Preminuo je u Gospodinu episkop šabački Lavrentije (1935.-2022.)

S vjerom i nadom u Uskrsnuće, Eparhija[1] šabačka je priopćila da je u nedjelju po Bogojavljenju, na spomen sv. Grgura Niskog, 23. siječnja 2022. godine, u Gospodinu preminuo episkop[2] šabački Lavrentije[3] (1935.-2022.).

Vječan ti spomen, dostojni blaženstva i nezaboravni vladiko[4] Lavrentije!

Životopis blagopokojnog episkopa šabačkog Lavrentija (Trifunovića)

Blagopokojni episkop Lavrentije rođen je na sv. Savu 1935. u Bogoštici kod Krupnja. U rodnom mjestu završava osmoljetku, gimnaziju u Loznici, a nakon Bogoslovije sv. Save u Beogradu završava i Pravoslavni bogoslovski fakultet, te je odslužio vojni rok u Skoplju.

Episkop Lavrentije zamonašio se 12. kolovoza 1958. u manastiru[5] Krušedol, a na Preobraženje, 19. kolovoza iste godine od strane blagopokojnog episkopa srijemskog Makarija u pravoslavnoj katedrali u Sremskim Karlovcima zaređen je za jerođakona[6]. Za jeromonaha[7] episkop Lavrentije biva zaređen u crkvi Ružici na Kalemegdanu, na Malu Gospu 1961. godine. Tada je postavljen za ekonoma Bogoslovije sv. Save u Beogradu i za duhovnika crkve Ružice.

Na poziv blažene uspomene mitropolita sarajevskog Nektarija 1962. godine odlazi za misionara na Kuprešku visoravan, gdje obnavlja vjerski život i staru crkvu u Vukovsku.

Godine 1964. postavljen je za nastavnika u novoosnovanoj Bogosloviji u manastiru Krka, te istovremeno opslužuje dve parohije[8], a u Ivoševcima obnavlja crkvu sv. Ivana Krstitelja.

Na Svetom Arhijerejskom Saboru[9] 1967. godine izabran je za vikarnog episkopa[10], a 16. lipnja zaređen je u pravoslavnoj katedrali u Beogradu, s titulom „Episkop moravički[11]“.

S blagoslovom blagopokojnog patrijarha Germana 1967. godine pokreće list „Pravoslavlje“, novine SPC i biva njihov prvi urednik. Organizira „Versko dobrotvorno starateljstvo pri Arhiepiskopiji beogradsko-karlovačkoj“ i neumorno radi na formiranju zborova, folklornih grupa, dramske sekcije, besplatne dopunske nastave učenicima nižih i viših škola, učenja stranih jezika. Tjedno se održavaju predavanja iz religioznog moralnog života i prikazuju prigodni filmovi u sali Patrijaršije. Po beogradskim crkvama počinju privatni satovi vjeronauka.

U srpnju 1968. predvodi srpsku delegaciju na Četvrtoj skupštini Svetskog Vijeća Crkava u Uppsali, u Kraljevini Švedskoj. Na ovoj skupštini izabran je za člana Središnjeg odbora ove organizacije, koju je obavljao sedam godina.

Na vanrednom zasjedanju Svetog Arhijerejskog Sabora 30. ožujka 1969. godine izabran je za episkopa zapadnoeuropskog i australsko-novozelandskog. Pun ideala, vjere i rodoljublja, krajnje odan Gospodinu i svom narodu, odlazi na ogromnu novoosnovanu eparhiju, koju tek treba organizirati, bez sredstava, crkvenih objekata, a vjernici: emigracija podijeljena na četnike, ljotićevce i nedićevce s jedne strane, i gastarbajtere iz komunističke Jugoslavije s druge strane, sve je to trebalo okupiti pod jedan krov.

