Derusifikacija i teološki rat

Na web-stranici lista „Parlamentarna gazeta“ objavljen je članak prvog zamjenika predsjednika Sinodskog odjela za odnose između Crkve i društva i medija, prvog prorektora Ruskog pravoslavnog sveučilišta „Sv. Ivan Bogoslov“, savjetnika predsjednika Državne dume Ruske Federacije A. V. Ščipkova.

***

Tijekom posljednjih mjeseci zbog tektonskih poremećaja u svjetskoj politici postaje sve aktualnija tema unutrašnje i vanjske rusofobije. Već sam imao prilike ovu temu detaljnije razmatrati u članku „Rusofobija“[1], koji je objavljen u filozofskom zborniku „Drugačije“ prije nekoliko godina. Od tada se mnogo toga promijenilo.

Danas najvažniji zadatak predstavlja formiranje (izgradnja) novih pristupa radi dublje i točnije analize fenomena rusofobije u kontekstu najnovijih geopolitičkih promjena.

1.

Ranije je rusofobija razmatrana uglavnom kao pojedinačni slučaj ksenofobije i opisivana je u okvirima opće antidiskriminacijske logike. Međutim, doživljaj ove pojave je tijekom posljednjih mjeseci prešao na novu razinu. Rusofobija u svojim sadašnjim političkim oblicima ne predstavlja samo skup diskriminacijskih, već i represivnih praksi i ima konkretan cilj – nasilnu derusifikaciju Rusa na vlastitom povijesnom teritoriju.

Dok je rusofobija ranije često poprimala subjektivno-osobne, emocionalne forme, sad je profesionalizirana i podignuta na profesionalnu razinu. Politički subjekti koji se bave derusifikacijom počeli su se usmjeravati na uništavanje ruskih društvenih i državnih institucija, od Crkve i obitelji do škole i vojske. Bez shvaćanja novog institucionalnog karaktera rusofobije njena potpuna analiza je danas nemoguća.

Radi se o hibridnom ratu koji protiv Rusije i Rusa vode predstavnici suvremenog liberalnog i nacionalističkog konsenzusa. Ovaj rat je usmjeren na razaranje mobilizacijskih mehanizama ruskog društva, uključujući i konfiskaciju ruskih rezervi zlatne valute i eksproprijaciju umjetničkih djela koja se nalaze na izložbama u inozemstvu.

Konflikt se razvija i na vojnom, i na civilnom polju snagama političkih subjekata koji svoje ciljeve i vrijednosti radikalno odvajaju od ruskih.

Aktivnost političkih subjekata koji se nalaze pod kontrolom izvanjskih igrača nalikuje na upotrebu vojnih formacija, ali se primjenjuje u civilnoj sferi. Cilj je destabilizacija društvenih institucija. Imajući u vidu militantni karakter ovih djelovanja i ozbiljnost njihovih ciljeva kao što su uništavanje institucija i likvidacija ruskog građanskog društva, ovaj oblik rusofobije se može definirati kao „derusifikacija“. „Derusifikacija“ predstavlja najprecizniji termin koji označava današnji radikalni i veoma organizirani oblik rusofobije.

Derusifikacija može biti opisana s različitih točaka gledišta, ona nije sasvim monolitna i ima mnoštvo međusobno povezanih oblika. U sferi ideologije to je ponovno razmatranje rezultata Drugog svjetskog rata, zavađanje idejnih „crvenih“ i „bijelih“, borba protiv civilne religije, između ostalog, devalvacija sjećanja na pobjedu iz 1945. godine. Tijekom posljednjih mjeseci zapaženu pojavu predstavlja komercijalni pacifizam s temom „Ne ratu“, koji u praksi znači: „Nemojte nam smetati da i dalje nekažnjeno ubijamo Ruse.“

U situaciji kada je ratni konflikt u jeku, ovakve radnje zapravo znače izdaju nacionalnih interesa.

2.

Poseban pravac u derusifikaciji predstavlja teološki rat koji se u posljednje vrijeme vodi protiv religioznog dijela ruskog društva, prije svega protiv pravoslavaca. Pošto je crkveno-religiozna sfera izravno povezana s osnovama nacionalnog identiteta i društvenom organizacijom naroda, na ovom aspektu derusifikacije se treba detaljnije zadržati.

