Ne može se zaraziti preko pričesti

Pojavile su se u medijima slike tenisača Novaka Đokovića, snimljene u trenutku dok se on pričešćuje u pravoslavnoj crkvi. Prizor tradicionalnog pravoslavnog načina pričešćivanja, gdje se svi pričešćuju na usta, uz pomoć jedne žličice, izazvala je val gadljivih, zgražajućih i neumjesnih komentara u medijima i na društvenim mrežama. Ljudi koji će za nekoliko mjeseci uskočiti u Jarun, Bundek, Šodericu, u more na prepunim jadranskim plažama, gdje su ljudi stisnuti kao sardine, i kupati se u vodi punoj tuđe mokraće, fekalija, tjelesnih nečistoća, otpadnih brodskih i kopnenih kanalizacijskih voda, i gutati tu vodu, zgroženi su eto načinom na koji se mi pravoslavni pričešćujemo.

Istina, tradicionalni način pričešćivanja u Pravoslavnoj Crkvi je takav, kakav se vidi na snimkama. Naime, u našoj Crkvi se ne koristi za pričest beskvasni kruh (hostije), nego kvasni, dizani kruh, i ne pričešćuje se samo Tijelom Kristovim, već i Krvlju. Kruh je obavezno pšenični, bez dodataka, nepokvareni, okruglog oblika, nastao spajanjem dvije pogače jedne na drugoj, i s utisnutim posebnim kvadratnim pečatom sa simbolima, u sredini. Takva pripremljena pogača se zove prosfora, i u obredu proskomidije, ili priprave Darova, koji prehodi Liturgiji (misi), svećenik izrezuje taj središnji kvadratni dio s otisnutim pečatom (agnec), i on se u obredu Liturgije pretvara u Tijelo Kristovo. Isto tako, crveno vino, u koje se ulije malo vode, pretvara se u Krv Kristovu. Prije pričesti, svećenik lomi agnec (Tijelo Kristovo) na četiri dijela, od kojih dva dijela lomi na sitne čestice za pričest vjernika, i te čestice se potapaju u putir (kalež) s Krvlju Kristovom. Kada počne pričest, svećenik u jednoj ruci drži kalež s Darovima, u drugoj žličicu (zove se sveta ložica), vjernici mu pristupaju, i on uz određene riječi stavlja vjerniku komadić Tijela Kristova natopljen Krvlju u usta, i vjernik to uzima kao hranu, i tako redom se svi vjernici pričešćuju. Što ostane, na kraju konzumira svećenik.

Mnogim ljudima je to sablažnjujuće, gadljivo i nehigijenski, a pogotovo od kada se pojavila aktualna pandemija, mnogima dodatno smeta ovakav način pričešćivanja. Iako su neki ukinuli ovakav način pričešćivanja, većina Crkve ga se i dalje drži. I za to ima dobar razlog: preko Pričesti se čovjek ne može zaraziti.

Naime, u Pravoslavnoj Crkvi sv. Pričest nije običan kruh i vino. Pričest nije Tijelo Kristovo u simboličnom, ili metaforičnom, ili prenesenom značenju. Taj kruh i vino su doslovno Tijelo i Krv Kristova. To znači da se pretvaraju svećenikovim zazivom Duha Svetoga u Samog Krista, i vjernici koji se pričešćuju, primaju Krista u sebe i pretvaraju se u Krista. Na fizički način, oni se sjedinjuju sa samim Bogočovjekom. Ta pričest u njima ne pretvara se u njih, u njihovo tijelo, već se naprotiv, oni kao niža stvarnost, stvorenja, pretvaraju u Bogočovjeka, postaju dio Njega. Čovjek koji se pričestio, u duhovnom vidu postaje dio proslavljenog, eshatološkog, preobraženog, uskrslog Krista, onakvog kakav je sada na nebu i kakav će doći na Sudnjem danu. Zbog toga Crkva inzistira da se čovjek pripremi za pričest, molitvom, postom, uzdržavanjem od spolnih odnosa, ne zato da bi čovjek postao „dostojan“, već zato da bi sebi dubinski posvijestio Koga prima u sebe, Što postaje, da bi njegov um bio u stanju pažnje i koncentracije na Tajnu koju prima. Ako se sutra ženim, naravno da ću se otuširati, namirisati, obrijati, počešljati, naći nekakvo odijelo i pripremiti se za taj nesvakidašnji čin koji će me promijeniti kao osobu. Mogu ja na svoje vjenčanje doći i neotuširan, neobrijan, bazdeći, i u svakodnevnoj odjeći. Takvo vjenčanje je moguće, međutim, time ću ostaviti dojam da je za mene ono što bi trebalo biti nesvakidašnje, i ono što bi me trebalo promijeniti kao osobu, ustvari nešto svagdašnje, obično, i u biti za mene beznačajno. Ako se za takve ovozemaljske događaje tako pažljivo pripremamo, naravno da se moramo pripremiti i za sjedinjenje sa Živim Bogom.

Kao što je Krist tjelesan, tako je i pričest materijalna, i ima djelovanje i na naše tijelo. Pričest ne postaje Tijelo i Krv Kristova samo na nekoj duhovnoj razini, već sama ta materija u žličici postaje Krist. Mi Krista fizički dodirujemo i sjedinjujemo se s Njim u pričesti. Zato, kako nas na duhovnoj razini preobražava, tako je i na fizičkoj razini On za nas izvor života i zdravlja. Krist ne može biti ubojica, i On ne može prenositi zarazu. Pričest nije bilo kakva hrana, i zato se njome nemoguće zaraziti, i višestoljetno iskustvo Crkve potvrđuje da se od pričesti nije nikad nitko zarazio, čak ni svećenici koji su se pričešćivali s gubavcima, oboljelima od kuge i drugih teških zaraznih bolesti. Dapače, mnogo puta su se od pričesti događala i čudesna ozdravljenja. Jedino ukoliko nedostojno, grešno pristupam pričesti, tada mi ona neće biti na iscjeljenje duše i tijela, već će mi biti na sud i osudu, kako kaže molitva pripreme za pričest. Jer pričest nije magija da bi djelovala po automatizmu. Ako nema naše vjere i ispravnog nastrojenja duše, pričešćujući se, „sud sebi jedemo i pijemo“, kaže apostol Pavao. I dalje sv. apostol Pavao upozorava da takva pričest može biti uzrokom slabosti, bolesti i smrti (1 Kor 11, 27-30). Dakle, takva, u stanju nevjere i zbog nevjere i grijeha, a ne zato što prenosi viruse i bakterije.

U pozadini straha i gnušanja od pričesti zapravo stoji nevjera u Euharistiju, nevjera u to da se radi o Samom Kristu u kruhu i vinu. Ta nevjera je ljudsko pravo nevjerujućih, ali kao što njih nitko ne tjera da vjeruju, niti oni nas nemaju pravo tjerati da ne vjerujemo.

“Tijelo Tvoje prečisto, božansko,

Cijelo blista ognjem Božanstva Tvoga,

Neiskazivo pomiješano, sjedinjeno,

Koje mi daruj, Bože moj,

A ovo nečisto i truležno tijelo,

S Tvojim svečistim Tijelom sjedinjeno,

I krv moja, pomiješana s Krvlju Tvojom,

Sjedini se, znam, i s Božanstvom Tvojim

I postadoh Tvoje najčistije Tijelo,

Svijetli i istinski sveti dio,

Dio preoblistan, prozračan i sjajan.”

(sv. Simeon Novi Bogoslov)