Kome smetaju sveti Nemanjići?

Nedavno je u Srbiji izbio skandal oko crkvene freske, u jednoj pravoslavnoj crkvi, u kojoj je bio prikazan lik kardinala Stepinca u paklu. Digla se graja oko toga, reagirao je i sam vrh Katoličke Crkve u Srbiji, sporna freska je uskoro bez puno buke prebojana bijelom bojom, i taj, po meni uistinu nepotrebni spor se završio. Međutim, tim povodom u reakcijama raznih katolički orijentiranih organizacija i medija, kao i društveno angažiranih pojedinaca katolika, po tko zna koji put u povijesti izlio se gnjev protiv srpske srednjovjekovne vladarske dinastije Nemanjića, čiji je veći broj pripadnika kanoniziran u Pravoslavnoj Crkvi. Kažem, po tko zna koji put, jer su (sveti) Nemanjići već desetljećima, ako ne i stoljećima, na udaru raznih grupa i pojedinaca s katoličke strane. Oni ih možda ne slikaju na paklenim freskama, međutim, kada se zbroje sva mjesta na kojima su sveti Nemanjići (i mnogi drugi sveci SPC, ali zadržimo se sada na Nemanjićima) nazivani ubojicama, pedofilima, krivokletnicima, poročnim, nemoralnim, izopačenim i poremećenim ljudima, ispale bi stotine najcrnjijih fresaka. Na taj način se cijela SPC zapravo prikazuje kao nekakva lažna kvazicrkva koja je kanonizirala nesvete srpske srednjovjekovne kraljeve iz čisto političkih razloga, a sad eto, preko fresaka licemjerno udara na katoličke autentične svece. Ne treba misliti da su ovakve katoličke kritike plod ovog najnovijeg tzv. „miješanja SPC“ u kanonizaciju Stepinca, jer one datiraju u puno starije doba, dok još Stepinac nije ni postojao.

Nemanjići su srpska vladarska dinastija, koja je vladala Srbijom neka dva stoljeća (1169.-1371.). Osnivač dinastije, i prvi samostalni srpski vladar tog vremena, je Stefan Nemanja, poznat i kao sv. Simeon Mirotočivi. Ovo „mirotočivi“ znači „onaj iz kojeg istječe miro“, tj. sv. ulje, mirisna pomast, na čudotvoran i znanstveno neobjašnjiv način. Dobio je ovaj svetački nadimak baš zbog tog čuda koje se dogodilo s njegovim relikvijama nakon njegove smrti. Njegov najmlađi sin Rastko, u monaštvu Sava, utemeljitelj je i prvi poglavar Srpske pravoslavne Crkve. Dinastija je dala 11 vladara; od preko 60 poimence poznatih muških Nemanjića, 19 su kanonizirani u Crkvi, a ako im se prirodaju ženski članovi dinastije, broj svetaca je i veći. Zato se dinastiju naziva još i svetorodnom lozom. Najznačajniji su dakako sv. Sava i njegov otac, sv. Simeon Mirotočivi.

Prvo i najtragičnije što katolički kritičari svete loze Nemanjića ne znaju da vrijeđajući svete članove ove dinastije, ujedno vrijeđaju i svece svoje, Katoličke Crkve. Naime, još 1940.g. je tadašnji papa Pio XII. dozvolio grkokatolicima da štuju pravoslavne svece kanonizirane do firentinskog sabora (1445.). Iako se ova dozvola odnosi na katolike istočnog obreda, grkokatolike ili unijate, činjenica je da po njoj ni rimokatolik neće pogriješiti, štuje li dotične pravoslavne svece. Jer, u jednoj i jedinstvenoj Katoličkoj Crkvi ne postoje odvojeni rajevi za rimokatoličke i grkokatoličke svece; ako je netko svet za jedne, svet je i za druge. Pošto su sveti Nemanjići živjeli prije 15.st., ispada da su po ovoj papinoj odredbi i oni priznati svecima Katoličke Crkve. Prema tome, svaki katolik koji ih vrijeđa, vrijeđa svoje svece, katoličke svece naziva pedofilima, ubojicama i bludnicima, i za to bi se trebao pokajati, ispovijediti i prinijeti Bogu dostojnu pokoru ili zadovoljštinu.