Njeno polazište predstavljali su napori za delegitimizaciju Ukrajinske pravoslavne Crkve Moskovske patrijaršije (UPC MP) koja čini dio naše Crkve. Ovi napori se ostvaruju pomoću raskolničke i heretičke kvazicrkvene strukture – Pravoslavne Crkve Ukrajine (PCU) koja je postala instrument koji je omogućio SAD-u da antiruski etnički rat u Ukrajini dopuni aktiviranjem vjerskih progona.

Sve ovo je praćeno formiranjem odgovarajuće konceptualno-teorijske baze. Njenu ključnu komponentu u posljednje vrijeme predstavlja agresivno negiranje „Ruskog svijeta“ – suvremenog oblika ruskog zajedništva koje nastavlja tradiciju povijesne „Rusi“ i njen izvanjski analog. Bitna crta ovakvog negiranja jest njegovo prenošenje iz nacionalne ravni u teološku.

Negiranje „Ruskog svijeta“ koriste liberalno-pravoslavne grupe koje postoje unutar Crkve, a povezane su zajedničkom ideologijom. Jedan od ključnih propagatora rusofobije jest Kiril Govorun, pristalica ukrajinskog nacionalizma i autor koncepcije takozvane majdanske teologije.

Podsjetit ćemo na izvore i sadržaj ovog učenja.

Osnovna ideja majdanske „teologije“ sadrži se u tome da se čovjek može spasiti i steći Carstvo Nebesko baveći se političkom revolucionarnom djelatnošću, a ne težeći k duhovnom preobražaju. Prvi je ovu otvoreno heretičku ideju 2012. godine iznio Sergej Čapnjin u članku „Pedesetnica kršćanskog društvenog života“. Bez obzira na izvjesnu nezgrapnost formulacija opći smisao je bio sasvim očigledan. U razvijenom obliku ideja majdanske teologije je iznesena u tekstu spomenutog K. Govoruna.

„Teologija Majdana“ je 2014. godine postala jedna od ideoloških točaka oslonca ukrajinskog državnog prevrata i odigrala je izvjesnu ulogu u nacifikaciji Ukrajine. Počele su političke represije protiv vjernika UPC MP. Proces se počeo forsirati nakon donošenja „Tomosa“ koji je PCU izdala Carigradska patrijaršija. Tomos je stvorio formalnu ideološku i pravnu bazu za represije protiv nepoželjnog dijela pravoslavnih vjernika u Ukrajini. Između ostalog, sankcionirao je kretanje k „nacionalnoj Crkvi“. Bio je to ukrajinski analog njemačkog „Kirchenkampfa“ – takozvane borbe za Crkvu koja se aktivno razvijala u Njemačkoj 1930-ih godina kada je Hitler bio na vlasti.

Cilj „Kirchenkampfa“ bilo je stvaranje „njemačke Crkve“ koja je s točke gledišta nacističkih aktivista trebala imati prednost u odnosu na postojeće legitimne Crkve. Između ostalog, postavljalo se pitanje o rasnoj čistoći pastve i o potrebi za novim „hrabrijim“ likom Krista koji bi više odgovarao kriterijima arijske heroike. Prilikom analize fenomena PCU lako se mogu ustanovniti izravne sličnosti s njemačkim prototipom, između ostalog, zahtjevi za ideološkom i etničkom čistoćom Crkve. U „ukrajinskoj nacionalnoj Crkvi“ ne trebaju postojati ljudi s ruskom samosviješću, koji pripadaju „Ruskom svijetu“ i gaje simpatije prema ruskoj kulturi. U njoj nema mjesta za takozvane „vatnjike“ (politički obojen naziv za ruske domoljube koji podržavaju njenu vladu, prim. prev.) i „kolorade“ (uvredljiv naziv za proruske aktiviste u Ukrajini, prim. prev.), koji se između ostalog odlikuju nošenjem georgijevske lente i antifašističkim stavovima.

