STANJE DUŠA NAKON SMRTI I ČISTILIŠTE

              Koliko god da su pravoslavlje i katoličanstvo dva veoma bliska i slična oblika kršćanstva, ipak među njima postoje i velike razlike, razlike koje, kao što smo vidjeli, ne možemo zaobići. Jedna od tih razlika jest i pitanje čistilišta, odnosno, po katoličkom nauku, mjesta očišćenja za jedan dio duša nakon smrti. Ima li, dakle, u pravoslavnoj vjeri čistilišta? Kakav je zagrobni život, i što pravoslavlje zapravo uči o tome?

            Moramo odmah na početku zamijetiti da katolički teolozi imaju mahom mutnu i nedorečenu sliku o pravoslavnoj vjeri po tom pitanju. Jedan dio njih tvrdi da pravoslavni vjeruju u zagrobni život, raj i pakao, kao i katolici, dok se o čistilištu izražavaju drukčijim terminima i slikama od katolika. Drugi će ustvrditi da je pravoslavlje po tom pitanju ostalo na razini „manje razvijene teologije“ rane Crkve, treći da je pravoslavni stav „istočna mistika“ nerazumljiva zapadnjacima, dok će četvrti, s izvjesnom dozom podrugljivosti, konstatirati da pravoslavlje ni samo ne zna što uči, zbog manjka vrhovne crkvene vlasti; po njihovom shvaćanju, pravoslavci odbijaju čistilište zbog ustrajanja u raskolu od Rima.

            Ovo je sve, dakako, daleko od istine. Pravoslavna Crkva ima itekako razvijeno učenje i stav o zagrobnom životu, stav koji je duboko biblijski, svetootački, teološki logičan; i izvrsno objašnjen u djelima pravoslavnih teologa. Taj stav je, uz to, suštinski različit od katoličkog – pravoslavlje posjeduje sasvim različitu koncepciju zagrobnog života i čovjekovih posljednjih stvari.

 

Katolički pogled:

            Proučit ćemo sada kakav je katolički stav prema pitanju zagrobnog života. Prema službenom nauku Katoličke Crkve, ljudska duša nakon smrti nadživljava tijelo, te odmah odlazi pred pojedinačni Božji sud, na kojem će biti suđena za svoja djela. Taj sud je konačan, vječan i neopoziv, i odmah nakon njega duša odlazi u raj ili pakao. U raj, ako je umrla u stanju milosti i još na zemlji zadovoljila za grijehe, u protivnom u pakao. Ta dva stanja su konačna i potpuna, sveti u raju već sada u potpunosti uživaju Nebesko Kraljevstvo, i prije Posljednjeg Suda, jednako tako, prokleti u paklu već sada trpe potpunu kaznu i vječno prokletstvo u punini. Sudnji Dan tu nema neku posebnu ulogu: na njemu će se potvrditi ova odluka, duše će dobiti svoje tijelo, i produžiti u ono stanje u kojemu su i prije bile.

            Međutim, pošto većina ljudi umire u „srednjem stanju“, tj., ili u stanju lakih grijeha, koji ne sprečavaju spasenje, ali opet priječe gledanje Boga (pred kojega ni najmanji grijeh ne može doći), ili nisu pružili dostatnu zadovoljštinu za oproštene teške grijehe, onda ova katolička logika, jednostavno nužno treba treće mjesto, čistilište, gdje će ova kategorija duša dati zadovoljštinu, otplatiti dug Božjoj pravednosti, i očistiti se prije susreta s Bogom u Nebeskom Kraljevstvu. Zato protestantizam ovdje pada u nutarnju kontradikciju – s jedne strane prihvaća katolički nauk o konačnom stanju duša nakon smrti, a s druge odbacuje čistilište, što je nemoguće.

            Susrećemo se dakle s tri učenja Katoličke Crkve: duše u zagrobnom stanju već sadauživajukonačnu nagradu ili trpe konačnu kaznu; postoji čistilište, u kojemu duše opterećene lakim grijesima ili posljedicama teških moraju dati zadovoljštinu prije ulaska u konačno Kraljevstvo Nebesko.

 

Pravoslavni pogled:

            Stav Pravoslavne Crkve po ovom pitanju ne može se svesti na jednostavno pitanje, priznaju li pravoslavci čistilište ili ne. Kompletan pravoslavni pogled na ovu problematiku je drukčiji, naime, u pravoslavlju nema konačnog stanja duša nakon smrti, ni zadovoljštine za grijehe, i posljedično, ni čistilišta. U pravoslavlju nije naglasak na zagrobnom životu, već na Posljednjem Sudu; u pravoslavlju nisi spašen „pod uvjetom“, nego si spašen ili nisi.

