Za vrijeme komunističkih pustošenja crkava u Gruziji, jedan od sudionika ovih zlodjela je sa zida skinuo ikonu Presvete Bogorodice i spremao se baciti je u vatru. Ali odjednom je sveto miro[1], kao suze, počelo strujati iz očiju Prečiste Bogorodice. Nikoloz je vrisnuo i istrčao, plačući: „Ikona je počela da mi plače i govori! Teško meni, jadnom čovjeku, i svima onima koji skrnave dom Božji!”
***
Sergej Čitanava (nekadašnji sovjetski političar i premijer vlade u Gruzijskoj SSSR) jednom prilikom je ispričao o neobičnom događaju koji se dogodio njegovom djedu: „Moj djed Nikoloz umro je prije četiri godine u 102. godini. Bio je zdrave pameti i pamćenja do kraja svog života. Kada je bio mladić, u njegovom životu dogodio se čudesan događaj koji je radikalno promijenio njegov pogled na svijet i životni stil.
Vjerovao je boljševičkoj propagandi i postao komsomolac (član komunističkog saveza omladine) s petnaest godina. Četiri godine kasnije postao je komunist i, na nesreću, sudjelovao u uništavanju crkava. Kada je jedna od crkava bila pustošena, on je sa zida skinuo ikonu Presvete Bogorodice i spremao se baciti je u vatru. Ali odjednom je sveto miro, kao da je riječ o suzama, počelo strujati iz očiju Prečiste Bogorodice.
Nikoloz je vrisnuo i istrčao, plačući: „Ikona je počela da mi plače i govori! Govorila mi je takve stvari… Teško meni, jadnom čovjeku, i svima onima koji skrnave dom Božji!”
Bacio je oružje na zemlju, poderao odjeću i jurnuo u šumu.
Roditelji i braća dugo su ga tražili u planinama, ali Nikoloz kao da je propao u zemlju. Sve uzalud – nigdje ga nisu mogli naći.
Kad se izgubila svaka nada da će ga pronaći, sam se vratio kući. Međutim, djelovao je glupo i ništa nije objašnjavao; njegov jedini odgovor na sva pitanja bio je: „Ničega se ne sjećam! Bolje da me ne pitate ni o čemu.“
Od tog vremena Nikoloz je izbjegavao komuniste. Selom se pronijela glasina da ga je ikona navodno izbezumila.
Ali Nikoloz nije pokušao odagnati ove glasine. Veoma je rijetko bio u društvu s drugim ljudima. Svakog dana od zore do mraka radio bi na polju i u vinogradu. Uvijek je negdje skrivao dio zarade. Čovjek je tako marljivo štedio novac, da čak i da je gladovao, nikada ne bi uzeo ništa od svoje ušteđevine. Da kažem istinu, nitko u njegovoj obitelji nije znao gdje krije novac.
Tada se oženio: za njega je pronađena djevojka siroče. Baka Mariam se nikada nije pokajala što se udala za djeda Nikoloza. Povremeno je znala reći: „Želim svojim kćerkama i unukama da pronađu muževe “lude“ kao Nikoloz.“
Kada se gruzijski narod postupno vraćao u Crkvu u vrijeme duhovnog buđenja, djed Nikoloz se veoma obradovao, ali nikada sam nije ušao ni u jednu crkvu, govoreći: „Nedostojan sam.“
Djed Nikoloz je samo na samrti otkrio istinu meni i mom rođaku, svećeniku.
Prema njegovoj priči, kada je pobjegao u šumu, ukazali su mu se sveci zajedno s Nebeskom Caricom. Sveta Bogorodica je rekla: „Gospodin mi je dao Gruziju (Iberiju) kao Moj prvi dio na zemlji. Čak i ako uništite Kuću (tj. crkve), svejedno vas neću napustiti. Ali neću dati gruzijskom narodu ni desetinu obilne blagodati[2] koju bih im mogla dati. Vaša patnja će se produžiti“.
Tada ga je upitala: „Možda ćeš mi jednog dana vratiti Moju kuću (crkvu)?“
I postalo je poznato da je djed tijekom svog života želio sagraditi crkvu (makar i malu) u čast Bogorodice, i zato je čitav život štedio novac.
Ali zbog brojnih ekonomskih propusta u zemlji, suma koju je prikupio izgubila je na vrijednosti i Nikoloz nije uspio ostvariti svoj san.
Neposredno pred smrt, djed Nikoloz je mom rođaku poklonio svoju staru vreću duhana u kojoj je bilo nekoliko zlatnika i rekao mu: „Znam da ovaj novac neće biti dovoljan za izgradnju crkve. Ali možda možete u moje ime naručiti postolje za ikonu Bogorodice“.
izvor: orthognosia.blogspot.com/prijateljboziji.com
[1] Miro je miomirisno ulje, pomast. Riječ se upotrebljava kako za crkveno krizmano ulje, koje se posvećuje na Veliki četvrtak, tako i za čudotvorno ulje, koje na natprirodni način istječe iz relikvija i ikona.
[2] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.