SPC se nije odrekla svog duhovnog i kulturnog naslijeđa

Prihvaćanjem formulacije u Tomosu da se svetinje predaju „na korištenje” dodatno su potvrđena i priznata povijesna prava SPC na teritoriju Republike Sjeverne Makedonije.

***

U dijelu javnosti su se tijekom prethodnih dana pojavile određene kritike odluka Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne Crkve o novom kanonskom statusu Makedonske pravoslavne Crkve – Ohridske arhiepiskopije. Uglavnom, najviše su otvarana pitanja statusa manastira[1] i crkava iz nemanjićkog perioda, osnivanja „srpske eparhije[2]”, „tajnovitosti” i „ishitrenosti” saborskih odluka, „predaje srpskog kulturnog naslijeđa” i eventualno identičnog postupanja na Kosovu i Metohiji u budućnosti. Postavljeno je i pitanje što je u ovom slučaju dobila SPC.

Pitanja su legitimna, komentari su očekivani, ali je evidentna neupućenost mnogih u ovu temu uopće. Neka od ovih pitanja korištena su za brzopleto izricanje javnih osuda. Upitni su razlozi određenih javnih ličnosti koje dosad nisu bile zapažene po zanimanju za ova pitanja, ali je uočljivo da njihovi razlozi i ciljevi koje žele postići javnim osudama SPC i patrijarha srpskog Porfirija uopće nisu crkvenog karaktera.

Tomos o autokefalnosti MPC – OA, koji je objavljen na svetoj patrijaršijskoj Liturgiji u Sabornoj crkvi[3] u Beogradu 5. lipnja ove godine u crkvenopravnom smislu jest važan crkvenopravni akt. Izdavanju Tomosa su prethodile odluke Svetog arhijerejskog sabora.

Način donošenja saborskih odluka

Sazivanje, rad i način odlučivanja Svetog arhijerejskog sabora propisani su Ustavom SPC i Poslovnikom o radu i te crkvenopravne norme su nepromijenjeno na snazi od 1931. godine do danas. Određeni posvećeni kanoni Pravoslavne Crkve, također, uređuju način rada i odlučivanja Arhijerejskog sabora i tu samo za neupućene postoje nepoznanice.

Odredbom iz člana 57 Ustava SPC propisano je da je Sveti arhijerejski sabor najviše hijerarhijsko predstavništvo, crkvenozakonodavna vlast, pored ostalog, i u poslovima unutrašnjeg uređenja Crkve. Dakle, Sveti arhijerejski sabor je jedini organ SPC koji je nadležan donositi i odluke u pogledu unutrašnjeg uređenja Crkve. Nadležnost Svetog arhijerejskog sabora je u pogledu odluka o MPC – OA nesporna, a odluke su donijete jednoglasno.

Ni za jednu saborsku odluku nije predviđena prethodna javna ili unutarcrkvena rasprava. Ni u ovom slučaju nije postojala obaveza da se šira ili crkvena javnost prethodno upoznaje s predmetnom temom, niti da se pak pribavljaju mišljenja od osoba koje nisu članovi tog crkvenog organa. Saborske odluke se obznanjuju poslije, a ne prije njihovog donošenja. Isti je slučaj bio i 1959. godine kada je Sveti arhijerejski sabor za vrijeme patrijarha Germana donio odluku o priznanju autonomije MPC i prihvaćanju njenog Ustava.

Status manastira i crkava iz nemanjićkog perioda

Istina je da se na prostoru današnje Republike Sjeverne Makedonije nalazi određeni broj manastira i hramova koje su sagradili vladari iz svetorodne loze Nemanjića, ali i srpska vlastela i vjerni narod. Osim njih, postoje i svetinje i druge crkvene ustanove koje su sagrađene u periodu od srpskog oslobođenja tih krajeva 1912. do 1941. godine. Uz njih, naravno, treba spomenuti i druga nepokretna dobra (manastirske i crkvene posjede) i pokretna crkvena dobra (ikonostase, ikone, bogoslužne knjige, crkvene predmete itd.).

