Vladika Nikolaj Velimirović: Oklevetani svetac

Vođeni duhom vlastitog vremena, a ne povijesnim činjenicama, nekad ni jednostavnom logikom, dio medija i intelektualaca napunio je internet tekstovima o “kontroverznom” srpskom svecu – vladiki[1] Nikolaju Velimiroviću. U tim napisima vladika se naziva kolaboracionistom, simpatizerom nacizma, ali i glavnim ideologom nečega što je nazvano srpski fašizam.

Kontroverze se pletu, u ogromnom broju slučajeva, oko nekoliko istih momenata: “nečuveno” je što je Hitler dodijelio orden vladiki Nikolaju, “skandalozno” što je vladika Nikolaj na svom predavanju usporedio sv. Savu i Hitlera, “šokantno” što je pisao o Židovima kao idejnim tvorcima svih zala u Europi.

Zbog čega takvim argumentima fali najobičniji zdrav razum, pokazuju notorne povijesne činjenice: od one da srpska Crkva, čiji je Nikolaj Velimirović bio jedan od najutjecajnijih episkopa[2], nikada nije vršila ili sudjelovala u sustavnom progonu Židova, preko one da nikada nije surađivala s okupatorskim nacističkim režimom do one koja baš bode oči – da je vladika Nikolaj tijekom čitave njemačke okupacije Srbije bio u njemačkom pritvoru.

Što se tiče Fuhrerovog ordena, sv. Nikolaj Žički dobio ga je od Hitlera 1934. godine jer je blagoslovio da se uredi njemačko vojničko groblje, dakle, zbog nečeg što je civilizacijska tekovina, a ne zbog bliskih veza.

Predavanje u kojem navodno uspoređuje sv. Savu i njemačkog Fuhrera održano je 1935., iste one godine u kojoj potonji britanski premijer Winston Churchill piše esej “Istina o Hitleru” u kojem navodi da će budućnost pokazati hoće li povijest Hitleru dodijeliti mjesto “čudovišta ili heroja”.

„Kaplar Hitler vodio je svoju dugu bitku za njemačko srce“, piše tada Churchill, i dodaje da se “priča o toj borbi ne može čitati bez divljenja za hrabrost, jednodušnost, ustrajnost i osobnu vitalnu snagu koja mu je omogućila da izazove, prkosi, savlada, ili pomiri, sve autoritete ili otpore koji su mu prepriječili put”. Dok Churchill odaje priznanje Fuhrerovoj hrabrosti u borbi za njemačko srce i dalje nesiguran u kojem će se pravcu sve to kretati, vladika Nikolaj ga u svom predavanju spominje samo usput, govoreći o njegovom pokušaju (neuspjelom) da stvori nacionalnu Crkvu.

Usprkos očiglednosti njemačkog odnosa prema sv. Nikolaju Žičkom i njegovog prema njima, jer je sve vrijeme nacističke okupacije bio pritvoren kao nekakav opasni element i više puta odbijao ponuđenu suradnju, neki današnji tumači njegovog lika i djela nimalo se ne libe napisati da je “Velimirović bio jedan od glavnih ideologa srpskog fašizma 1930-ih čiji klerikalno-nacionalistički, antimodernistički i antisemitski religiozni spisi i dalje inspiriraju snage kršćanske desnice u današnjem srpskom društvu”, kako je to naveo jedan povjesničar popularan u beogradskoj građanističkoj čaršiji.

Ili da čak zaključe da se “svetosavlje gradi kao totalitarna ideologija po modelu koji Nikolaj ne krije – po fašističkom modelu”, kako je to naveo jedan sociolog, sada pokojni.

Gotovo svaki konstrukt o “fašizmu” vladike Nikolaja vodi k istom konačnom zaključku: on je izvor i nadahnuće “velikosrpskom nacionalizmu devedesetih”.

