1. Prepodobni[1] Izak Sirski II. (Izak Sirski I. slavi se 28. siječnja). O ovome Izaku piše sv. Grgur Veliki, papa. Došao je u Italiju u vrijeme gotske vladavine, i u gradu Spoletanu ušao jednoga dana u crkvu na molitvu. Zamoli crkvenjaka, da ga ostavi u crkvi zaključana i preko noći. I tako provede cijelu noć u molitvi ne mičući se s mjesta. Sutradan isto tako, pa i drugu noć. Crkvenjak ga nazva licemjerom i udari mu šamar. No, u tom trenu poludje. Vidjevši crkvenjaka kako se ljuto muči, Izak se nadnese nad njega, i zli duh pobježe, i crkvenjak ozdravi. Čuše ljudi za taj slučaj i cijeli grad se skupi oko ovog čudnog stranca. Nudili su mu novaca i imanja, no on sve odbi, i ništa ne primi, nego se povuče u šumu, gdje napravi sebi ćeliju (monašku nastambu), koja se ubrzo pretvori u veliki samostan. Znamenit je bio Izak zbog svog čudotvorstva, naročito zbog vidovitosti. Jednom uvečer naredi on braći da iznesu sve motike u vinograd i tamo ih ostave. Sutradan pođe s braćom i ponese ručak u vinograd. Čudila se braća, kome će taj ručak, kad nemaju radnika. Kad tamo, onoliko ljudi kopa, koliko je bilo motika. Dogodilo se to, da su ti ljudi kao lopovi došli da ukradu motike, no silom Božjom budu zaustavljeni da svu noć kopaju. – Drugi put dođu dva čovjeka, skoro gola, i zatraže odjeću od Izaka. A Izak posla monaha k jednom šupljom drvetu kraj puta, da donese ono što tamo nađe. Ode monah, nađe nekakva odijela i donese u samostan. Izak uzme ta odijela i preda ih prosjacima. Ovi se teško zastide, kada prepoznaju svoje odijelo, koje su u onom drvetu sakrili. – Neki čovjek pošalje dvije košnice u samostan. Monah sakrije jednu uz put, a jednu donese i preda poglavaru. Rekne mu svetac: „Pazi pri povratku, u onu košnicu što si ostavio kraj puta uvukla se otrovna zmija. Čuvaj se da te ne ujede.“
2. Sv. Bazilije Priznavalac. U vrijeme ikonoklazma ovaj čestiti muž je bio biskup u gradu Pariji, u Maloj Aziji. Nije želio potpisati carsku povelju protiv štovanja ikona. Zbog toga bi mnogo progonjen i mučen. No on osta čvrst u pravoslavlju kao dijamant. Skonča u prvoj polovini VIII.st., i preseli se Gospodinu.
3. Prepodobni Akacije. Iz sela Golice u Epiru. Veliki atonski isposnik, duhovnik i vidjelac. Imao je mnoge nebeske vizije. Nekoliko monaha blagoslovio na podvig mučeništva. Preminuo je u 98. godini, 1730. god.
4. Prepodobna Atanazija. Rođena na otoku Egini, od roditelja bogatih i plemenitih. Razdade imanje svoje siromašnima i udalji se u samostan, gdje je uzimala na sebe sve teži i teži podvig. Uzimala je hranu samo jednom na dan, i to kruh i vodu; uz Časni post (korizmu) jednom u dva dana; a samo na Božić i na Uskrs kušala je ulje i ribu. Iako je bila poglavarica u samostanu, bila je sluškinja svima ostalim sestrama, i stidjela se da nju netko posluži. Udostojila se velikog dara čudotvorstva, i za života i po smrti. Preminula je u Gospodinu 860. god.
Atanazija zavjet izvrši
Na zemlji zasja k’o zvijezda jasna,
Tjelesnu nemoć duhom nadvlada,
Zavoli Boga još kao mlada;
Postom i bdijenjem tijelo isuši,
Samo da stekne spasenja duši:
Imanje mnogo bijednima razdade,
Svu sebe volji Božjoj predade.
