Neka pojašnjenja oko crkvenog Ustava SPC

Prije nekog vremena pojavila se u medijima vijest, prilično senzacionalistički obojena, kako SPC mijenja svoj Ustav. Pisalo se kako se radi o rekonstrukciji SPC, kako ona mijenja ime i sjedište, način izbora patrijarha, špekuliralo se o političkim razlozima za sve ovo itd. Zato ćemo u ovom članku pokušati dati realni prikaz o čemu se tu zapravo radi.

Prvo moramo znati što je to uopće crkveni Ustav. Crkveni Ustav je opći crkvenopravni akt neke mjesne pravoslavne Crkve, kojim se određuju osnovne praktične stvari o njoj: naziv, sjedište, oznake, struktura, uprava, sudstvo, upravljanje imovinom i sl. Međutim, ne treba ga brkati sa svjetovnim, državnim ustavima. Državni ustavi su temeljni dokumenti određene države, te uživaju visok stupanj nepromjenjivosti, odnosno, mijenjaju se samo iznimno i pod točno određenim okolnostima, te predstavljaju normu za ostale zakone. Crkveni Ustav naprotiv:

  • Nije nužan za postojanje određene mjesne pravoslavne Crkve. Općenito, crkveni Ustav je relativno nova stvar u Crkvi. Prvi Ustav SPC donesen je 1931.g., a prvi moderni Ustav Ruske Pravoslavne Crkve, pod tim nazivom, tek 1988.g. Uz to, ako uzmemo u obzir da se SPC kao jedinstvena Crkva obnovila nakon Prvog svjetskog rata, vidimo kako je više od desetljeća živjela bez Ustava.
  • Pojedina Crkva ne izmišlja Ustav iz ničega, niti ga stvara po svom nahođenju. Izvori za svaki crkveni Ustav u svakoj mjesnoj Crkvi jesu: Sveto Pismo i Predaja, opće kanonsko pravo cijele Pravoslavne Crkve, partikularno pravo dotične Crkve, kao i partikularna prava ostalih mjesnih Crkava. Pravoslavna Crkva ima svoj opći zbornik kanona – Nomokanon u XIV. naslova, koji sadrži kanone iz vremena sedam ekumenskih koncila prvog milenija kršćanstva (ekumenske, partikularne, svetootačke i apostolske), i dotični zbornik je prvi izvor Ustava svake Crkve koja ga donosi. Krajevna kanonska predaja dotične Crkve, ostalih Crkava, kao i tumačenja pravoslavnih kanonista također služe kao izvori za Ustav. Zato su Ustavi i zakoni svih pravoslavnih Crkava međuovisni i slični.
  • Crkveni Ustav nije nepromjenjivi crkvenopravni akt Crkve. Vrhovno zakonodavno tijelo Crkve je Sveti Arhijerejski Sabor – sabor svih biskupa SPC. Taj sabor ima svoja redovita zasjedanja svake godine, i na tim zasjedanjima donosi odluke od općeg značaja za Crkvu, i svaka takva odluka se smatra automatskom nadopunom Ustava. Prvi Ustav SPC je donesen 1931.g., revidiran je 1947.g., i od tada do danas je mijenjan neprekidnim novim odlukama. Zato, kada govorimo o promijeni Ustava, moramo znati da, osim što se ta promjena donosi u skladu s gore navedenim kanonskim izvorima, ona uzima u obzir i sve odluke od 1931.g. pa do trenutka izglasavanja novog Ustava. Prema tome, nema tu nikakvih senzacija ni novotarija, već velikim dijelom sređivanje postojeće pravne građe.
  • Unutar SPC postoje i drugi Ustavi: ustav Mitropolije australsko-novozelandske, ustav SPC u Sjevernoj i Južnoj Americi, ustav Pravoslavne Ohridske Arhiepiskopije, te statuti eparhija (biskupija) kanadske i temišvarske. Oni su ovisni o općem Ustavu SPC.

Kada se, dakle, sve ovo uzme u obzir, ne događa se nikakva „rekonstrukcija“ ni „izmjena“ SPC. SPC naprosto sređuje svoju pravnu građu – ništa više ni ništa manje od toga. Ne događa se apsolutno nikakva spektakularna promjena Crkve. Praktična pravna građa će se srediti, prilagoditi novim okolnostima života, neke stvari će se naglasiti, neke zastarjele i neupotrebljive ukinuti, i to je to. Učenje i ustroj SPC ostaju isti.

Od promjena koje donosi novi Ustav (ako se izglasa) ponajviše se navode promjena imena SPC, promjena titule patrijarha i načina izbora patrijarha, kao i osnivanje dvije nove eparhije (biskupije), te novih mitropolija.

