Sveta gora – Atos (Athos)

Bogorodica kao “svetogorska igumanija” (poglavarica samostana Svete gore)

Na sjeveru Grčke, na sjevernoj obali Egejskog mora, nalazi se današnja grčka pokrajina Egejska Makedonija. Istočno od povijesne makedonske metropole, grada Soluna, nalazi se veliki poluotok Halkidiki. Iz njega u Egejsko more zadiru tri manja, dugačka poluotoka, gotovo paralelno jedan uz drugog, od sjeverozapada prema jugoistoku. Najzapadniji se zove Kasandra, središnji Sitonija, a najistočniji Atos ili Sveta gora. Atos ili Sveta gora je već više od tisuću godina jedan veliki muški pravoslavni samostan, i duhovno središte pravoslavlja, mjesto toliko posvećeno molitvom, postom, askezom i liturgijom, da se maltene doživljava kao druga sveta zemlja, nakon one izvorne na Bliskom istoku.

Položaj Atosa u Grčkoj

Atos je dakle, poluotok dugačak oko 60 km, širok 7 -19 km, a površine oko 360 km² na kojem žive isključivo muškarci monasi („pravoslavni redovnici“). Visok je i strm, krševit, šumovit i teško prohodan, te nalikuje na jednu veliku kršnu planinu koja izvire iz mora. Na jugu se nalazi i najviši vrh, Atos, visine 2033 m. S kopnene strane se na poluotok ne može ući, ali i da može, teško da bi vam to koristilo, pošto tamo vlada težak reljef i vegetacija, velikim dijelom netaknuta priroda, te se koriste ili staze, ili makadamski teretni putevi (postoji jedna jedina asfaltirana cesta). Nema asfaltiranih cesta prema ostatku Grčke. Letovi zrakoplova iznad teritorija Atosa su zabranjeni, osim u određenim situacijama helikoptera. Zato se na Atos dolazi samo brodom, najčešće iz gradića Uranopolisa, a rjeđe i iz Jerisosa, koji se nalaze u blizini Atosa.

Danas na poluotoku živi oko 2000 monaha. Taj broj varira; nekada ih je bilo mnogo više. Varira i broj manastira (samostana); danas ih ima dvadeset. Svaki od njih ima svoju autonomiju i unutrašnji način života, kao i dio poluotoka pod svojom jurisdikcijom. Osim tih velikih samostana, postoji i veći broj manjih samostana (skitova) kao i pojedinačnih isposnica (pustinja, kelija/ćelija), u kojem živi ili samo jedna monah ili tek nekoliko njih. Sve te manje jedinice su pod jurisdikcijom nekog od dvadeset velikih samostana. Svaki od tih dvadeset velikih samostana je patrijaršijska stavropigija (kanonski pojam koji označava da je samostan izuzet od lokalnog biskupa i podređen izravno patrijarhu). Zabranjeno je stvaranje novih. Sedamnaest je grčkih: Velika Lavra, Vatoped, Iviron, Dionizijat, Kutlumuš, Pantokrator, Ksiropotam, Dohijar, Karakal, Filotej, Simonopetra, Sv. Pavao, Stavronikita, Ksenofont, Grigorijat, Esfigmen i Konstamonit. Ostala tri su: ruski (sv. Pantelejmon), bugarski (Zograf) i srpski (Hilandar). Ova podjela je samo uvjetna, te se odnosi samo na govorni jezik i većinu monaha manastira; nijedna Crkva (ruska, srpska, grčka, bugarska…) nema nikakve jurisdikcije nad samostanima Atosa, i svatko, bilo koje nacionalnosti, može tamo doći kao monah. Ima i Hrvata.

Karta Atosa

Sve do 17.st. monaška uprava Svete gore je bila monarhijska, i vršio ju je tzv. Protos (Πρώτος – Prvi). Sadašnji ustav Svete gore je Statutarna povelja Svete Gore Atos iz 1924. (grč. Καταστατικός Χάρτης τοϋ Αγίου Όρους-Άθω ), ratificirana 10. rujna 1926., i ima snagu javnog prava u Grčkoj. Poseban status Svete Gore sadržan je u članku 105. (Αρθρο 105: Καθεστώς του Αγίου Όρους) sadašnjeg grčkog ustava. Povelja, prema svom posljednjem članku (čl. 188.), “dolazi od carskih zlatnih bula i tipika, patrijaršijskih sigila, sultanskih fermana, koji imaju snagu općih ukaza i najstarijih samostanskih odredbi “. Dakle, Atos ima i političku autonomiju u sklopu Grčke. Ta autonomija je i priznata kod primanja Grčke u EU, tako da je Atos izuzet od dijela zakonodavstva EU. Grčku upravu na poluotoku predstavlja guverner. On je ujedno i zadužen za civilne službe na Atosu (policija, obalna straža, spasioci, bolnica, hitna, vatrogasci i ostale tehničke službe. Sjedište guvernera i civilnih službi je u mjestu Kareji (Καρυές), koje je neka vrsta „glavnog grada“ pokrajine.

