Nekoliko misli o Istanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji

            Već neko vrijeme u hrvatskoj javnosti traje rasprava oko ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, skraćeno nazvane Istanbulskom konvencijom, zbog toga što je usvojena u Istanbulu 11.05.2011. Katolička javnost optužuje ovu Konvenciju za pokušaj uvođenja nekršćanske rodne ideologije u društvo. Pravoslavna Crkva u našim krajevima nije zauzela, barem zasad, službeni stav o dotičnoj Konvenciji. Pokušat ćemo u ovom članku dati kratku analizu dotične Konvencije i rodne ideologije, iz perspektive pravoslavnog teologa.

            Kroz ovu analizu obradit ćemo ukupno četiri stvari. Prvo, obradit ćemo neke općenite tehničke nejasnoće oko same Konvencije. Drugo, ukratko ćemo izložiti nauk Pravoslavne Crkve o ljudskim spolovima i muško-ženskim odnosima. Treće, ukratko ćemo prokomentirati sporne izjave iz same Konvencije. Četvrto, pokušat ćemo odgovoriti na pitanje, može li se, i kako se može pravoslavni vjernik u hrvatskom društvu angažirati oko ovog pitanja.

Nejasnoće oko same Konvencije

            Prvo što izaziva nedoumicu je uopće potreba da se izradi jedna ovakva Konvencija posvećena isključivo nasilju nad ženama. Naime, živimo u vrijeme kada se jako inzistira na jednakopravnosti spolova i općenito jednakosti svih ljudi. Nasilje je nešto što jednako teško pogađa i muškarca i ženu, i odraslog čovjeka i dijete. Muškarac također može biti žrtva nasilja, pa makar samo psihičkog. Svako živo biće može biti žrtva nasilja, i svakog jednako boli nasilje. Za Pravoslavnu Crkvu po tom pitanju nema dvostrukih kriterija, a ne bi ih trebalo biti ni za bilo kojeg čovjeka zdravog razuma. Udarac ili uvreda boli jednako muškarca ili ženu, te, ukoliko se želi raznim konvencijama zaštititi ljude, onda ih se treba zaštiti sve. Čemu izrada posebne Konvencije s vrlo konkretnim i odlučnim odlukama i smjernicama samo za jednu kategoriju ljudi?

            Drugo, živimo u društvu koje je vrlo razvijeno i napredno u odnosu na mnoga društva na našem planetu. Ljudska prava štiti Ustav RH, štite zakoni, postoji pravosuđe, postoji policija, postoje sigurne kuće, postoje i telefonske linije koje traži Konvencija, postoje već sada nevladine udruge koje se bave ljudskim pravima. Dakle, ogromnu većinu toga što Konvencija traži za suzbijanje stvarnog nasilja civilizacijski imamo i primjenjujemo. Čemu sada posebna Konvencija s međunarodnim nadzorom provođenja (dotični nadzornici imaju faktički diplomatski i državnički imunitet i privilegije)? Naravno da se i u našem pravosuđu, policijskom postupanju i obrazovanju može puno toga poboljšati, i da često ne možemo biti zadovoljni ovakvim stanjem, no donositi ovakvu Konvenciju s međunarodnim nadzornicima u Hrvatskoj, kao da se radi o zemlji u kojoj postoji legalna trgovina robljem i sakaćenje ženskih genitalija, čini nam se u najmanju ruku pretjeranim, da ne kažem ponižavajućim. Postoje zemlje u kojima je potrebna takva Konvencija s međunarodnim nadzorom, no čini nam se da Hrvatska nije među njima. Podsjećam, živimo u zemlji u kojoj raste broj vojnikinja i policajki, u kojoj je predsjednik države žena, potpredsjednica Vlade i faktički šefica državne ekonomije žena, itd.