Kao što je u vrijeme komunizma u sklopu triježnjenja od “opijuma za narod”, a u ime bratstva i jedinstva vladika Nikolaj izjednačavan s kardinalom Alojzijem Stepincem, iako je jedan bio vojni vikar NDH, a drugi njemački pritvorenik, da spomenemo samo najočiglednije razlike. Ako se još uz to uzmu i kritike o modernoj, obezboženoj Europi u kojima je vladika Nikolaj bio prilično oštar, onda postaje jasnije zbog čega su postavke o “srpskom fašizmu” i “totalitarnom svetosavlju” postale tako privlačne za populariziranje.

Tko ima uši da čuje, neka čuje

Prije svega, svetosavlje nije bilo, nije i ne može biti ideologija, nego je to pravoslavlje srpskog stila i iskustva, kaže za portal RT Balkan protojerej-stavrofor Velibor Džomić.

“Dakle, svetosavlje se nikako ne može i ne smije shvaćati kao politički ili ideološki pokret, nego se radi o načinu života pravoslavnih Srba u Crkvi Kristovoj u koju se stoljećima, od sv. Save, sabiru svi kršteni ljudi i zemaljski narodi. Prije nekoliko godina sam u arhivu nekadašnje Eparhije[3] američko-kanadske pronašao jedno pismo koje je sv. vladika Nikolaj 20. veljače 1946. godine, kada su komunistički agenti u emigraciji započeli s prljavom propagandom protiv njega, uputio tadašnjem episkopu američko-kanadskom Dionisiju”, navodi protojerej-stavrofor Velibor Džomić.

Kako dodaje, sveti vladika Nikolaj je u tom pismu sve objasnio i naveo sljedeće:

“Ja sam držao predavanje na Kolarč(evom) univerzitetu o nacionalizmu sv. Save, u godini svetosavskoj, a to je bila 1935. godina, a tko to ne zna, mislio bi da sam ja spomenuo vođu njem(ačkog) naroda u vrijeme rata. U ovom posljednjem slučaju, zašto bi me Nijemci uhitili od prvih dana – pa do posljednjih?

Ja sam veličao sv. Savu, a ne H…(itlera). Rekao sam, da je sv. Sava, kao svetac, genij i heroj srp(skog) naroda stvorio srpsku nacionalnu Crkvu prije 700 godina, i u toj Crkvi ujedinio sav srpski narod. Djelo, koje se nigdje nije ponovilo na Zapadu. Pascal je pokušao u 16. st. stvoriti nacionalnu galikansku Crkvu za Francuze, ali nije uspio.

– A vođa njem(ačkog) naroda, jedan obični zanatlija, pokušava stvoriti nac(ionalnu) Crkvu, sada u 20. st., pokušava izvesti ono djelo koje jedino priliči svecu, geniju i heroju tj. sv. Savi. U jednom kasnijem govoru ili članku, ne sjećam se, ja sam se ponovno vratio na Hitlerov pokušaj da …. nac(ionalnu) njemačku ujedinjenu Crkvu i citirao sam njegove riječi u Reichstagu: ‘Ja sam, rekao je, pokušao ujediniti njemačke Crkve u jednu nacion(alnu) njem(ačku) Crkvu, ali moj pokušaj je propao’.

Dakle, sve što je rečeno i napisano u 1935. g. u vezi naše proslave, rečeno je u pohvalu sv. Save – sveca, genija i heroja – a ne u bilo čiju drugu pohvalu. Jer i Pascal i Hitler poslužili su mi samo kao primjer neuspjeha u usporedbi sa sjajnim uspjehom sv. Save. Tko ima uši da čuje, neka čuje, i tko ima razuma neka razumije. Amen.”

O. Velibor Džomić objašnjava da je prije dva desetljeća objavio dio dokumentacije njemačke sigurnosne službe (BDS) iz koje se vidi da je vladika Nikolaj na Petrovdan 1941. godine uhićen, pored ostalog, i zbog toga što je Hitlera  nazivao “biblijskim Antikristom” i proricao njegovu skoru propast, a da je manastir[4] Žiča bio mjesto u kome se oblikovao srpski antinacistički stav.

“Zašto bi ga njemački nacifašisti uhićivali, ako je bio njihov ideološki sljedbenik i podržavatelj?”, retorički se pita naš sugovornik.