 

1.)    Osnova: biblijski pogled na čovjeka.

Pravoslavni pogled na čovjeka je duboko biblijski, čovjek je naime jedinstveno biće, sastavljeno od duše i tijela. Jedno i drugo je podjednako važno, i ne može biti govora o tome da je duša viši ili nezavisni entitet od tijela, ili da je tijelo neki usputni „kofer“ duše. Čovjek upravo po tome i jest čovjek, što je spoj duha i materije, što stoji jednom nogom u duhovnom, a drugom u materijalnom svijetu, i baš to ga čini vrhuncem Božjeg stvorenja. Nijedan anđeo ne može mirisati cvijet, ni pojesti jabuku, niti uživati tjelesnu ljubav, kao što nijedna životinja ne može sudjelovati u anđeoskom životu. Čovjek može oboje, on je zato viši i od anđela i od materijalnog svijeta. Na početku, kod stvaranja, čovjek je bio određen za besmrtnost. Smrt i raspadanje za čovjeka nisu prirodni, oni su posljedica istočnog grijeha, i zato je uskrsnuće tijela ona konačna pobjeda nad zlom, a ne samo spasenje duše u zagrobnom životu. Čovjek bez tijela nije potpun, nije čovjek, jednako kao što leš bez duše ne možemo nazvati čovjekom, tako i dušu bez tijela ne možemo nazvati čovjekom. Ona je samo sjena od čovjeka, osuđena na stanje smrti za koje nije stvorena, za patnju nasilne razdvojenosti u srži svoga bića, razdvojenosti od svoga tijela. Zato je već smrt sama po sebi promašaj postojanja, a ne tek pakao. I najveći svetac na nebu nalazi se u stanju, uvjetno rečeno, “patnje” i iščekivanja ponovne obnove sebe kao potpunog čovjeka, onakvog kakvim ga je Bog zamislio.

Zato pravoslavlje ne samo da ne vjeruje u čistilište, već ni u raj i pakao u katoličkome smislu. Ne može biti Kraljevstva Nebeskog prije Posljednjeg Suda i uskrsnuća tijela, jer duša u stanju smrti, a smrt je posljedica grijeha, ne može uživati potpuno i konačno blaženstvo. Ako je tako, što se onda zbiva s pravednicima? Oni se, kao duhovi, nalaze u raju, svijetu duhova, druže se s anđelima, i način života im je gotovo anđeoski, blaženi su, i posreduju za nas ljude pred Bogom. Ali to rajsko stanje nije ono konačno Kraljevstvo Nebesko, koje će nastupiti nakon uskrsnuća, gdje će cjeloviti, preobraženi besmrtnici u svojim tijelima zasjesti na vječna prijestolja s Kristom, i postati „bogovi po milosti“. Sadašnje stanje tih pravednih duša možemo samo uvjetno nazvati „blaženim“. Jednako tako, nema Pakla prije Sudnjeg Dana. Svi grešni ljudi nalaze se u onome što je Stari Zavjet nazvao Šeol, Grci Had, a mi obično prevodimo kao Podzemlje. To je tamnica, pakao, gdje se duše svih grešnika čuvaju za Sud, one su u patnji, grizodušju i strahu, i zato njihovo stanje samo uvjetno možemo nazvati „paklom“, jer to nije ono konačno „jezero koje gori ognjem i sumporom“, o kojem piše sv. Ivan u Otkrivenju, u kojem će oni skupa sa svojim tijelima biti mučeni „u vijeke vjekova“. Duše u raju, oslobođene spona raspadljivog tijela i utjecaja zlih duhova, raduju se prirodnom stanju duše u stečenoj slobodi, a duše u paklu njihove neostvarene strasti i grijesi u kojima su izdahnule pale poput vatre, pošto više nema tijela preko kojega bi ih mogle zadovoljiti (to je taj „oganj“). Stanje duša u zagrobnom životu još uvijek pripada ovom eonu, ovom prostoru i vremenu borbe do Sudnjeg Dana, i zato je to stanje moguće i promijeniti. Zato pravoslavlje i moli za mrtve, prikazuje liturgije (mise) i dobra djela za njih, da se izbave iz Hada (pakla) i prijeđu u mjesto pravednika (rijetki slučajevi), ili, češće, da im se olakšaju muke u Hadu, a ne da im pomogne u “otplaćivanju dugova”. Neki nepravoslavni se čude pravoslavnim molitvama o izbavljenju iz pakla, ali, treba znati što pravoslavni razumiju pod pojmom pakao, da to nije konačno stanje duša u zagrobnom životu. Dakle, nikakvog čistilišta tu nema, niti razlike u terminima, niti nedorečenosti.

