Ukrajinska pravoslavna Crkva je, kao što je općepoznato, jedina kanonska i zakonita Pravoslavna Crkva u Ukrajini, a ujedno i najveća vjerska organizacija u toj zemlji. Ona je priznata od svih Pravoslavnih Crkava u svijetu, kao i od svih nepravoslavnih Crkava i konfesija, dok nekanonsku, raskolničku strukturu koja, iako naziva sebe „Pravoslavnom Crkvom Ukrajine“, i nema ni najosnovnije atribute crkvenosti, priznaju samo četiri Pravoslavne Crkve, koje po broju svojih vjernika čine veoma mali postotak u pravoslavnom svijetu. Naravno, i kad bi brojčani nerazmjer bio u korist nekanonske strukture, tj. nauštrb kanonske Crkve, to na ontološkoj razini ne bi izmijenilo ništa: Crkva je Crkva, a ilegalna parasinagoga može postati Crkva isključivo kroz pokajanje i kanonsku proceduru, nikako nečijim potezom pera.
Ukrajinska pravoslavna Crkva nije nikakva „zaraćena strana” nego živa i djelatna Crkva Božja u jedinstvu vjere i liturgijskom zajedništvu s Ruskom pravoslavnom Crkvom i pravoslavnim Crkvama uopće. Ratove, pravedne i nepravedne, vode države, a ne Crkve. Čudovišnog je karaktera i sâm tretman neke Crkve kao neprijatelja zbog činjenice da pripadnici tragično sukobljenih strana, ukoliko su vjernici, jesu vjernici jedne te iste Crkve. Crkva je uvijek za mir, stalno se moli za mir i čini sve što može da neprijateljstvo i mržnju među ljudima i narodima zamijene prijateljstvo i ljubav. Crkva ne dijeli ljude na „svoje” i „tuđe”, „domaće” i „strance”; ona se trudi da, u ime Boga Koji je Ljubav, voli sve i pastirski brine o spasenju dušâ i životâ svih kojima su bratska ljubav i pomoć potrebne.
Najbolji primjer takvog stava i ponašanja daje nam Ukrajinska pravoslavna Crkva – njen prvosvećenik, Njegovo Blaženstvo mitropolit kijevski i sve Ukrajine Onufrije, njen episkopat, svećenstvo, monaštvo i vjerni narod. Zbog toga Srpska pravoslavna Crkva s dubokom zabrinutošću, tugom i supatničkom bratskom ljubavlju gleda „trpljenje svetih” (Otk 14, 12; usp. 1, 9) u Ukrajini, gleda pritiske, nasilje i progone koje aktualna ukrajinska vlast vrši protiv kanonske Crkve, a time i protiv većine vlastitih građana, s obzirom na činjenicu da je riječ o najvećoj vjerskoj zajednici u zemlji. Progoni su kulminirali upravo posljednjih dana nasilnim otimanjem hramova u korist pseudocrkvene raskolničke strukture, koja ima status svojeobrazne „državne Crkve” i neformalne inkvizicije. Najavljen je i predstojeći vrhunac terora, vjerna repriza sovjetskog progona Crkve – izgon dvjesta i pedeset monaha i više stotina profesorâ i studenata teologije iz Kijevo-pečerske lavre, vjekovnog duhovnog izvorišta i središta Svete Rusi (Svяtaя Rusь), krstionice istočnoslavenskog kršćanstva i pravoslavlja u suvremenoj Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji.
Kijevo-pečerska lavra sa svojim svetinjama nije samo simbol i centar pravoslavne Ukrajine i, šire, „ruskoga svijeta” (bez obzira kako tko tumačio taj termin) nego i nepresušni živonosni izvor duhovnosti cjelokupnog pravoslavlja. Štoviše, duhovno i kulturno blago Lavre jest izuzetno važan i svima vidljiv element, ne samo ukrajinske i sveruske, nego i svjetske kulturne baštine. U svjetlu ovih činjenica, odluka sadašnjeg državnog rukovodstva Ukrajine da mitropolita Onufrija, monaško bratstvo i duhovnu akademiju protjera iz Lavre nije drugo do sinonim užasavajućeg državnog terora nad Crkvom, kao i najgrubljeg kršenja njenih osnovnih prava, vjerske slobode i slobode savjesti uopće. Ponašanje ukrajinskog državnog rukovodstva svjedoči da je njegov stvarni – vjerojatno i krajnji – cilj brisanje povijesnog pamćenja i svih tragova izvornog Pravoslavlja u Ukrajini da bi se izmijenio kôd i povijesni identitet koji je Crkva mukotrpno izgrađivala i čuvala tijekom stoljeća, od svetoga kneza Vladimira do danas.
Osjećajući i znajući da jedina postojeća Pravoslavna Crkva u Ukrajini, na čelu s mitropolitom kijevskim Onufrijem, hrabro i smireno nosi svoj križ i s nadom uzlazi na Kristovu i svoju Golgotu, uvjereni smo da će Raspeti i Uskrsli Gospodin – zbog duboke vjere, praštanja i ljubavi prema svima, pa i prema neprijateljima po njihovom vlastitom izboru – dati snage Svojoj Crkvi da izdrži sva stradanja koja treba i mora podnijeti. Istovremeno podižemo svoj vapijući glas protiv užasne nepravde, protiv državnog terora nad Crkvom u Ukrajini koji „vapije na nebo”. Nadamo se da će Crkve i vjerske zajednice, kao i institucije i organizacije kojima je stalo do mira, pravde i kakvog-takvog poretka u svijetu, osuditi flagrantno kršenje vjerskih prava i sloboda u Ukrajini.
Moleći se usrdno Gospodinu za prekid bratoubilačkog rata u Ukrajini i za što skorije uspostavljanje blagoslovljenog mira u njoj, s vjerom, nadom i ljubavlju iščekujemo trijumf Križa i Uskrsnuća Kristovoga nad silama tame, zla i smrti. Križu Tvome klanjamo se, Kriste, i sveto Uskrsnuće Tvoje slavimo.
Patrijarh srpski Porfirije,
predsjednik Svetog Arhijerejskog Sinoda
izvor: spc.rs
Upoznaj pravoslavlje 