Zabune oko imena Pravoslavne Crkve, ili tko su “grkoistočnjaci”?

U posljednje vrijeme su u nekim krugovima i medijima u Hrvatskoj dosta prisutne rasprave o pravoslavlju u našoj zemlji. Pritom, prilično se negativnih kritika upućuje prema Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi (SPC) koja kanonski pokriva teritorij RH. Osporava se SPC, između ostalog i njezina povijest na području Hrvatske, pa se tako poteže kao dokaz protiv višestoljetne prisutnosti SPC u Hrvatskoj i činjenica da se pravoslavlje kod nas u prošlosti označavalo različitim nazivima, a ne kao SPC. Tako se iznosi činjenica da se pravoslavlje u habsburško doba do 1918.g. (Habsburška Monarhija, Austrijsko Carstvo, Austrougarska) nazivalo grčkom, grkoistočnom, grčko-nesjedinjenom, grkoistočnjačkom vjerom i sličnim nazivima, u raznim varijantama i kombinacijama. Iz toga se izvodi zaključak kako postoji diskontinuitet između pravoslavlja u Hrvatskoj prije 1918. i nakon te godine, tj., da današnja SPC u Hrvatskoj nije istovjetna onoj Crkvi koja je tu bila do stvaranja prve Jugoslavije.

Prvo nešto o strukturi i nazivu Pravoslavne Crkve kao takve. Pravoslavna Crkva je, bez obzira na administrativne podjele na samostalne lokalne Crkve, u suštini jedna Crkva. Ona ispovijeda jednu vjeru, koju ne ispovijeda nitko izvan nje, ima puno euharistijsko-sakramentalno zajedništvo, u koje nema pristupa nitko izvan nje, nitko izvan 14 kanonskih lokalnih Crkava; ima isto osnovno kanonsko pravo koje uređuje njezin život i odnose. Ne postoji članstvo u SPC. Vjernik SPC je vjernik čitave Pravoslavne Crkve, i ako se preseli u neku drugu zemlju gdje nema SPC, on svoj pravoslavni vjerski život najnormalnije ispunjava u ruskoj, grčkoj, bugarskoj, ili bilo kojoj od preostalih 13 kanonskih Crkava, jednako kao i Hrvat-katolik, koji se odseli u Njemačku, Australiju, Meksiko, Kongo, najnormalnije ulazi u lokalne katoličke crkve u tim zemljama i vodi svoj katolički vjerski život u njima. Nitko vas u Pravoslavnoj Crkvi ne traži člansku iskaznicu neke lokalne Crkve, niti certifikat o nacionalnoj pripadnosti.

Ta jedinstvena Pravoslavna Crkva u suštini nema svoje ime, baš kao što ni Katolička Crkva nema svoje ime. Pravoslavna Crkva je naprosto Crkva, Gospodnja zajednica, Kristovo Tijelo ovdje na zemlji. Nema u pravoslavlju nikakvog frakcionaštva u odnosu na Rim, protestante, ili bilo koga izvan nje; isto tako nema frakcionaštva unutar nje. Ona je jednostavno Crkva, jedna i neponovljiva, s puninom istine i spasenja.

Ta Crkva ima svoje brojne oznake. Tih oznaka, ili titula ili naslova, koji pobliže označavaju njezine karakteristike ima puno, ali nijedna od njih ne izražava svu njezinu bit. Postoje četiri glavne oznake naše Crkve. Njih molimo u Simbolu vjere, vjerovanju nicejsko-carigradskome: Crkva je jedna, sveta, katolička i apostolska. Jedna, to znači da je jedinstvena, kao što je Bog jedinstven, kao što je Istina samo jedna, i kao što je Euharistija jedna, bez obzira na administrativne podjele na lokalne Crkve. Sveta, znači da je Božja, da nije ljudska organizacija, da nije skup ljudi koji je odlučio slijediti Bibliju, neko Božje djelo, Tijelo Kristovo, vidljivi Bog na zemlji. Katolička, ta oznaka je ustvari grčka riječ koja se u slavenskim pravoslavnim Crkvama, pa tako i u SPC, prevodi na slavenski kao saborna (crkvenoslavenski: sobornaja), kako bi se izbjegla zabuna i poistovjećivanje s rimokatolicizmom. Apostolska, to znači da potječe od apostola, kojima je Krist povjerio da nastave Njegovo djelo na zemlji.

