O grijehu bluda

Sveti oci su razlikovali osam glavnih grijeha ili strasti kao osam vrela iz kojih izviru svi naši grijesi, duševni i tjelesni, u svoj svojoj raznovrsnosti. Ovdje je dana manje teološka, a više asketska slika naše grešnosti. Sveti oci su definirali konkretne grijehe kako bi bilo moguće ukazati na sredstva za borbu protiv njih. Po njihovom učenju, zapravo postoji jedan glavni izvor grijeha – naše samoljublje, odnosno nepravilna ljubav čovjeka prema sebi, egoizam i egocentrizam. U tome je početak svih grijeha. Neki teolozi su navodili tri vrste samoljublja: slavoljublje, slastoljublje i srebroljublje. Međutim, ova shema je prilično općenita i apstraktna, tako da je pritom teško vidjeti lice samog grijeha. I nisu teolozi i teoretičari kršćanstva, već monasi i asketi, čiji je životni cilj bilo očišćenje duše, pronašli osam glavnih neprijatelja našeg spasenja, osam primarnih strasti. Ukoliko se čovjek ne bude borio s njima, oni će njim zavladati i pretvoriti se u smrtne grijehe, odnosno, zauvijek će odvojiti ljudsku dušu od Boga.

Ovdje bih želio ispričati nešto o jednoj od najljućih strasti, koja je naročito teška, koja neprestano ustaje protiv čovjeka. Blud predstavlja izvjesni koncentrat svih poročnih naslada. Borba protiv bludne pohote je najteža i najsurovija i kršćanin je vodi do same smrti. Sveti oci kažu: “Ne vjeruj svom tijelu dok ne legne u lijes i dok lijes ne bude zakovan čavlima.” Prirodna želja, prirodna težnja prema drugom spolu je genetski ugrađena u svakog čovjeka. Borba protiv grijeha bluda, kako kažu Sveti oci, jest borba protiv neprijatelja koji se ugnijezdio u nama.

Kako se obično razvija ova strast? Za njen razvoj je potrebna određena slika. I zato ona najčešće počinje od slike. Prva etapa je kad se nečista slika pojavljuje u čovjekovom umu ili na kino platnu ili televizijskom ekranu. Međutim, to još nije grijeh. To je samo povod za grijeh, prijedlog, iskušenje, đavolja udica, koju nam on baca. Čovjek postavlja zamku da bi uništio neku štetnu životinju, recimo, štakora. Štakor se hvata u nju i ugiba. Ali isto tako i nama đavao baca udicu, sablažnjivu sliku, ubacujući je u našu svijest. Međutim, mi iznutra možemo odbaciti ovu sliku, isključiti iz nje svoju volju. I tada će nam ona ostati izvanjska i strana. Ona postaje naša samo u slučaju da počinjemo osjećati simpatiju prema njoj i želju da je zadržimo u svojoj svijesti. Ukoliko čovjek odbaci strasnu pomisao ili sliku u samom početku, on će iz ove duhovne borbe izaći kao pobjednik.

Sveti oci su razradili učenje o trijeznosti i kontroli svog srca. Ova kontrola se vrši posredstvom neprestane molitve, u čijoj svjetlosti čovjek vidi začetak pomisli ili slike u samom početku. Ako čovjek nema molitvu, on ne može zabilježiti prvu etapu začetka pomisli (slike), bilježi samo kasnije etape, kad unutrašnjim naporom volje već počinje zadržavati ovu pomisao (sliku) u svojoj svijesti, da je razmatra, da se oduševljava i naslađuje njome. Zato su Sveti oci zapovijedali da u svom srcu imamo neprestanu kratku molitvu – Isusovu molitvu, koja čovjeku osvjetljava dubine našeg srca. Za neprestanu molitvu čovjek po svom izboru može izabrati neke riječi iz psalma, kratku molitvu: “Gospode, pomiluj!” ili pak molitvu “Bože milostiv budi meni grešnom.” Međutim, Isusova molitva je znatno dublja. Ona je zaista sveobuhvatna. Kako kažu Sveti oci, ona je “Evanđelje, sažeto u osam riječi.”

