Katolička misa i pravoslavna liturgija

Živimo u doba koje je u kršćanskome svijetu obilježeno, između ostalog, kao vrijeme ekumenizma. U tom ekumenizmu, osobito što se tiče odnosa Katoličke i Pravoslavne Crkve, pokušavaju se zatrti ili ublažiti sve moguće razlike između dviju Crkava, do te mjere da se najveći dio razlika proglašava „obrednim“ i „sporednim“, dok se i one „bitne“ razlike pokušavaju relativizirati, i proglasiti da se tu radi tek o „različitim jezičnim formulacijama“. Međutim, pravoslavni i katolički koncept svijeta umnogome se razlikuju; ova razlika se očituje osobito u liturgijskim slavljima i bogoslužjima.
Istina, rimska misa i bizantska liturgija, pripadaju istom kršćanstvu, i potječu iz istog izvora, odatle je posve jasno kako se u mnogo toga poklapaju. Isti im je osnovni smisao, ustroj, obredne crte, i zato će svaki pravovjerni ekumenist našeg doba konstatirati kako je to sve skupa zapravo „jedno te isto“. Međutim, ova dva obredna čina nam zapravo otkrivaju dva različita, u nekim elementima i suprotna pogleda na kršćansku stvarnost i odnos prema Bogu. Ovdje bih podvukao dvije osnovne razlike: korištenje kvasnog/beskvasnog kruha u euharistiji, i pretvorbu darova Kristovim riječima s Posljednje večere/zazivom Duha Svetoga nad darove. Postavljamo tezu da su ova dva elementa međusobno nerazrješivo povezana, i otkrivaju neke bitne razlike u poimanju same Euharistije kod katolika i pravoslavnih.
Katolička Crkva, dakle, koristi tradicionalno u misi beskvasni kruh (tzv. hostije), pečenu smjesu pšeničnog brašna i vode, bez ikakvih dodataka ili kvasca. Pravoslavna Crkva koristi kvasni kruh, kakvog jedemo svaki dan. U oba slučaja, taj kruh mora biti pšenični. Katolička Crkva vjeruje da se kruh i vino pretvaraju u Tijelo i Krv izgovaranjem Kristovih riječi s Posljednje (Tajne) Večere: Ovo je Tijelo moje…Ovo je Krv moja… Zato je izgovaranje ovih riječi ključni dio katoličke mise. Pravoslavna Crkva, naprotiv, iako ima također ove riječi, i poštuje ih, smatra da se pretvorba zbiva tzv. epiklezom, zazivom Duha Svetoga na darove.
Pravoslavna praksa može nekome izgledati veoma čudno. Jer, katolici tvrde: Isus Krist je ustanovio Euharistiju na Posljednjoj Večeri. Posljednja Večera je bila židovska pashalna večera, a znamo da su Židovi u to doba morali ukloniti kvasac i sve ukvasano iz svojih kuća, i da nikakav kvasni kruh nije dolazio u obzir u vrijeme Pashe. Što se pak tiče riječi pretvorbe, katolička praksa može izgledati veoma logično: ako je Euharistiju ustanovio sam Krist na Posljednjoj Večeri, i ako Euharistija predstavlja uprisutnjenje iste Večere i Kristove Žrtve, i ako sam Krist preko svećenika obavlja sve bogoslužne čine, onda je posve jasno da su riječi ustanovljenja ključne u pretvorbi. Čemu sada izričito spominjanje Duha?
