Istina o manastiru Krka

“Pravoslavni samostan sv. Arhanđela Mihaela, poznatiji kao Manastir Krka, je tijekom posljednjih nekoliko mjeseci bio tema nekoliko članaka u elektronskim i tiskanim medijima u Hrvatskoj. U ovome tekstu će biti iznijeta istina o manastiru Krka, i dokazi koji stoje iza te istine.

Manastir Krka

Spomenuti tekstovi su objavljeni na stranici “Dnevno.hr“ (članak “Srpski mitovi i krivotvorenje povijesti manastira Krka“ , autor Marcel Holjevac, 22.08.2015.)

link do teksta je http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/srpski-mitovi-krivotvorenje-povijesti-manastira-krka-824282 i u “Slobodnoj Dalmaciji“ (članak “Manastir Krka je još jedan mit kojim su opsjednuti srpski povjesničari, političari i vjerski velikodostojnici“, autor Damir Šarac, 31.08.2015.g) , link do teksta je:

http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/297858/Default.aspx .

Kao neposredan povod za pojavu spomenutih tekstova je bio posjet Patrijarha srpskog Irineja Manastiru Krka i obilježavanje 400 godina od osnivanja Bogoslovije u tom manastiru.

U tim tekstovima su iznošene određene tvrdnje vezane za ovaj manastir, njegovo porijeklo i vrijeme osnivanja. Međutim, sve namjere autora ovih tekstova, pa i one plemenite i dobre, brzo padaju u drugi plan i zaborav, kada se čitaju brojni komentari ovih tekstova koji obiluju uvredama i ružnim i jednostranim tumačenjima prošlosti. Čitatelj neopterećen srpsko-hrvatskim ili hrvatsko-srpskim odnosima bi mogao pomisliti da su ovi tekstovi civilizirani, a komentari na njih ne, kao posljedica ružnog međunacionalnog sukoba koji se vodio prije dva desetljeća. Ali bi mogao i pomisliti da suština i nije u tekstovima, koji su samo povod i izgovor, već u komentarima, koji su veoma ružni, uvredljivi i jednostrani.

Pa pođimo redom:

Tvrdnja da je Manastir Krka nekada bio katolički samostan

U tekstovima se iznosi tvrdnja “…kako je manastir Krka nastao kao katolički samostan, na mjestu gdje su se nalazile katakombe u kojima je prema predaji apostol Pavao propovijedao kršćanstvo u dolini reke Titius (stari naziv za rijeku Krku) u I. stoljeću poslije Krista…“ . Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno hrvatsko izdanje Wikipedia-e, koje se poziva na Enciklopediju likovnih umjetnosti, Zagreb, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, svezak 3, 1964., stranica 251.

Izvor: http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka

Dokazi: 11,5 kilometara od manastira Krka, nizvodno rijekom Krkom, nalazi se Franjevački samostan Majke od Milosti, poznatiji kao samostan Visovac. Ovaj samostan su po predaji, 1445. godine osnovali franjevci, koji su bježeći pred najezdom Turaka iz Bosne doselili na mali otok na rijeci Krki. Prije njih taj otočić su naseljavali monasi pustinjaci sv. Augustina koji su imali malenu crkvicu posvećenu sv. Pavlu. Da su monasi Visovca, boravili bilo kada na mjestu gdje je sv. Pavao propovijedao kršćanstvo i gdje postoje katakombe, to bi bilo spomenuto u analima franjevaca. Ali o tome nema ni riječi. Samo o preseljenju iz Bosne, pred opasnošću od Turaka. Da je u vrijeme kada je Visovac osnovan (1445. godina), postojao katolički samostan na tri sata hoda na sjever, to bi bilo spomenuto u analima samostana Visovac. O tome nema ni riječi. Ovom prilikom neću ni pokušavati dokazivati, da je to što se franjevci nisu prvobitno naselili na mjestu s desne obale rijeke Krke, gdje postoje stare katakombe, i gdje je po predaji propovijedao sv. Pavao, dokaz da je to mjesto već bilo “zauzeto“ nekim drugim samostanom.