Da, trenutak začetka pomisli (slike) je najbolje vrijeme za borbu protiv nje, za njeno uništenje. Pomisao nalikuje na biljku: lako ju je iščupati iz zemlje kad je tek pustila izdanak, a kad se ukorijeni i kad je korijenje duboko uraslo u zemlju, potrebni su veći napori; ako se ovaj izdanak pretvorio u drvo, gotovo ga je nemoguće iščupati i čovjek se više ne može boriti s grijehom svojom snagom. On mora pribjeći pomoći drugih, pomoći svojih duhovnika.

Dakle, najbolji način za borbu protiv požudne pomisli jest njeno odbacivanje na samom početku, u prvoj etapi – etapi prijedloga. Međutim, kršćanin se treba boriti protiv grijeha i na sljedećim etapama. Čak i ako u toj borbi bude oklijevanja i grešaka, treba nastaviti borbu i moliti Boga za oproštaj počinjenog misaonog grijeha. U borbi protiv strasne pomisli treba koristiti prirodne snage ljudskog gnjeva, odnosno, treba se gnjeviti na đavla, na grešnu pomisao i na sam grijeh. Gnjev je čovjeku dan kao oružje, kao mač protiv neprijatelja. Ovaj mač smo mi upotrijebili protiv sebe samih i naših bližnjih. Međutim, i gnjev može biti svet i pravedan ukoliko se naučimo gnjeviti na demona i grijeh, koji se rađa u našem srcu. Gnjev ima moć da uništava. Ako ga usmjerimo na svog brata, mi u izvjesnom smislu postajemo ubojice. Ukoliko se, pak gnjevimo na grijeh, gnjev ga uništava i čisti našu dušu. Dakle, čovjek se treba naučiti gnjeviti se na nečiste pomisli. Sveti oci uče: “Kad pred tobom bude nečista pomisao, prvo se razgnjevi na nju, kao na nesreću koja te može lišiti vječnog života, a zatim se obrati Bogu u molitvi. Nemoj analizirati ovu pomisao. Ne stupaj s njom u razgovor. Nemoj opovrgavati riječima ono što demon bude govorio. Gnjevom istjeruj pomisao iz svog srca i zatim se obrati Bogu da On očisti tvoju dušu od nečistoće.”

Što je još potrebno za borbu protiv demona bluda? Uzdržavanje. Sveti oci su bludni grijeh, ovu bolest, stavili odmah poslije proždrljivosti, jer je demon bluda tijesno povezan s demonom proždrljivosti. Ugađanje trbuhu rasplamsava bludnu strast. Sveti oci su govorili: “Ukoliko se želiš boriti protiv bluda ne obuzdavši svoju utrobu, znaj da je to isto kao da čovjek pokušava ugasiti vatru bacajući u nju granje.” Kako čovjek da odredi svoju mjeru u hrani? Sveti oci uče sljedeće: “Odredi koliko ti je hrane potrebno da se najedeš, a onda pojedi dvije trećine te količine, a ostalo ostavi; ili ustani od stola kad još uvijek ne osjećaš da si se potpuno najeo, onda, kad bi htio još malo jesti. To će ti biti mjera.”

