Pitanje Crnogorske pravoslavne Crkve

Kako se približava ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na Cetinju, u medijima u Hrvatskoj sve više čitamo o porastu tenzija i napetosti oko Crkve i pravoslavlja u Crnoj Gori. Kakva je tamo crkvena situacija, kakvo je zapravo realno stanje, pokušat ćemo ukratko izložiti u ovom članku.

Nažalost, većina onoga što se o toj temi iznosi u hrvatskim medijima, ali i u literaturi, je neistina ili poluistina. Pojednostavljeno, na čitatelje se ostavlja dojam kako je do 1918.g. postojala autokefalna Crnogorska pravoslavna Crkva, koju je onda ukinuo kralj Aleksandar i priključio njezin teritorij, imovinu, kler i vjernike SPC-u. Sada, u obnovljenoj crnogorskoj državi, Crnogorci obnavljaju svoju Crkvu i traže nazad ono što im je SPC otela prije nekih stotinjak godina. SPC je u Crnoj Gori uvozna, strana i okupatorska Crkva, a Crnogorska pravoslavna Crkva (CPC) izvorna i autentična Crkva koju se nepravedno diskriminira i progoni. Tako na to gleda prosječni Hrvat.

Za početak, što je to ustvari Crnogorska pravoslavna Crkva (CPC)? CPC je jedna vjerska zajednica u Crnoj Gori (zapravo, postoje dvije, ali o tome kasnije), građanski registrirana, ali koja nema nikakve veze s ostatkom pravoslavlja, odnosno Pravoslavnom Crkvom kao takvom. Podsjetimo, Pravoslavna Crkva je jedna i jedinstvena Crkva, sastavljena od 14 samostalnih lokalnih Crkava, sjedinjenih zajedničkom vjerom, sakramentima i kanonskim pravom u jedno Tijelo Kristovo; nitko tko se nalazi izvan tog zajedništva, ne može sebe nazivati pravoslavnim, niti imati karakteristike Crkve. Više o toj temi na: Pravoslavlje, svetosavlje i nacionalne Crkve Treba isto tako reći da je pogrešno ovu CPC nazivati raskolničkom Crkvom. Naime, da bi se neka Crkva našla u raskolu od pravoslavlja, odvojila se od Pravoslavne Crkve, ona mora prethodno i biti pravoslavna, mora biti dio Crkve, imati valjanu i zakonitu hijerarhiju, biskupe kao apostolske nasljednike itd. Makedonska pravoslavna Crkva (MPC) jest raskolnička, jer se radi o autonomnoj Crkvi koja se nekanonski 1967.g. odvojila od SPC i od Pravoslavne Crkve kao takve, no bila je Crkva u punom smislu riječi. CPC nije nikada postojala u okviru Pravoslavne Crkve, nju su osnovali ljudi koji nisu dio Crkve, koji nemaju apostolsko nasljedstvo, koji ne mogu dijeliti valjane sakramente; ona je jednostavno skup ekskomuniciranih laika i bivših svećenika koji imitira Crkvu. U pravoslavnom crkvenom pravu postoje tri načina otpada od Crkve: hereza, raskol i parasinagoga. Hereza je krivovjerje, kada se netko odvaja od Crkve napuštajući pravu vjeru i upadajući u vjersku zabludu i iskrivljavanje vjere; raskol je kada neka zakonita pravoslavna biskupija ili mjesna Crkva otpada od ostatka Pravoslavne Crkve, gubi euharistijsko zajedništvo s njom, čuvajući pritom formalno pravoslavnu vjeru; parasinagoga je kvazicrkva, skupina ljudi koji se lažno predstavljaju kao Crkva, čiji vjerski službenici nisu svećenici ni biskupi, nemaju milost sakramenta ređenja na svojoj duši. Dok se raskol još može pomiriti s Crkvom, a raskolnici rehabilitirati i biti primljeni nazad, ovakva zajednica ne može, jer nikada nije imala apostolskog nasljedstva ni valjanih sakramenata; njezini članovi se mogu pokajati i kao obični laici primiti natrag u Pravoslavnu Crkvu.

Kako je u Crnoj Gori došlo do pojave ovakve organizacije? Njenu povijest možemo podijeliti na tri dijela: pojava te ideje, razdoblje Antonija Abramovića, i razdoblje Miraša Dedeića.

