Zapad može „ukinuti“ samo sebe, ali ne i rusku Crkvu i kulturu

Nakon što je Aleksandrijska patrijaršija priznala tzv. „Pravoslavnu Crkvu Ukrajine“, osnovanu od strane Carigradske patrijaršije, jedan dio njezinih vjernika i svećenika diljem Afrike prešao je pod jurisdikciju Ruske pravoslavne Crkve, koja je od njih organizirala svoj Patrijaršijski egzarhat Afrike.

Prvi put u povijesti Patrijaršije egzarh Afrike, klinski mitropolit, služio je Liturgiju na afričkom kontinentu – to se dogodilo 25. lipnja 2022. godine u Kairu. Poslije svog putovanja u Egipat 24-28. lipnja poglavar Patrijaršijskog egzarhata Afrike govorio je za TASS o nekim rezultatima posjeta, podijelio je s nama svoje mišljenje o surovim progonima kršćana u Africi, o strogim sankcijama Zapada protiv Rusije, pokušajima da se „ukine“ ruska kultura i o odlukama Sabora Ukrajinske pravoslavne Crkve o njenoj „potpunoj nezavisnosti“.

***

— Vladiko Leonide, kakvi su rezultati vašeg putovanja u Egipat – koliko je posjet bio plodan i jeste li uspjeli postići neke dogovore? I je li možda nešto ostalo van kadra, nešto što novinari nisu saznali i prenijeli?

— Van kadra uvijek ostaju mnoga pitanja koja su sakrivena od očiju čitatelja i gledatelja, zbog jednog jednostavnog razloga – postoji niz dogovora koje treba doraditi i dodatno usuglasiti i izbrusiti, i za koje je, naposljetku, potrebno da ih odobri crkveno poglavarstvo. Posao egzarha se sastoji u tome da maksimalno završi sve u svim pravcima na osnovu činjeničnog stanja i da o tome referira patrijarhu koji će donijeti odluku.

Što se tiče rezultata putovanja – čini mi se da je mnogo postignuto. Između ostalog, koptska Crkva je Ruskoj pravoslavnoj Crkvi dala metoh za potrebe Afričkog egzarhata, i postignut je dogovor oko daljnjih koraka za registraciju Sjevernoafričke eparhije Afričkog egzarhata. To su i dogovori o daljnjim koracima u izgradnji administrativno-duhovnog centra Ruske pravoslavne Crkve u Novom Kairu i mnogo toga drugog.

Služio sam prvu Liturgiju na teritoriju afričkog kontinenta kao egzarh – u prelijepom hramu koji je posvećen u čast velikog podvižnika pobožnosti velikomučenika Mine. I dok sam svoje administrativno-političke posjete na dužnosti egzarha započeo od Republike Ugande, duhovnu i liturgijsku prisutnost počinjem upravo od Kaira, odsluživši ovdje prvu sv. Liturgiju. To je povijesni trenutak za Rusku pravoslavnu Crkvu.

Podsjećam da je po prvi put u povijesti Rusije i Ruske pravoslavne Crkve 29. prosinca 2021. godine osnovan Patrijaršijski egzarhat Afrike koji danas svojim omoforom pokriva sve 54 zemlje afričkog kontinenta.

— Za vrijeme vašeg susreta s poglavarom Središnje uprave za Najviši savjet za islamska pitanja, šeikom Nuredinom Kanavijem on je vama i delegaciji ruske Crkve uručio nekoliko islamskih brošura prevedenih na ruski jezik. Između ostalog, knjige o aktualnim temama – „Zablude terorista i njihovo opovrgavanje“, „Neki pojmovi moraju biti ispravljeni u borbi protiv ekstremizma“, „Zaštita crkava u islamu“. Koliko sam shvatio, egipatska strana je molila za izvjesnu pomoć u besplatnom širenju ove literature među muslimanima u Rusiji?