Ovdje sada ulazimo u jedno vrlo složeno područje, u izvjesne činjenice koje pomalo ruše naše uobičajene predodžbe o Crkvi, i prisiljavaju nas da cjelokupni pristup Euharistiji postavimo na drugačije temelje. Prvo čega moramo biti svjesni, jest to, da Posljednja Večera nije bila „prva misa“. Ako krenemo već od klasične definicije Euharistije, da je ona posadašnjenje Isusove Muke, Smrti i Uskrsnuća, onda je sasvim jasno da se prije dotičnog događaja (kojega nazivamo i Kristovom Pashom), nije imalo što uprisutnjivati. Kada se, dakle, dogodila prva Euharistija, prva Liturgija, prva Misa? Dogodila se nakon Uskrsnuća, na blagdan Duhova, prilikom silaska Duha nad apostole. Tek od Duhova konstituirana je Crkva, i imaju snagu svi crkveni obredi, molitve itd. Zašto tek od Duhova? Zato, što se ljudski rod od Adamova grijeha nalazio u stanju odvojenosti od Boga, predan grijehu, smrti i raspadanju. Tek uskrsnućem Krista od mrtvih dobivamo posve novog, preobraženog čovjeka, koji je posve prožet božanstvom, i oslobođen smrti i patnje. Glavni plod tog uskrsnuća je bio izljev Duha Svetoga nad apostole. Taj izljev nije bio, kako to misle zapadni pentekostalci i karizmatici, nekakvo davanje nekakve „sile“ apostolima, već je bio čin osnivanja Crkve kao Tijela Kristova. Jer, po čemu mi postajemo pobožanstvenjeni, slike Božje, djeca Božja, ako ne po Crkvi, a Crkva nije institucija ni ovozemaljska zajednica koja eto slijedi Krista, već je ona Tijelo Kristovo, živi organizam koji ima utemeljenje u onostranosti. Čime je to Tijelo povezano? Upravo Duhom! Duh Sveti je taj koji ne samo na individualnoj razini čini čovjeka adoptiranim (posvojenim) bogom, nego objedinjava sve kršćane, članove Tijela u jedan organizam Crkve. Jer, svaki član Crkve istoga Duha ima, i sve članove Duh povezuje u Tijelo, to Tijelo s Glavom, i preko nje s Ocem. Tako Crkva postaje neprekidni Pentekost, neprekidna Pedesetnica, živi organizam povezan svezama Duha i napojen istim Duhom. Mnogi danas Pedesetnicu (Duhove) zovu „rođendan Crkve“, a da uopće ne razumiju što to znači.
Sve se od tada u Crkvi zbiva silom Duha, i, kako nema Crkve prije Duhova, tako nema ni krštenja, ni oprosta grijeha, ni Euharistije, ničega prije Duhova. Prva Misa nije bila Posljednja Večera, već Pedesetnica – Duhovi. Zato pravoslavna Liturgija nije nikakvo komemoriranje prošlosti, nikakav spomen-čin nekakvog povijesnog događaja Posljednje Večere, a nije ni skoncentrirana isključivo na Žrtvu Križa. Ona nosi bitno uskrsni, pentekostalni, karizmatski karakter, i skroz je, zbog toga, usmjerena prema Eshatonu, Sudnjem danu, Budućem Svijetu i uskrsnuću svih vjernih. Ona je predokus budućeg blaženog stanja, a ne razmatranje Golgote. Zato pravoslavni kršćanin ne može prihvatiti argumentaciju „Krist je koristio beskvasni kruh, pa ćemo i mi“, jer Kristova Posljednja Večera još uvijek pripada Starome zavjetu. Na njoj je doduše Euharistija ustanovljena na razini znaka, i njome je zaključen starozavjetni kult; ali obred u njoj ustanovljen svoju silu dobiva tek izljevom Duha na Pedesetnicu. I nemojmo previdjeti jednu „slučajnost“: židovski blagdan Pedesetnice, Pentekost, Šavuot, na koji se dogodio izljev Duha, je bio jedini na kojemu se upravo kvasni kruh koristio u bogoslužju, a ne beskvasni, te su prvi kruhovi koje su apostoli lomili kao Euharistiju, bili kvasni.