            Treće, puno toga u Konvenciji je prilično maglovito definirano. Čini nam se da se brkaju pojmovi „nasilje“ i „diskriminacija“, kao i to, da su mnogi pojmovi podložni različitom i širokom tumačenju. Uz takvu nepreciznost nitko ne može biti siguran kakve posljedice budućnost donosi. Evo konkretnog primjera. Pravoslavna Crkva npr. zabranjuje ređenje žena. Konvencija propisuje da: “nasilje nad ženama” smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena.“ Nadalje: „Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca…Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne i druge mjere za sprečavanje svih oblika nasilja obuhvaćenih područjem primjene ove Konvencije od strane bilo koje fizičke ili pravne osobe.“ Dakle, može li se dogoditi u budućnosti slučaj da neka žena zatraži ređenje u Pravoslavnoj Crkvi? Može. Hoće li joj Crkva odobriti to? Neće. Na temelju ove Konvencije, dotična žena može izjaviti da osjeća psihičku štetu i patnju, da ova odredba Pravoslavne Crkve predstavlja običaj i tradiciju koji se temelji na ideji manje vrijednosti žene ili njenoj stereotipnoj ulozi i da se kosi s Konvencijom. Posljedica može biti zahtjev države ili društva Crkvi da odustane od svoje prakse. Vidimo dakle na konkretnom primjeru kamo vodi krajnje široko tumačenje pojma „nasilje“.

Učenje Pravoslavne Crkve o ljudskim spolovima i muško-ženskim odnosima

            Nauk pravoslavne Crkve o ovoj temi se bazira na Bibliji i Predaji Crkve, a u toj Predaji posebno ističemo nauk Svetih Otaca Crkve, kao i kanonsko pravo iste. Biblija kaže: „I reče Bog: »Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji!« Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: »Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite! Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!« I doda Bog: »Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!“ (Post 1, 26-29).

            Dakle, Biblija i pravoslavlje daju ženi čast i dostojanstvo koje joj ne daje nijedna feministička ideologija. To je potpuna ravnopravnost muškarca i žene, koji čine jedno jedinstveno biće zvano čovjek. To je nadalje, sličnost Bogu; i žena je, kao i muškarac, stvorena na sliku Božju. Zato, svaki čin nasilja prema ženi, za Pravoslavnu Crkvu jest čin bogohuljenja i svetogrđa protiv slike i prilike Božje. Pravoslavnoj Crkvi nisu potrebne nikakve ideologije ni konvencije, jer ona sama evo već tisućljećima postojano uči apsolutnu jednakost muškarca i žene, njihovu uzajamnu ljubav i ispunjenost.

            Dalje nas Biblija uči: „No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on. Tada Jahve, Bog, pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro, a mjesto zatvori mesom. Od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku. Nato čovjek reče: »Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! Ženom neka se zove, od čovjeka kad je uzeta!« Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo“  (Post 2, 20-24). Drugim riječima, muškarac i žena su ne samo moralno, nego i fizičko jedinstvo. Kao što u ljudskom organizmu različiti organi tvore skladnu cjelinu zvanu tijelo, tako i muž i žena, kao dva skladna organa, čine jedno biće zvano čovjek. Da je ovakvo stanje ostalo, odnosi između muškaraca i žena bi bili savršeni. Ne bi bilo grijeha ni grešnih strasti, ni današnjeg požudnog spolnog čina, ni trudničkih i porođajnih muka, ni starenja, ni smrti.

            Međutim, čovjek je sagriješio. Rekao je Bogu „ne“, a đavlu „da“. Prva je to učinila žena, a onda je na to navela svog muža. Ovo je vrlo važno ispravno razumjeti, jer se iz toga često izvlače krive predodžbe o „krivnji žene-sluškinje“. Naime, za riječ „pomoć“, kojom se opisuje Evin odnos prema Adamu, upotrebljava se hebrejska riječ koja se koristi vrlo često za opis Božje pomoći i potpore izabranom narodu. Drugim riječima, žena je bila Adamu postavljena da se odgovorno brine za njega, a ne da mu bude sluškinja. Bog joj je povjerio tu odgovornost. Dakle, riječ je o božanskoj odgovornosti, a ne o tome da je ona bila namijenjena muškarcu kao robinja. Upadajući u grijeh i uvlačeći muža u to, ona je iznevjerila Božje poslanje.