Budućnost bez pečata srama

Bez ikakve sumnje, sv. vladika Nikolaj je bio protiv pakta koji je knez Pavle 25. ožujka 1941. godine u Berlinu potpisao s Adolfom Hitlerom, napominje o. Velibor Džomić.

“Njemačka obavještajna služba je zabilježila da je vladika Nikolaj imao određene kontakte s generalom Simovićem i časnicima koji su 27. ožujka izveli puč. Nijemci su ga smatrali idejnim začetnikom puča i notirali su da je u popodnevnim satima 27. ožujka primio čestitku od američkog predsjednika Roosevelta i engleskog kralja“, kaže o. Velibor Džomić.

On objašnjava da je prvi protest protiv pakta bio 25. ožujka u popodnevnim satima ispred episkopske rezidencije u Kraljevu.

“Vladika Nikolaj se obratio okupljenom narodu i izjasnio se protiv pakta, a odatle je otišao na vanredno zasijedanje Svetog arhijerejskog sabora[5]. Iz Beograda je, poslije rušenja pakta, svećenstvu i narodu Eparhije žičke uputio telegramsku poruku: ‘Bogu blagodarni, narodu zahvalni, gledamo svijetlo u budućnost bez pečata srama’ “, citira Džomić.

Poruka je, kako ističe, i objavljena u časopisu “Pastirski glas” za ožujak 1941. godine.

“Ove, a i druge činjenice uporno preskaču klevetnici sv. vladike Nikolaja. Ima izgleda da je čuvenu besjedu koju je protiv pakta izgovorio patrijarh Gavrilo (Dožić) napisao vladika Nikolaj”, ističe naš sugovornik.

Biblijski narativ

Često se citira i jedan (isti) tekst vladike Nikolaja u kojem on govori o “Židima”, Židovima i o tome kako su oni koji su raspeli Isusa “stvorili od Europe glavno bojište protiv Boga, a za đavla”.

Jedna od rečenica iz tog teksta koja se najčešće citira, kako bi se potkrijepile tvrdnje o “antisemitizmu” vladike Nikolaja, jest ona u kojoj se navodi da su “sva moderna gesla europska sastavili Židi, koji su Krista raspeli: i demokraciju, i štrajkove, i socijalizam, i ateizam, i toleranciju svih vjera, i pacifizam, i sveopću revoluciju, i kapitalizam i komunizam. Sve su to izumi Židova, odnosno oca njihovog đavla. I sve je to u namjeri da Krista ponize.”

Protojerej-stavrofor Velibor Džomić kaže da je vladika Nikolaj svoja djela, što je i normalno, pisao na temelju Svetoga Pisma Starog i Novog Zavjeta.

“Kako su govorili biblijski proroci? Što bi klevetnici za njih danas rekli? Ipak, istina uvijek izađe na vidjelo. Prirodno je da su djela jednog pravoslavnog episkopa zasnovana na biblijskom narativu. Imao sam tu priliku da je 17. listopada 2001. godine do mene došlo pismo koje je Židovka Ela Trifunović, rođena Najhaus, iz Beograda dostavila kao svoje svjedočanstvo u Patrijaršiju srpsku“, objašnjava Džomić.

U tom pismu je navela sljedeće:

“Skoro će se navršiti šezdeset godina od kraja Drugog svjetskog rata, najveće tragedije u povijesti židovskog, srpskog i romskog naroda, koji su pretrpjeli do tada nezabilježena stradanja, progonstva i mučenja. Poslije toliko proteklih godina Vlada Njemačke traži od preživjelih iz Holokausta dokaze o tome kako su preživjeli rat, a u cilju ostvarivanja mirovine.

Meni su 73 godine i jedini sam preživjeli član obitelji Najhaus. Moj otac Aleksandar Najhaus, po zanimanju doktor stomatologije, živio je prije rata u Trsteniku. On je bio veliki prijatelj i pobratim s vladikom dr. Nikolajem Velimirovićem. Kada je izbio rat, poslije kraćeg vremena, vladika je ocu naredio da bježi i da spašava život, a nas kao njegovu obitelj (moju majku Margitu i mene, njegovu kćerku Elu) je zbrinuo tako što je riskirao i vlastiti život.

