Često u pravoslavnoj literaturi i u nazivima pojedinih svetaca u kalendaru nalazimo riječ „jurodivi“ ili „jurodiv Krista radi“, ili „lud Krista radi“. O kakvim svecima se ovdje radi?
***
Biti jurodiv, lud Krista radi, najteži je podvig iznjedren u Crkvi Kristovoj. Težina ovog podviga je u žilavoj i beskompromisnoj borbi sa svojim strastima i ohološću, ali i u načinu koji podrazumijeva uzimanje na sebe ponašanje i lik bezumnoga, skrivajući ispod te fasade neizmjernu, samožrtvenu ljubav prema Kristu.
Po općepoznatoj odrednici, biti jurodiv znači biti “lud Krista radi”, praviti se lud, biti “lud za Kristom”, neodoljivo žuditi za Njim. Po silini takve žudnje, jurodivi su podnosili najteže podvige i stradanja, živeći bezdomno, po smetlištima i grobljima, pod otvorenim nebom, po najljućim mrazevima i žegama, bez hrane i odjeće, prezreni, zlostavljani, ismijavani, progonjeni. Jurodivost se smatra najtežim podvigom, kako zbog fizičkog trpljenja radi savladavanja svojih strasti i tijela, tako i po odricanju od razuma, kao osnovnog ljudskog dostojanstva.
Težina podviga jurodivih pokazuje nam koliko je teška i žilava borba sa strastima i ohološću, sa “starim čovjekom” u nama. Izvanjski, tijelom uvjetovani čovjek se treba“raspasti”, često i u velikim mukama, kako bi novi, duhovni čovjek, uzrastao Gospodinu. Budući da su se jurodivi u cijelosti predavali Bogu, On ih je ispunjavao silom Duha Svetoga. Njime su trpjeli nadljudske podvige, Njime pretkazivali događaje radi pomoći bližnjima, krijepili ljude u vjeri, razotkrivali otpadništvo od Boga, pružali brzu pomoć u nevolji i činili brojna čuda.
Kako bi sakrili sve ove blagodatne[1] darove, uzimali su na sebe lik i ponašanje bezumnih, izražavali se u zagonetkama, činili naizgled sumanute stvari, ali koje su imale dubok smisao, razumljiv samo ljudima jake vjere, čistog srca i velike ljubavi. Time su postali opomena svijetu protiv prelesti (duhovne samoobmane) i oholosti: duhovni život nije u izvanjskim manifestacijama, već je skriven i samo Bogu znan.
Jurodivi su se javili još u prvim stoljećima kršćanstva, u Grčkoj, da bi vrhunac dostigli u Rusiji 16-18. st. Među njima ima i službeno kanoniziranih, kao što je blažena Ksenija, ili Vasilije Blaženi, kome je posvećen najpoznatiji moskovski hram, simbol Rusije. Međutim, pošto je dolazilo do zloupotreba, ruska Crkva je prestala s kanonizacijom jurodivih.
Tu dolazimo do naše osnovne poruke. Po riječima sv. Tihona Zadonskog: “Svi bi se htjeli s Kristom proslaviti i trijumfirati. Malo je, međutim, onih koji bi htjeli s Kristom nositi križ, izrugivanje, poniženje, ismijavanje i trpjeti nedaće”. Naime, iako se pravoslavni život oduvijek doživljavao kao ludost za ovaj svijet, kao što se i kršćani, ne živeći po pravilima i mjerilima ovoga svijeta, nerijetko smatraju ludima, ipak se jasno razlikuju od jurodivih Krista radi. Inzistiranje na duhu “ludosti”, življenju mimo svijeta, vlastitoj neobičnosti i izuzetnosti – ne odgovara duhu istinskog pravoslavlja, već govori o duhu oholosti i nedostatku ljubavi, dok je istinski kršćanin pozvan uvijek na zajedništvo i sabornost.
U ruho jurodivosti pojedinci katkad znaju zaodijevati svoje psihičke probleme i socijalnu neusklađenost, uz naglašavanje raznih “viđenja” svetaca. Na taj način, čovjek se prividno oslobađa osobne i društvene odgovornosti, ostajući u duhovnoj nedozrelosti, bježeći u duh otpadništva i fanatizma. Popularni su i odlasci u samostane kod pojedinih duhovnika, za koje se govori da su “prozorljivi”, “vidoviti” i “jurodivi”, što sve vodi u magijski odnos, idolatriju i zabludu.
Dakle, nije svatko čije je ponašanje čudno – jurodiv. Nekad se iza toga kriju i opasne manipulacije, nikle nad našim malovjerjem i potrebom za čudima. Istinska vjera podrazumijeva rasuđivanje, a ne fanatizam. Jurodivost Krista radi je dar od Boga. Na putu spasenja, nama nije potrebno nasljedovanje čudnovatosti i neobičnosti. Najbolji vjernici su uvijek jednostavni, naizgled obični i čak neprimjetni. No, ono što od jurodivih možemo usvojiti, jest duh ljubavi kojim su bili ispunjeni. Blažena Ksenija se, u prividnom bezumlju, odrekavši se sebe i svake vezanosti za zemaljsko, pretvorila u molitveni odjek svoga preminulog muža, darujući mu – molitvom, trpljenjem i podvigom – novi život u Kristu, i ispunjavajući riječi apostola Pavla: “Ne živim više ja, nego Krist u meni živi”.
izvor: saborna-crkva.com
[1] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.
Upoznaj pravoslavlje 