U crkvenom smislu, poluotok je pod jurisdikcijom Carigradske patrijaršije, i to baš Carigrada kao eparhije (biskupije). Ipak, i tu postoji autonomija. Prema Povelji, najviše zakonodavno i sudsko tijelo samostanske uprave Svete Gore je Izvanredna dvadesetočlana skupština, sastavljena od poglavara svih dvadeset samostana; sastaje se dva puta godišnje: petnaest dana nakon Uskrsa i 20. kolovoza (čl. 43. Povelje) u administrativnom središtu Kareji. Izvršnu vlast na Svetoj Gori ima Sveto vijeće (Kinot), koje se sastoji od dvadeset članova (antiprosopa), od kojih svaki predstavlja svoj samostan. Izvršno tijelo samostanske samouprave je Sveta epistazija (grč. ῾Ιερὰ ̓Επιστασία), koja se sastoji od četiri člana epistata (grč. επιστάτης), čiji se sastav mijenja svake godine prvog lipnja.

Sada dolazimo do jednog od najintrigantnijih činjenica vezanih uz Atos, a to je zabrana ženama da ulaze na poluotok. Članak 186. Povelje kaže: „U skladu s drevnim običajima, zabranjeno je bilo kojem ženskom stvorenju kročiti na poluotok Svete gore”. Za žene koje ulaze na teritorij Atosa predviđena je i kaznena odgovornost: 8-12 mjeseci zatvora. Ženke kućnih ljubimaca i domaćih životinja također su zabranjene na Svetoj gori. Izuzetak su samo kokoši koje nose jaja, koja se koriste u ikonopisu, i mačke koje su korisne za hvatanje glodavaca. Samo muškarci bilo koje vjere i nacionalnosti smiju posjetiti Svetu goru (nekada su to smjeli samo pravoslavni), i za to moraju dobiti posebnu dozvolu – diamonitirion. Dnevno se izdaje deset dozvola za nepravoslavne posjetitelje (strance) i stotinu za grčke državljane i pravoslavne kršćane. Pravoslavni klerici, osim toga, moraju dobiti prethodno dopuštenje od Carigradske patrijaršije. Godine 2011. objavljeno je da je više od 120 tisuća hodočasnika te godine posjetilo Svetu goru; a u 2019. – više od 250 tisuća.

Zašto, dakle, ženama nije dozvoljen ulazak na Svetu goru? Iz istog razloga zbog kojeg i meni, kao muškarcu, nije dozvoljen boravak u ženskim manastirima (samostanima). Sveta gora je jedan veliki muški samostan. Tamo se ljudi povlače od ovoga svijeta, i svaki pristojan čovjek neće težiti tome da svijet donese njima. Sveta gora nije turističko odredište, nego svetište. Čak i muškarcima treba posebna dozvola za ulazak tamo. Klericima čak i dvostruka, kao što smo vidjeli. Dakle, recimo ovako: ulazak na Svetu goru je zabranjen svima, osim monasima koji tamo žive. Jedino se muškarcima koji imaju duhovni razlog (ne turistički), može dati u određenom slučaju dozvola za posjet. Posjet Atosu nije pravo, nego milost, povlastica.

Na Atosu vlada strogi režim života. U srpskom manastiru Hilandaru, npr., jutarnja služba počinje već u 2:00 u noći. Zajedno s Liturgijom (misa) traje do 6:00, i sve to pjevano, kađeno, u crkvi bez struje, svake noći. Dva su obroka dnevno, ručak, u 6 ujutro, nakon službe, i večera. Meso se ne jede, u većini samostana alkohol ne pije. U postovima bude još strožije. Nema internet signala, ne smije se fotografirati monahe ni unutrašnjost objekata, niti uopće prilaziti monasima bez razloga. Molitva, bogoslužje, rad, šutnja. Nema razgovora za vrijeme obroka, već se sluša duhovno štivo. Sve je određeno do u detalje. Nema kupanja na plažama ljeti.

Službeni jezik je grčki, ali se razgovorno koriste i engleski i drugi jezici. Kalendar je julijanski, čak i u administrativnim poslovima, za razliku od ostatka Carigradske patrijaršije. Također, njeguje se i svetogorsko (antičko) računanje vremena (po dvanaest sati dana i noći). Službeni naziv ove monaške samouprave je: „Autonomna monaška republika Svete gore“ (grč. Αυτόνομη Μοναστικὴ Πολιτεία Αγίου Όρους). Koristi se i službena zastava, žuta sa crnim dvoglavim orlom, koja potječe od bizantske dinastije Paleologa.

Sveta gora, osim duhovnog, krije i neprocjenjivo materijalno blago, arhitekture, umjetnosti, ikonopisa, freskopisa, umjetničkih predmeta, drevnih knjiga i povelja, svetačkih relikvija, čudotvornih ikona i relikvija, povijesnih starina. No, najveće blago Atosa je ono duhovno. Tamo je svaki pedalj zemlje posvećen neprekidnom molitvom, postom i bogoslužjem. To je cijela jedna pokrajina na zemlji posvećena samo Bogu i molitvi, i teško da joj se može naći pandan u kršćanskom svijetu. Prema drevnoj predaji, Atos se naziva vrtom Presvete Bogorodice, vjeruje se da ga je ona sama odabrala, putujući brodom, za posebno mjesto molitve i askeze. Bilo kako bilo, Atos uistinu i jest vrt Bogorodičin, mjesto gdje se na poseban način dodiruju Nebo i zemlja.