Spasio nas je tako što je majku obukao u monašku odoru, a mene je strpao u vreću. Majka i on su sjeli u fijaker, a mene je stavio ispod nogu, i namirnice preko vreće, odnosno mene, da bi bilo što manje sumnjivo. Prošli smo kroz njemački obruč okupiranog grada i tom prilikom preživjeli veliki strah i stres sve dok nismo stigli u manastir Ljubostinju.

Tu nas je vladika predao igumaniji[6] po imenu Varvari, koja je imala pratnju jer je bila slijepa. U manastiru Ljubostinja smo ostali 18 mjeseci i u to vrijeme vladika je nabavio krivotvorene osobne dokumente za moju majku pod imenom Mara Jovanović, a za mene pod imenom Jelena Jovanović”.

Džomić dodaje da “ovo svjedočanstvo treba pročitati izvjesna Jelena Đurović, koja je ovih dana javno poručila da moći sv. vladike Nikolaja ‘treba dati psima’ “.

Počasni zatvorenik

U pokušaju da predstave Nikolajevo zatočeništvo u Dachauu 1944. gotovo kao boravak u Baden-Badenu, oni bliski teorijama o Velimirovićevom “srpskom fašizmu” i “svetosavskom totalitarizmu” navode da je episkop ohridski i žički u manastirskom pritvoru održavao nesmetan duhovni život, podrazumijevajući valjda da je imao tu beskrajnu slobodu da se redovno moli Bogu, a da je u Dachauu bio “počasni zatvorenik”, vjerojatno se misli na status posebnog zatvorenika, ali ovako zvuči nekako više festivalski. A i logoraške “počasti” se nekako bolje uklapaju u kolaboracionistička nastojanja.

Džomić kaže da je o danima u pritvoru dosta objavljeno od strane neposrednih svjedoka. Objavljena su svjedočanstva patrijarha Gavrila, potonjih episkopa Vasilija (Kostića) i Jovana (Velimirovića), kao i “Memoari” mitropolita skopskog Josifa koji je predsjedao Svetim arhijerejskim sinodom tijekom okupacije i sve do povratka patrijarha Gavrila.

“Prvo su poratni komunisti pravili neprirodnu paralelu između vladike Nikolaja i nadbiskupa Alojzija Stepinca. Kasnije je skovana priča o navodnom ‘počasnom zatvoreništvu’ patrijarha Gavrila i vladike Nikolaja. Ta neistina je pisana je u Beogradu od Hrvatice Ljubice Štefan”, kaže naš sugovornik.

Kako dodaje, objavljivana je neposredno pred razbijanje Jugoslavije u nastavcima u “Glasu koncila” pod imenom Tomislava Vukovića. Feljton je potom tiskan pod njegovim imenom s naslovom “Mozaik izdaje”, a drugo izdanje je objavljeno pod imenom Ljubice Štefan i naslovom “Srpska Crkva i fašizam”.

“Na žalost, neke naše nedoučke, bivši komunisti i pripadnici tajne komunističke policije, počeli su prije nekoliko godina širiti te ustaške laži i klevete. Na znanstvenoj osnovi smo raskrinkali taj plagijat na jednom okruglom stolu, a dobar dio te prevare sam objavio u knjizi ‘Sveti Vladika Nikolaj i UDBA’ “, ističe Džomić.

Govor nad Ljotićevim odrom

Sv. Nikolaju Žičkom zamjeraju se i bliski odnosi s vođom pokreta ZBOR Dimitrijem Ljotićem, a naročito (tobožnji) govor koji je održao nad njegovim odrom i u kojem hvali njegova postignuća i smješta ga u nebesku Srbiju.