Zato Pravoslavna Crkva ne slavi Euharistiju sa starim, beskvasnim kruhom muke i žurbe stare Pashe, i tjeskobe getsemanske noći, već s novim, kvasnim kruhom, kruhom oduhovljenog čovjeka, novog, uskrslog, preobraženog i prosijanog Duhom. Rimokatoličko pozivanje na Posljednju Večeru ne dokazuje ništa, jer, kako smo vidjeli, Posljednja Večera je neka vrsta liturgijskog Ivana Krstitelja: kao što je Ivan posljednji prorok Staroga zavjeta, koji direktno pokazuje Krista, ali sam nije Krist, tako je i Posljednja Večera zaključak starozavjetne žrtve, koja ukazuje na Euharistiju, ali još nije Euharistija.
Tako, Pravoslavna Crkva poštuje Posljednju (Tajnu) Večeru. Na Veliki četvrtak ona posvećuje miro (sv. Ulje), obilježava njen spomen, priprema pričest koja se čuva u artoforu (svetohraništu) za sljedeću godinu. Ikona Večere se nalazi na mnogim ikonostasima pravoslavnih hramova na centralnome mjestu. Ali, Liturgija Pravoslavne Crkve koristi novi, kvasni kruh, simbol oduhovljenosti, i pretvara darove cijelom liturgijskom molitvom, kojoj je vrhunac epikleza, priziv Duha, kojim se pretvorba vrši. Tako Duh nije zanemaren u bogoslužju, i pravoslavna Liturgija dobiva posve trinitarni (trojični) karakter.
Ovo sve ima itekako svoje praktične posljedice. Rimokatolička misa kroz stoljeća gubi svoj eshatološki karakter, te postaje posve skoncentrirana na Muku i Smrt, pod povijesnim vidom, te njezin žrtveni karakter (kojega ne negira pravoslavlje, da se razumijemo) postupno guta sve ostale važne aspekte. Misa postaje prvenstveno Žrtva, uprisutnjenje povijesnog događaja Golgote (primijetit ćemo i do danas na Zapadu, kod raznih karizmatika, neokatekumena, itd., opsesiju oponašanja Posljednje Večere!). Zato ona tako lako i postaje privatni čin svećenika, jer, Žrtvu prinosi svećenik, i zbog „nestanka“ Duha iz nje, gubi se prvotni karakter zajedništva Tijela Crkve, kojega još sv. Pavao spominje (a koji je, budimo iskreni, teško shvatljiv van pravoslavnih pozicija), i misa postaje privatno razmatranje Pretvorbe darova. Takva misa je bila prikladna za napuštanje nedjelje, kao eshatološkog dana Gospodnjeg, i prelazak na obične dane u tjednu. To je pak vuklo za sobom posljedicu skraćivanja mise, do običnog, svakodnevnog 20-minutnog rituala, koji se još k tome počeo prilagođavati pojedinim liturgijskim vremenima. Misa je prestala biti čin Božjeg Naroda, i izgubila je eshatološki karakter, njezine molitve, boja ruha u kojemu se služi, se posve prilagođava trenutku i vremenu. Tako kroz cijelu korizmu u rimokatoličanstvu imamo mise sa pokajnim pjesmama, pokajnim molitvama i u pokajnom ruhu, dakle, nešto što je prvim kršćanima predstavljalo predokus uskrsnuća i Novog svijeta, sada postaje pokajnički obred, zatim se podređuje raznim svecima, nakanama, prigodama, itd. Nije bio dalek put do toga da se misa počne služiti i po privatnim narudžbama, za određenu svotu novaca. Tako se čin zajednice, u kojemu molimo za sav svijet, pretvorio u naručeni i plaćeni privatni ritual.
Pravoslavna Crkva je ogradila Euharistiju mnogim ogradama. Ona se u pravilu slavi samo nedjeljom, a ne po narudžbi, povezana je s Danom Gospodnjim, kao kod prvih kršćana. Služi se samo jednom dnevno, za nju se posebno sprema, molitvom, postom, ispovijedi, uzdržavanjem od spolnih odnosa, tjelesnom čistoćom (krv), i sl. Ona je dakle, skroz eshatološki, pentekostalni, pashalni čin.