Kod sv. Ivana Ljestvičnika čitamo: “U ukroćivanju trbuha upotrijebit ćemo razumnu postupnost: prvo ćemo ukinuti masnu hranu, zatim onu koja raspaljuje, a poslije i onu koja naslađuje.” Čovjek ne može odmah prijeći na strogi post, čovjek se postupno uči uzdržavanju. Osim toga, u postu treba imati mjeru. Sv. Ivan Kasijan Rimljanin piše da ponekad pretjerani post ne kroti, već naprotiv, budi bludnu strast. Opće pravilo umjerenosti i uzdržavanja sastoji se u tome da svatko u skladu sa svojim snagama, stanjem tijela i uzrastom, jede onoliko hrane koliko je potrebno da bi se sačuvalo tjelesno zdravlje, a ne koliko zahtijeva želja za hranom. Krajnosti su i s jedne i s druge strane podjednako štetne – i neumjerena strogost posta i prejedanje. Monah tako razumno treba postiti kao da će živjeti u tijelu sto godina; i treba tako obuzdavati duševni nemir – zaboravljati na uvrede, odbacivati tugu, ni za što smatrati žalosti i gubitke kao čovjek, koji svakoga dana može umrijeti. Zato se, kad je riječ o postu, ima u vidu razumno uzdržavanje, a ne dovođenje sebe do bolesnog stanja koje je često praćeno unutrašnjom ohološću i samoobmanom. Dakle, ne zaboravimo da umjerena upotreba hrane služi kao sredstvo za obuzdavanje bludne strasti. Tako je za vrijeme naročito jake bludne uzbuđenosti korisno piti malo vode, jer osjećaj žeđi otupljuje i slabi ovu strast. Pustinjaci nisu samo hranu uzimali s mjerom, već i vodu.

Sveti oci kažu: “Ukoliko se vežeš postom, vezat ćeš demona bluda konopom, ali da bi ga bacio na zemlju, potrebna je poniznost.” Jedan od drevnih egipatskih asketa je tumačeći biblijsku priču o tome kako je prorok i bogovidac Mojsije ubio Egipćanina i zakopao ga u pijesak, rekao da je to slika borbe s bludnim demonom. Pijesak je pustinja, mjesto gdje ništa ne raste. “Zakopati Egipćanina u pijesak” znači pobijediti demona bluda poniznošću. Za vrijeme borbe s bludnom strašću kršćanin mora duboko poniziti svoj duh, postati svjestan da je on centar grijeha i da se bez pomoći Božje ne može boriti s ovom strašću, i da pritom ne pada duhom, već da se nada na pomoć Božju i da se moli. Demon bluda je povezan s demonom oholosti. Ponekad Promisao dopušta naročito jaku borbu s bludom da bi se manjim grijehom izliječio veći, slabijom bolešću jača. Ali ako se čovjek sam na vrijeme ponizi, neće biti potrebno ovako surovo liječenje.

Najefikasnije sredstvo u borbi s bludom jest ispovijed duhovnom ocu. Sveti asketi govore da demon bluda ne trpi razotkrivanje. On se voli skrivati, kriti se u našoj duši kao škorpion u svojoj rupi. Razotkriti bludnog demona pred duhovnikom, ispričati mu o svojoj borbi znači odmah dobiti olakšanje. Međutim, ovo treba učiniti s vjerom u molitvu svog duhovnika. U Pateriku postoji priča o dvojici monaha, koje je napadao demon bluda. Oni odoše kod starca i ispričaše mu o svojoj borbi. Jedan je osjetio olakšanje, a drugi nije. I prvi na žalbu drugog upita: “A kako si svoju borbu otkrio ocu?” Ovaj odgovori: “Došao sam, ispričao mu, poklonio se i otišao.” Onaj koji ga za ovo upita reče: “A ja sam došao kod njega, kao što bih došao kod Samog Krista Spasitelja: s vjerom da će njegove molitve otjerati od mene demona bluda. Dok sam pričao o iskušenju u sebi sam se kajao i plakao, i kad sam otišao od njega osjetio sam kao da sam se ponovno rodio.” Zato, ako pred svojim duhovnim učiteljem otkrivate borbu protiv bluda, to ne smije biti obična suhoparna priča. Morate u sebi oplakivati svoju grešnost i vjerovati da vas po molitvama duhovnika Gospodin može izbaviti od ove borbe, umanjiti je, ili vas učiniti pobjednikom.