Pojava ideje o CPC

Ova ideja, o samostalnoj crnogorskoj Crkvi pod svaku cijenu, pojavila se tijekom Drugog svjetskog rata u krugovima oko crnogorskog političara Sekule Drljevića. Taj suradnik s Talijanima i NDH je prvi, u okviru svojih predodžbi o stvaranju crnogorske države, lansirao ideju o CPC. Zapravo, pitanje je koliko je on uopće htio pravoslavlje u Crnoj Gori, a koliko neku posebnu religiju, koju je nazvao crnogoroslavlje. Crnogorsko pravoslavlje za njega različito je ne samo od srpskog, već i od pravoslavlja općenito: “Crnogorska crkva kroz sve vjekove nije bila ni u kakvoj zavisnosti od bilo koje pravoslavne crkveOdlučna je činjenica, da Crnogorci imaju svoju religiju, svoje crnogoroslavlje i da su ostajući vjerni njemu vjerni samima sebi“, pisao je on. Njegov pothvat je propao, nije uspio osnovati ni državu ni vojsku u Crnoj Gori, niti realizirati ideju o crnogoroslavlju. Samo crnogoroslavlje iz perspektive kršćanstva i Evanđelja nije potrebno ni komentirati.

Razdoblje Antonija Abramovića

Nakon više desetljeća zatišja, ranih 1990-ih ponovno se pojavljuju ideje o CPC. Treba naglasiti da ova ideja nije nikla iz same Crkve, od biskupa, klera, teologa, vjernika, već od određenih političkih stranaka i nacionalnih organizacija koje s Crkvom nemaju veze (potporu za osnivanje CPC pružale su redom ljevičarske i liberalne stranke u Crnoj Gori). Stvoren je necrkveni „Odbor za vrtanje autokefalnosti crnogorske Crkve“. Konačno, 31.10.1993., na trgu maršala Tita na Cetinju organiziran je miting, na kojemu je proglašeno „obnavljanje Crnogorske pravoslavne Crkve“. Crkve se međutim, ne osnivaju na ulici, niti od strane nekakvih „odbora“, nego postoji redovita kanonska procedura za to. Ljude koji su osnivali CPC očito za te stvari nije bilo briga. Za prvog poglavara CPC je izabran Antonije Abramović. Svjetovnog imena Ilija, on je bio dugo godina svećenik i monah SPC. Godine 1963. emigrirao je u SAD, te je po sjevernoj Americi služio u raznim Crkvama, da bi naposljetku završio u Kanadi kao svećenik kanonske Američke pravoslavne Crkve. Godine 1993. vratio se u Crnu Goru, gdje se počeo predstavljati kao imenovani biskup Edmontona američke Crkve, i konačno se prihvatio uloge poglavara novoosnovane CPC, sve to, dakako, bez blagoslova kako svoje američke, tako i srpske Crkve, na čiji teritorij je došao. Katolički vjernici, za koje ovo prvenstveno pišem, znaju da je svaki svećenik na ređenju obećao, između ostalog poslušnost biskupu i Crkvi, i da ne može nikamo bez dozvole svog biskupa.

Iste te godine, srpski patrijarh Pavle je obavijestio mitropolita Teodozija, poglavara američke Crkve, o djelovanju Antonija Abramovića, i zatražio službeno objašnjenje. Mitropolit Teodozije je 29.10.1993. službeno obavijestio SPC kako Antonije Abramović nikada nije postao biskup. On je također Antonija Abramovića trenutno suspendirao, što znači da on više nije smio obavljati nikakve funkcije u Crkvi, i optužio ga za lažno predstavljanje. Pošto je on ipak ustrajao u svom neposluhu, proglasio se poglavarom CPC, i odbio doći na crkveni sud na kojem je bio pokrenut postupak protiv njega, 1994.g. je definitivno lišen svećeništva, što u pravoslavlju znači da je postao obični laik, da njegovi sakramenti nemaju više valjanosti, i da ne može služiti niti u jednoj pravoslavnoj Crkvi na svijetu. Pošto njega ni to nije diralo, 1995.g. je konačno izopćen, ekskomuniciran iz Pravoslavne Crkve. To su bili počeci ove „Crkve“: osnovana bez biskupa (oni su i u katoličanstvu i u pravoslavlju nasljednici apostola, i bez njih nema govora ni o kakvoj Crkvi), bez blagoslova nadležne SPC (čiju jurisdikciju u Crnoj Gori priznaje i poštuje cijelo pravoslavlje), bez da se znalo tko to u Crnoj Gori od običnih vjernika uopće podupire, i sa samo jedinim „svećenikom“, koji čak više nije bio ni pravoslavac; nije se čak ni kao laik više mogao ispovjediti ni pričestiti niti u jednoj pravoslavnoj crkvi na svijetu.

