U SAD-u raste broj ljudi koji prelaze na pravoslavlje. Svećenik iz crkve u Tennessiju smatra da je razlog za to, to što „mnogi ljudi žude za nečim što će izdržati iskušenja vremena”.
Zašto sve više Amerikanaca prelazi na pravoslavlje?
Michelle Jimenez je bila kapetanica naftnog tankera u Meksičkom zaljevu početkom 2022. kada je čula za biblijsku grupu koju su organizirali članovi posade. Iako je bila krštena u rimokatoličkoj Crkvi kao dijete, nisu je odgajali ni u toj niti u nekoj drugoj vjeri. Eksperimentirala je s modernim vjerskim pravcima, kao i sa zen-budističkom meditacijom, ali tu nije našla svoje duhovno utočište. Njen novi susret s kršćanstvom odveo ju je prema pravoslavnoj liturgiji.
„Jednostavno osjećam neodoljivu božansku prisutnost… da će sve biti kako bi trebalo biti, bez obzira na bilo što drugo”, prisjeća se tridesetšestogodišnja Jimenez svog prvog iskustva s pravoslavnog bogoslužja. Krštena u ovoj crkvi dan prije Uskrsa 2022., čime je postala dio male, ali brzo rastuće grupe Amerikanaca različitog porijekla koji su prigrlili pravoslavlje posljednjih nekoliko godina.
Iznenadni rast
Među pravoslavnim stanovništvom u SAD-u dominiraju imigranti iz povijesnih zemalja ove Crkve, kao i njihovi potomci. Ali posljednjih godina, potpomognute dostupnošću informacija na internetu, pravoslavne Crkve privlače sve više pažnje kod ljudi koji nemaju predačke veze s pravoslavljem, što je trend koji se po svoj prilici ubrzao od početka pandemije COVID-19.
Neki svećenici širom zemlje navode rast broja svojih vjernika za više od petnaest posto tijekom jedne godine, zahvaljujući preobraćenjima, što je u suprotnosti s općim trendom opadanja u drugim kršćanskim denominacijama.
Alexei D. Krindatch, nacionalni koordinator američkog Biroa pravoslavnih kršćanskih Crkava (U.S. Census of Orthodox Christian Churches), rekao je da je broj vjernika koji ispovijedaju i prakticiraju pravoslavnu vjeru u SAD-u 2020. godine bio 675 000, što je pad s 816 000 tijekom posljednjih deset godina, i veliki broj župa je gubio vjernike počev od početka pandemije. Ali, Krindač navodi da je oko 13 odsto pravoslavnih parohija „živnulo” počev od 2020, mjereno ne samo brojem vernika, već i drugim parametrima, kao što su dolaženje na crkvene službe, financijski prilozi, uključenost u vjersko obrazovanje i sudjelovanje u župnim aktivnostima izvan bogoslužja. Istaknuta posebnost ovih župa, navodi, jest natprosječni udio obraćenika.
Neki kažu da nije slučajnost što je pandemija, sa svojim društvenim i ekonomskim poremećajima, privukla pridošlice tradicionalnim učenjima drevne vjere i ljepoti njenog bogoslužja, koje se posebno očitava u poštovanju ikona.
Odoljeti vremenu
„Svi smo iskusili svijet u kojem se tlo pomaknulo ispod naših nogu”, kaže svećenik Stephen Mathewes, iz crkve u Bluff Cityju, u Tennessiju. „Mnogo ljudi… žudi za nečim što će izdržati iskušenja vremena, bez obzira na to što se događa u svijetu”.
Mnogi od obraćenika koji su se pridružili župama koje su živnule od početka pandemije su mladi samci, kaže Krindatch.
Kyle Riggs, dvadesetšestogodišnji narednik američke Nacionalne garde i nekadašnji batpist iz Ball Grounda u Georgiji, koji se pridružio pravoslavnoj Crkvi 2021. godine, navodi da su mnogi muškarci jedva dočekali iskušenje strogog crkvenog režima molitvi i posta. Od pravoslavnih kršćana se tradicionalno očekuje da ograniče unos hrane i da se u različitim stupnjevima uzdržavaju od pojedinih vrsta hrane, uključujući meso i ribu, tijekom otprilike polovine dana u godini, iako uobičajeno svećenici savjetuju novim obraćenicima da se postupno prilagođavaju ovoj disciplini.
Obraćenici na pravoslavlje su skloniji konzervativnijim društvenim i moralnim stavovima, na primjer, u odnosu prema istospolnim brakovima i ređenju žena, u usporedbi s onima koji su odrasli u ovoj Crkvi, kaže Krindatch.
Svećenik Jonathan Ivanov iz njujorške crkve u Shirleyu, na Long Islandu, kaže da su mnogi obraćenici napustili ranije denominacije koje su zauzele liberalnija gledišta o nekim društvenim pitanjima i pridružili su se pravoslavnoj Crkvi kao svojevrsne izbjeglice, pošto su tu liberali i dalje vrlo mala manjina.