 

2.) potvrda: biblijski tekstovi

            Da je ovome tako, svjedoče i konkretni biblijski tekstovi, a ne samo ovakav načelni pogled na Pismo. Ukoliko kritički čitamo Bibliju, vidjet ćemo da je u njoj uvijek i samo naglasak na Posljednjem Sudu i uskrsnuću tijela. Realno, Biblija je knjiga koja zapravo gotovo ništa ne govori o zagrobnom životu, već se bavi ili sadašnjim, tjelesnim životom, ili budućim svijetom. Čak se niti pojedinačni sud nakon smrti gotovo ni ne spominje, osim na jednom nejasnom mjestu iz poslanice Hebrejima.

            Matejevo evanđelje, kada govori o Posljednjem Sudu, doslovce kaže: “Tada će kralj reći onima sebi zdesna: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!“  (Mt 25, 34). Znači, nije rekao kraljevstvo koje vam je dano otprije, već kojeg ste čekali. Dakle, nijedna duša neće uživati puno blaženstvo prije Sudnjeg dana.

Jednako tako i prokletima: “Zatim će reći i onima slijeva: ‘Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim.“ (Mt 25, 41). Tu se vidi da čak niti demoni ne trpe kaznu u onom konačnom paklu, jer je i njima „pripremljen“, iako se za njih pouzdano zna njihova vječna sudbina. Štoviše, kad bi oni sada bili u potpunom paklu, kako bi zavodili ljude po svijetu? Zato i kaže legija demona Isusu: „I gle, povikaše: “Što ti imaš s nama, Sine Božji? Došao si ovamo prije vremena mučiti nas?” (Mt 8, 29).

Pavao to zgodno tumači: „Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo“ (2 Kor 5, 10), zatim: „Jer ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak.“ (2 Tim 4, 6-8). Dakle, bez tijela nema presude, on sada odlazi, ali vijenac će dobiti u onaj Dan, kod povratka Gospodinova. I još: „Jer pravo je da Bog vašim mučiteljima mukom, a vama, mučenima, zajedno s nama spokojem uzvrati kad se Gospodin Isus objavi s nama, zajedno s anđelima svoje moći, u ognju žarkome i osveti se onima koji ne poznaju Boga i ne pokoravaju se evanđelju Gospodina našega Isusa. Oni će biti kažnjeni vječnom propašću, daleko od lica Gospodnjega i od slave njegova veličanstva, kada – u onaj Dan – dođe da se proslavi u svojim svetima i da se prodiči u svima koji povjerovaše. Jer povjerovalo se svjedočanstvu našemu među vama.“ (2 Sol 1, 6-10).

Jako dobro to opisuje sv. Ivan:  „Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. Vikahu iza glasa: “Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?” I svakome je od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni.“ (Otk 6, 9-11). Vidimo ovdje najsvetije od sviju, duše mučenika, kako iščekuju ono konačno, i kako se opominju na strpljivost. Iz njihovih riječi ne dolazi mir i spokoj konačnog blaženstva, ne dolazi radost konačnog ispunjenja, nego nemir i nestrpljenje u iščekivanju onog konačnoga.

Iz svega ovoga vidimo, kako, prema pravoslavlju, ne može biti konačnog stanja duša nakon smrti, i to je još jedna dogmatska razlika u odnosu na katoličanstvo.

 

Neodrživost katoličkih biblijskih argumenata za čistilište:

            Sada ćemo dati pregled i komentar biblijskih mjesta kojima se katolici služe kako bi dokazali postojanje čistilišta. Dakako, površnom čitatelju će ovi argumenti izgledati logični, međutim, kada se stvari stave u pravi kontekst, vidimo da ne drže vodu.

