1. Svećenik i mučenik Artemon. Bio je svećenik u Laodiceji za vrijeme cara Dioklecijana. Pred sucem mučiteljem ovako je za sebe rekao: „Zovem se Artemon, rob Krista Boga mojega; šesnaest godina sam bio čitač i čitao sam knjige u Crkvi Boga mojega; dvadeset i osam godina sam bio đakon i čitao sveto Evanđelje; trideset i tri godine napunih kao prezbiter učeći ljude i upućujući ih na put spasenja s pomoću Kristovom“. Sudac ga uvede u hram Eskulapov gdje poganski svećenici naročito njegovahu velike zmije, posvećene tome „bogu“. Svi držahu da će zmije ugristi Artemona. No on se prekriži i silom križa prikova sve zmije za zemlju tako da se nisu mogle ni pomaknuti. Potom ih izvede sve u dvorište, duhnu na njih i sve ih odmah usmrti. Svi su bili u velikom užasu. A glavni svećenik toga hrama, Vitalije, vidjevši ovo čudo, pade na koljena pred Artemonom i povika: „Veliki je Bog kršćanski!“ I krsti ga mučenik s još nekim prijateljima njegovim. No zlobni sudac ostao je uporan u zlobi i mučio je starca Artemona raznim mukama. Jednom ga htjede baciti u vrelu smolu, no sam se s konja vrže u nju i izgori. Bila su viđena dva orla koji padoše na nj digoše ga s konja i vrgoše u smolu. Sv. Artemon osta slobodan izvjesno vrijeme i hodio je, praćen uvijek s dva svoja omiljena jelena, i poučavao narod. No ponovno bi uhvaćen i posiječen 303. god. I preseli mu se duša u Carstvo Krista Boga našega, kome je Artemon sveti vjerno služio.
2. Sv. mučenik Crescent. Iz grada Mire Licijske. Građanin častan i slavan. Javno je ispovijedio svoju vjeru u Krista i narugao se mrtvim idolima. Zbog toga bi od pogana ognjem umoren.
3. Sv. mučenica Tomaida. Rođena je u Aleksandriji od časnih roditelja; odgojena u pobožnosti od malena i u petnaestoj godini svojoj vjenčana s mužem časnim. No svekar njen bi pohotan starac, i u odsutnosti svoga sina napadne na snahu svoju i htjede je obeščastiti. Prestraši se Tomaida i u strahu opominjaše svekra na zakon Božji, i izmicaše iz ruku njegovih. Poslije duge borbe svekar izvadi nož i zakla snahu, pa je raseče na dvije polovine. U tom trenu stigne ga kazna Božja: odmah oslijepi i ne mogaše naći vrata da izađe, nego tu u odaji bude zatečen i predan sudu, koji ga osudi na smrt. Tako Tomaida strada za zapovijed Božju o supružničkoj vjernosti i o čistoći. Događalo se potom da su mnogi, u budućnosti, mučeni bludnom strašću, uzdizali molitve sv. Tomaidi i dobivali od nje snažnu pomoć. Veliki isposnik Danijel prenio je njene moći u Skit, i tamo ih je položio na groblje monaha-svećenika. Podnije mučeništvo sv. Tomaida 476. god.
Tko postrada zbog zločesta djela
S anđelima ne ima udjela:
Tko l’ postrada zbog Božje volje,
I rad Krista ponese nevolje,
Od vjernoga il’ od nevjernoga,
Taj će lice sagledati Boga.
Tomaida, Božja sluškinja,
Bi po srcu prava bogomoljka,
No postrada rad Božjeg zakona
Od svojega svekra osiona.
– Prođ’ se, svekre, bijednog tijela moga!
Zar se višnjeg ti ne bojiš Boga?
Tijelo ljudsko – ma da prosto blato
Rad duše je od Boga nam dato.
