Nitko nije izbačen iz svećeništva zbog molitve za mir

Jučer je osvanula na stranicama Hrvatske katoličke mreže (HKM) i Hrvatskog katoličkog radija (HKR) vijest, prenijeta s facebooka jednog grkokatoličkog klerika u Hrvatskoj, kako je u Moskvi crkveni sud Ruske pravoslavne Crkve (RPC) otpustio iz svećeništva svećenika koji je umjesto molitve za pobjedu Rusije u aktualnom ratu, molio za mir. Zamijenio je, kažu, riječ „pobjeda“ riječju „mir“ i tako izazvao gnjev svojih nadređenih, koji su ga, nekršćanski, s obitelji izbacili na ulicu; a to je opet izazvalo gnjev hrvatske katoličke javnosti protiv ruske Crkve, vidljiv u komentarima na društvenim mrežama. Međutim, što se ustvari dogodilo?

Prvo, svećenik Ivan Kovalj nije isključen iz klera zbog toga što se molio za mir. Radi se o tome, da je dotični svećenik samovoljno izmijenio molitvu koju je propisao patrijarh da se moli u crkvama. Što to znači? To znači dvije stvari:

a.) prekršio je na neki način intelektualno pravo u vezi s tom molitvom. Nitko ne može samovoljno prekrajati tuđe tekstove i davati im promijenjeni smisao. Kako bi to bilo da mi uzmemo facebook statuse ili članke s portala gore navedenih katoličkih klerika i novinara i objavimo ih u izmijenjenoj varijanti? 

b.) prekršio je svećeničku zakletvu i osuđen je na osnovu Apostolskog kanona 25-og. Svećenik nije privatnik, i nejasno je kako školovanim katoličkim teolozima (i klericima) to nije jasno. Ako je ruski patrijarh, kao od Boga pomazani nasljednik apostola za svoju zemlju, napisao i propisao određenu molitvu, i Crkva se, uključujući biskupe, svećenike, monaštvo i narod (narod ga je i prijavio) suglasila s time, onda ne može jedan prezbiter na svoju ruku to prekrajati. On je još početkom veljače zbog toga suspendiran i izveden na crkveni sud, gdje je dobio višemjesečnu priliku da stvar izgladi. Međutim, on je očito odlučio da je, kao pojedinac, svetiji, obrazovaniji i pametniji od višemilijunske Crkve, Tijela Kristovog. „Odlučismo Duh Sveti i ja…“.

Što se same molitve za mir tiče, Pravoslavna Crkva za mir moli uvijek, svaki dan više puta, bilo za vrijeme stvarnog rata ili kad nema stvarnog rata. Svaka pravoslavna Liturgija ili važnije bogoslužje započinje s pozivom „U miru Gospodu se pomolimo!“. Odmah zatim: „Za višnji mir i spasenje duša naših…za mir svega svijeta, itd…!“. Ali, Pravoslavna Crkva ne moli za sekularni pacifizam, ne moli za naprosto odsutnost sukoba, nego za višnji mir. Krist jasno razlikuje mir koji daje svijet od mira koji vam Ja dajem. Pravoslavna Crkva ne moli da se zaustave sukobi tako da se žrtvuju istina i pravda uime nekog svjetskog političkog poretka koji bi nam osigurao lagodan ovozemaljski život, već moli za višnji mir Kristov koji je povezan sa spasenjem duša. Pošto taj višnji mir koji Krist daje sadrži istinu i pravdu, on će uvijek izazivati agresivnu reakciju svijeta („nisam došao donijeti mir, nego mač“, kaže Krist), i tu kršćani imaju pravo na samoobranu. U tom smislu, molitva za pobjedu je sastavni dio kršćanske tradicije, ne samo pravoslavne, nego i zapadne rimokatoličke – i u njoj postoje molitve i mise za pobjedu u ratu, blagoslovi vojske i oružja, ratnih zastava itd.

Inače, prijevod i komentar sporne patrijarhove molitve donijeli smo još prošle godine, i stoje na ovom linku. Kao što smo već tada vidjeli, ova molitva sadrži molbu Bogu za pripadnike sva tri naroda koji su baštinici drevne Rusi (ne Rusije kako zapadni prevoditelji pišu), za njihovu pobjedu nad onima koji žele razoriti njihovo jedinstvo kroz bratoubilački rat. To nije molitva za pobjedu političke države Ruske Federacije nad Ukrajinom, već za pobjedu Kristovog mira nad neprijateljima jedinstva triju naroda – baštinika drevne Rusi. Zbog toga je izmjena koju je učinio ovaj svećenik ustvari krivotvorenje izvorne patrijarhove molitvene nakane i blaćenje Crkve. Zato je došlo do ovakve presude, a ne zato što se, navodno, svećenici u Rusiji ne smiju moliti za mir.