— Ponudili su svoju pomoć. Prijedlog Ministarstva vakufa (vjerske imovine – prim. TASS) Egipta sastojalo se u tome da, ako imamo potrebu za širenjem neke literature koja je kanonska s točke gledišta tradicionalnog islama i koja je prošla kroz određenu provjeru i ne predstavlja nikakvu opasnost, oni je mogu dostaviti.

Mislim da bi bilo bolje da se u ovaj rad uključi naša crkvena komisija koja se bavi suradnjom s islamom, i koja će ova pitanja usuglasiti s ruskim muftijama.

— Kakav dojam ste u cjelini stekli o Egiptu? Koliko je ozbiljan pritisak koji na ovu zemlju vrši Zapad, imajući u vidu to kako je vaš posjet planiran i kakav je bio na kraju?

— Neki poseban pritisak ne osjećamo. Međutim, „u pozadini“, naravno, ovaj duh promiče, on postoji. Između ostalog, to se odrazilo na to da je spektar susreta mogao biti veći, iako smo u principu svoje ciljeve i postavljene zadatke ostvarili stopostotno. Mislim da je za prvi takav „ulazak“ u sjevernoafričkom pravcu to dovoljno. Dobili smo mnogo informacija koje smo sad spremni obraditi i referirati Svetom sinodu i patrijarhu kako bismo se nastavili dalje kretati.

— Poznato je da terorističke grupe u nizu afričkih zemalja provode surove progone protiv kršćana, što se posebno osjeća u Nigeriji, Kongu, Maliju, Burkini Faso… Hoće li Ruska pravoslavna Crkva na neki način pokušati utjecati na ovu situaciju, hoće li se u najugroženijim zemljama na neki način razvijati misija i prisutnost egzarhata?

— Stalno pratimo situaciju u vezi s ograničavanjem i kršenjem prava i sloboda kršćanskog stanovništva na afričkom kontinentu na teritoriju egzarhata koji mi je povjeren, i redovno o tome informiramo javnost. Sad namjerno neću navoditi statistiku, ali ću reći za ljude koji čine zločine: pratimo sva pitanja, sve držimo pod kontrolom i ubuduće ćemo na međunarodnoj sceni u okviru pravnog polja, pokretati ove izuzetno složene teme.

Tamo gdje ginu naša braća-kršćani, gdje ljudi ostaju bez krova nad glavom, gdje se čine zločini prema vjernicima na osnovi vjerske pripadnosti, ne možemo ostati ravnodušni.

— Utječe li uvođenje strogih sankcija protiv Rusije na bilo koji način na djelatnost Patrijaršijskog egzarhata Afrike?

— Da, naravno, suočavamo se s određenim sankcijama. Neću navoditi kakvi se problemi pojavljuju kako ne bih tjerao vodu na vodenicu ljudi i nedobronamjernika koji u tome sudjeluju. Reći ću samo da sankcije dolaze i prolaze. U svakom slučaju, sa sigurnošću ih zaobilazimo – opet, u okviru pravnog polja, i rješavamo zadatke koje nam crkvena vlast daje.

— A u kojoj mjeri posao egzarhata ometa Aleksandrijska patrijaršija koja se nalazi na istom kontinentu? Čak su se pojavljivale informacije o krivičnom progonu nekih afričkih svećenika koji su odlučili prijeći u egzarhat ruske Crkve, zbog čega je u Aleksandrijskoj patrijaršiji postojalo veliko nezadovoljstvo. Je li to točno?

— Nažalost, jest. Takve događaje bilježimo na nekoliko mjesta – u Keniji, Tanzaniji i na Madagaskaru, tamo je došlo do krivičnog progona. O tome obavještavamo javnost, između ostalog, preko naših medija. Na Madagaskaru je došlo dotle da su svećenici nekoliko dana proveli u pritvoru. Razumije se, činimo sve kako bismo riješili ova pitanja, angažiramo i odvjetnike.

Međutim, podsjećam da imamo samo šest mjeseci! Dana 29. lipnja navršilo se točno pola godine od osnivanja egzarhata. Naravno, neće sve odmah glatko teći, bit će problema. Ali, tko ide – prijeći će put, što se kaže.