            Posljedice su bile katastrofalne: „A ženi reče: »Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.« A čovjeku reče: »Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! – evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio – prah si, u prah ćeš se i vratiti«“ (Post 3, 16-19). Dakle, padom u grijeh, ljudska narav se izmijenila, i čovjek je postao smrtan i propadljiv, grešan i zao. Zbog Adama je sav svijet proklet, i on sam je osuđen na mučan život. Narušeni su i odnosi između spolova. Zbog toga što je iznevjerila Božje poslanje i predala se đavlu, žena je na sebe navukla prokletstvo porođajnih boli, požude i podčinjenosti mužu. Izvorna pomoć mužu, briga i odgovornost za njega, izrodila se, zbog otpada od Boga, u podčinjenost mužu. Nestalo je uzajamne ravnopravnosti i nadopunjavanja. Sva potlačenost žena koju vidimo, rezultat je ovog grijeha Adama i Eve, a ne učenja Crkve.

            Krist preko Crkve svojim dolaskom počinje ispravljati ovo zlo. Zato, prema pravoslavnom nauku, u kršćanskom braku ne smije biti požude ni gospodarenja, već se muž i žena trebaju truditi nasljedovati ono stanje braka, kakvo je bilo prije grijeha Adama i Eve. Još i više; njihovi odnosi su slika odnosa Krista i Crkve. Novi Zavjet kaže: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio Crkvu te sebe predao za nju da je posveti, očistivši je u kupelji vode uz riječ te sebi predvede Crkvu slavnu, bez ljage i nabora ili čega takva, nego da bude sveta i bez mane. Tako treba da i muževi ljube svoje žene kao svoja tijela. Tko ljubi svoju ženu, sebe ljubi. Ta nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje kao i Krist Crkvu. Doista, mi smo udovi njegova Tijela! Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu (Ef 5,25-32).“ Koji to feminizam ili bilo koja druga ljudska ideologija nudi ženi ovakvu čast? Kršćanima, pored ovih smjernica i zapovijedi, nisu potrebne nikakve konvencije da bi štitili žene od zlostavljanja.

            No istovremeno Crkva zna i uočava da muškarac i žena nisu jedno te isto, odnosno, da je Bog stvorio čovjeka u dva spola. Za pravoslavlje, ovi spolovi su biološka određenja koja uvjetuju egzistenciju i ulogu čovjeka. Za pravoslavlje, ako si rođen kao muškarac, muškarac si. Ako si rođen kao žena, žena si. Sve drugo je kršenje jasne Božje volje i Promisla koji Bog ima o određenom čovjeku.

            Dakle, po pravoslavnom učenju, muško i žensko su jedno ljudsko biće, i nema razlike u vrijednosti između njih, ali ima razlike u njihovim ulogama. Te uloge su određene njihovim biološkim spolom. To znači da, za pravoslavne, nema razlike između spola i roda, odnosno, spol i rod su za pravoslavne sinonimi. Za Pravoslavnu Crkvu je posve neprihvatljiva rodna teorija u smislu da je rod društvena datost neovisna o biološkom spolu i da se može mijenjati kako se kome prohtije. Muško je muško, žensko je žensko, svako sa svojim ulogama, i uzajamno se nadopunjujući, čine biće zvano čovjek.

            Novi Zavjet izravno uči o razlikama ova dva ljudska spola i o njihovim međusobnim odnosima: „Ali htio bih da znate: svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž, a glava Kristu Bog. Svaki muž koji se moli ili prorokuje pokrivene glave, sramoti glavu svoju. Svaka pak žena koja se moli ili prorokuje gologlava, sramoti glavu svoju. Ta to je isto kao da je obrijana. Jer ako se žena ne pokriva, neka se šiša; ako li je pak ružno ženi šišati se ili brijati, neka se pokrije. A muž ne mora pokrivati glave, ta slika je i slava Božja; a žena je slava muževa. Jer nije muž od žene, nego žena od muža. I nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža. Zato žena treba da ima »vlast« na glavi poradi anđela. Ipak, u Gospodinu – ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga. Sami sudite dolikuje li da se žena gologlava Bogu moli? Ne uči li nas i sama narav da je mužu sramota ako goji kosu? A ženi je dika ako je goji jer kosa joj je dana mjesto prijevjesa“ (1 Kor 11, 3-15).