Osjećaj pripadnosti „Ruskom svijetu“ majdanski teolozi danas ističu kao nekonvencionalni oblik identiteta koji treba iskorijeniti. Ovaj osjećaj proglašavaju glavnim ciljem svojih propagandističkih i ideoloških napada. Prije svega pokušavaju uništiti sam pojam „Ruski svijet“, nadajući se da će izazvati dezorijentaciju u nositeljima ruskog identiteta.

Ideja ontološkog negiranja „Ruskog svijeta“ nedavno je poprimila oblik programskog dokumenta. U ožujku 2022. godine na web-stranici Akademije teoloških istraživanja u gradu Volosu (Grčka) objavljen je tekst pod nazivom „Deklaracija o doktrini ‘Ruskog svijeta’“ (u daljnjem tekstu – Deklaracija). Deklaraciju su potpisali i neki zapadni liberalni profesori, između ostalog i teologije.

Ključno mjesto ovog dokumenta glasi: „To što mnogi hijerarsi Moskovske patrijaršije podržavaju rat predsjednika Vladimira Putina ima korijen u obliku pravoslavnog etnofiletskog religioznog fundamentalizma, totalitarnog po svom karakteru, pod nazivom ‘Ruski svijet’, čije lažno učenje privlači mnoge u Pravoslavnoj Crkvi, i koje su prihvatili čak i krajnje desničarski, katolički i protestantski fundamentalisti.“

Naziv dokumenta sadrži pojam-oksimoron „doktrina ‘Ruski svijet’“ zvuči podjednako apsurdno kao što bi zvučao izraz „doktrina ‘Rusija’“, „doktrina ‘Britanska zajednica’“ ili „doktrina ‘Afrički svijet’“.

Ovaj oksimoron izražava uvjerenost autora Deklaracije u to da koncepcija „Ruskog svijeta“ postoji, a da sam „Ruski svijet“ ne postoji.

Postavlja se pitanje: ako postoji arapski, anglosaksonski i ugrofinski svijet, zašto ne postoji ruski? Ako se, npr., Redžepu Erdoganu postavi pitanje: postoji li turkijski svijet? – odgovor će biti duboko neshvaćanje sugovornika.

Ostaje nejasno zašto izvjesna grupa međunarodne profesure smatra da bolje od Rusa zna postoji li „Ruski svijet“ ili ne. Ovo karakterizira odnos prema Rusima kao krajnji stupanj rusofobije, jer je negiranje „Ruskog svijeta“ isto što i negiranje ruske zajednice.

Dakle, „Ruski svijet“ se deontologizira i opisuje kao pojam koji nema predmetnu realnost. Upravo tako funkcionira „kultura ukidanja“ o kojoj se u posljednje vrijeme mnogo piše.

Međutim, to je tek prvi korak. Drugi korak jest da se pojam „Ruskog svijeta“ proglasi izvjesnom vjerskom „doktrinom“ koja je odmah okarakterizirana kao teološka „hereza“ povezana s etnofiletizmom. Spominjanje etnofiletizma bez ukazivanja na unutarcrkvenu nacionalističku komponentu je samo po sebi čudno. Istaknut ćemo usput da se definicije koje su istaknute u Deklaraciji mnogo više odnose na sasvim drugu strukturu – PCU. Okolnosti njenog rođenja su zaista povezane s etnofiletizmom – to je upravo „nacionalna Crkva Ukrajine“. U danom slučaju je etnofiletizam zaista pospješio izgradnju nacističkog državnog modela na teritoriju Ukrajine.

Drugim riječima, u osnovi Deklaracije se nalaze teze koje praktički nemaju nikakve veze s opisanim objektom, pošto „Ruski svijet“ nije teološki, već kulturno-povijesni fenomen, isto kao arapski, turkijski, anglosaksonski ili ugrofinski svijet.

Dakle, pojam „hereza“ u ustima kolega koje su potpisale ovaj dokument, nije politička definicija, već je jednostavno pogrdna riječ ljutitog čovjeka, isto kao i „vatnjik“, „kolorad“ i slično.