            Prvi i najvažniji je, svakako, citat iz Makabejaca: „Tu su pod odjećom svakoga mrtvaca našli predmete posvećene jamnijskim idolima, što Zakon Židovima zabranjuje. Tako je svima postalo jasno da je to uzrok njihove smrti. Zato su svi stali blagoslivljati Gospodina, pravednog suca koji otkriva ono što je sakriveno. Zatim se pomoliše da bi se počinjeni grijeh sasvim oprostio. Plemeniti Juda opomenu vojnike da se čuvaju čisti od grijeha, jer sad vide što je zbog grijeha zadesilo one koji su pali. Nato je sabrao oko dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh. Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu da im se oproste grijesi.“ ( 2 Mak 12, 40-45) Na prvi pogled, ovaj tekst je neoborivi dokaz za čistilište, jer, moli se i prinosi žrtva kao oprost za grijehe mrtvih. Sad, ako su mrtvi u paklu (govorim o paklu u katoličkom smislu, dakle, o konačnom stanju duša nakon smrti), nema smisla moliti za njih, pošto su izgubljeni, u raju se nema što opraštati, dakle, mora postojati neko treće, srednje mjesto za očišćenje.

            Međutim, katolička strana zaboravlja da ovaj tekst ne može biti dokaz za čistilište, već i stoga što pripada vremenu prije Krista. A u tom vremenu, svi mrtvi bili su zatvoreni u Podzemlju, Šeolu, Hadu, Paklu, kako god ga nazvali, s time da su pravednici ipak bili u jednoj boljoj poziciji, koju je latinska teologija nazvala „limbus patrum“, limb otaca. Svi su oni, bez iznimke, čekali da Krist izvrši svoje spasonosno djelo muke, smrti i uskrsnuća, prema tome, već i po samome katoličkome nauku, nikakvih rajeva, paklova ni čistilišta (u katoličkom smislu) prije Krista, jednostavno nema. Čak i kad bi bilo, iz teksta je kristalno jasno da pisac ovdje govori o uskrsnuću, dakle, naglasak je na Posljednjem Sudu, a ne na iskupljenju u zagrobnim stanjima. Naposljetku, da budemo dokraja precizni, u katoličkome čistilištu se ne opraštaju grijesi, već se otplaćuje vremenita kazna za oproštene grijehe. Što ima zajedničko između opraštanja grijeha molitvom Bogu (koje se spominje u ovom biblijskom odlomku) i otplaćivanja zadovoljštine za oproštene grijehe čistilišnim patnjama (katolički nauk)?

            Čemu nas, dakle, uči ovaj tekst? Taj tekst je jednostavno dokaz, da se u kasnom židovstvu, na pragu Novog zavjeta, pojavilo naslućivanje o potrebi molitve za mrtve, vjera u uskrsnuće i obnovu svijeta. On nas uči da upiremo pogled prema Posljednjem Sudu, nadamo se preobraženim tijelima, i ponizno molimo za pokojne da im se oproste grijesi (ne da otplate kazne), prepuštajući konačni sud Bogu.

„I rekne li tko riječ protiv Sina Čovječjega, oprostit će mu se. Ali tko rekne protiv Duha Svetoga, neće mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni u budućem” (Mt 12, 32). Iz ovoga katolici rasuđuju da se neki grijesi mogu oprostiti na ovome, a neki na drugome svijetu, pa mora postojati na drugome svijetu srednje stanje, u kojemu bi se to ostvarivalo. Međutim, ove Spasiteljeve riječi su prvenstveno slikovite; naglasak je na huli protiv Duha, koja je tako težak grijeh, da slikovito želi pojačati tvrdnju o neoprostivosti tog grijeha, izjavom da se ni u budućem svijetu neće oprostiti. I to u „budućem svijetu“, iza čega se skriva židovski „olam ha ba“, svijet koji dolazi, dakle, opet je u centru Posljednji Sud, a ne zagrobni život. Naposljetku, da ponovimo iz prethodnog odlomka, u čistilištu se ne opraštaju grijesi.

„Jer nitko ne može postaviti drugoga temelja osim onoga koji je postavljen, a taj je Isus Krist. Naziđuje li tko na ovom temelju zlatom, srebrom, dragim kamenjem, drvom, sijenom, slamom – svačije će djelo izići na svjetlo. Onaj će Dan pokazati jer će se u ognju očitovati. I kakvo je čije djelo, oganj će iskušati. Ostane li djelo, primit će plaću onaj tko ga je nazidao. Izgori li čije djelo, taj će štetovati; ipak, on će se sam spasiti, ali kao kroz oganj.“ (1 Kor 3, 3-15) Ovo mjesto, na prvi pogled također govori o čistilištu, jer se upravo u njemu spominje oganj koji spaljuje zla djela i kroz kojega se ljudi spašavaju. Međutim, to je čisto učitavanje u tekst nečega što u njemu jednostavno ne piše. Jer, Pavao ne kaže da je ovo vatra što čisti, nego ispituje. Zatim, kroz nju ne idu samo zla djela, nego i dobra, a dobrima ne treba čišćenje, dakle, očito se radi o sudačkoj vatri, a ne očišćujućoj. Oni, čija su djela zla, trpe štetu od te vatre, međutim, čistilišna vatra ne oštećuje, nego je ona put u nebo. Naposljetku, kaže Pavao, „u onaj Dan“, dakle, dan Posljednjeg Suda, kada, očito, više nikakvog čistilišta neće biti. Jedina nedoumica bi bila izraz „spasenje kroz oganj“. Međutim, sva tumačenja sv. Ivana Zlatoustog i Otaca, temeljena na grčkom izvorniku, tumače ovo kao suprotstavljanje krivovjernom učenju kako će grešnici biti uništeni, prestati postojati, nakon Posljednjeg Suda. “Spasiti se kroz oganj” – znači ne biti uništen, ne prestati postojati prolaskom kroz njega, to bi bio prijevod te grčke fraze.