“Nikada taj govor nije objavljen u Nikolajevim knjigama ili u nekom emigrantskom časopisu pod njegovim imenom. Neautentični i nikad autorizirani govor na malom spomenu 24. travnja 1945. godine u Sloveniji, a ne na sahrani Dimitrija Ljotića, objavio je Ljotićev tajnik Boško Kostić u knjizi ‘Za povijest naših dana’ u Lilleu u Francuskoj 1949. godine”, kaže Džomić.

On napominje i da su u jednom od dvanaest svezaka „Sabranih djela“ objavljene razne besjede vladike Nikolaja, a u pripremi tih Sabranih dela sudjelovao je poznati ljotićevski svećenik Aleksa Todorović iz Munchena.

“Poznato je da je o. Aleksa slao episkopu Lavrentiju mnoga pisma vladike Nikolaja i besjede kako bi sve bilo objavljeno u Sabranim djelima. Zašto nije tiskao tu navodnu besjedu vladike Nikolaja nad Ljotićevim odrom ako ju je, kako tvrde ljotićevci i kako ponavljaju suvremeni klevetnici, izgovorio?”, pita se Džomić.

Osim toga, ističe naš sugovornik, Ljotićev tajnik Boško Kostić, kako navodi u svojoj knjizi, nije bio ni prisutan kada je vladika Nikolaj govorio nad Ljotićevim odrom, ali je objavio besjedu koju je, navodno, zabilježio prota Ilija Bulovan iz Dinarske četničke divizije.

“Prota Ilija Bulovan nije bio ni stenograf ni daktilograf nego svećenik, tako da je naprosto nemoguće biti tako brz i zapisati čitavu besjedu u trenutku dok je govornik izgovara. Pored toga, naprosto je nezamislivo da jedan svećenik, dok besjedi sv. vladika Nikolaj, zapisuje besjedu, a ne stoji pored episkopa”, kaže protojerej-stavrofor Velibor Džomić.

Da je ta besjeda neautentična na drugom mjestu je potvrdio Boško Kostić, napominje Džomić, jer je vladika Nikolaj navodno izjavio da će tek pisati o Dimitriju Ljotiću i da će mu spomenik podići.

“Vladika Nikolaj je poslije tog događaja živio punih jedanaest godina i nikad i nigdje nije jedno slovo napisao o Dimitriju Ljotiću, a o nekakvom spomeniku da ne govorimo”, zaključuje protojerej-stavorfor Velibor Džomić.

Je l’ pušio vladika Nikolaj?

I sutrašnja Spasovdanska litija[7], na čijem će čelu, izuzetno, biti kivot s moćima[8] sv. Nikolaja Žičkog, nije propuštena kao prilika za obrušavanje na njega, ali i Srpsku pravoslavnu Crkvu.

U komentaru objavljenom na sajtu “Al Jazeere”, navodi se da litiju predvodi “antisemit i ljotićevac”. Dvije-tri već izlizane od prekomjerne upotrebe i ovdje citirane rečenice vladike Nikolaja, ponovljene su i u ovom tekstu kako bi se izveo zaključak da je srpska Crkva stala “uz bok autoritarnom režimu”.

Srpska pravoslavna Crkva kanonizirala je vladiku Nikolaja Velimirovića 2003. godine, a ranije podnesen zahtjev za njegovo uvrštavanje u red svetih stavljen je na čekanje, prema anegdoti, zbog toga što je patrijarh Pavle smatrao da nije dostojno jednog monaha i episkopa da se oda poroku pušenja.

Ako je ta anegdota točna, pušenje je, izgleda, oprošteno vladiki Nikolaju, ali njegovu snažnu pripadnost srpskom narodu, zavijenu u kritike za navodni kolaboracionizam, pojedinci mu izgleda nikada neće oprostiti.

izvor: Jelena Čalija/ RT.RS

---

[1] Jedan od naziva za biskupa u pravoslavlju.

[2] Biskup.

[3] Biskupija.

[4] Pravoslavni samostan.

[5] Sabor svih biskupa SPC, vrhovno tijelo SPC.

[6] Poglavarica manastira (samostana).

[7] Procesija na Spasovo, crkveni god grada Beograda.

[8] Relikvijar.