Kako bismo se uspješno borili protiv demona bluda moramo se truditi nikoga ne osuđivati, naročito one koji pate od ove strasti. Kad osuđujemo druge mi istovremeno podrazumijevamo da na njihovom mjestu ne bismo učinili isto to i u sebi na izvjesni način zamišljamo sebe kao pobjednika nad demonima. I zato, zbog osuđivanja drugih, Gospodin ponekad dopušta da nas isto takvo nešto napadne i mi često ne izdržavamo i padamo. Jedno od najvažnijih pravila duhovnog života jest neosuđivanje drugog. To ne znači da opravdavamo njegov grijeh, već da s njim supatimo, kao što sažalijevamo bolesnika. Jedan svetac je govorio: “Kad vidim čovjeka koji griješi ili saznam za njega govorim sebi: “Gledaj da i ti ne učiniš to! Tko zna što će sutra biti s tobom?!”

Još jedno od sredstava borbe s demonom bluda jest razumno osamljivanje, osamljivanje onda kad nas on naročito jako napada. Osim toga, treba stalno raditi: demon bluda najljuće napada čovjeka koji se ne bavi nečim korisnim.

Sveti oci kažu da ne trebamo pretjerano voditi računa o svojoj vanjštini. Sasvim je dovoljno da čovjek bude uredno i čisto odjeven. Sama misao o lijepoj odjeći, koja će se drugima svidjeti, sadrži u sebi tajni blud. Sveti oci ne savjetuju da se ljudi pretjerano slobodno ponašaju. Jedan asket je govorio: “Pretjerana sloboda je početak bludnog grijeha. Sloboda u ponašanju je nalik vjetru iz pustinje, koji spaljuje i uništava sjemenje na mjestu kojim prođe.” Djela svetih otaca uče da se u smijehu i šalama također krije blud. S asketske točke gledišta smijeh i šale prljaju čovjekovu dušu. Oni uništavaju strahopoštovanje kao raspoloženje srca. Crkvena Predaja nam govori da nitko nije vidio Isusa Krista da se smije ili osmjehuje, kao ni Njegovu Prečistu Majku. A demon se često prikazuje kako hihoće. Kad bismo shvatili zbog čega nam je Gospodin dao zemaljski život, i kad bismo češće razmišljali o onome što nas očekuje u vječnosti – raj ili pakao, ne bismo se šalili, ne bismo se smijali i ne bismo hihotali. Kad bismo znali koliko je grijeha koncentrirano u našoj duši, kakvo ogromno more grijeha predstavlja ovaj svijet, ne bi nam bilo do smijeha. Međutim, ova užasna slika je skrivena od nas…

Sveti oci nam zapovijedaju da ukoliko je moguće, izbjegavamo komunikaciju s drugim spolom, jer će ova komunikacija u nama sigurno izazvati bludnu strast, javnu ili tajnu. Neki izjavljuju: “Razgovarao sam sa ženom i nisam osjetio apsolutno nikakvu štetu.” Sveti su na ovo gledali drugačije: ovo je štetno za čovjeka, ali on sam to nije primijetio. Jedan asket je pisao: “Nekoliko dana poslije razgovora sa ženom osjetio sam napad bludne strasti i preda mnom se pojavila njena slika. Dok smo razgovarali izgledalo mi je da sam bez strasti. Međutim, njena slika je ostavila trag negdje duboko u duši i zatim je za vrijeme borbe kao udica isplivala iz dubina podsvijesti.” Mi ne znamo što se događa u našem srcu. Svi naši razgovori, susreti i dojmovi su sjemenje koje pada u dubinu srca, a zatim daje svoje izdanke. U komunikaciji sa svakom ženom trebamo biti maksimalno oprezni, čak i ako nam se čini da prema njoj ne osjećamo nikakvu nečistu želju. Također trebamo na sve načine izbjegavati pretjeranu komunikaciju, jer često ne želimo biti sa ženama zbog neke važne ili neodložne stvari, već zbog tajnog unutrašnjeg zadovoljavanja bludne strasti. Sv. Ivan Zlatousti piše: “Nije obavezan pad sa ženom: ponekad samo prisutnost žene za čovjeka već predstavlja skrivenu nasladu.”