Što se tiče promjene imena, tu se stvari u medijima napuhuju do iznemoglosti. Naime, „novi“ naziv bi bio „SPC – Pećka Patrijaršija“. Pojam „Pećka Patrijaršija“ znači Crkvu koja ima sjedište u Peći, a Peć je mjesto na zapadu Kosova (ustvari u pokrajini Metohiji), gdje se nalazi povijesno sjedište srpske Patrijaršije. Peć je sjedište patrijaršije od osnivanja 1346.g., pa sve do prvog ukinuća 1463.g., pa od obnove 1557.g do drugog ukinuća 1766.g. Zato, pojam „Pećka Patrijaršija“ je jedan od izvornih povijesnih naziva za SPC (kažem jedan od, jer Crkva ne mora imati samo jedan naziv). I nakon ukinuća 1766.g. u svijesti pravoslavnih Srba ostaje Peć kao povijesno sjedište, u svim srpskim pokrajinskim Crkvama 1766.-1920. (crnogorski mitropoliti, npr., tituliraju se u tom razdoblju kao egzarsi pećkog trona). Nakon obnove patrijaršije poslije Prvog svjetskog rata, osnovna titula srpskog patrijarha je opet arhiepiskop pećki (iako realno rezidira u Beogradu), on se ustoličava u Peći, i tako je sve do danas. Prema tome, SPC ne mijenja svoje ime. Ona čak niti ne oživljava povijesnu titulu, već je samo ponovno naglašava, i to je cijela poanta priče.

Ne samo u pravoslavnoj, već i u katoličkoj tradiciji, crkvene titule su praktički neukidive. Pravoslavni patrijarsi u Siriji nose naziv „antiohijski“ iako već stoljećima žive u Damasku, rimski pape su bili rimski biskupi i dok su živjeli u Avignonu, a današnji grkokatolički biskupi u Hrvatskoj su križevački, iako od 1960.-ih rezidiraju u Zagrebu. Rimokatolički đakovački biskup je sve donedavno nosio titulu „bosanski“ iako s Bosnom stoljećima nije imao veze. Tako je i srpska patrijaršija osnovana u Peći, stolovala u Peći, a što se iselila iz Peći, to je posljedica turskog progona, a ne crkvene odluke. Nikad nitko nije izbrisao iz svijesti i tradicije Peć kao crkveno sjedište, i danas se, novim prijedlogom Ustava, to samo ističe.

Jednako je i s patrijarhovom titulom „patrijarh srpskih i pomorskih zemalja“, što isto predstavlja oživljavanje jedne drevne srednjovjekovne titule.

Što se tiče uspostave novih mitropolija, tu se u praksi ništa novo ne uvodi, pošto se radi samo o počasnim nazivima. Tek u iznimnim situacijama mitropoliti imaju određene pravne prednosti u crkvenoj upravi.

U pravoslavlju uopće nije bitan način izbora pojedinog patrijarha, odnosno, poglavara autokefalne Crkve. Patrijarh nije papa, nema božanskog primata i nezabludivosti, već je samo predsjedajući biskup. Poanta je u tome da ga pojedina Crkva može samostalno birati, zato se i zove autokefalna (doslovno: samoglava, koja bira svoju glavu, a da taj izbor nitko sa strane ne mora potvrditi). Kako će ga izabrati, to je posve sporedno pitanje. Obično se bira glasanjem, pri čemu mogu postojati različiti sustavi glasanja, a može se pristupiti i „apostolskom ždrijebu“. On je uveden u SPC nakon Drugog svjetskog rata, kako bi se spriječili pokušaji komunista da utječu na izbor patrijarha. Dobio je naziv „apostolski“ po izboru apostola Matije kockom (vidi Dj 1, 26), a sastojao se u tome da je izvlačena jedna od tri omotnice s imenima izglasanih kandidata. Kao što sam rekao, i „apostolski ždrijeb“ koji je sada na snazi, i obično glasanje su posve legitimni način izbora, i Duh Sveti djeluje preko oba načina.

Ono što je stvarno veoma vrijedno u prijedlogu novog Ustava, to je izvanredno objašnjenje univerzalne i nadnacionalne ekleziologije pravoslavlja, kao i definiranje SPC kao dijela jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve – svjetske Pravoslavne Crkve izvan koje nema spasenja:

