:

Povodom molitvene osmine za jedinstvo kršćana, u siječnju ove godine, na portalu „Vjera i djela“ izašao je članak mr. Snježane Majdandžić-Gladić pod naslovom „Puzajući katolicizam i sinkretistički ekumenizam“. U članku autorica donosi svoj osvrt na ekumensku situaciju u Hrvatskoj, polazeći od konkretnih događaja tih dana: božićni domjenak Srpskog narodnog vijeća, molitvena osmina za jedinstvo kršćana i istup tzv. „Hrvatske Pravoslavne Crkve“ (HPC). Ono što nas ovdje zanima, to su neke stvari iznesene u članku o Pravoslavnoj Crkvi.

Članak je vrlo kvalitetan, a posebno izaziva optimizam vrlo realna prosudba i kritika fenomena tzv. „HPC“, koja se kod katoličkih teologa ne susreće često. Međutim, s obzirom na pravoslavlje u cjelini, smatramo da ima nekih stvari iznesenih u članku koje treba dodatno rastumačiti. To su mišljenje o pravoslavlju kao o skupu nezavisnih nacionalnih Crkava, te pojam svetosavlja kao velikosrpskog nacionalizma.

Tako autorica kaže: “da u biti ne postoji jedna Pravoslavna Crkva, nego je riječ o nizu nacionalnih Pravoslavnih Crkava”. Svjesni smo da iz perspektive vjernika katolika pravoslavlje doista izgleda kao međunarodna asocijacija nezavisnih nacionalnih Crkava, međutim, osjećamo potrebu objasniti kako u stvarnosti, Pravoslavna Crkva uopće ne funkcionira na takav način. Naime, koliko god to čudno zvučalo za katoličke uši, postoji samo jedna i jedinstvena Pravoslavna Crkva.

Kada pravoslavni vjernici mole Vjerovanje nicejsko-carigradsko, u njemu, poput katolika, također ispovijedaju svoju vjeru u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Dakle, pravoslavni sebe smatraju katolicima, a svoju Pravoslavnu Crkvu jednom, svetom, katoličkom i apostolskom, s time, da se u slavenskim pravoslavnim Crkvama riječ „katolički“ prevodi sa „saborni“, da se izbjegne konfesionalna zabuna. Zapravo, Pravoslavna Crkva i nema svog imena; ona je naprosto Crkva Kristova, mistično Tijelo Kristovo, samo što je od svojih brojnih oznaka (od kojih su najvažnije spomenute četiri) uzela oznaku „pravoslavna“ da se povijesno razgraniči od hereza, i taj naziv „pravoslavna“ je nekako spontano postao, uvjetno govoreći, „ime“, po kojemu je široko prepoznatljiva.

Ova katolička univerzalnost i jedinstvenost Pravoslavne Crkve se ostvaruje na drugačiji način nego jedinstvo Katoličke Crkve. Katolici smatraju da jedan od katoličkih biskupa, rimski papa, ima od Boga darovanu karizmu vrhovne vlasti i nezabludivosti u svečanom i konačnom definiranju vjerskih i ćudorednih istina, te je on na taj način, vidljivi znak jedinstva Crkve. U Pravoslavnoj Crkvi toga nema, nego se katolička univerzalnost, jedinstvenost i cjelovitost čuva trostrukim vezom: vjere, sakramenata i kanonskog prava.

To znači da pravoslavni ispovijedaju zajedničku vjeru, odnosno, skup dogmi i duhovnu tradiciju od Boga objavljenu i nužnu za spasenje. Na osnovu te zajedničke vjere, oni ulaze u sakramentalno jedinstvo, tj., uzajamno priznaju, primaju i podjeljuju sve sakramente i ostale bogoslužne čine. Netko tko je postao član Pravoslavne Crkve u Srbiji, redovito se ispovijeda i pričešćuje u Grčkoj ili Rumunjskoj, bez „prečlanjivanja“; netko tko je otpušten iz svećeništva u SPC, ne može više valjano služiti ni u jednoj drugoj Crkvi; svi sveci kanonizirani u jednoj Crkvi, postaju sveci svih Crkava. Jer primivši pričest Tijelom i Krvlju Kristovom, pravoslavac ulazi u zajedništvo ne samo s Bogom, već i sa svima ostalima koji su primili istog Krista u sebe; tako Duh Sveti nevidljivim vezama gradi jednu i jedinstvenu Crkvu.

Napokon, ovo se regulira kanonski. Postoji zbirka kanona, tzv. Nomokanon u XIV. naslova, koji čini osnovu kanonskog prava, vrijedi u svim Crkvama, i temelj je partikularnog zakonodavstva svake pojedine Crkve. Tako da u pravoslavlju nitko ne smije činiti što želi, već je sve regulirano jedinstvenim crkvenim pravom.

Samo je po sebi jasno, da onaj tko je van ovog zajedništva vjere, sakramenata i kanonskog prava, nije pravoslavan. Prema tome, nije pravoslavno sve ono što se predstavlja kao pravoslavno, isto kao što nije katoličko ni sve što se predstavlja kao katoličko. Katolici često misle da su raskolničke vjerske organizacije ustvari također dio pravoslavlja, samo s administrativno neriješenim statusom; međutim, one su potpuno odsječene od Pravoslavne Crkve i ne smatraju se dijelom pravoslavlja. Jer, bez obzira na nominalno ispovijedanje pravoslavne vjere, ne primaju u sebe sv. Pričest, koja je za pravoslavne kriterij katoliciteta.