Dalje: „Podložni budite jedni drugima u strahu Kristovu! Žene svojim muževima kao Gospodinu! Jer muž je glava žene kao i Krist Glava Crkve – On, Spasitelj Tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu“ (Ef 5, 21-25).

Dalje: „Tako i vi, žene, pokoravajte se svojim muževima: ako su neki od njih možda neposlušni Riječi, da i bez riječi budu pridobiveni življenjem vas žena, pošto promotre vaše bogoljubno i čisto življenje. Vaš nakit neka ne bude izvanjski – pletenje kose, kićenje zlatom ili oblačenje haljina. Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno. Tako su se doista i nekoć svete žene, zaufane u Boga, resile: pokoravale su se muževima. Sara se tako pokori Abrahamu te ga nazva gospodarom. Njezina ste djeca ako činite dobro ne bojeći se nikakva zastrašivanja. Tako i vi, muževi, obazrivo živite sa svojim ženama, kao sa slabijim spolom, te im iskazujte čast kao subaštinicima milosti Života da ne spriječite svojih molitava“ (1 Pt 3, 1-7).

Naposljetku: „Hoću dakle da muškarci mole na svakome mjestu, podižući čiste ruke bez srdžbe i raspre; isto tako žene – u doličnu držanju: neka se rese stidljivošću i razborom, ne pletenicama i zlatom ili biserjem ili skupocjenim odijelom, nego – dobrim djelima, kako dolikuje ženama koje ispovijedaju bogoljubnost. Žena neka u miru prima pouku sa svom podložnošću. Poučavati pak ženi ne dopuštam, ni vladati nad mužem, nego – neka bude na miru. Jer prvi je oblikovan Adam, onda Eva; i Adam nije zaveden, a žena je zavedena, učinila prekršaj. A spasit će se rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom“ (1 Tim 2, 8-15).

            Ove rečenice su same po sebi kristalno jasne, i za pravoslavne imaju dogmatsku i svevremensku vrijednost. Žena je jednako vrijedna kao i muškarac, i muškarac ju je dužan ljubiti i voljeti kao što je Krist ljubio Crkvu. Ali, u zajedničkom biću zvanom čovjek, njena uloga je drukčija od muškarčeve. Njoj ne pripada vodstvena uloga. Njoj je glava muškarac. Jasno se kaže da žena treba biti poslušna mužu. Kao što u svemu na svijetu postoji zdrava hijerarhija, kako bi moglo funkcionirati, tako hijerarhija postoji i u odnosu muško-žensko. Ona ne znači manju vrijednost žene, jer bi takvo nešto predstavljalo hulu na Boga koji je stvorio ženu. Ova hijerarhija znači da je muž glava ženi, da je dužan brinuti za nju, i da ima odgovornost za nju.

            Ovo se sve odrazilo na Predaju Pravoslavne Crkve. Pravoslavna Crkva ne redi žene u svećeništvo. Ne dozvoljava im javni govor u crkvi. Zabranjuje im ulazak u svetište crkve, uspinjanje na ambon, dodirivanje svetog pribora. Žene u crkvi stoje odvojeno od muškaraca, pokrivene glave. Žena se ne može pričestiti u vrijeme menstruacije i kroz četrdeset dana postporođajnog čišćenja. Ovo nije zato što je žena manje vrijedna, jer kao što smo vidjeli, ima isto dostojanstvo kao muškarac; nego zato što je njezina uloga, bazirana na spolu, drukčija. Božja volja sa ženskim bićem je drukčija. Žena ima naprosto drugo poslanje, supruge i majke, koje je jednako važno kao i sva ostala poslanja.