Tvrdnja da je romanički zvonik manastira Krka netipičan za pravoslavne vjerske objekte

U tekstovima se iznosi tvrdnja “da je manastir nekad bio katolički, na što ukazuje i zvonik u romaničkom stilu, što nije tipično za pravoslavne vjerske objekte…“. Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno hrvatsko izdanje Wikipedia-e, koje se poziva na Enciklopediju likovnih umjetnosti, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, svezak 3, Zagreb, 1964. godina, stranica 251. http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka

Dokazi: Istina o romaničkom zvoniku koji dokazuje da je manastir nekada bio katolički je sljedeća: zvonik je sazidan uz sjeveroistočni oltarski zid tek 1790. godine, nastojanjem Makarija Krnete, općeg duhovnika u Dalmaciji. Sagradio ga je kamenorezac Sava Papić iz Mostara. Zvonik je u tipu kampanele, s oštrom završnom piramidom i baroknom balustradom na lođi. Tako je morao izgledati, jer je sagrađen u vrijeme Mletačke Republike i njenih vjerskih i građevinskih propisa koji su dozvoljavali gradnju samo takvih zvonika. Slični propisi su postojali i u vrijeme dok je Dalmacija bila u sastavu Austrije/Habsburške monarhije (1815.-1918.) Da je to tipično za pravoslavne objekte u Dalmaciji, dokazuju zvonici istoga takvoga tipa koji postoje u Zadru (hram sv. Ilije, sagrađen 1756.), Plavnu (hram sv. Jurja, sagrađen 1794./1799.), Vrlici (hram sv. Nikole, sagrađen 1801.), Karinu (hram sv. Ćirila i Judite, sagrađen 1836.), Biovičinom Selu (hram sv. Petra i Pavla, sagrađen 1881.), Tepljuhu (hram sv. Petra i Pavla, sagrađen 1887.), Bratiškovcima (hram sv. Nikole, sagrađen 1893.), Bezbradicama kod Kistanja (hram sv. Nikole, sagrađen krajem 19. st.), Obrovcu (hram silaska sv. Duha, sagrađen 1906.), Ivoševcima (hram rođenja sv. Ivana Krstitelja, sagrađen čak 1936.). Svojim postojanjem ovi zvonici svjedoče upravo o svojoj tipičnosti.

Izvor: službena stranica Eparhije dalmatinske http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Manastiri-Krka-c.htm

Tvrdnja da se predaja o gradnji manastira zasniva na povijesnom falsifikatu godine “1402.“

U tekstovima se iznosi tvrdnja “…da je teza da je manastir Krka sagrađen oko 1350. godine, prihvaćena temeljem toga što je povijesni falsifikat, godina “1402.“, uklesana na ploči nad glavnim ulazom u Manastir Krka, kao godina kada je obnovljen…“

Dokazi: Dilema oko uklesane godine 1402./1702., odnosno prepravljenom broju “7“ u broj“4“ u natpisu na ploči nad glavnim ulazom u manastirsko zdanje, je davno riješena u srpskoj historiografiji (Dušan Berić “Tri verzije o postanku manastira Krka“ Srpska riječ, Zagreb, 9/1951.; Boško Desnica “Istorija kotarskih uskoka 1684.-1789.“ knjiga 2., Beograd, 1951.;   Milan Radeka “Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u Sjevernoj Dalmaciji i Dubrovniku“, Zagreb, 1971.; Pekić Milenko, “Dva kamena natpisa manastira Krke“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985.; Branko Čolović “Sakralna baština dalmatinskih Srba“ SKD “Prosvjeta“, Zagreb 2011.). Za srpsku historiografiju povijesna je činjenica da je crkva manastira uklopljena u zatvorenu cjelinu s ostalim zgradama tijekom 1702. godine što potvrđuje i taj famozni natpis nad ulazom. Zbog čega to još nije ispravljeno na stranici Dalmatinske eparhije, pitanje je za administratora stranice. Mogućnost da se to dogodilo 1402. godine je privlačna, ali jednostavno nije točna. Važno je naglasiti da se pretpostavka o osnivanju Manastira u 14. st., zasniva na predaji o Jeleni Šubić, sestri srpskog vladara Stefana Dušana, supruzi Mladena III. Šubića, majci Mladena IV. Šubića, i dolasku monaha iz Svete zemlje iz manastira sv. Arhistratiga Mihaela koji je tamo podigao kralj Milutin, u Dalmaciju. Je li ta predaja točna, pokazat će budućnost i arheološki, epigrafski ili paleografski dokazi koji će ga potvrditi ili negirati. Autori gore spomenutih tekstova su “srpski mit“ o osnivanju manastira u 14. st., zasnovali na povijesnom falsifikatu vezanom za prepravljani uklesani natpis godine 1402., pa su potom dokazujući da je u pitanju prepravljen broj 7 u broj 4, uspješno srušili “srpski mit“. Ako je prepravljanje broja 7 u broj 4, urađeno namjerno, s ciljem dokazivanja dublje starosti manastira Krka, ono ide na savjest onome tko je to učinio, makar se on zvao arhimandrit Jerotej Kovačević.