Osim te četiri glavne oznake, postoje još i neke druge, a jedna od njih je da je Crkva pravoslavna. To je grčka riječ ortodoksna, što znači pravovjerna i pravoslavna, ona koja na pravi način vjeruje u Boga i slavi Ga. Tijekom povijesti, ta oznaka je na neki način prevagnula, i pod njom je naša Crkva postala općepoznata, te se ta oznaka na neki način udomaćila kao naziv naše Crkve. Razlog tome je taj, da se Crkva ograniči od drugih zajednica koje su tijekom vremena otpale od nje i otišle svojim putem. Ali, to je samo jedna od brojnih oznaka i titula naše Crkve.

Što se tiče naziva pojedinih samostalnih i polusamostalnih lokalnih Crkava unutar Pravoslavne Crkve, tu su stvari još relativnije. Unutarnja organizacija Crkve je vremenita, relativna i promjenjiva, pojedine crkvene jedinice, koje bi u pravilu trebale biti teritorijalno organizirane, nastaju, mijenjaju granice i nestaju. Sve do 4.st. nije postojao ni grad Konstantinopol/Carigrad (današnji Istanbul), a kamoli Carigradska Patrijaršija, danas prva po časti u pravoslavlju. Tako je i s nazivima Crkava, oni su podložni promjenama. Današnja SPC se nekoć zvala po svojim sjedištima (Žiča, Peć, Srijemski Karlovci..), nekad se spominje u povijesnim dokumentima po geografskim odrednicama (srpske i pomorske zemlje), a danas se ustalio naziv „SPC“ po narodu koji je ogromnom većinom čini, narodu u kojemu je nastala, postoji, i koji joj je dao nemjerljivi povijesni i kulturni pečat, i ona njemu. Međutim, kako god da se kroz povijest zvala, i kako god bila organizirana, to je sve suštinski jedna te ista Crkva, od sv. Save (i prije njega) pa sve do danas.

Tako je i sa spomenutim terminom „grkoistočni“ i njegovim varijantama koji su se upotrebljavale za današnju SPC u Hrvatskoj i drugdje. Habsburška, austrijska država koja je upotrebljavala te nazive, bila je rimokatolička. Rimokatolicizam je bio ne samo većinski, nego i državni, štoviše, oblikovao je kulturu te države. Ona je postojala u posebnom odnosu s Rimom i papinstvom, kao nijedna druga katolička zemlja, zato jer njezini carevi nisu bili nikakvi austrijski ni ugarski nacionalni državnici, nego su prije svega bili smatrani sljednicima kršćanskih rimskih careva. Austrougarska, i ostale habsburške državne forme prije nje, bile su prije svega katoličko, vjersko carstvo, neka vrsta katoličkog Bizanta; ne zaboravimo da su sve do svog kraja ti carevi imali čak i pravo veta na izbor samog pape (koji se smatra Kristovim namjesnikom). U tom ambijentu, dominantna rimokatolička vjera smatrala se, zbog svoje latinske, rimske, zapadne kulturne i civilizacijske podloge, rimskom, latinskom vjerom, ili rimskim ili latinskim (vjero)zakonom. Pravoslavna vjera, koja je u podlozi imala grčki, istočni, bizantsko-carigradski svijet, bila je doživljavana kao grčka vjera, ili grčki vjerozakon, ili grčki zakon, ili grčko ispovijedanje. Nazivana je i nesjedinjena, kako bi se naglasilo da nije u jedinstvu s rimskom Crkvom, tj., da je u raskolu. Zato, kada u starim dokumentima vidimo da se prije 1918.g. pravoslavlje naziva „grčkim“, a sljedbenici pravoslavlja „Grcima“, ili ljudima grčkog zakona, to ne znači da se radilo o etničkim Grcima, nego naprosto o ljudima pravoslavne vjere. Jednako kao što se pod ljudima rimskog zakona nije mislilo na Rimljane, nego na rimokatolike po vjeri, ili kao što se pod turskim zakonom mislilo na muslimane, pripadnike vjere islama raznih naroda, a ne etničke Turke. Kako je to izgledalo u praksi, vidimo u grkokatoličkom molitveniku, izdanje križevačke biskupije, iz 1912.g.:

Dakle, „grkoistočnjaci“ iz razdoblja prije 1918.g. bili su naprosto pravoslavci, u etničkom smislu većinom Srbi. Današnja SPC u Hrvatskoj je suštinski ista Crkva kao i ona prije 1918.g.

Za više informacija vidjeti i: Od kada djeluje SPC u Hrvatskoj?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s