Radi sagledavanja ovog pitanja neophodno je poznavanje crkvenopravnog i pravnog statusa crkvenih svetinja od kojih mnoge imaju kulturno-povijesnu vrijednost. U dijelu javnosti je na krajnje nedobronamjeran način namjerno stvarana slika da se SPC u svibnju ove godine „odrekla svetinja iz nemanjićkog perioda”, a takve tvrdnje uopće nisu točne.

Naša Crkva u vrijeme donošenja saborskih odluka u svibnju ove godine nije imala ni pravo vlasništva, ni pravo posjeda ni nad jednim pravoslavnim manastirom ili hramom koji je 1959. godine pripao MPC. Od 1967. godine nijedan srpski patrijarh, episkop[4] ili svećenik nije služio u nemanjićkim i drugim svetinjama na teritoriju današnje Republike Sjeverne Makedonije.

Naime, odlukom Svetog arhijerejskog sabora o priznanju autonomije MPC 1959. godine sva crkvena imovina na teritoriju ondašnje SR Makedonije postala je imovina eparhija, manastira i crkvenih općina autonomne MPC. Dovoljno je samo da se pogleda Ustav MPC iz 1958. godine, koji je, uz zahtijevanje određenih izmjena i dopuna, prihvatio Sveti arhijerejski sabor. Sveti arhijerejski sabor je 17. lipnja 1959. godine zatražio izmjene u 37 članova Ustava MPC, koji je jednostrano usvojen na Crkveno-narodnom saboru od 4. do 6. listopada 1958. godine. Od izmjena i dopuna u 37 članova Ustava MPC koje je zatražio Sveti arhijerejski sabor, nijedna se nije odnosila na status crkvene imovine u SR Makedoniji.

Otkada su poslije rata u Jugoslaviji formirani katastarski operati, kompletna crkvena imovina na teritoriju SR Makedonije je uknjižena kao vlasništvo eparhija, crkvenih općina i manastira tadašnje autonomne MPC. Nad hramovima i manastirima i njihovom pokretnom i nepokretnom imovinom na teritoriju SR Makedonije eparhije, manastiri i crkvene općine SPC od 1959. godine nisu imali ni pravo vlasništva, ni pravo posjeda. Upravo zbog te nepobitne činjenice Sveti arhijerejski sabor se u svibnju ove godine nije ni mogao odreći prava kojih nema već više od pola stoljeća. Nije točan navod da „vlasnički listovi i uknjižbe mogu postojati samo kada su u pitanju crkveni objekti relativno novijeg datuma, nikako oni koji su podignuti prije sedam ili osam stoljeća”. Znači li to da Studenica, Žiča i drevne srpske svetinje nemaju „vlasničke listove” i „uknjižbe” i da njihovi titulari nisu manastiri SPC, koji su pravne osobe od srednjeg vijeka do danas? Drevni manastiri i hramovi u pravnom smislu nikada nisu predstavljali „narodnu” nego crkvenu imovinu. „Narodna imovina” kao takva ne postoji u pravnom smislu, nego isključivo imovina države, fizičkih i pravnih osoba, a Crkva i drugi crkvenopravni subjekti imaju svojstvo pravnih osoba u pravnom poretku. Prihvaćanjem formulacije u Tomosu da se svetinje predaju „na korištenje” dodatno su potvrđena i priznata povijesna prava SPC na teritoriju Republike Sjeverne Makedonije.

Važno je znati da su 1219. godine, poslije dobivanja autokefalije, sve pravoslavne eparhije, manastiri i hramovi nove Arhiepiskopije srpske sa sjedištem u Žiči, koji su ranije pripadali Ohridskoj arhiepiskopiji, pripali našoj arhiepiskopiji, na čijem se čelu nalazio sv. Sava. Dovoljno je da se spomenu Raška i Prizrenska episkopija ili Petrova crkva.