Neumoran, pun optimizma i ljubavi prema svakom Božjem stvoru, putuje uzduž i poprijeko, pješice, vlakom, brodom, autom od Glasgowa do Trsta i od Stockholma do Madrida i sve do daleke Australije i Novog Zelanda.

U oskudici naših hramova (jer su postojali samo u Beču, Parizu, Birminghamu i Leedsu), služi po protestantskim i katoličkim crkvama, prije ili poslije njihovih bogoslužja.

Po većim centrima počinju se postupno formirati župe, zborovi, kola srpskih sestara, folklorne grupe, a ponegdje naši vjernici kupuju ili grade crkve u Berlinu, Bielefeldu, Londonu, Darbyju, Corbyju, Leedsu, Nurnbergu, Munchenu, Dusseldorfu, gdje 1971. nabavlja skromnu tiskaru „Ostrog“, u kojoj se pored kalendara i prigodne vjerske literature, tiskaju i sabrana djela sv. vladike Nikolaja Velimirovića.

Početkom 1970. godine blagopokojni episkop Lavrentije odlazi u posjet Australiji – drugom dijelu svoje eparhije. Tamo je obišao i upoznao ovaj najudaljeniji kontinent. On je bio prvi srpski arhijerej[12] čija je noga kročila na tlo Australije. Tijekom svoje misije za tri godine, stvorio je uvjete da se u te krajeve pošalje novi episkop, a on da se posveti samo europskom dijelu eparhije.

Kupuje veliko imanje u njemačkom gradu Himelstiru 1978. godine, u kome smješta Eparhijski centar za Zapadnu Europu, prenosi tiskaru iz Dusseldorfa i dopunjuje je suvremenim tiskarskim strojevima, te uveliko umnožava izdavačku djelatnost eparhije.

U ovom Centru okuplja se srpska omladina; liječnici počinju slaviti svoju liječničku slavu, održavaju se sjednice Eparhijskog savjeta i međucrkveni susreti: Sindesmos svepravoslavna omladina, Filoksenija, razni odbori Europskog i Svjetskog vijeća Crkava i brojne druge aktivnosti, a 1989. godine povodom obilježavanja 600 godina od Kosovske bitke, ovdje je održan višednevni simpozij na temu „Kosovska bitka i njene posljedice“.

Himelstir je postao mjesto hodočašća za naše vjernike u Zapadnoj Europi, pa i daljoj dijaspori.

Da bi sačuvali vezu s korijenima, a radi duhovnog osvježenja, za sve veće blagdane i skupove, blažene uspomene episkop Lavrentije je pozivao iz Domovine: zborove, predavače, poznate duhovnike, folklorne grupe, monahe i monahinje.

Episkopov neumorni, nesebični i mukotrpni rad na njivi Gospodnjoj dobro je zapažen, jer je pažljivo praćen i u dijaspori i u zemlji, kako od vjerujućih, tako i od nevjerujućih.

Europski odbor Crkava za pomoć stranim radnicima u Zapadnoj Europi, 1973. izabrao je episkopa Lavrentija za svog potpredsjednika. Bio je dugogodišnji član Europskog i bliskoistočnog Biblijskog društva i predsjednik Biblijskog društva Srbije, također i dugogodišnji Predsjednik srpsko-njemačkog društva za suradnju.

Na molbu Svetog Arhijerejskog Sinoda[13], 1984. godine episkop Lavrentije odlazi u Ameriku, radi pregovora s blagopokojnim mitropolitom Irinejem, predstavnikom naše „odijeljene braće“, da po prvi put razgovara o mogućnosti prekida raskola u srpskoj Crkvi, što je veliki doprinos konačnom izmirenju.

Poslije dvadeset i dvije godine provedene u Zapadnoj Europi, episkop Lavrentije  ostavlja iza sebe gotovo u svakom većem gradu crkvu ili kapelu s potrebnim  objektima, organizirani vjerski i duhovni život i uređen eparhijski centar u Himelstiru. Međutim, prije svega ostavlja ljubav među svojim vjernicima i strancima u čijim je zemljama misionario. Za to vrijeme nije izgubio ni jednog svog vjernika, a mnogi su upoznali i zavoljeli naše lijepo pravoslavlje u Španjolskoj, Nizozemskoj, Švedskoj i drugim zemljama u kojima je službovao.