Koja je onda pozicija tzv. „autocefalnih nacionalnih Crkava“? One u stvarnosti ne postoje. Kanonsko pravo Pravoslavne Crkve, kao što smo vidjeli, bazira se na Nomokanonu koji se sastoji od kanona proglašenih u prvom tisućljeću kršćanstva, i koji spadaju u kanonsku baštinu i zapadne, Katoličke Crkve. Ne postoji u pravoslavlju zakonodavstvo o nikakvim nacionalnim Crkvama; kanonsko pravo, a tako i svi partikularni zakonski akti pojedinih Crkava, poznaju samo univerzalnu Crkvu (o kojoj smo govorili), i arhiepiskopije (nadbiskupije) i mitropolije(metropolije), rečeno katoličkim jezikom, crkvene pokrajine. Zbog nedostatka vrhovne vlasti u vidu pape, ove crkvene pokrajine su pravno neovisne, imaju svaka svoj nezavisan sustav kadroviranja, financiranja, materijalnog poslovanja, kanonizacije svetaca, teologije i duhovnosti, čuvajući jedinstvo vjere, sakramenata i kanona s ostatkom Pravoslavne Crkve.

Uslijed povijesnih nedaća od početka 19. st. (pojava nacionalizma, stvaranje nacionalnih država, borba za nacionalno oslobođenje protiv Turaka, i uopće stvaranje modernih političkih nacija), jedan dio ovih samostalnih arhiepiskopija Pravoslavne Crkve, osobito na Balkanu, počeo je sam sebe poimati kao nacionalne Crkve.

Međutim, ovo samopoimanje je vremenita povijesna okolnost 19. i 20. st., a nikako pravilo unutar pravoslavlja. Tako da etnički kriterij nema apsolutno nikakvu ulogu u formiranju mjesnih pravoslavnih Crkava. Poput Katoličke Crkve, s kojom dijeli iste kanonske i teološke izvore, i Pravoslavna Crkva je koncipirana teritorijalno, obuhvaćajući u zajednicu spašenih sve ljude nekog područja bez obzira na rasu, narodnost, jezik i „Crkvu krštenja“. Primjer: na teritoriju sjeverne Hrvatske imamo pravoslavnu biskupiju koja se zove „Mitropolija zagrebačko-ljubljanska“. Njen biskup je, kao nasljednik apostola, dijecezanski biskup mjesni ordinarij svim pravoslavnima na tom terenu, bez obzira na narodnost, jednako kao što je zagrebački nadbiskup poglavar svim rimokatolicima na svom prostoru.

Naravno, ne možemo ignorirati činjenicu većinskog naroda u nekoj Crkvi; pošto većinu pravoslavnih vjernika ovdje stoljećima čine Srbi, jasno je da će Crkva imati dominantno srpski karakter, baš kao što ni Katolička Crkva u Hrvatskoj i Bosni ne može ignorirati većinski hrvatski narod koji je čini; pa je i neformalno nazvana „Katolička Crkva u Hrvata“, i njeguje, osim brige za spasenje duša, i hrvatski nacionalni identitet.

Što npr., učiniti ako neka manjinska etnička grupa zaželi svoj posebni pastoral na teritoriju neke pravoslavne biskupije? Učinit će isto što bi se učinilo da je riječ o Katoličkoj Crkvi – zatražit će blagoslov mjesnog biskupa.

Pojam „nacionalna Crkva“ se koristio među nekim teolozima, ali samo kao pokazatelj kako Crkva ne smije biti odvojena od svog konkretnog stada, već je pozvana određeni narod i njegovu kulturu prožeti Evanđeljem. Nikada pravoslavlje nije učilo da je Crkva sredstvo političke manipulacije, štoviše, osudilo je poistovjećivanje vjere i nacije kao herezu etnofiletizma.

Druga stvar na koju bismo se osvrnuli je korištenje pojma svetosavlje. Kao što autorica realno navodi, pojam svetosavlje je danas u Hrvatskoj sinonim za velikosrpski nacionalizam.Međutim, radi se o zloupotrebi tog pojma. Svetosavlje je pravac u srpskoj pravoslavnoj teologiji i duhovnosti, koji ide za time da implementira pravoslavlje u srpski narod, da na kolektivnoj nacionalnoj razini provede okristovljenje Srba i razvoj zdravog evanđeoskog domoljublja kod njih. Kada začetnici svetosavlja govore o „svetosavskom nacionalizmu“, povlače oštru granicu između njega i zapadnjačkog shvaćanja nacionalizma kao sekularne političke ideologije. Kaže sv. Nikolaj Velimirović:

„Najveći trud koji je sv. Sava pokazao poslije truda nad svojom dušom, nad tom prvom njivom Gospodnjom, jest trud nad narodom svojim, tom drugom njivom Gospodnjom. Sav taj trud njegov nad narodom srpskim, svu onu užurbanu i mnogostruku aktivnost njegovu kao pravog Europljanina, i plodove te aktivnosti, ja ću nazvati Savinim nacionalizmom.“

Drugim riječima, svetosavski nacionalizam je za osnivače tog pojma bio prije svega pastoralni trud po uzoru na sv. Savu u njegovom narodu, i općenito rad na stvaranju kršćanske države i kršćanskog društva u Srbiji. Nažalost, uslijed političkih zloupotreba, ovaj pojam je dobio negativne političke konotacije, te danas kod Hrvata uglavnom predstavlja jedan od najcrnjih pojmova uopće.

Osnova svakog zdravog ekumenizma i dijaloga je ispravna informacija o drugima. Ako ne pokažemo ni najmanji trud da upoznamo druge, što oni uistinu uče i prakticiraju, nikakav dijalog nema ni najmanje šanse.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s