Dr. Colette Holman, dvadesetdevetogodišnja liječnica i majka iz Kingsporta u Tennessiju, koja je nekada dolazila u evangelističku crkvu, postala je pravoslavka nedugo prije braka s drugim pravoslavnim obraćenikom 2020. godine. Navodi da ju je jedan protestantski prijatelj pitao kako se mogla pridružiti Crkvi u kojoj samo muškarci mogu biti svećenici; rekla je da joj to nije predstavljalo problem.
„Pravoslavna Crkva poštuje žene. Mi poštujemo Majku Božju više nego druge svece”, kaže Holman.
Dolazak ljudi bez etničkog pravoslavnog naslijeđa ponekad izaziva napetosti. Barnabas Powell, nekadašnji pentekostalni pastor koji predvodi pravoslavnu župu u Cummingu, u Georgiji, sjeverno od Atlante, kaže da ga pojedini pripadnici zajednice grčko-američkog porijekla nastoje ukloniti, jer nije grčkog porijekla. Međutim, kako ističe, uspijeva ih nadvladati.
Svećenik kaže da je njegova briga sada da osigura, davanjem satova grčkog jezika i održavanjem godišnjeg grčkog festivala, da barem 75% od 450 obraćenika poštuju važnost grčke kulture u povijesti svoje vjere.
Jennifer McDaniel, dvadesetdevetogodišnja grafička dizajnerica i nekadašnja baptistkinja iz New Yorka, koja je prešla na pravoslavlje 2017. godine, kaže da se osjeća kao stranac kada prisustvuje liturgiji na grčkom. S druge strane, u Ivanovljevoj župi na Long Islandu, gdje se liturgija služi na engleskom, osjeća se kao svoj na svome. U toj župi polovina vjernika su obraćenici, premda je ona jedina vjernica afroameričkog porijekla.
Ivanov, koji je odrastao u pravoslavnoj obitelji makedonskog porijekla, rekao je da su obraćenici počeli „mijenjati usmjerenje Crkve od etničke, zatvorene zajednice prema misionarskoj, evangelističkoj zajednici otvorenoj vanjskom svijetu”, što je nužan potez da bi Crkva opstala u Sjedinjenim Državama.
Obraćenici „donose sa sobom ne samo entuzijazam, već i mnogo znanja o tome odakle dolaze. Te uvide mogu prenijeti župama koje poslije nastoje doprijeti do drugih ljudi i prenijeti im vjeru”, navodi Ivanov.
izvor: pouke.org
Upoznaj pravoslavlje 
Ko u današnjem pravoslavlju vidi organizaciju koja “izdržava iskušenja vremena” ja mu skidam kapu.
Sviđa mi seSviđa mi se
Ja vidim. Ono sigurno sada ne prolazi svoje zvjezdane trenutke, ali da još uvijek drži poziciju, drži.
Sviđa mi seSviđa mi se
Protestantizam sa svojom racionalnošću deluje hladno i dosadno kamenom ljudskom srcu koje je lišeno prave ljubavi. Umesto da se zato ponizi pred Bogom i pruzna da nema ljubav jer ga poziv upućen na zdrav razum ostavlja ravnodušnim, savremeni vernik uzdiže svoje veliko Ja iznad Pisma i Boga, proglašavaju razuman nalog da je bez sile ljubavi, zato što je njegovo srce upravo takvo. I onda svoje sebične hedonističke želje preusmerava ka Bogu i očekuje od Boga da ih on zadovolji. Ali kako čezne ka doživljajima kojima će se opijati, a to ne nalazi u izvornom protestantizmu, on taži versko učenje koje mu sada omogaća da se opija verskim osećanjim i nalazi ga u pravoslavnom misticizmu. Tako je protestantski teolog Ričard našao kao iznuzetno značajno delo ruskog pravoslavnog mistika Teofana Zatvornika koji zastupa opijanje verskim osećanjima i koji kaže:
“Moliti se, znači spustiti um u srce i tamo stati pred licem Gospoda, sveprisutnog, svevidećeg unutar tebe.” (Richard Foster, Celebration of Discipline, 19)
Teofan Zatvornik zastupa da Isusova molitva nije najbolji način molitve, jer “osećanje prema Bogu”, “toplota srca” su važniji od imena Isusovog “na jeziku”. Po njemu, “molitva — delo je srca”, a “razmišljanje o Bogu — delo je uma”.
Takvo shvatanje formira izopačenu savest, pa umesto da čovek donosi odluku za Boga nasuprot svojoj grešnosti, on smatra da nije iskren u molitvi zato što njegova grešna priroda ne želi Boga. I da bi postigao da njegovo grešno srce konačno zaželi Boga, on iskrivljuje predstavu o Bogu sve dok ona ne postane toliko unižena, da zapali fanatizam i čežnje njegove ljudske grešne prirode kao snagu verske revnosti.
Zato je pravoslavlje sve popularnije na Zapadu jer otvoren hedonizam savest mnogih ne može da podnese ali kada se to zadovoljenje hedonističkih motiva prožme formom i ukusom pobožnosti, ono postaje prihvatljivo za njihovu savest.
Sviđa mi seSviđa mi se