Nikada nije dobio biskupsko ređenje, ni na kanonski, ni na nekanonski način, iako je tijekom 1994. i 1995.g. puno putovao po raznim zemljama, tražeći bilo koga tko će mu dati barem neku potporu, ili ga zarediti za biskupa, iako, kako sam napisao, to više nije bilo moguće. Ovo je izazvalo i trzavice unutar CPC. Umro je 18.11.1996., u Podgorici, ne dočekavši nikakvo priznanje ni biskupstvo. O nekim drugim skandaloznim stvarima, vezanima za njega i njegove suradnike, o kojima su obilno pisale novine, i za što postoji relevantna dokumentacija, ovdje nećemo.

Razdoblje Miraša Dedeića

Sada dolazimo do Miraša Dedeića, drugog i aktualnog poglavara ove organizacije, koji se u javnosti predstavlja kao arhiepiskop Mihajlo. Čovjek neobične biografije, započeo je svoj crkveni put u SPC, no nakon neuspjeha u njoj postaje oženjeni svećenik Carigradske Patrijaršije u Rimu. Zbog kanonskih prekršaja lišen je svećeništva i ekskomuniciran, te više ne može služiti u Pravoslavnoj Crkvi. Dakle, njegovi sakramenti su nevaljani. Ponavljam, ovo je učinila Carigradska Patrijaršija, neovisno o crnogorskom crkvenom problemu.

No, 06.01.1997. izabran je za poglavara CPC. Uspio je ishoditi biskupsko „ređenje“ od tzv. „Alternativnog sinoda Bugarske pravoslavne Crkve“ 15.03.1998. Naravno, to ređenje je nevaljano, jer on, kao kazneno lišen svećeništva, nije imao više pravo služiti ni kao običan prezbiter, a kamoli napredovati u biskupstvo; dalje, spomenuti „Alternativni sinod“ je u to vrijeme i sam bio u raskolu od ostatka pravoslavlja, te nije imao pravo rediti Dedeića (a i da nije bio u raskolu, nema pravo rediti biskupe za tuđi teritorij). Kasnije je došlo do pomirbe, te je „Alternativni sinod“ vraćen u bugarsku Crkvu, međutim, Carigradska Patrijaršija je jasno više puta rekla da se to ne odnosi na Dedeića. On i dalje ostaje bivši svećenik, ekskomunicirani laik.

Spomenimo i to, da je za vrijeme službe u Rimu bio oženjeni svećenik, te da se ne zna točno što je s tim brakom. U svakom slučaju, sve da i ima uvjete da postane biskup, već zbog toga to ne bi mogao biti, pošto pravoslavni biskup mora biti neoženjen, monah.

U njegovo vrijeme, 17.01.2000. CPC je građanski registrirana u Crnoj Gori. Međutim, ta građanska registracija uređuje samo vanjske, tehničke, civilne poslove vjerske zajednice u sekularnom društvu. Građanska registracija ne može dati pravoslavnost, valjane sakramente, apostolsko nasljedstvo i euharistijsko zajedništvo u Pravoslavnoj Crkvi.

Spomenimo da se u njegovo vrijeme također dogodio i raskol unutar CPC. Godine 2018. odvojila se od CPC skupina vjernika i svećenika pod vodstvom Lava Lajovića. On se stavio pod ingerenciju neke nekanonske pravoslavne zajednice iz Italije, te također pretendira biti „Crnogorska pravoslavna Crkva“. Tako da ustvari imamo dvije tzv. CPC, posvađane međusobno i s Pravoslavnom Crkvom.

Sadašnje stanje

Organizacija pod imenom CPC, odnosno dvije međusobno posvađane, nije dio Pravoslavne Crkve, niti ima ikakvih izgleda da to postane. Ona nema valjane sakramente ni apostolsko nasljedstvo, što znači da na njezinim euharistijama kruh i vino ostaju to što jesu, i ne pretvaraju se u Tijelo i Krv Kristovu, u njihovim ispovijedima Bog ne oprašta grijehe, itd. Nemaju veze ni s jednom pravoslavnom Crkvom na svijetu. Potpora u samoj Crnoj Gori im je slaba, jer ne samo crnogorski Srbi, već i oni vjernici koji se nacionalno deklariraju Crnogorcima, velikom većinom idu u kanonsku SPC. Gotovo da i nemaju pravih crkvenih objekata, a koliko im je slaba potpora u narodu, vidi se i iz toga, što su u zadnje vrijeme morali moljakati financijske donacije od građana putem medija, uz tvrdnju da nemaju od čega živjeti; da imaju toliko silnu potporu u narodu kako tvrde, valjda bi ih taj narod i uzdržavao. Gomila ljudi koja je prošla kroz funkcije u CPC, ili se nalazi na njima, imala je problema ne samo s crkvenim, već i s civilnim zakonima, o čemu ima dosta materijala i na internetu, koga zanima, može proguglati.

