Na mjestu gdje je Sinan-paša 1595. godine spalio moći sv. Save danas se nalazi impozantni spomen u vidu Hrama. Spaljivanje moći sv. Save teška je uspomena srpskog naroda, ali ujedno i važan povijesni događaj. U nastavku pročitajte važne podatke o ovom događaju.
Turska invazija Balkana i Crkva kao utočište
Turska invazija Balkana zahvatila je i Srbiju, iako su se Srbi odupirali pritisku duže nego i jedan balkanski narod. Smederevo, zadnja prijestolnica umanjene Srbije, palo je šest godina poslije pada Carigrada. Jedino Crna Gora osta neosvojena. Turska invazija dokrajčila je narodne države i dinastije i uništila ljudska prava, razvitak i napredak balkanskih naroda.
U takvim prilikama, Crkva postade jedini izvor snage i utočište kršćanskim narodima, uz plaćanja zavojevačima visoke cijene u krvi. Neke od najljepših crkava bijahu pretvorene u džamije, mnoge razorene, a skoro sve bijahu opljačkane i oštećene. Žiča je, također, bila polurazrušena i opustošena. Mileševo bijaše opljačkano i oštećeno, ali na sreću, ne i razrušeno.
Sarkofag sa Savinim neraspadnutim tijelom nije bio uznemiren ni obesvećen čak ni poslije stotinu i pedeset godina turske okupacije. Pošto je Savino tijelo ležalo u njemu i više od dvije stotine godina srpske slobode i nezavisnosti, Mileševo je postalo hodočasničko mjesto, ravno Žiči i Studenici. Njega su pomagali i ukrašavali bosanski banovi, hercegovački kneževi, pomorski župani, kraljevi i carevi Srbije.
Mali gospodari da sebe načine velikima, a veliki da postanu još veći nekom vezom sa Savinim imenom ili njegovim grbom. Tako, Tvrtko prvi izabra Mileševo da se u njemu okruni za bosanskog kralja, na grobu sv. Save, 1377. godine, iako je bio zaštitnik bogumila. Knez Stevan Kosača, javni bogumil, uze titulu „vojvoda Svetoga Save“. Naravno, ne treba ni spominjati čisto pravoslavne vladare koji su se natjecali da što više učine za ovu svetinju, u kojoj je počivalo tijelo sv. Save.
Turski odgovor na srpske pobune
Neki od hrabrih europskih putnika iz doba osmanske strahovlade u Srbiji vidjeli su u Mileševu sarkofag sv. Save „s gomilama poklona na njemu, darovanih od muslimana“. Neki su od njih posvjedočili, da su čak i neki rimokatolici iz Dalmacije i Židovi dolazili na poklonstvo grobu sv. Save. Tako je trajalo sve do pred kraj šesnaestog stoljeća.
No, u to vrijeme Turci, Osmanlije, postadoše jako ljuti na Srbe radi njihovih čestih pobuna i ustanaka. Činjenica je da se Srbi nisu nikada pomirili sa svojom teškom sudbinom robovanja. Šumski gerilci, uskoci i hajduci u zemlji s jedne strane, i izbjeglice iz Srijema, Slavonije i Banata s druge, neprekidno su uznemiravali otomansku vladavinu.
Ovi neposlušni podanici i borci su se napajali baš u starim srpskim manastirima, tako su Turci mislili. Kult i poštovanje sv. Save bijaše tada jako veliko, kao nikada ranije. Štoviše, i povećavalo se sve više iz dana u dan zbog brojnih čudesa. Suočavajući se sa sve češćim pobunama, tadašnji turski sultani nisu bili dovoljno mudri da upotrijebe razumna sredstva za smirivanje naroda.
Umesto da gase vatru vodom, oni je naprotiv pojačavahu drvima i slamom. Počeše slati sve više i više obijesnih tirana, da bi mučenjima, razaranjima i krvoprolićem gušili pobune.