Nekim kritičarima je odbojno i sumnjivo samo proglašavanje, kako to oni kažu „svjetovnih vladara“ svetima. Ovdje treba reći da je kanonizacija vladara dio i istočne i zapadne, i pravoslavne i katoličke tradicije. Ima nekih 40 svetih vladara sve skupa u Katoličkoj i u Pravoslavnoj Crkvi, plus jedan u Anglikanskoj, te još određeni broj koji su samo blaženici ili neformalno štovani. Suzaštitnici zagrebačke katedrale su sveti ugarski kraljevi Stjepan i Ladislav; posljednji austrougarski car, a to znači i hrvatski kralj, je također blaženik (beatificirao ga je bivši papa Benedikt XVI.). Istina je da broj svetih vladara nešto odskače kod pravoslavnih Srba, no to ne mijenja činjenicu da se radi o legitimnoj i univerzalnoj kršćanskoj tradiciji.

Modernom, zapadnjačkom umu, naviknutom na sekularnu demokratsku republiku u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu, koja bi trebala biti ideološki i vjerski neutralna i tolerantna prema raznim mišljenjima i svjetonazorima, teško je pojmiti što je to u srednjem vijeku bio car/kralj. On je bio sakralna figura, neka vrsta duhovnog, crkvenog zvanja, kao i svećenik. Ljudi stalno danas govore o nekakvoj svjetovnoj vlasti u srednjem vijeku, međutim, nikakva prava svjetovna vlast tada nije postojala. Car, ili kralj, je bio Božji pomazanik, koji je od Boga dobio vlast nad određenim područjem, da nad njim upravlja po Božjim i crkvenim zakonima, brani narod, štiti Crkvu, održava red, kažnjava zle, nagrađuje dobre, pazi na red i pravi poredak. Te srednjovjekovne države uopće nisu bile države, pogotovo ne nacionalne države, u našem današnjem smislu. One nisu nastajale dogovorom naroda, niti je vlast pripadala narodu. Vlast je pripadala Bogu, koji je postavljao svog namjesnika, kralja ili cara. Vladar je odgovarao Bogu, po čijoj milosti je vladao. Čin krunidbe vladara je bio liturgijski, crkveni čin, a ne svjetovna ceremonija, kako to lažno prikazuju filmovi. On se odvijao pod Liturgijom (misom), po crkvenom obredu. Taj obred neki srednjovjekovni obrednici ubrajaju u svete tajne (sakramente). Vladara se pomazivalo krizmanim uljem (sveto miro), tako da neki pravoslavni teolozi govore o drugom miropomazanju (krizmi). Carska ili kraljevska kruna je bila crkveni posvećeni predmet, kao i kalež, oltar, zvono ili vjenčani prsten. Na Istoku, vladar se na dan krunidbe mogao sam pričestiti na oltaru, kao svećenik; u nekim prilikama je kadio i propovijedao. Odjeća koju danas nose na Liturgiji pravoslavni biskupi je ona koju je nekada u crkvi nosio car. Katedrale i važnije pravoslavne crkve i dan danas imaju carski tron u lađi crkve, nasuprot biskupskome. Na svim bogoslužjima se obavezno spominjao vladar, kao što se spominje i biskup/papa/patrijarh.

