1. Sv. Martin Priznavalac, papa rimski. Postao je papom 5. srpnja 649. godine, baš u vrijeme žestoke rasprave pravoslavnih s hereticima monoteletima (jedinovoljnicima)[1]. Carevao je tada Konstans II., unuk Heraklijev, a patrijarh carigradski je bio Pavao. Da bi uspostavio mir u Crkvi, sam car napisa knjižicu Tipos, koja bi veoma po volji heretika. Papa Martin sazva sabor od 105 biskupa, na kome se osudi ova knjižica careva. U isto vrijeme napisa papa pismo patrijarhu Pavlu, moleći ga da se drži čiste vjere pravoslavne i da cara savjetuje da se okani heretičkih mudrovanja. To pismo razljuti i patrijarha i cara. I car posla nekog vojvodu Olimpija u Rim, da dovede papu vezana u Carigrad. Vojvoda se ne drznu vezati papu, ali nagovori jednog vojnika, da ga mačem ubije u crkvi. No kada vojnik uđe u crkvu s mačem skrivenim, odjednom oslijepi. Tako Promislom Božjim Martin izbježe smrt. U to vrijeme napadahu Saraceni na Siciliju, i vojvoda Olimpije ode na Siciliju, gdje i umre. Tada spletkom patrijarha-heretika Pavla car posla drugog vojvodu, Teodora, da veže i dovede papu pod optužbom da on, papa, stoji u dosluhu sa Saracenima, i da ne štuje Prečistu Bogorodicu. Kada vojvoda stiže u Rim i pročita optužbu protiv pape, ovaj odgovori da je to kleveta, da on nema nikakve zajednice sa Saracenima, protivnicima kršćanstva, „a prečistu Bogorodicu ako tko ne štuje i ne ispovijeda i njoj se ne klanja, neka bude proklet i na ovom i na onom svijetu“. No to ne izmijeni odluku vojvodinu. Papa bi vezan i doveden u Carigrad, gdje je teško bolestan dugo ležao u tamnici, mučen tjeskobom i glađu, dok najzad ne bi osuđen na progonstvo u Herson, gde poživi dvije godine i skonča predavši dušu svoju Gospodinu, radi koga je mnogo trpio, 655. god. Dvije godine prije njega umre pokajani Pavao. I kad ga car posjeti pred smrt, on okrene glavu prema zidu i plakaše ispovijedajući da je mnogo griješio protiv pape Martina, i moleći cara da Martina oslobodi.
2. Sv. mučenici Antun, Ivan i Eustacije. Sva trojica bili su isprva pogani i poklonici ognja. Bili su sluge na dvoru kneza litavskog Olgarda u Vilniusu. Ranije su se zvali: Kruglec, Kumec i Nežilo. Sva trojica su kršteni od svećenika Nestora. Sva su bili trojica obješeni, jedan za drugim, na jednom te istom hrastu, 1347. god. Taj hrast kršćani posijeku i sagrade crkvu u slavu sv. Trojstva, u koju polože časne moći mučenika, a na panju od hrasta naprave oltar. Moći njihove su u Vilniusu.
3. Sv. mučenik Ardalion Glumac. Bio je najprije glumac komedijaš. Radi uveseljavanja naroda on je najradije igrao ulogu mučenika za vjeru, ismijavajući kršćane na sve moguće načine. No kada počne progon kršćana u vrijeme cara Maksimijana, njegov duh se potpuno promijeni. On pred narodom viknu gromoglasno da je kršćanin, i da se ne šali. Zbog toga bi suđen, i trpio je za Krista, i umre privezan za usijanu željeznu rešetku, odigravši tako pravu i časnu ulogu mučenika.
Sveti Martin papa pred Senatom zbori:
– Neka mi se tijelo skrši i sagori,
I najljuće muke radosno podnijet ću;
No prave se vjere ja odreći neću.
Spasitelj je blagi Bog i Čovjek bio,
Dvije naravi razne s dvije volje nosio,
No obje naravi u jednoj ličnosti,
I obje volje u jednoj svjetlosti.