Početkom 1595. godine, došlo je do promjene na turskom prijestolu, u Istanbulu. Novi sultan Muhamed III. postade turski vladar. On bijaše stotinu i drugo dijete svoga oca. Njegov otac, Murat III. bio je „slabo stvorenje, koji je prepustio ulizicama da vladaju državom i paktiraju s onima koji su plaćali najviše, a njime su upravljale njegove žene“. Sin njegov ne bijaše bolji od svoga oca. Obično su bludnici veliki tirani.
Odluka o spaljivanju moći sv. Save
Sultan Muhamed naredi Sinan-paši, da jednom zauvijek uguši pobunu kod Srba, ne birajući sredstva. Ovaj krvoločni paša bio je obaviješten da su srpski manastiri mjesta u kojima je podgrijavan duh pobune protiv Turaka. On bi obaviješten s dokazima da je Mileševo postalo hodočasničko mjesto – ćaba čak i za muslimane, i da su mnogi od njih prešli na kršćansku vjeru, gledajući mnogobrojna iscjeljenja svojih bolesnika, kao i druga čuda na grobu sv. Save.
Stoga, Sinan-paša naredi da se tijelo sv. Save prenese u Beograd i da se tamo spali. Izvršitelj ove pašine naredbe bijaše neki Ahmed-beg Okuzi. Ovaj brutalni sluga još brutalnijeg gospodara, vjeran svojoj okrutnoj prirodi, učini sve to na zvjerski način. On prvo načini vojni obruč oko samog manastira Mileševa. Onda primora monahe da izvade drveni kovčeg iz sarkofaga s tijelom svečevim.
Kovčeg staviše na konje, koje su tjerali sami monasi, jer su se Turci bojali i dotaknuti sami kovčeg. I tako krenu tužna povorka. Uz plač i ridanje, monasi bijahu maltretirani i svaki Srbin ili Srpkinja, koje su usput sreli bili su ubijani ili nasilno odvedeni, kako bi bili onemogućeni da o ovome jave hajducima u šumi.
Tako je radi svega ovoga, povorka silno narasla dok je stigla do Beograda. Na mjestu zvanom Vračar, na periferiji Beograda, bijaše pripremljena lomača. Na nju staviše drveni kovčeg sa svetim tijelom, i tu 27. travnja 1595. godine, tijelo sv. Save bi spaljeno i pretvoreno u pepeo. Neobično veliki plamen podiže se prema nebu i osvijetli cijeli grad, te se mogao vidjeti daleko preko Dunava.
I dok su Turci urlali od zadovoljstva, a porobljeni Srbi u Beogradu plakali i molili se, dotle slobodni Srbi preko Save i Dunava, hajduci i uskoci po planinama, spremaše svoje mačeve za osvetu sveca.
Hram kao vječni podsjetnik na moći sv. Save
Sinan-paša je spalio tijelo sv. Save, ali je uvećao njegovu slavu i utjecaj. Apsolutno neznanje je trijumfiralo u razaranju kaveza iz koga je golub već davno, davno izletio. Ali, radost Turaka bijaše kratkotrajna, jer dok se plamen stišavao, njih uhvati iznenadni strah i svi se razbježaše svojim kućama, zaključavši vrata za sobom. Na Vračaru pak, nekoliko monaha klečeći iz daljine promatrahu plamen i čekahu da uzmu pregršt svetog pepela i odnesu natrag u Mileševo.
Spomen-hram sv. Save – mjesto gdje je Sinan-paša 1595. god. spalio moći sv. Save. Međutim, živi duh svečev promatrao je pobjednički iz nevidljivog svijeta dolje na vatru.
Jer, Savina želja za života bijaše da bude mučenik iz ljubavi prema Kristu. Sada mu se i ta želja ispunila.
Tako, s osmjehom pobjednika, Sava oprosti Sinan-paši i blagoslovi svoj srpski narod.
Gospod je na mojoj strani,
Ja se neću plašiti,
Šta čovek može meni da učini?
izvor: pouke.org
Upoznaj pravoslavlje 