Ako tijelo grijehom uprljamo,
Duši svojoj krila slamamo,
Od Boga je odvajamo živog,
I dajemo u plijen nečestivog. –
Slijep od strasti svekar je rasiječe:
– Bog da prosti! -pravednica reče.
Al’ ubojicu sljepilo postiže –
Dvostruk slijepac po Paklu gmiže.
RASUĐIVANJE
Kad su mučenika Crescenta, plemića iz Mire Licijske, izveli na sud, sudac ga je dugo savjetovao da se pokloni idolima. Pa kad u tom ništa ne uspije, on najzad reče Crescentu: „Pokloni se samo tijelom, a dušom klanjaj se svome Bogu!“ Na to mu čestiti Crescent odgovori: „Ne može tijelo činiti ništa nezavisno od duše, koja mu je pokretač i vođa“. I za to bi Crescent ubijen. Jasna pouka, da kršćanin ne može biti dvoličan. I još jedna više: da kršćanin ima dužnost i tijelom služiti svome Stvoritelju, a ne samo dušom. Ovim se opovrgava i lažni stav nekih kršćana, koji tjelesno žive kao pogani, a međutim hvale se da oni dušom vjeruju u Boga i ljube Boga. Oni dijele sebe nadvoje, i stavljaju se u službu dva gospodara, iako su najsvetija usta to proglasila nemogućim.
RAZMATRANJE
Razmatrajmo uskrslog Gospodina Isusa, i to:
1. kako se zbog Tome, trenutno jedinog nevjernog među učenicima, ponovno javlja u Svom proslavljenom tijelu;
2. kako Toma svojim prstima opipa ožiljke rana na prečistom Tijelu Gospodnjem, i povjerova.
BESJEDA
o Tominom iskustvu
Gospodin moj i Bog moj! (Iv 20, 28)
Kad je apostol Toma opipao rane Gospodina Isusa, on je uzviknuo: Gospodin moj i Bog moj! Kad je Marija Magdalena čula glas Uskrslog, ona je u duši uzviknula: Gospodin moj i Bog moj! Kad je Savao vidio svjetlost i čuo riječi Uskrslog, on je priznao: Gospodin moj i Bog moj! Kad su pogani s divljenjem gledali kako bezbrojni mučenici radosno podnose muke i pitali ih tko je taj Krist, svak je odgovarao: Gospodin moj i Bog moj! Kad su se rugači rugali vojskama isposnika i pitali ih, tko je taj radi koga oni uzimaju na sebe težak podvig, svi su imali jedan odgovor: Gospodin moj i Bog moj! Kad su se rugači smijali djevojkama, koje se zavjetovahu na djevičanstvo, i pitali ih, tko je taj radi koga se one odriču braka, sve su imale jedan odgovor: Gospodin moj i Bog moj! Kad su srebroljubci s čuđenjem pitali mnoge bogataše, tko je taj radi koga razdaju svoje bogatstvo i postaju siromasi, svi su oni odgovarali jedno te isto: Gospodin moj i Bog moj! Neki Ga vidješe i rekoše: Gospodin moj i Bog moj! Neki Ga samo čuše i rekoše: Gospodin moj i Bog moj! Neki Ga opipaše i rekoše: Gospodin moj i Bog moj! Neki Ga opaziše u slijedu događaja i u sudbama naroda i rekoše: Gospodin moj i Bog moj! Neki osjetiše prisutnost Njegovu u životu svome i uzviknuše: Gospodin moj i Bog moj! Neki Ga raspoznaše po nekom znamenju, na sebi ili na drugima, i uzviknuše: Gospodin moj i Bog moj! A neki pak samo čuše o Njemu od drugih, i povjerovaše, i uzviknuše: Gospodin moj i Bog moj! Uistinu, ovi posljednji su najblaženiji! Uzviknimo i mi svi od svega srca, ma kako da smo došli do spoznaje Njega ili do znanja o Njemu: Gospodin moj i Bog moj! Tebi slava i hvala uvijek. Amen.
Upoznaj pravoslavlje 