Tvrdnja da je najstarija vijest o grko-istočnjacima u Manastiru Krka iz 1648. godine

U tekstovima se tvrdi da: “…najstarija izvjesna vijest o grčko-istočnjacima u krčkom samostanu je dukala 25. kolovoza 1648. godine, a utemeljenje grčko-istočnih samostana u Krupi i na Krki pada u razdoblje od 1598. do 1642. godine…”.   Kao izvor za ovakvu tvrdnju je navedeno djelo “Lički sandžakat i postanje mletačke krajine početkom Kandijskoga rata 1645.-1648.“, Narodni Koledar Matice dalmatinske, Zadar 36/1898., hrvatskog arheologa i povjesničara don Luke Jelića.

Dokazi: Povijesni izvori postojanje manastira Krka prate od sredine 16. st.

U Opširnom popisu Kliškog sandžaka iz 1550. godine (izdanje Orijentalnog instituta, Sarajevo, 2007. godine), u novim hasovima sultana, preko rijeke Krke (u odnosu na Klis koji je na lijevoj obali Krke), u Nahiji Ostrovica i Istrija Ostrovica u džematu kneza Radosava, sina Selakova, s desne strane rijeke Krke nalazi se Mezra Prespa (selište, napušteno i nenaseljeno mjesto). To je stara crkvena zemlja. Tu se napajaju zajednička stada cijelog Selakova džemata.

Sljedeći turski popis toga kraja, Opširni katastarski popis kliškog sandžaka iz 1574. godine već bilježi pojedine pravoslavne crkve i manastire.

Iz 1578. godine postoji gramata Dabrobosanskog mitropolita Gavrila izdana manastiru Krka kojom određuje posjede, prava i relativno nezavisan položaj samog manastira u odnosu na episkopa. Ovim dokumentom je predstojnik manastira upravljao pravoslavnima u Dalmaciji u ime mitropolita.

U jednom dokumentu iz manastira Gomirje u Gorskom Kotaru, iz 1772. godine, spominje se da Gomirjani, nemajući svećenike, odlaze u Tursku Dalmaciju i dovode 6 kaluđera iz manastira Krka (illi absque sacerdotibus esse nequeuntes, miserunt aliquos eh puis ad turcicam Dalmatiam ad monasterium Krcam, unde invitarunt kallugeros ad se, et transmigrarunt sim illissex) od kojih su trojici zapisana i imena (Aksentije Branković, Visarion Vučković i Mardarije Orlović). Ovi kaluđeri su 1601. godine postavili kamen temeljac manastira Gomirje, koji je 1602. godine završen kao drvena građevina. Interesantno je da se ovaj povijesni izvor vezan za osnivanje manastira Gomirje, uglavnom nigdje ne spominje, ili ako se spominje, tumači se tako kao da su svi monasi manastira Krka napustili svoj manastir i da je on tada opustio. Tekst na latinskom jeziku je veoma jasan, i govori o odlasku Gomirjana u Tursku Dalmaciju, govori o pozivu monasima manastira Krka da dođu kod njih, i o tome da je 6 kaluđera pošlo s ovom delegacijom nazad u Gomirje.

Tek nakon ovih povijesnih izvora, o manastiru Krka govori spomenuti dukal od 28. kolovoza 1648. godine. Ovaj dukal kao sačuvani povijesni izvor, nije sačuvan odnosno ne postoji, već ga indirektno spominje terminacija generalnog providura mletačke Dalmacije Leonarda Foskola, od 20. studenog 1649. godine, kojom providur, uz dozvolu zadarskog nadbiskupa Bernarda Florioa, dodjeljuje na privremenu upotrebu kaluđerima sv. Arhanđela katoličku crkvu Blažene Gospe Maslinske pod Zadrom. Što se u stvari tada dogodilo? U ljeto 1645. godine počeo je Kandijski rat (1645.-1679.). Tijekom ožujka, travnja i svibnja 1647. godine, regularne jedinice mletačke vojske i odredi uskoka su osvojili Zemunik, Novigrad, Obrovac, Karin, Nadin, Vranu i Skradin. Turske posade i stanovništvo se masovno povlače iz Ravnih Kotara i Bukovice, dublje u kopno, a u isto vrijeme počinje masovno preseljavanje stanovništva koje Mlečani zovu “morlacima“, na teritorij koji kontrolira Venecija. To je područje grada Zadra, grada Šibenika i uzanog pojasa obale između ta dva grada i njihove okoline. To stanovništvo predvodi dalmatinski mitropolit Epifanije Stefanović, s kaluđerima manastira Krka, manastira Krupa, manastira Rmanj i nekoliko tisuća njihovih vjernika. Spominje se oko 10.000 osoba. Zna se pouzdano da je iz Luke Pontadura kod Zadra, u Istru, Pag, Krk i druge otoke prebačeno brodovima 4430 odraslih muškaraca i 4520 žena i djece tijekom srpnja i prve polovine kolovoza mjeseca 1647. godine. Od početka rata 1645. godine, preko 19.000 ljudi je priznalo mletačku vlast, od čega 4.900 vojno sposobnih, a oko 9.000 je brodovima prebačeno u Istru, Italiju i na otoke.