„Ruski svijet“, kao i „Ruska zemlja“ iz vremena „Povijesti o Igorovom pohodu“ nije „crkveno učenje“, već oblik ruskog povijesnog postojanja i jedan od ključnih koncepata ruske kulture. Iza njega se nalaze konkretna povijesna stvarnost i milijuni ljudi objedinjenih zajedničkim doživljajem svijeta, koji se nalazi izvan pojedinačnih političkih stavova i različitih pogleda na svijet.

Zapravo, borci protiv „Ruskog svijeta“ spore s vlastitim postulatima, ali to maskiraju, uklapajući u svoj narativ lik Drugog, onakav kakav im odgovara. Ispostavlja se da je ovaj Drugi nositelj izvjesne „teološke“ doktrine u kojoj „Ruski svijet“ odjednom postaje izvjesna supstitucija za povijesnu Crkvu.

U suštini, „Deklaracija o doktrini ‘Ruski svijet’“ koju je potpisalo nekoliko stotina europskih stručnjaka za religiju, predstavlja pokušaj da se pomoću izvjesne teoretske osnove politička rusofobija učini legitimnom. Međutim, zbog katastrofalnog nedostatka konceptualnih i logičnih veza njihove konstrukcije izgledaju neuvjerljivo.

Tekst Deklaracije je maksimalno ideološki, s obzirom na to da je zamišljen kao instrument diskursivne borbe. Negiranje povijesne ruske zajednice (Ruskog svijeta) koja se nalazi u njegovoj osnovi automatski znači negiranje Rusa kao suverene nacije. Na sličan način su nurnberški zakoni Trećeg Reicha polazili od aksioma o tome da Židovi nisu nacija. U konačnom, logika Deklaracije neizbježno dovodi do toga da se Rusima, nezavisno od svih okolnosti, negira pravo na nezavisnost i zaštitu od vojnog genocida. Sa žaljenjem moramo priznati da se grupa znanstvenika koji su potpisali ovaj tekst očigledno ne nalazi samo u vlasti globalističkih, već i nacističkih ideja.

3.

Retorika Deklaracije je izravno usmjerena protiv Ruske pravoslavne Crkve i njenog poglavara. Nakon njenog objavljivanja počeli su odjekivati apeli da se uvedu sankcije protiv Ruske pravoslavne Crkve i protiv Njegove svetosti patrijarha Kirila osobno. Ovo je jedinstveni u novijoj povijesti slučaj pokušaja uvođenja sankcija protiv duhovnih lidera za koje se uvijek smatralo da se nalaze van politike, u izvjesnom alternativnom prostoru i koji su bili neprikosnoveni. Ovaj principijelni stav je danas ukinut, kao i mnoge druge moralne granice. Jedini analog ovakve odluke postojao je s ajatolasima u Iranu, ali su tamo duhovne vođe predstavljale temelj teokratske države i na njih su se odnosile državne sankcije. U sadašnjoj Rusiji ne postoji ništa slično.

Sankcije pretpostavljaju otuđivanje crkvene imovine koja se nalazi u inozemstvu, kao i ograničavanje putovanja patrijarha u zapadne zemlje, u kojima se nalaze biskupije dijaspore. Ovo predstavlja praktički izravnu zabranu za rukovođenje pastvom, javnu propovijed i misionarski rad. Tako je bilo za vrijeme boljševizma. Rusku pravoslavnu Crkvu neki žele odvojiti od svijeta. U perspektivi će ovo najvjerojatnije predstavljati preludij za zabranu UPC MP u Ukrajini i zaposjedanje njenih objekata i imovine, odnosno do političke otimačine koja je danas već započeta.

Sankcije protiv patrijarha predstavljaju sramotnu stranicu u životu zapadnih društava. Ove mjere govore o tome da je patrijarh vjeran principima Crkve i pravoslavlja i da je blizak narodu (zbog toga se sankcije i uvode) kao i o tome da se zapadne elite plaše patrijarha Kirila, plaše se njegove propovijedi, plaše se da će on našoj pastvi u Europi otvoriti oči na događanja i plaše se njegovog duhovnog utjecaja.

4.