Još od starozavjetne teologije kraljevske službe, pa preko apostola Pavla koji piše da je „svaka vlast od Boga“ i naziva državne službenike „liturzima“, smatralo se da Bog daje i svoj blagoslov ili kaznu narodu preko vladara i zbog vladara. Koliko puta čitamo u Svetom Pismu, kako su Izraelci bili kao narod kažnjavani zlim kraljevima i ispaštali zbog grijeha kraljeva. U kršćanstvu, kralj je bio duhovni otac naroda, molitelj i njegov zagovornik pred Bogom. Imao je upliv na izbor biskupa, patrijarha i papa (npr. austrougarski vladari su sve do 1918. imali pravo veta na izbor pape), i to nije bilo slučajno. Naime, u prvim stoljećima i vjernici laici su aktivno sudjelovali u izboru klerika. Kasnije, kad se kršćanstvo omasovilo i razvodnilo crkveni kanoni zabranjuju „svjetini“ da sudjeluje u izboru biskupa, pa to mjesto preuzima vladar – on postaje neka vrsta predstavnika vjernika-laika, laičkog reda u Crkvi. To je društveno-politički sustav svjetlosnim godinama udaljen od ovih naših sekularnih, često ateističkih birokrata, predsjednika, premijera i ministara, formalno odgovornih narodu, a u praksi tko zna kome.

U takvim okolnostima postaje jasniji i poriv za štovanjem vladara. On je samim svojim životom i službom bio neka vrsta Bogu posvećene figure, i ukoliko nije napravio neku tešku glupost u životu i bio osuđen od Crkve, često je bio naprosto spontano štovan. Sjetimo se da je slična situacija bila i s crkvenim kleričkim ličnostima – koliki su pape i patrijarsi starog doba bili spontano štovani kao sveci, i svecima se smatraju i danas. Toliko o općoj praksi kanonizacije i štovanja vladara.

Ne možemo ovdje sada opisivati sve svete Nemanjiće, jer bismo morali napisati debelu knjigu; uzet ćemo kao primjer samo jednog od najozloglašenijih, sv. kralja Milutina. On je klasični primjer oklevetanog sveca. Optužuje ga se da je bio divlji čovjek, ratnik, da se ženio nekoliko puta, nazivaju ga pedofilom, jer da je navodno posljednju maloljetnu suprugu seksualnim nasiljem u dječjoj dobi učinio nesposobnom za rađanje. Ali, kažu oni, „sagradio je SPC nekoliko crkava i manastira, pa su ga proglasili svetim“.

Čudotvorne relikvije kralja Milutina u Sofiji

Međutim, kralj Milutin je uistinu i bio svet čovjek i vladar. Svoju kršćansku vladarsku funkciju je odlično izvršio. Obranio je svoju zemlju od poganskih naroda, sačuvao je od uništenja i učvrstio. Borbom protiv pounijaćenog Bizanta, možda je i spasio pravoslavlje kao takvo, i to je nešto što mu mnogi nisu nikada zaboravili ni oprostili, pa i odatle mnoge klevete i laži protiv  njega. Bio je spasitelj kršćanskog puka, borac za pravu vjeru. Bio je iskreno pobožan, često mu daju titulu „prepodobni“ kakva se inače daje samo monasima. To je zato jer je vodio potajno, daleko od očiju svijeta, isposnički, asketski i molitveni život. Bio je veliki dobrotvor, proslavio se silnim milostinjama i karitativnim djelima. Često je obilazio svoj puk u običnoj odjeći, da ga nitko ne bi prepoznao, i tako prerušen osluškivao probleme običnih ljudi i kasnije im pomagao. Bio je uistinu veliki graditelj crkava i samostana, od Jeruzalema, preko Carigrada i Soluna do Srbije. To je vrlo važna stavka, jer su crkve i samostani (manastiri) u ono doba bili rasadišta kulture, pismenosti i civilizacije. Tamo su se prepisivale knjige, držale se škole, bolnice i sirotišta, stjecala, prenosila i usavršavala znanja, obrti, umjetnost, pomagalo se siromašne. Bili su to arhivi i „vjerodostojna mjesta“ dok još nije bilo sudova i javnih bilježnika. Oko crkava i samostana održavali su se sajmovi, naseljavali trgovci i obrtnici, nastajali su gradovi. Milutin je izgradio nekih 40 crkava i samostana, po jednu za svaku godinu vladavine, to znači da je podigao 40 kulturno-prosvjetnih i gospodarskih centara u Srbiji i šire. U tim crkvama se prije svega trajno molilo, postilo, služilo Euharistiju, pričešćivalo, ispovijedalo. Preko tih crkava i samostana i on se trajno na neki način molio i moli se za svoj narod, kao njegov anđeo i zagovornik.