SPC se na ovaj način nije odrekla svog duhovnog i kulturnog naslijeđa. Srpsko crkveno kulturno naslijeđe u Republici Sjevernoj Makedoniji, ali i u drugim državama izvan Republike Srbije, može i mora se štititi od promjene njegovog povijesnog identiteta. U ovom slučaju će se to sigurno i dalje činiti, ali ubuduće će se ta vrsta zaštite vršiti dobrom suradnjom s makedonskim državnim i crkvenim autoritetima, koje dosada, nažalost, nije bilo, ali i uz poštovanje međunarodnih konvencija o kulturnom naslijeđu.

autor: protojerej-stavrofor dr. Velibor Džomić

izvor: politika.rs


[1] Samostana.

[2] Biskupija.

[3] Katedrala.

[4] Biskup.

7 misli o “SPC se nije odrekla svog duhovnog i kulturnog naslijeđa

  1. Bilo bi dobro kada bi neki od manastira u Sjevernoj Makedoniji Pravoslavna crkva Sjeverne Makedonije ustupila Srpskoj pravoslavnoj crkvi kao stavropigijski manastir, zbog srpske nacionalne manjine u Sjevernoj Makedoniji. Kao bratski akt i da se očuva kulturni identitet Srba u Sjevernoj Makedoniji. Naravno, i da se otvori podvorje Pravoslavne crkve Sjeverne Makedonije u Beogradu i postave svećenici na kanonskom području SPC koji bi brinuli za Slavene porijeklom iz Sjeverne Makedonije.

    Sviđa mi se

  2. Pitanje za urednika: postoji li ikakva šansa da se u Hrvatskoj u skorije vrijeme služi novus ordo misa s pominjanjem pravoslavnoga episkopa? Dajte nam ono na što smo navikli, naravno uz postroženje priprema za pričest, strožije postove… Mi nismo dio Istoka i ne treba nam orijentalno zavijanje (pjevanje) gdje se ne razumiju odlomci iz Svetoga pisma…

    Sviđa mi se

    1. Hm, tko to “mi”? Do sada nitko nije izašao s takvim zahtjevom. Koliko vas je, dvojica, trojica? Baš novus ordo? Ne trident ordo? Latinski, gregorijanika? Kvasni ili beskvasni kruh? Orgulje ili glas? Celibat ili ne?

      Sviđa mi se

      1. Tko smo to mi. Mi koji se držimo kanona, a oni kažu da je ovo jurisdikcijsko područje Patrijaršije Zapada. Zna se tko je biskup Rima i patrijarh Zapada. Na Zapadu zapadno, a na istoku istočno. Zašto namećete tuđe običaje? Orgulje, kvasni kruh, celibat…. To su sporedne stvari. Važna je prava vjera i blagodat (svrhmilost) koju ona daje. A sad da se odričemo krunice, pobožnosti presvetom srcu Isusovom, Tijelova… E pa ne bi moglo!

        Sviđa mi se

      2. Nonsens. Zapadna patrijaršija u pravoslavlju, samim tim ni njena jurisdikcija, ne postoji već skoro čitav milenijum, Rimska crkva je kanonski nepostojeća. Nema u pravoslavlju episkopa Rima niti patrijarha Zapada, te titule se čak odrekao prethodni papa. Krunice u zapadnom hrišćanstvu nisu postojele sve dok ih krstaši nisu doneli sa Istoka iz pravoslavnih manastira, ti isti krstaši nisu ni znali šta je Tjelovo a ni za pobožnost presvetom srcu, to su učenja strana ne samo pravoslavlju već i srednjovekovnom rimokatolicizmu. Bez uvrede ne razumem šta vi zapravo želite da postignete?

        Sviđa mi se

    2. Ako već tražite drevne zapadne načine služenja vratićete se ponovo tom “orijentalnom zavijanju” jer se u prvom milenijumu muzika vrlo slična vizantijskoj praktikovala u čitavom zapadnom hrišćanstvu od Rima do Španije.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s