Brijanje tjemena/postrig kod pravoslavnog klera

“Sv. Simeon Solunski veli da su vlasi kao cvijet svega tijela. Postriženjem se one prinose Bogu kao prvi plod, u znak da je čin “čteca” (čitač na Liturgiji, lektor) početak posvećenja sebe na službu Bogu. Činom “čteca”, dakle, ulazi se u kler – svećenstvo. Po postriženju u obliku križa, koje vrši episkop/biskup, u starini su mu drugi klerici strigli cijelo tjeme, ostavivši samo vijenac kose oko glave. Ostriženo tjeme zvalo se „gumence“ ili „papalitra“. Pokrivalo se kapicom koja se zvala „ćelepuš“. Oženjenim klericima, tijekom života, gumence su strigle njihove supruge. Koje su zaređene osobe imale na glavi “gumence”, i zašto? Kao znak pripadanja kleru, gumence su imali svi klerici – od čteca do episkopa (biskupa), te već više nije bilo potrebe, pri rukoproizvođenju (postavljanju) za ipođakona (podđakon, subđakon) i rukopoloženju (ređenju) za đakona i više činove, da ih episkop (biskup) opet postrigava. I danas posvećeno postriženje biva samo pri proizvođenju (postavljanju) za čteca.”

(patrijarh Pavle: Da nam budu jasnija neka pitanja naše vere)

Na slici dolje: sv. Sava s postrigom

Napomena: postrig je postojao i u rimokatoličkoj tradiciji prije II. vatikanskog koncila, i zvao se tonzura. Njega je danas donekle zamijenio obred kandidature (ulaska u kandidate za svećenstvo muđu bogoslovima).

7 misli o “Brijanje tjemena/postrig kod pravoslavnog klera

  1. Ovo je zanimljiva povijesna tema. Episkop Kalist piše da je na Svetoj gori (Atosu) nekada se nalazio i latinski manastir ili samostan. “Gora Atos, glavno središte pravoslavnog monaštva u prošlom tisućljeću, nije samo grčko, već i međunarodno blago. Od dvadeset cenobitskih (kinovijskih) samostana, sedamnaest trenutno pripada Grcima, jedan Rusima, jedan Srbima i jedan Bugarima. U bizantsko doba među tih dvadeset bio je i gruzijski samostan. Osim toga, postojao je i latinski samostan, čiji su redovnici dolazili iz Amalfija (Italija).” http://apologia.narod.ru/history/UER_h/uer_XX_1.htm
    Knjiga episkopa Kalista (Kallistos Ware) je prevedena i na hrvatski. Ima odlično sažetu crkvenu povijest. Odlično je napisana i korisna povijest novijeg vremena, naročito o stradanju crkve pod komunistima. Autoru neki zamjeraju modernizam, i sam sam naišao na par problematičnih rečenica u knjizi, ali je povijesni pregled izvrstan.

    Sviđa mi se

    1. Znam za tu knjigu. Pisali smo o tom samostanu na svetoj gori jednom i ovdje. Raskol između Istoka i zapada nije bio mehanički rez, pojedini odnosi su trajali još dugo. Također, sam Zapad, samo latinstvo po sebi nije neprijatelj pravoslavlju, dapače, dio je pravoslavlja, nažalost, to mnogi ne shvaćaju. Pravoslavlje nije nikakva istočna Crkva, nego univerzalna, sveopća.

      Sviđa mi se

      1. Istina je za latinstvo da nije neprijatelj pravoslavlja. Latinstvo kao dio tradicije zapadne crkve je na nažalost izumrlo. Zapadna crkva je nekada bila pravoslavna. Zapadnjaci to ne shvaćaju. Misle da je papinstvo oduvijek, a ono je nastajalo s vremenom. Zapadnim kršćanima treba ponuditi mogućnost spasenja, a to sa ovakvim rimokatolicizmom i protestantizmom koji tonu iz dana u dan ne mogu.

        Sviđa mi se

      2. Probleme u crkvi su počeli da stvaraju ne Latini već germanski narodi koji su prihvatili hrišćanstvo. Preko franačkog uticaja dolazi do prihvatanja dodatka filiokve u rimskoj crkvi. Težnja Karla Velikog da postane car ne samo Zapada već i Istoka. Za vreme germanskog pape Nikole dolazi skoro do raskola u 9. veku.
        Postoje pokušaji obnove latinskog i zapadnih obreda u okviru pravoslavlja tzv pravoslavlje zapadnog obreda pre svega u SAD-u gde postoje pravoslavne parohije koje služe na ovakav način.

        Liked by 1 person

    2. Manastir se zvao Amalfion, nalazio se na jugu Svete Gore izmedju Velike Lavre i manastira Karakal. Ostaci manastira su vidljivi i danas, velika kula je sačuvana. Amalfion je osnovan krajem 10. veka od strane Benediktinskih monaha, napušten je krajem 13. veka. Služeno je na latinskom jeziku i živelo se po tipiku sv Benedikta Nursijskog.

      Liked by 1 person

  2. Vrlo zanimljiv običaj. Grigorije Palama se takodje često ikonopiše sa ovakvim postrigom kao i brojni drugi svetitelji zapada i istoka. Prisutno je kako na ikonama vizantijske tradicije tako i na renesansnim i poznijim slikama. Šta je dovelo do toga da ovakvo pravilo više nije slučaj? Koliko razumem za vreme pravoslavnog monašenje svega nekoliko vlasi se odstrani, dok je ranije bio slučaj da se postrig, da tako kažem, održava tj. monah je ceo svoj život imao ovakvo obeležje.

    Sviđa mi se

    1. I kod rimokatolika je to do Drugog vatikanskog 1960-ih bio samo simbolični postrig, par pramenova kose. Vjerojatno je cijelo striženje s vremenom izostalo iz praktično-estetskih razloga.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s