Takvu su nam vjeru svi Oci predali,
Za takvu su vjeru mnogi trpjeli.
Nek poginem i ja, od svih beskorisniji,
Sluga svog Gospoda, od svih najgrešniji! –
Tako Martin vjeru ispovijedi svima
I istinu reče pred hereticima.
O što čovjek vrijedi, kad se Boga boji:
Nad ljudima malim k’o planina stoji!
RASUĐIVANJE
„Monahu priliči ljubiti Boga kao sin, i bojati Ga se kao rob“, veli sv. Evagrije. Naravno, to priliči i svakom kršćaninu, iako i ne bio monah. Velika je umjetnost sjediniti ljubav prema Bogu i strah od Boga. I mnogi drugi sveti Oci, kad god govore o ljubavi, istovremeno napominju i strah, i obratno. Sv. Ivan Zlatousti u svojoj propovijedi „O savršenoj ljubavi“ govori u isto vrijeme o kazni i paklenim mukama. Zašto? Zato što i velika ljudska ljubav prema Bogu, bez straha, neprimjetno prelazi u oholost; a veliki strah; opet bez ljubavi, odvodi očajanju.
RAZMATRANJE
Razmatrajmo uskrslog Gospodina Isusa, i to:
1. kako se javi učenicima na obali jezera i oslovi ih: Djeco!
2. kako im opet napuni mreže ribom, i oni Ga poznaše, no nisu se usudili pitati: Tko si ti?
BESJEDA
o osobnom iskustvu sviju apostola
Što čusmo, što vidjesmo očima svojima, što razmotrismo i ruke naše opipaše… to javljamo vama. (1 Iv 1)
Eto kakva je apostolska propovijed! Apostoli ne govore kao svjetski mudraci, niti kao filozofi, a najmanje kao teoretičari, koji stvaraju pretpostavke o nečem, da bi nešto pronašli. Oni govore o stvarima koje oni nisu tražili, nego koje su njih neočekivano okružile, o činjenici, koju nisu oni našli nego koja je njih, tako reći, iznenadno našla i spopala. Oni se nisu bavili duhovnim istraživanjima, niti su izučavali psihologiju, niti su se još manje zanimali spiritizmom. Njihovo zanimanje bio je ribolov – jedno skroz čuvstveno, tjelesno zanimanje. I kad su lovili ribu, njima se javio Bogočovjek i oprezno i lagano počeo uvoditi ih u jedno novo zanimanje, u službu Sebi. Oni Mu nisu odmah povjerovali, nego su još opreznije i laganije, sa strahom i nedoumicom i mnogim kolebanjem prilazili k Njemu i raspoznavali Njega. Dok nisu mnogo puta vidjeli očima svojim, i dok nisu mnogo puta razmotrili i rukama opipali. Njihov doživljeni fakt je natprirodan, no njihova metoda raspoznavanja toga fakta skroz je čuvstvena i pozitivno-znanstvena. Nijedan moderni znanstvenik ne bi se mogao poslužiti pozitivnijom metodom u upoznavanju Krista. Apostoli su vidjeli ne jedno čudo nego mnogobrojna čudesa; oni su čuli ne jednu pouku nego toliko pouka, koliko se ne bi moglo napisati u mnoge knjige; oni su gledali uskrslog Gospodina punih četrdeset dana, s Njim hodali, s Njim razgovarali, s Njim jeli, Njega dodirivali. Riječju: oni su osobno i iz prve ruke imali tisuće čudesnih fakata, kojima su saznali i utvrdili jedan krupan fakt, naime: da je Krist Bogočovjek, Sin Boga Živoga, čovjekoljubivi Spasitelj ljudi i svesilni Sudac živih i mrtvih.
O Gospodine uskrsli, utvrdi nas u vjeri i revnosti Tvojih svetih apostola. Tebi slava i hvala uvijek. Amen.
[1] Hereza koja je nijekala dvije volje u Kristu (ljudsku i božansku).
Upoznaj pravoslavlje 