Što se tiče Aleksandrijske patrijaršije koja je priznala raskolničku pseudocrkvu u Ukrajini, u njenim stavovima, nažalost nema promjena. Veoma nam je žao zbog toga, ali nismo mi inicirali ove odluke – rekao bih bezumne odluke – koje su izazvale raskol u sveopćem pravoslavlju. Ruska Crkva neće podnositi nikakvo kršenje kanonskih pravila i normi.

Jasno nam je da su situaciju s osnivanjem takozvane PCU (raskolničke Pravoslavne Crkve Ukrajine – prim. TASS) izravno izazvali zapadni političari, predstavnici specijalnih službi koji i ne kriju da čitavi odjeli u njima rade na „demontaži“ ruskog pravoslavlja. Shvaćamo situaciju i poduzimamo korake koje smatramo potrebnima.

— Kad spominjemo temu Ukrajine: sasvim nedavno, krajem svibnja, održan je Sabor Ukrajinske pravoslavne Crkve na kojem je donijeta odluka o „potpunoj samostalnosti i nezavisnosti UPC“. Htjeli bismo znati vaše mišljenje o tome što se dogodilo. Kao i to postoji li na afričkom kontinentu zanimanje za ovu temu i što o tome misle lokalni kler i vjernici?

— To pitanje mi je izravno postavljeno poslije susreta s koptskim patrijarhom Tawadrosom i dao sam dugački intervju za „Koptsku pravoslavnu televiziju“ i voditeljicu su također zanimala slična pitanja…

Potpuni izvještaj o ovoj temi vam može dati Odjel za vanjske crkvene odnose Moskovske patrijaršije, a ja mogu reći samo svoje subjektivno mišljenje u vezi s ovim pitanjem – ne mišljenje sve punine Ruske pravoslavne Crkve, već svoje osobno.

Shvaćam koliki pritisak nacionalistički elementi, SBU i druge strukture vrše na ukrajinske hijerarhe i mogu zamisliti koliko je sve to teško. Ali s druge strane, ponekad je šutnja zlato, zato što se nekim izjavama izdaje Krist.

Po mom mišljenju, Sveti sinod Ruske pravoslavne Crkve je jasno i glasno rekao da su izjave o „potpunoj nezavisnosti“ neprihvatljive. Ukoliko Ukrajinska pravoslavna Crkva misli da nešto treba promijeniti, smatrajući nedovoljnom dobivanje odgovarajuće Gramate (o nezavisnosti i samostalnosti u upravljanju – prim. TASS) koju je dobila od patrijarha Alekseja II., odgovarajuću molbu trebaju uputiti na ime njegove svetosti patrijarha Kirila i Svetog sinoda Ruske pravoslavne Crkve.

— Ne pokušava samo država Ukrajina, već i sav „kolektivni Zapad“ kako se danas kaže, „ukinuti“ rusku kulturu. Koliko je to ostvarivo i može li se „ukinuti“ Ruska pravoslavna Crkva?

— Mogu „ukinuti“ samo sebe. Ni rusku kulturu, ni Rusku pravoslavnu Crkvu ni Rusiju nikad neće moći „ukinuti“. Kao prvo, uopće se ne nalaze u istoj težinskoj kategoriji s nama.

Osim toga, mislim da ljudi koji daju ovakve izjave i uvode diskriminativne mjere, uopće nisu išli u školu ili ne shvaćaju s čim se suočavaju, zato što danas sve ove sankcije protiv nas ne samo da s drugog kraja batine udaraju njihove zemlje i zajednice – oni naprosto sami uništavaju svoju budućnost.

Radi Boga, to je njihov izbor, svijet je, kao što kažemo, dovoljno slobodan i tolerantan, samo ne trebaju nam nametati svoje navodne vrijednosti – mi za njih nismo spremni i nikad nećemo biti spremni. Mi smo svojevrsni konzervativci i nastavit ćemo ići istim putem. A oni neka se brinu za sebe.

mitropolit klinski Leonid

pravoslavie.ru

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s