Na kraju, želio bih se osvrnuti i na pitanje starije prošlosti CPC. Oni, naime, tvrde da je CPC, odnosno crnogorska mitropolija bila autokefalna Crkva do 1918.g. kada je nezakonito ukinuta, a da su oni sada njezini nasljednici, te da slijedom toga imaju pravo na njezinu imovinu. Prvo, Crkva u Crnoj Gori nikada nije bila autokefalna. Ona je do 1766.g. bila sastavni dio srpske Pećke Patrijaršije, a nakon ukinuća dotične te godine, nastavila je samostalno živjeti kao njen preživjeli ostatak. To nije bila prava autokefalnost, nego privremeno, neregularno stanje, u kojemu je crnogorska mitropolija, koja je bila van domašaja Turaka (koji su ukinuli Pećku Patrijaršiju, njen teritorij podredili carigradskoj), živjela samostalno, kao jedna od njezinih sljednica. Dapače, i crnogorski mitropoliti su se uglavnom redili van Crne Gore, a znamo da je upravo samostalno ređenje crkvenog poglavara jedno od bitnih obilježja autokefalnosti neke Crkve. Ta i takva mitropolija crnogorska se nakon Prvog svjetskog rata, dobrovoljno ujedinila s ostalim lokalnim Crkvama u obnovljenu SPC (to povijesno razdoblje opisali smo u: Od kada djeluje SPC u Hrvatskoj? ), te je današnja SPC u Crnoj Gori jedina legitimna sljednica stare Crkve otprije 1918.g. U biti, pitanje autokefalnosti mitropolije crnogorske prije ujedinjenja u SPC, je za današnju CPC potpuno irelevantno, pošto današnja CPC nema nikakav kontinuitet, ni povijesni ni pravni, niti bilo kakvu dodirnu točku sa starom crnogorskom mitropolijom. Ne može skupina građana i bivših svećenika izaći na ulicu i proglasiti se nasljednikom neke drevne mitropolije, koja ima svoje legitimne pravne sljednike, a to su današnje eparhije (biskupije) SPC u Crnoj Gori. Sve ako bi se jednog dana i raspravljalo o bilo kakvom preustroju pravoslavlja u Crnoj Gori, o tome će raspravljati SPC kao nadležna Crkva. Ne udruge građana.

Naša hrvatska javnost, nekako gubi iz vida da SPC u Crnoj Gori nije uvozna, nego predstavlja povijest, ali i sadašnjost te zemlje, pošto uživa ogromnu podršku naroda, a taj narod nisu doseljenici iz Srbije, nego domaći autohtoni Crnogorci, bilo Srbi, bilo oni koji se drugačije izjašnjavaju. Bilo kakvo poticanje agresije, i krivotvorenje povijesti, je jako loše. Vjernicima katolicima pak, koji u neznanju podupiru CPC i slične paracrkvene organizacije otpale od Pravoslavne Crkve, treba biti jasno da podupiru zajednice koje su čak i iz perspektive njihove, Katoličke Crkve, kanonski i sakramentalno u najmanju ruku sumnjive, i da se podupiranjem takvih organizacija dovodi u opasnost i vječno spasenje ljudi, koji bivaju lišeni prave Crkve i valjanih pravoslavnih sakramenata, koje bezuvjetno priznaje i njihova, Katolička Crkva.

Podsjećamo i na tekstove: O crnogorskom raskolu i Još o problemu crkvenih raskola

2 misli o “Pitanje Crnogorske pravoslavne Crkve

  1. Činjenica da je predsednik veća za ujedinjenje SPC bio niko drugi nego crnogorski mitropolit Mitrofan dovoljno govori. Po logici nekih on je sam svoju (autokefalnu crkvu kako kažu) ukinuo i podredio SPC.

    Sviđa mi se

    1. Upravo tako, to sam i napisao u jednom članku. Ali čak i da je bila autokefalna, ti ljudi, razni Dedeići i slični, nemaju veze s njom. Po njihovoj logici, moglo bi se sada okupiti nekoliko građana Italije u organizaciju koja će tvrditi da je nasljednik starorimske religije, i zatražiti od države Italije da prepiše na njih sve antičke rimske religijske građevine, hramove, kipove i ostale spomenike.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s