            Pravoslavlje se po prvi puta susrelo s rodnom ideologijom još u IV. st., kada su heretici eustacijani na temelju svog učenja protiv braka, pokušali ukinuti razliku između muškaraca i žena, te su nagovarali žene da se šišaju i nose mušku odjeću. Crkva je odgovorila kanonima 13 i 17 Sabora u Gangri kojima se to zabranjuje, i ti kanoni važe u pravoslavlju i danas – dio su Nomokanona, osnovnog crkvenopravnog zbornika Pravoslavne Crkve.

            Ako izuzmemo Krista, koji je Bogočovjek, prvo ljudsko biće iza Njega je Bogorodica Marija – žena. Uz nju, bezbrojni korovi mučenica i svetica, monahinja, majki i djevica, svjedoče kako je opisani pravoslavni ideal moguće živjeti. Narušavanje tog ideala, svaki pokušaj rodne ideologije, mijenjanja muške i ženske uloge, i sve ostalo što izlazi iz granica zdravog, kršćanskog, obiteljskog patrijarhata, za pravoslavlje je grijeh i pobuna protiv Boga.

Sporna mjesta u Konvenciji

            Pogledajmo sada izbor izvadaka iz Konvencije koji su apsolutno neprihvatljivi za bilo kojeg pravoslavnog kršćanina.

“nasilje nad ženama” smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koja imaju za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu

 

            Ovu definiciju smo već prokomentirali u uvodu i vidjeli smo kako je u interakciji s nekim drugim izjavama i definicijama moguća njena zloupotreba u vidu kršenja vjerskih prava građana i Crkava. No, primjera ima bezbroj. Ako u crkvi kažemo da muškarac prvi ide na pričest, činimo li kažnjivo djelo?

 

“rod” označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce; “rodno utemeljeno nasilje nad ženama” označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene;

 

            Vidjeli smo da je za pravoslavlje ova definicija roda neprihvatljiva. Rod je spol, spol se dobiva od Boga rođenjem i određuje naš život. Zato naša životna uloga muškarca ili žene nije proizvod društvenog razvoja. Ovo je hereza i grijeh, narušavanje Božjeg zakona,a kosi se i sa zdravim razumom. Naše spolno/rodno određenje i uloge koje proistječu iz njega nisu izvor nasilja, kako nam Konvencija želi sugerirati.

 

– uvrštenjem u svoje nacionalne ustave ili drugo odgovarajuće zakonodavstvo načela ravnopravnosti žena i muškaraca te osiguravanje praktičnog ostvarenja tog načela;

– zabranom diskriminacije žena, uključujući i uz primjenu sankcija, kad je to primjereno

 

            Ako određeni nauk neke vjerske zajednice, primjerice Pravoslavne Crkve, nije u skladu s Konvencijom, a sadržaj Konvencije se pretoči u Ustav, zakone i državne sankcije, hoće li se ta vjerska zajednica naći izvan zakona?

 

Posebne mjere koje su potrebne za sprečavanje i zaštitu žena od rodno utemeljenog nasilja neće se smatrati diskriminacijom u smislu ove Konvencije

 

            Što ovo znači? Ukoliko država definira da je gore izloženo pravoslavno učenje i praksa protuzakonita na temelju Konvencije, i ukoliko država krene u sankcioniranje, to se neće smatrati vjerskim progonom ili diskriminacijom, čime se vjernicima i Crkvi oduzima svako legitimno pravo na obranu svojih stavova i načina života.

 

Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi djelovale uz dužnu pažnju u sprečavanju, istraživanju, kažnjavanju i osiguravanju naknade štete za sva djela nasilja obuhvaćena područjem primjene ove Konvencije koja su počinili nedržavni subjekti.

 

            Crkva je nedržavni subjekt, zar ne? Ako ćemo gore izloženu pravoslavnu praksu definirati kao nasilje, po ovoj Konvenciji, dospijevamo pod državni progon.

 

Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

 

            Ova izjava je izravno obvezivanje države da krene u iskorjenjivanje svega što se temelji na „stereotipnim ulogama žena i muškaraca“. Vidimo da se dio pravoslavne crkvene prakse temelji upravo na različito definiranim ulogama žena i muškaraca. Hoće li se onda iskorjenjivati Biblija, knjige svetih Otaca? Hoće li Crkva morati u nekoj daljoj budućnosti morati mijenjati svoje kanonsko pravo?