U ime svetog, istobitnog, životvornog i nerazdjeljivog Trojstva

Crkva  Božja  je  Zajednica  ljudi i tvorevine  s  Bogom Ocem u  Kristu Isusu, Sinu Božjem, Koji je njena Glava i Hipostaza silom i djelovanjem Duha Svetoga (2 Kor 13, 13). Crkva  Božja  je  Jedna,  Sveta,  Saborna  (Katoličanska/Katolička)  i Apostolska i postoji u povijesti kao liturgijska zajednica jednog mjesta, uzglavljena jednim biskupom, to jest kao biskupija (sv. Ignacije Antiohijski). Bez liturgijskog skupa prezbiterâ, đakonâ i naroda s jednim biskupom kao predstojnikom ne postoji Crkva. Crkva koja se ne sabire u Liturgiju ne naziva se Crkvom (isti). Istovremeno,  Liturgija,  odnosno  Crkva,  jest  prisutnost  i predokus budućeg Carstva Božjeg u povijesti i jedino mjesto spasenja svega  stvorenoga  (sv.  Ciprijan  Kartaški:  „Van  Crkve  nema spasenja”),  kao  i  zalog  i  prvina  povijesnog  življenja  i  postojanja tvorevine (sv. Maksim Ispovjednik). Kao  takva,  Crkva  predstavlja  Zajednicu  koja  nadilazi prirodne, nacionalne, kulturne i društvene razlike, a u Kristu nema više Židova ni Grka, nema više roba ni slobodnoga, nema više muškoga ni ženskoga, jer su svi jedan (čovjek) u Kristu Isusu (Gal 3, 28). Budući  da  je  liturgijski skup vjernih  bezuvjetni uvjet – conditio sine qua non – postojanja Crkve, ona se javlja kao mnoge Crkve, to jest kao mnoge liturgijske zajednice, ne prestajući biti Jedna Crkva. Jedna  Crkva  Božja  je  organizirana  teritorijalno,  kao  mnoge konkretne  biskupije.  Svi  vjerni  jedne  biskupije,  bez  obzira  na narodnost,  državljanstvo  ili  rasu,  kanonski  su  pod  jurisdikcijom mjesnog biskupa dotične biskupije. Radi  potvrđivanja  i  očuvanja  jedinstva,  Crkva  Božja  je  od najranijih vremena organizirana kako na mjesnom (krajevnom) planu, gdje  nekoliko  najbližih  Crkava  kroz  mjesni  sabor  biskupa  kao predstojnika liturgijskih zajednica pokazuje i čuva jedinstvo Crkve, tako i u sveopćoj ravni kroz sveopće sabore. Radi svjedočenja svog jedinstva, Crkva Kristova je organizirana na mjesnom ili biskupijskom, na krajevnom i na sveopćem planu. Osnova  i  pralik crkvene  organizacije  jest  Liturgija, liturgijsko  iskustvo  i  struktura  kakva  se  čuva  u  Pravoslavnoj Katoličanskoj/Katoličkoj  (Sabornoj)  Crkvi,  izražena  u  kanonima  svetih Apostola, krajevnih i sveopćih sabora. Pravoslavna  Crkva  je  danas  organizirana  kao  mnoge  krajevne Crkve na osnovu svetih kanona, a svaka krajevna Crkva je Jedna, Sveta, Katolička i Apostolska Crkva koja ujedinjuje više mjesnih Crkava, to jest biskupija jedne šire oblasti. Krajevne Crkve izražavaju svoje međusobno jedinstvo, koje je osnova postojanja svake krajevne Crkve, kroz jednu vjeru i jedno učenje, kroz jednu Liturgiju, kao i kroz crkvene sabore. Stoga, osnaženi evanđeoskom vjerom Kristovom, koja je i ”novo zakonodavstvo”; svjedočeći  da  je  ”Pralik  i  Početak  božanskog  življenja Krist”, a Crkva – Tijelo Njegovo, Dom Očev i zajednica Duha Svetoga, suglasno  sabornom  ustrojstvu  i  poretku  Jedne,  Svete,  Katoličke  i Apostolske Crkve koja je ”ikona i obličje Božje” u svijetu i povijesti, od apostolskih vremena do danas i od danas do kraja svijeta; polazeći  od  činjenice  da  je  kršćanska  Crkva  na  prostoru današnje kanonske jurisdikcije Srpske Pravoslavne Crkve / Pećke Patrijaršije  prisutna  od  apostolskih  vremena  u  neprekinutom kontinuitetu do danas i da je organizirana, shodno 34. apostolskom pravilu,  kroz  povijesno  pravoslavno  i  crkveno  ustrojstvo  od osnivanja Arhiepiskopije žičke (1219.), potonje Pećke Patrijaršije (1349.), obnovljene prvi put 1557. i drugi put 1922. godine; s ciljem da se ne povrijedi i ne izgubi ”sloboda koju nam je Svojom krvlju dao Gospodin naš Isus Krist, Osloboditelj sviju ljudi”, i da se u život  Crkve,  shodno  8.  kanonu  trećeg  sveopćeg  sabora,  ne  bi ”uvukla oholost svjetovne vlasti”; čuvajući  ”jedinstvo vjere  i  zajednicu  Duha Svetoga”,  to  jest liturgijsko-kanonski  poredak  i  saborno  jedinstvo  Krajevne  i Sveopće Crkve Božje Pravoslavne; držeći se božanske Objave, izražene u Svetom Pismu i Svetoj Predaji, u dogmama i odlukama svetih sveopćih sabora, i ispovijedajući istinsku vjeru pravoslavnu: (slijedi nicejsko-carigradsko vjerovanje i tekst prijedloga Ustava).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s