Ženio se četiri puta, s time da mu je jedan brak crkveno proglašen nevaljanim, tako da su ustvari bila tri braka, što je u granicama pravoslavnog kanonskog prava (Karlo Veliki, blaženik Katoličke Crkve imao je prema nekim izvorima osam brakova). Ali i ti brakovi nisu bili plod njegove strasti, već se radilo o političkim brakovima, gdje se čovjek ženio za mir i sigurnost države, s nepoznatom osobom, s kojom se u nekim normalnim uvjetima možda nikad ne bi ženio. Jednako kao i laž o njegovom nasilju nad posljednjom, maloljetnom suprugom Simonidom, koja je bila jedna od njegovih prvih štovateljica. Jednostavno, osoba takvih uspjeha i svetosti u životu, morala je biti, između ostalog i žrtva tračeva.

Sve je ovo okrunio i Bog, koji mu je poslije smrti podario neraspadnuto čudotvorno tijelo, nad kojime se događaju čudesa, a jednom od tih čuda nazočio je i pisac ovih redaka. Nije štovan samo od Srba, nego i od drugih pravoslavnih naroda, prvenstveno Bugara – tijelo mu je i izloženo u bugarskom glavnom gradu Sofiji. Nemanjići su, kao i svi pravoslavni sveci, univerzalni sveci Pravoslavne Crkve, tako da onaj tko pljuje po njima, pljuje po cijelom pravoslavlju, ne samo po SPC.

Svaki svetac na ovome svijetu je u prvom redu čovjek. Kao čovjek, logično je da i griješi. Osim lako, griješi i teško. Svetac nije Bog po naravi da bi bio bezgrešan, ali teži postati bog po milosti. Na tom putu pada, katkad i teško, i sve u njegovom životu ulazi u njegov svetački put. Iz onog lošeg što je radio, mi izvlačimo pouku kakav ne treba biti, iz onog dobrog, kakvi trebamo biti.

Tako i sveti Nemanjići, griješili su, ali su se i dizali, a gomila stvari koja im se pripisuje, plod je srednjovjekovnih kleveta, kao što vidimo na primjeru sv. Milutina. Jer, teško je biti čovjek na funkciji, a da se nikome ne zamjeriš. Bitno je da shvatimo da su oni doista bili sveti, odnosno, da su vjera i Bog zauzimali središnja mjesta u njihovim životima. Njihovi životi bili su prožeti vjerom i Crkvom, i veoma često su se nakon vladavine svojom voljom povlačili u samostane kao obični monasi i monahinje. U svakom slučaju, njihov pozitivan utjecaj na njihov, srpski narod, je neprocjenjiv. Oni su prosvjetitelji svog naroda, njegovi nebeski zagovornici i molitelji, ne samo pred Božjim prijestoljem, već evo i na zemlji, preko njihovih crkava i manastira u kojima se danonoćno bogosluži i posti, moli i propovijeda kroz sva ova stoljeća do danas.

Bojim se da onim ljudima, kojima smetaju sveti vladari poput Nemanjića, smeta pravoslavlje kao takvo, smeta Božji blagoslov nad drugim narodima. Tragično je da danas pojedini katolici, prepisujući iz ljevičarsko-liberalne literature u Srbiji (koja bi u Hrvatskoj na isti način pljuvala i pljuje i po Katoličkoj Crkvi), iz gomile faktografije namjerno usvajajući samo ono što im ide u prilog, ignorirajući ono što im ne ide u prilog, svjesno ili nesvjesno idu protiv Krista „koji je divan u svetima svojim“.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s