U knjizi sv. Ivana Ljestvičnika, velikog igumana Sinajske gore, čitamo: “Demon tjelesne požude se veoma često potpuno skriva, izaziva u monahu krajnje strahopoštovanje i rađa u njemu izvor suza kad sjedi ili razgovara sa ženama i navodi ga da ih uči sjećanju na smrt, o Posljednjem sudu i čuvanju čednosti, kako bi one nesretnice, sablaznivši se njegovim riječima i lažnim strahopoštovanjem pribjegle ovom vuku kao pastiru; ali ovaj najveći nesretnik, stekavši zbog bliskog poznanstva drskost, na kraju biva podvrgnut padu.” Zbog toga je u razgovoru sa ženama, čak i kada im svećenik daje pouke i vodi duhovni razgovor, obavezno potrebna mjera. Treba govoriti kratko i jasno. Onima koje žele izvršiti pouke i spasiti se nisu potrebne duge besjede. One samo trebaju saznati što trebaju činiti.

Obično žene, koje se često obraćaju svom duhovnom ocu i dugo s njim razgovaraju neprekidno ponavljaju jedno te isto, kao da stalno žvaču istu žvaku, a u stvari na taj način zadovoljavaju u sebi svoju bludnu strast. One koje se brinu o čistoći govore sabrano i lakonski. U komunikaciji sa ženama, po učenju svetih otaca, bez obzira na svu dobru želju i ljubaznost, treba poštovati strogost. Čovjek nikada ne smije misliti da je pobijedio blud. U tome je jedno od lukavstava demona. Sv. Ivan Ljestvičnik kaže: “Lisica se pretvara da spava, a demon da je čedan; ona želi prevariti pticu, a on pogubiti dušu. Ne vjeruj cijelog života svom propadljivom tijelu i ne uzdaj se u njega dok ne staneš pred Krista.” Demon bluda nas može neko vrijeme ostaviti na miru da bismo pomislili kako smo već pobijedili nečistu strast i izgubili oprez. Poslije toga nas on neočekivano napada kao svoju žrtvu i po pravilu zatječe nespremne. Zbog toga nikad ne trebamo imati povjerenja u sebe i smatrati se pobjednicima u ovoj borbi.

Sv. Mariju Egipatsku, koja je živjela u Jordanskoj pustinji, mnogo godina je demon bluda napadao kroz sjećanja na njen prošli grešni život. Za vrijeme neprijateljskih napada ona je padala na zemlju i vikala na sav glas: “Bože, Sam me spasi! Gospodine, ja sam nemoćna!” I zbog ove poniznosti milost Božja ju je pokrivala. Asketkinja je pobjeđivala neprijatelja u ovoj surovoj, veoma teškoj borbi. Dakle, svi mi trebamo imati na umu: pobjeda nad bludom jest pobjeda milosti nad demonom. Bez istinske samospoznaje u duhu srdačne skrušenosti i duboke poniznosti nemoguće je pobijediti bludnu strast!

Potrudit ćemo se ukratko sumirati sve gore navedeno. Borba s bludnom strašću prije svega predstavlja stražarenje uma i srca, odnosno blagovremeno otkrivanje i brzo uklanjanje nečiste pomisli (slike), što je moguće samo u svjetlosti stalne molitve; usmjeravanje gnjeva protiv nečistih pomisli (slika); stalni trud, ispovijed i otkrivanje pomisli svom duhovnom ocu, učitelju; borba protiv proždrljivosti, skromnost u odijevanju i ponašanju, neosuđivanje, šutnja i razumno osamljivanje za vrijeme naročito jakih napada bludnog duha i ono što je glavno jest nelicemjerna, duboka poniznost. Sveti oci kažu: “Čistoća je skup svih vrlina.”

arhimandrit Rafail Karelin: Kršćanstvo i modernizam

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s