Od čega su oni bježali? Od vojske bosanskog paše Tekijeli Mehmed-paše Čerkeza koji je s 20.000 vojnika, sredinom kolovoza 1647. godine, napao područje od Nadina na zapadu, pa sve do Splita na istoku, s glavnim ciljem osvajanja Šibenika. Opsada Šibenika je trajala 25 dana, a turska vojska se zbog gubitaka, i zaraznih bolesti povukla. Kaluđeri iz Krke su, boraveći u izbjeglištvu, sljedeće 1648. godine molili mletačke vlasti da im daju hram na korištenje da u njemu mogu služiti Bogu i obavljati vjerske obrede za svoje vjernike, što im providur i dozvoljava tek mjeseca studenog 1649. godine. Ta crkva Blažene Gospe Maslinske pod Zadrom, se i danas nalazi u Zadru, u naselju Belafuža (ime dobilo po talijanskoj obitelji Bellafusa) na sjeverozapadnom djelu Zadra, desno od ceste za Nin, tada van gradskih zidina. Nakon nekoliko godina kaluđeri Krke su se vratili u svoj manastir i obnovili ga. A ovu crkvu u blizini Zadra je dogradila i proširila talijanska obitelj Bellafusa, pa se na njoj danas nalazi i grb ove obitelji.

Interesantno je da su u isto vrijeme i franjevci iz samostana Visovac, također morali izbjeći iz svoga samostana i skloniti se u zaštitu grada Zadra, a sam Visovac je od Turaka zapaljen. Opati Visovca, također u izbjeglištvu, od pape Inocenta X., 1655. godine dobivaju dvije crkve na korištenje i to crkvu sv. Ivana (u naselju Relja, istočno od stare jezgre Zadra) i crkvu sv. Mihovila (blizu Narodnog trga u centru starog dijela Zadra). Tek 1672. godine, franjevci se vraćaju na Visovac, i u prvoj polovini 18. st. podižu danas najstarije krilo samostana koje se naziva “Babuša“.

Slučajnom ili namjernom zamjenom ovih crkava (crkve Blažene Gospe Maslinske pod Zadrom i crkve sv. Ivana Krstitelja na Polačišću) u hrvatskim historiografskim djelima i na stranicama Wikipedije na hrvatskom jeziku o manastiru Krka, koje se baziraju na tim djelima, nastala je sljedeća verzija čitave priče: manastir Krka je do 17. st. pripadao franjevcima, oni su zbog Turaka morali izbjeći u Zadar. Ti redovnici su izjavljivali “da se priznaju Hrvatima i katolicima“, morali su se skloniti pred Turcima i bježe u Zadar gdje dobivaju crkvu (ili crkve) na korištenje sredinom 17. st. Ovdje smo vidjeli da se u približno isto vrijeme prisilno preseljavaju monasi samostana Visovac (u Zadar) i kaluđeri manastira sv. Arhanđela Krka (pod Zadar).

Izvori:

• Don Luka Jelić, “Lički sandžakat i postanje mletačke krajine početkom Kandijskoga rata 1645-1648“, Narodni Koledar Matice dalmatinske, Zadar 36/1898.,
• http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka
• Pekić Milenko, “Dva kamena natpisa manastira Krke“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985,
• http://www.franjevcitor.hr/
• http://www.visovac.hr/bastina/franjevacki-samostan-majke-od-milosti
• Marko Jačov “Srbi u Mletačko-turskim ratovima u 17.veku“, Beograd, 1990. str. 20-25

Tvrdnja da je današnja Krka pravoslavni manastir postala u 17. stoljeću

U tekstovima se tvrdi da “je vjerojatnije da je, ipak, današnja Krka osjetno novija od 14. stoljeća, i da je pravoslavni manastir postala u 17. st., dok pak stariji katolički samostan na tom mjestu korijene vuče u doba antičkog Rima…“. Ova tvrdnja je logičan nastavak svih prethodnih tvrdnji i kao izvor za nju možemo smatrati već navedene izvore.