Može se konstatirati da današnji radikalni oblik rusofobije ne čine samo uvjerenja izvjesne grupe koja „ne voli Ruse“. To je projekt sustavne derusifikacije. On pripada onom dijelu zapadnog društva koji pretendira na ruski teritorij i na rusko povijesno naslijeđe. Ovaj dio društva predstavlja grupu društvenih subjekata koja se pridržava liberalno-globalističkih uvjerenja. Ona rukama sadašnje ukrajinske vlasti svijetu nameće model Rusije kao projekta kvazidržave potčinjene transnacionalnoj oligarhiji.

Predstavnici ovog dijela društva postoje i u samoj Rusiji. Oni se izdvajaju od građanske većine. Izdvajanje se događa, kako na razini frazeologije („sramota me je što sam Rus“, „ova zemlja“ i tome slično), tako i na teološkoj razini, koju razmatramo u ovom članku. Oni o sebi razmišljaju kao o administrativnoj klasi buduće derusificirane i obezdržavljene Rusije. Rusima se u ovakvoj „Rusiji“ budućnosti dodjeljuje uloga marginalne i manjkave zajednice – stanovnika kulturnog, pravnog, političkog i vjerskog geta.

Njihov neposredni zadatak je da oslabe, a u idealnom slučaju da anuliraju mobilizacijski potencijal Rusa. Zbog toga se vodi stalna rusofobska informacijsko-propagandistička kampanja. Dakle, planirano je da se pobijedi u dugogodišnjem ratu protiv Rusije i da ona bude lišena prava na povijesni i društveni izbor. U ovom slučaju „kultura ukidanja“ se de facto širi na cijeli narod.

Uvjet za opstanak ruskog društva predstavlja likvidacija projekta derusifikacije. Infrastrukturu ovog projekta treba osujetiti u svim područjima – od informacijskog do financijskog.

Krajnje je važno da se iz javnog polja Rusije otkloni ontologija ovog projekta, a da pritom ne stupamo u besmislene i beskorisne društveno-političke diskusije.

Aleksandar Ščipkov

patrijarhija.ru


[1] Щipkov A.V. Rusofobiя // Po-drugomu: Sbornik stateй o tradicii i smene ideologičeskogo diskursa / sost. A.V. Щipkov. — M.: Abris, 2017. — 384 s.

4 misli o “Derusifikacija i teološki rat

  1. U Ukrajini već sto godina postoje težnje za ukrajinskom nacionalnom crkvom, nije to počelo sa Filaretom 1992. ili Majdanom 2014. godine. Ukrajina i ukrajinski narod imaju svoje pravo na postojanje i Moskva politička ili crkvena im to ne može zabraniti. S druge strane ukrajinski velikonacionalisti dobrom dijelu stanovništva Ukrajine zabranjuju ruski jezik i svaku vezu s Rusijom. Čak je zabranjen i uvoz knjiga iz Rusije! Boljševici su dali Ukrajini zemlje (jug i istok) koje joj ne pripadaju i odatle nastaju današnji problemi.

    Sviđa mi se

  2. Ukrajinska crkva postoji i ista je daleko samostalnija od crkve koju je nedavno uspostavio Vartolomej. UPC ima potpunu samostalnost i samoupravu bez prava mešanja ruske crkve u njene poslove. Sačuvan je samo jedan odredjeni nivo zajednice sa ruskom i beloruskom crkvom da se ne bi razbijala zajednica drevnog Rusa (Velika, Mala i Bela Rus).

    Liked by 1 person

  3. UPC na čelu sa mitropolitom Onufrijem (Berezovskim) je otišla u raskol. Kako drugačije nazvati to što on poput poglavara autokefalne crkve (s)pominje na liturgiji poglavare pomjesnih crkava, a svoga patrijarha Kirila (Gundjajeva) tek na trećem mjestu bez uobičajenog “velikog gospodina i oca našeg”…

    Sviđa mi se

    1. Nije u raskolu. Raskol mora biti proglašen, i biti od ostatka pravoslavlja. Ovo, niti je RPC njih izopćila, niti su oni službeno proglasili autokefalnost, niti je ijedna Crkva prekinula sa njima. Jednostavno, u teškoj su situaciji, progoni ih se, žele ih zakonski zabraniti čak i na razini države. Ovo je manje više kamuflaža.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s