 

Stranke će osigurati da se kultura, običaji, vjera, tradicija ili takozvana “čast” neće smatrati opravdanjem za bilo koje djelo nasilja obuhvaćeno područjem primjene ove Konvencije.

 

            Opet se vraćamo na prvi primjer. Ako žena zatraži ređenje ili ulazak u oltar i kaže da joj zabrana toga nanosi psihički traumu, ona je po ovoj Konvenciji žrtva nasilja. Ovdje se izričito kaže da „vjera“ ne može biti opravdanje za to. Znači li to da ćemo morati mijenjati vjerski nauk?

 

Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja.

 

            Sve ovo ulazi u škole. Dakle, vaša će pravoslavna djeca morati u školama učiti protiv svog pravoslavnog nauka, koji uopće ne potiče nikakvo nasilje, nego su ga pojedinci jednostrano i lažno proglasili nasiljem.

 

Stranke će osigurati da mjere poduzete u skladu s ovim poglavljem:

– budu utemeljene na razumijevanju rodno utemeljenog nasilja nad ženama

 

            Nasilje nad ženama nema nikakvog rodnog utemeljenja. Proučavajući pravoslavni nauk, vidjeli smo da on ni na koji način ne potiče nasilje. Problem je to što taj nauk očito nekome smeta, pa ga je dotični proizvoljno i lažno proglasio rodnim nasiljem.

 

Stranke će poduzeti potrebne zakonodavne ili druge mjere kako bi osigurale da se, pri određivanju skrbi o djeci i prava na viđanje djece, uzmu u obzir pojave nasilja obuhvaćene područjem primjene ove Konvencije. Stranke mogu poduzeti druge mjere u vezi s počiniteljima, kao što su:

– praćenje ili nadzor osuđenih osoba;

– oduzimanje roditeljskih prava, ako se najbolji interes djeteta, što može uključivati sigurnost žrtve, ne može zajamčiti na neki drugi način.

            Što ovo znači? Hoće li vam se moći oduzeti djecu ili vam zabraniti viđanje djece, ukoliko ćete je odgajati u gore opisanom pravoslavnom nauku? Jer, po Konvenciji, vi djecu učite nasilju.

            Iz svega ovog vidimo apsolutnu nespojivost rodne ideologije s pravoslavljem, i neprihvatljivost ove Konvencije upravo zbog toga što želi tu ideologiju nametnuti društvu.

Može li se pravoslavni vjernik angažirati oko ovoga?

            Vidjeli smo kroz dosadašnje izlaganje neprihvatljivost rodne ideologije i Konvencije za pravoslavlje. Prema tome, pravoslavni vjernik po svojoj vjerničkoj savjesti i stavu ne smije to prihvatiti. Što se šireg društvenog angažmana tiče, pošto ne postoji službeni stav naše Crkve o tome (stav drugih pravoslavnih Crkava postoji), ne postoje ni službene crkvene inicijative koje bi se bavile ovom temom u praksi. Jednako tako, ne postoje u Hrvatskoj ni građanske inicijative pravoslavnog usmjerenja u kojima bi se vjernik mogao angažirati oko toga.

            Može li se pridružiti katoličkim i katolički usmjerenim inicijativama? To je vrlo delikatno pitanje. S jedne strane, bio bi to ekumenski potez, jer pravoslavlje i katoličanstvo dijele iste stavove po tom pitanju. Međutim, treba imati na umu da je jedan dio tih organizacija i inicijativa izrazito antipravoslavno nastrojen, odnosno, protiv je kanonske SPC u Hrvatskoj, te podupire projekt lažne tzv. HPC. Ovo u praksi znači da pravoslavni vjernik ne može sudjelovati u takvim inicijativama i pokretima, niti im davati potporu, jer su, iz pravoslavnog kuta gledanja, protucrkveni, i žele pravoslavne lišiti svetih sakramenata i odvojiti ih od sveopće Crkve.