Dokazi: Vjerojatnije je da je manastir Krka opustio u vrijeme turskih osvajanja Dalmacije, koja su kulminirala 1522. godine i poslije njih, jer to mjesto turski defter 1550. godine zatječe kao mezru (nenaseljeno mjesto) ali uz napomenu da se radi o staroj crkvenoj zemlji.

Manastir je obnovljen najkasnije 1578. godine, kada mu se izdaje gramata o posjedima, pravima i položaju.

Jednu generaciju kasnije, manastir ima snagu da čak 6 kaluđera pošalje u daleki Gorski Kotar gdje osnivaju manastir Gomirje 1600./1602.godine.

Nova kataklizma se događa 1647.-1650. godine kada je manastir opustio, a monasi izbjegli k Zadru i Srijemskim Karlovcima.

Tijekom Građanskog rata u Jugoslaviji 1991. – 1995. tj. odmah iza njega, manastir je poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma. Bio je zapustio od 1995. do 1998. godine. Bogoslovija koja je postojala pri njemu od 1964. godine, premještena je najprije na Divčibare a potom u Srbinje, nekadašnju Foču. Obnovljena je nastojanjem episkopa Dalmatinskog Fotija 2001. godine. U zapustjeli manastir Krku krajem 1998. godine, najprije je došao mladi monah Gerasim,a potom i drugi monasi.

Istina je jedna, neoboriva, ona ne haje za ljudskim željama i potrebama. Istina ne zavisi od tvrdnji, već od dokaza. Pojedini autori tekstova, pokušavaju da u određenom tekstu pronađu jednu grešku i potom cijeli tekst, na osnovu toga proglase netočnim, “falsificiranim“ ili “mitskim“. Ako dosljedno primjenjuju takvo pravilo, moraju biti spremni da se takvo pravilo primijeni i na tekstove koje oni pišu. Mnogo je odgovornije da se prije objavljivanja teksta, provjere dokazi koji se iznose.

Ovo je važno zbog dvije stvari. Prva je što nema čistilišta, već se zbog grijeha direktno ide na ispaštanje istih. Druga je što se ljudi koji čitaju tekstove na taj način mogu informirati, odgajati i učiti o povijesti, umjesto da se prepiru i vrijeđaju na veoma ružan način. “

Literatura:

1. http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/srpski-mitovi-krivotvorenje-povijesti-manastira-krka-824282
2. http://www.slobodnadalmacija.hr/Novosti/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/297858/Default.aspx .
3. “Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550.godine“, Orijentalni institut u Sarajevu, Sarajevo, 2007.
4. Enciklopedija likovnih umjetnosti, Zagreb, izdavač Jugoslavenski leksikografski zavod, sveska 3, 1964., strana 251.
5. http://www.eparhija-dalmatinska.hr/Manastiri-Krka-c.htm
6. Dušan Berić “Tri verzije o postanku manastira Krka“ Srpska riječ, Zagreb, 9/1951;
7. Boško Desnica “Istorija kotarskih uskoka 1684-1789“ knjiga 2., Beograd, 1951.;
8. Milan Radeka “Prilozi o spomenicima kulture kod Srba u Sjevernoj Dalmaciji i Dubrovniku“, Zagreb, 1971.;
9. Branko Čolović “Sakralna baština dalmatinskih Srba“ SKD “Prosvjeta“, Zagreb 2011.
10. Don Luka Jelić, “Lički sandžakat i postanje mletačke krajine početkom Kandijskoga rata 1645-1648“, Narodni Koledar Matice dalmatinske, Zadar 36/1898.,
11. http://www.hr.wikipedia.org/wiki/Manastir_Krka
12. Pekić Milenko, “Dva kamena natpisa manastira Krke“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 1/1985,
13. http://www.franjevcitor.hr/
14. http://www.visovac.hr/bastina/franjevacki-samostan-majke-od-milosti
15. Marko Jačov “Srbi u Mletačko-turskim ratovima u 17.veku“, Beograd, 1990.

Autor: Vladimir Bursać

Izvor: http://jadovno.com/istina-o-manastiru-krka/?lng=lat#.XVE_OGRS_IU