Sveci su živi, i bogomdana moć njihova ne slabi vremenom. Sv. Joanikije Devički i danas čini čudesa kao i za vrijeme života svoga na zemlji prije pet stotina godina. Neki Miloš iz Hercegovine spremao se ići u Jeruzalem na hodočašće. I baš kad je mislio krenuti na put, javi mu se sv. Joanikije u snu i reče mu da ne ide u Jeruzalem. Bolje ti je, objasni mu svetac, da ideš u Devič i da tamo moju crkvu počistiš i urediš, nego da ideš u Jeruzalem. Miloš posluša i dođe u zapušteni Devič, počisti ga, uredi, i obnovi ga. Tu se i zamonaši i osta do konca života. Za vrijeme Prvog svjetskog rata i austrijske okupacije dođe u Devič jedan časnik, Mađar, s odredom vojske. Dovede poglavara, Damaskina, u grobnicu pred kovčeg sv. Joanikija, i upita ga što ima pod pločom? „Svetinja,“ odgovori poglavar. „Kakva svetinja!“ nasmija se časnik. „Tu su nekakve stvari skrivene.“ I naredi vojnicima, da pijucima polupaju i odvale ploču. No dok se to vršilo, časnika spopadne muka po sredini tijela. On legne u postelju, i pred večer toga istog dana umrije. Uplašeni vojnici napuste i započeti posao i samostan, pa pobjegnu. Nastavi čitati Ohridski prolog za 26. travanj/9. svibanj

Lijene ruke brzo zaposli đavao, a vrijedne anđeo. U ovome svijetu neprestanog pokreta i neprestanih promjena, čovjek htio-ne htio mora biti zaposlen, bilo dobrim bilo zlim djelom. Lijen čovjek ustvari nije besposlen: on je vrijedni radnik đavlov. Lijeno tijelo i lijena duša najprikladnija je njiva za đavolsko oranje i sijanje. Antun Veliki veli: „Tijelo treba krotiti i utomljavati dugim trudom.“ A Efrem Sirski uči: „Uči se raditi, da ne bi učio prositi!“ I svi drugi sveti Oci, bez izuzetka, govore o neophodnosti truda za spasenje duše čovjekove. A primjer neprestanog i napregnutog truda, duhovnog i tjelesnog, daju nam i apostoli i svi sveti. Da lijen čovjek lijenošću ne produžuje život na zemlji, nego ga skraćuje, jasno je dokazano dugovječnošću mnogih svetaca, najvećih trudbenika među trudbenicima u svijetu. Nastavi čitati Ohridski prolog za 25. travanj/8. svibanj

Preporučujući kršćanima da dolaze u hram na molitvu, sv. Ivan Zlatousti veli: „Ako netko donese potčinjenim građanima carsku ili kneževsku naredbu, građani ne ispituju život donositelja, je li on bogat ili siromašan, ili pravedan ili grešan, nego svi pažljivo slušaju ono što on čita. Ako li netko nije čuo, pita onoga tko je čuo. Pa kad toliko strahopoštovanje imate od zemaljskoga cara, kako li tek trebate slušati nas (svećenike) ovdje gdje Tvorac nebeskih sila govori kroz nas grešne?“ I zaista, što je Sv. Pismo drugo nego Pismo Cara nebeskoga! Kako da nas ne zanima svaki dan i svaki čas to jedinstveno i spasonosno Pismo, kad nas zanimaju i najmanje naredbe najmanjih vlasti u državi? Sv. Antun rekao je: „Sve što radiš, imaj za to opravdanje u Sv. Pismu.“ No kako ćeš imati opravdanje u Sv. Pismu, ako ne znaš Sv. Pismo? Nastavi čitati Ohridski prolog za 24. travanj/7. svibanj

Pri nekoj pobuni u Carigradu, u vrijeme cara Konstantina, neki ozlojeđeni ljudi odbiju nos i uši na kipu carevom u gradu. Laskavci mnogi pak brzo dođu k caru i, kao s velikim gnušanjem, ispričaju caru, kako su buntovnici odbili nos i uši na njegovom kipu, tražeći od cara da kazni prijestupnike najvećom kaznom. A veliki ovaj car opipa se rukom po nosu i ušima i rekne laskavcima: „Ja osjećam da su mi i nos i uši čitavi i nepovrijeđeni!“ Laskavci se postidješe i udaljiše. S ovakvom carskom velikodušnošću trebamo i svi mi podnositi uvrede od drugih. I još: s naročitim oprezom da slušamo potvore na druge ljude, koje nam laskavci naši dostavljaju. Vazda pak trebamo ispovijedati pred Bogom i samim sobom, da smo mi grijesima svojim zaslužili i mnogo veće uvrede od onih koje nam se čine. Nastavi čitati Ohridski prolog 23. travanj/6. svibanj

U vrijeme Sabora u Niceji zavađeni klerici pisahu tužbe jedan protiv drugog i davahu caru. Car Konstantin primi sve te tužbe, pa i ne otvarajući sažeže ih na plamenu svijeće. I reče car začuđenoj okolini svojoj: „Kad bih ja svojim očima vidio biskupa, ili svećenika, ili monaha na djelu grešnom, ja bih ga pokrio svojom haljinom, da nitko više ne vidi grijeh njegov“. – Tako ovaj veliki kršćanski car postidi klevetnike i zatvori im usta. Naša vjera zabranjuje nam da budemo špijuni tuđih grijeha, a nalaže da budemo neumoljivi suci svojih. Bolesnik u bolnici zauzet je svojom vlastitom bolešću, te nema ni volje ni vremena, da ispituje druge bolesnike i da se ruga njihovoj bolesti. Nismo li svi mi na ovome svijetu kao bolesnici u bolnici? I ne nalaže li nam obična pamet, da gledamo svoju bolest, a ne tuđu? Neka nitko i ne pomišlja, da će se na onom svijetu izliječiti od svoje bolesti. Samo ovaj svijet je bolnica i lječilište, a na onome nema bolnice: onamo je samo ili dvor ili – tamnica. Nastavi čitati Ohridski prolog za 22. travanj/5. svibanj

Braćo, neka se Krist, uskrsli i živi Gospodin, useli vjerom u srca vaša, i srca vaša bit će napunjena i prepunjena. No On se ne može drukčije useliti u srca vaša, osim vjerom vašom. Ako li vjere nemate, Krist će ostati samo na jeziku vašem, ili na papiru, ili na zidu, ili u muzeju prošlosti. Kakva vam je korist od toga? Kakva vam je korist držati život na jeziku, a smrt u srcu? Jer ako držite svijet u srcu, a Krista na jeziku, držite smrt u srcu, a život na jeziku. Ne pomaže žednom voda na jeziku. Spustite živoga Krista u srce, i napojit ćete se istinski, i osjetit ćete slast neiskazanu. Nastavi čitati Ohridski prolog za 21. travanj/4. svibanj