Viđenje vidje u svetom hramu:
Svjetlost nebeska prosiječe tamu,
I glas joj dođe: Atanazija,
Krotkost i smjernost – to Bogu prija,
U tom se vježbaj od svega više
Dok srce kuca i duh ti diše. –
Atanazija, duša prekrasna,
I oholost svaku u sebi skrši,
Volji se Božjoj dade potpunce,
Poslušna Bogu k’o jarko sunce.
Ljubav ljubavlju Gospod odvrati
I blagodaću trude joj plati.
A kad se svrši rok joj zemaljski
Dade joj život, besmrtni, rajski.
RASUĐIVANJE
U zloga cara Konstantina Kopronima bila je dobra kći, djevica Antusa „krasna grana na zlom drvetu“. Na sve navaljivanje svoga oca da se uda ona osta uporna, jer je bila tvrdo vezana srdačnom ljubavlju za Krista Gospodina. A kada joj otac umre, Antusa razdade imanje siromašnima i postade monahinja u nekome samostanu. Koliko su za divljenje mnogi plemeniti muževi, koji ostaviše ispraznost svjetsku i pođoše uskim putem za Kristom, toliko su dvaput više za divljenje ženske, koje prezreše i mladost, i bogatstvo, i sve prolazne privlačnosti svijeta radi ljubavi Kristove. Da je bogatašu teško ući u carstvo Božje, rekao je sam Gospodin, – teško, da, no ne nemoguće. Lako je prezreti bogatstvo i sav svijet onome tko prezre samoga sebe.
RAZMATRANJE
Razmatrajmo uskrslog Gospodina Isusa, i to:
1. kako ulazi kroz zatvorena vrata među učenike Svoje i daruje im mir;
2. kako Njegovo proslavljeno tijelo nema nikakvih materijalnih prepreka, da se pojavi gdje hoće.
BESJEDA
o gradu koji se zida
Ovdje nemamo grada koji će ostati, nego tražimo onaj koji će doći. (Heb 13, 14)
Nisu li, braćo, Babilon i Niniva bili veliki i čudesni gradovi? Danas se samo gušteri legu po prašini kula njihovih. I Memfis i Teba nisu li bili oholost faraona i kneževa ljudskih? Danas je mučno utvrditi mjesto gdje su ti gradovi nekad bili. No ostavimo gradove od kamena i cigle; pogledajmo na gradove od krvi i mesa i kostiju. Ljudi duže i brižljivije zidaju grad svoga tijela, nego li tvrđave i katedrale. Po osamdeset i po sto godina zidaju ljudi gradove tijela svoga; i na kraju vide da je trud njihov uzaludan: ono što su desetljećima zidali s brigom i danonoćnim strahom, stropoštava se u prašinu grobnu u jednome trenu oka. Čiji grad tjelesni ne sruši se i ne zavali u prašinu? Ničiji. No ostavimo gradove tjelesne; pogledajmo po gradovima sreće, koje ljudi s koljena na koljeno zidaju. Materijal od koga su ti gradovi sazidani jest: veselje, slast, imanje, vlast, čast, slava. Gdje su ti gradovi? Kao paučina obmotavaju ljude za čas, i kao paučina se cijepaju i iščezavaju čineći sretne nesretnijima od nesretnih.
Uistinu, mi ovdje nemamo grada koji će ostati. Zato tražimo onaj grad koji će doći. To je grad sazidan od Duha, Života i Istine. To je grad kome je sam i jedini zidar Gospodin Isus Krist. Taj grad se naziva carstvom nebeskim, besmrtnim životom, dvorom anđela, pristaništem svetaca, utočištem mučenika. U tom gradu nema dvojstva dobra i zla, nego je sve jedinstvo dobra. Sve što je sazidano u tome gradu sazidano je zauvijek. Svaka cigla u tome gradu ostaje, bez kraja i konca. A cigle su živi anđeli i ljudi. Na prijestolu u tom gradu sjedi i vlada uskrsli Gospodin Isus Krist.
O Gospodine uskrsli, izbavi nas ispod ruševina vremena i uvedi nas milostivo u Tvoj vječni grad nebeski. Tebi slava i hvala uvijek. Amen.
[1] Naziv za svete monahe.
Upoznaj pravoslavlje 