 

Ima li pokore (zadovoljštine)?

Osim zbog konačnosti raja i pakla, koju smo sada razjasnili, čistilište je u pravoslavlju nemoguće iz još jednog razloga, a to je nepostojanje pojma zadovoljštine za grijehe u pravoslavnome nauku. Katolička Crkva uči, da se ljudski grijeh sastoji od dva elementa: samog grijeha, odnosno grešnog čina kao takvog, i od posljedica tog grešnog čina. Sukladno tome, uče katolici, grijeh se oprašta u sakramentu ispovijedi pred svećenikom, no, i pored tog oproštenja, koje čovjeku garantira spasenje, ostaju posljedice oproštenog grijeha. Te posljedice se uklanjaju zadovoljštinom, ili pokorom, ili penitencijom. Zato svaki katolički vjernik, kada se ispovjedi, dobiva od svećenika nalog da izvrši pokoru za oproštene grijehe: neke molitve, postove, dobra djela, itd. Ako čovjek nije izvršio rečenu zadovoljštinu za grijehe na zemlji, onda će to morati u čistilišnim mukama.

Treba reći da je pravoslavlju ovakav način razmišljanja posve stran. Jer, kaže sv. Marko Efeški, ako ljudski vladari, kada daju amnestiju zločincima, u potpunosti opraštaju, ne tražeći zadovoljštine nakon oproštenja, i ako nesavršeni čovjek, ako prašta, prašta u potpunosti, a ne pod uvjetom otplate, onda koliko više savršeni Bog, kada oprašta, oprašta u potpunosti. Zato u pravoslavlju uopće nema pokore/penitencije/zadovoljštine nakon ispovijedi. Postoji epitimija, međutim, ona se shvaća kao duhovni lijek čovjeku kojega je grijeh oštetio, te kao vanjska manifestacija čovjekovog kajanja. Dakle, pravoslavlje stavlja naglasak na pokajanje, na promjenu čovjekovog bića, preobrazbu. Isus kaže grešnici, oprošteni su ti grijesi mnogi jer si ljubila mnogo, ne tražeći od nje zadovoljštinu, ali niti ne shvaćajući njezine suze kao pokoru i otplatu duga, već kao vanjsku manifestaciju njene unutarnje iskrene promjene. Nauk o zadovoljštini ili pokori je rezultat ljudskog umovanja, i našeg ljudskog shvaćanja pravednosti, ili, da budemo posve iskreni, osvetoljubivosti (oprošteno ti je, ali…). Kod ljudi na kršćanskom Zapadu prouzročio je mnogo nutarnjeg osjećaja krivice, trgovinu oprostima, zastranjenja protestantizma, te se na kraju prelio u učenje o zagrobnom životu, predstavljajući spasenje, ne kao oboženje čovjeka, već kao ugovor o boljem stanju nakon smrti, kojeg postižemo, između ostalog, ovakvom „otplatom duga“.

Ovo je donijelo i veliku pomutnju, kao što smo rekli, i u protestantizam. On se tu našao u velikom problemu: s jedne strane je naslijedio katolički nauk o konačnom stanju duša nakon smrti, a s druge želi izbjeći čistilište. Promatrajući tu pomutnju, kao i uskrsni karakter Biblije, nije ni čudno da su neke novije sljedbe (Jehovini svjedoci, adventisti) na kraju otišli u drugu krajnost i jednostavno odbacili besmrtnost duše i zagrobni život. Da su bili upoznati sa zdravom i uravnoteženom pravoslavnom Predajom, do toga možda ne bi došlo.