U Gifhornu, kod Hannovera, gospodin Horst Vrobel je, uz savjete i blagoslov episkopa Lavrentija, podigao na teritoriju svoga Međunarodnog muzeja prelijepu crkvu, koju je posjetio i sam ruski blagopokojni patrijarh Aleksej, a posvetio patrijarh Kiril, s osam pravoslavnih episkopa 1995. godine. Od tada u njoj, pravoslavni redovno vrše svoja bogoslužja, a do danas je kršteno blizu tri tisuće djece i odraslih, većinom Rusa pod jurisdikcijom Moskovske Patrijaršije.

Episkop Lavrentije je 25. lipnja 1989. izabran za episkopa šabačko-valjevskog, s tim da još administrira Zapadnom Europom.

Od 1989. do 2012. godine pod njegovom upravom podignute su nove i obnovljene stare bogomolje i parohijski domovi, a zaživjelo je trinaest novih manastira: tri u sadašnjoj valjevskoj eparhiji (Lelić, Dokmir i Jovanje), šabačkoj: Bijele Vode, Čitluk, Rožanj, Rujevac, Lipnički Šor, Dobrić, Ilinje, Strmovo, Bogoštica i Soko. U svim ovim novim svetinjama gori kandilo[14] i pjeva se sv. Liturgija[15].

U Sokolu, kod Ljubovije 13. listopada 1990. godine je kupio 19 hektara zemlje i u godinama koje će uslijediti podigao manastir posvećen sv. vladici Nikolaju, poznat kao manastir Soko. Najprije u teško pristupačnom prostoru gradi četiri kilometra dug put od Gračanice do Sokola, a 1991. godine uvozi 2.000 svezaka djelâ vladike Nikolaja, tiskanih u eparhijskoj tiskari u Himelstiru.

Potom 1992. u još vrlo smutnim vremenima, vrlo mudro, organizira prijenos moćiju sv. vladike Nikolaja iz Amerike u rodni Lelić.

Nažalost, u zemlji počinju sve veći nemiri i nevolje, a episkop Lavrentije teško podnosi i dijeli sa svojim narodom gorku sudbinu devedesetih, od rata preko Drine, do bombardiranja Srbije. Kolone izbjeglica iz Bosne i Hercegovine prelaze Drinu. U većini crkvenih porti u Podrinju, blagopokojni episkop sa svećenstvom organizira hranu za gladne.

Na dan svoje Krsne slave – sv. Ivana Krstitelja, 1993. otvara u Šapcu kuhinju za sirotinju. Dva mjeseca kasnije pridružuje mu se i Crveni križ.

Organizira sakupljanje preko dvadeset šlepera humanitarne pomoći po Njemačkoj za bolnice u Šapcu, Krupnju, Ljuboviji, Loznici, Beogradu.

Manastir Soko episkop Lavrentije je odvojio od ostalih manastira, jer ima specifičnu misiju; prilagođen je potrebama bogoiskatelja dvadeset i prvog stoljeća. Ovdje se održavaju seminari svećenika, vjeroučitelja, zborova, folklornih trupa, prosvjetnih radnika, sportaša, planinara.

Od 2000. godine organiziraju se trotjedni ljetni skupovi srpske omladine iz dijaspore, pod imenom „Moba“ u manastiru pod Sokolom. Omladina posjećuje bogoslužja, uči jezik, povijest i kulturu svojih predaka.

Djeca dijabetičari iz Bosne i Hercegovine, svake godine organizirano provode po par tjedana u manastiru. O mnogim grupama hodočasnika priča utabana putanja pored deset kapela do križa iznad manastirskog kompleksa. Ovaj križ, težak skoro tri tone, a visok dvanaest metara, postavljen je 24. studenog 2000. godine. Donator je Horst Vrobel iz Njemačke. Svjesno je to učinio, u znak žaljenja što poslije 50 godina ponovno padaju bombe po nevinom srpskom narodu.

Manastir Soko posjeduje bogatu knjižnicu, sale za predavanja, skroman muzej. Ima tri crkve: sv. vladike Nikolaja Srpskog, sv. Ivana Krstitelja i Sabor Srba Svetitelja[16].

U proljeće 2000. počinje gradnju metoha[17] manastira Soko u Bogoštici. Danas je tamo lijepa crkva, kopija Njegoševe kapele s Lovćena, posvećena Bogorodici Trojeručici. Pored nje je zgrada „Dom Desanke Maksimović“, sa željom da to bude oaza mladih pjesnika i umjetnika.

Držeći se pravila da dvojica mogu učiniti više nego jedan, episkop Lavrentije je 2006. godine predložio Svetom Arhijerejskom Saboru da se šabačko-valjevska eparhija podijeli na šabačku i valjevsku, što je i učinjeno.

U eparhiji postoji informativni centar „Glas Crkve“, koji sve vrijeme vrlo aktivno vrši misiju, emitira programe, besjede i pouke preko radija; tiska se duhovna literatura i održavaju se razna predavanja. Po godinama episkopske službe, episkop Lavrentije je bio najstariji u Srpskoj pravoslavnoj Crkvi.

Povodom 50 godina arhijerejske službe, Sveti Arhijerejski Sabor dodijelio je episkopu Lavrentiju Orden sv. Save prvog stupnja. Republika Srpska odlikovala ga je ordenom „Njegoša“. Dobio je 1995. godine „Veliki zlatni počasni križ“, orden Predsjednika Republike Austrije za širenje kršćanskih i međuljudskih odnosa između naša dva naroda, kao i za iskazanu brigu za naše vjernike u toj zemlji. Od 1984. godine počasni je građanin njemačkog grada Hildesheima.

Povodom 40 godina episkopske službe i 50 godina monaškog života, svećenstvo eparhije  šabačke poklonilo je manastiru Soko veliko crkveno zvono i izdalo dvije knjige episkopa Lavrentija: „Tragovi u pijesku“ i „Rukoveti“, u okviru kojih su i članci, koji su godinama izlazili u „Misionaru“ i „Pravoslavlju“. Blagopokojni episkop Lavrentije govorio je engleski, njemački i ruski jezik. Bio je član Svetog Arhijerejskog Sinoda od 2002. do 2004. godine. Kao predstavnik i izaslanik Srpske pravoslavne Crkve sudjelovao je na mnogim međucrkvenim sastancima i držao predavanja i referate.

Episkop Lavrentije preminuo je u Gospodinu, u 87. godini života, u nedjelju po Bogojavljenju, 23. siječnja 2022. godine.

izvor: pouke.org


[1] Pravoslavna biskupija.

[2] Biskup.

[3] Srpska varijanta imena Lovro (latinski: Laurentius).

[4] Jedan od naziva za biskupa.

[5] Samostan.

[6] Đakon-monah.

[7] Monah-svećenik.

[8] Župe.

[9] Vrhovno zakonodavno i upravno tijelo SPC, sastavljeno od svih njenih biskupa.

[10] Pomoćni biskup.

[11] Kao i u zapadnoj tradiciji, pomoćni biskup uvijek nosi titulu neke ugašene biskupije.

[12] Jedan od naziva za biskupa.

[13] Uže, stalno crkveno tijelo, sastavljeno od nekoliko biskupa, koje vrši izvršnu vlast u SPC.

[14] Uljanica ispred ikona.

[15] Euharistijsko slavlje, misa.

[16] Zbor svih srpskih svetaca.

[17] Područni manastir ili manastirsko imanje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s