Prva nedjelja korizme, kao što smo vidjeli, bila je u znaku pravovjerja, prave, ispravne vjere, te njezine pbjede nad krivovjerjima. Druga nosi imena „Pačista“ i sv. Grgura Palame. „Pačista“ dolazi od riječi „po čista(oj)“, dakle nedjelja koja slijedi prvu korizmenu ili „Čistu“ nedjelju. Nosi ime sv. Grgura Palame, grčkog monaha i arhiepiskopa solunskog iz 14.st., koji je ostavio dubokog traga na pravoslavni nauk, teologiju i duhovnost.
Suprotno čestim predrasudama na Zapadu, pravoslavna teologija nije ostala „okamenjena“ u razdoblju prvog tisućljeća kršćanstva. Kao što je Katolička Crkva imala svoje turbulencije na području vjerskog nauka, tako ih je imala i pravoslavna. Među tim previranjima svakako posebno mjesto pripada palamističkim sporovima 14.st., te definiranju palamizma kao službenog učenja Pravoslavne Crkve. Iako je široj vjerskoj javnosti ovo uglavnom nepoznato, poznavanje palamističkog nauka je veoma važno za shvaćanje pravoslavne teologije i duhovnosti, jer ih upravo palamizam u mnogočemu određuje, sumirajući pravoslavnu tradiciju, i ograničavajući je od zapadnih, nepravoslavnih utjecaja. Zato, iako možda nedostaje svečana službena „definicija palamizma“ od obiju strana, istočne i zapadne, palamizam ovdje možemo razmatrati među presudnim dogmatskim pitanjima koja odvajaju pravoslavlje od nepravoslavlja.
Sam naziv za ovo učenje dolazi od imena sv. Grgura Palame (1296. – 1359.). Bio je bizantski teolog, monah na sv. Gori-Athosu, te nadbiskup Soluna. U njegovo vrijeme izbio je u Bizantu teološki spor, kojemu je povod bilo pitanje ispravne monaške duhovnosti. Naime, u Grčku tada dolazi Barlaam, grčki monah iz južne Italije; međutim, iako Grk, bio je potpuno zapadnog, racionalističkog usmjerenja. On tamo uočava praksu pravoslavnih monaha, koji su se posve odavali askezi, neprekidnoj molitvi i šutnji. Za visokoobrazovanog zapadnog monaha (zapadno monaštvo se tada već uglavnom transformiralo u moderno redovništvo, okrenuto svijetu i radu u svijetu) bilo je to možda i samo po sebi ekscentrično; no sablazan kod njega je izazvala tvrdnja da monasi, koji godinama provode takav molitveni život, neprekidno zazivajući u sebi: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me!“, mogu, milošću Božjom, doći u stanje stvarnog promatranja božanske svjetlosti, kakvu su vidjeli apostoli kod Isusova Preobraženja na Taboru, odnosno, da se mogu iskustveno i organski sjediniti s Bogom. Ukratko, pokrenuo se spor: na koji način Bog djeluje u svijetu, kako djeluje prema čovjeku, i kakvu narav ima zajedništvo Boga i čovjeka? Je li ono samo moralne ili organske prirode? Pravoslavni odgovor je dao upravo sv. Grgur Palama, pa je to pravoslavno učenje i prozvano po njemu.
Nastupajući s čisto racionalističkih, zapadnjačkih pozicija, Barlaam je negirao mogućnost opipljivog iskustva Boga, u kojem bi sudjelovalo i tijelo, kritizirao je monašku metodu molitve i života, te praktički sveo oboženje čovjeka na razumsko nasljedovanje volje Božje. To je ta crta zapadne teološke misli: čovjek može biti obožen, postati sličan Bogu, što mu je i cilj; ali to oboženje ipak ostavlja čovjeka u određenoj distanci u odnosu na Boga. Bog daje čovjeku milost, čovjek tu milost razumski prihvaća, trudi se surađivati s njom, te na taj način provodi Božju volju u životu.
Sv. Grgur Palama, polazeći od vjekovne pravoslavne Predaje, naglašava ne samo mogućnost, već i potrebu da se oboženje čovjekovo dogodi kroz živo prožimanje čovjeka Bogom, kroz susret s Bogom koji se ne ostvaruje samo u razumskom prihvaćanju i dobrim djelima, koji ne dotiče samo čovjekovu dušu, već i tijelo, čitavo njegovo biće. Međutim, kako ograničeni čovjek može ući u takvo zajedništvo s Bogom? Palama tu uvodi razlikovanje između Božje biti i Božjih energija. U Bogu postoji bit, suština, koja je ljudima posve nepristupačna i nespoznatljiva. Jedini čovjek koji se sjedinio s njom, jest Isus Krist.
Međutim, osim te biti, postoje i energije Božje. One su također Bog, ništa manje ni više nego Božja bit; ali djeluju prema van, i ljudi se mogu sjediniti s njima; kršćani se i sjedinjuju s njima. Možemo ovo usporediti sa Suncem. U Suncu imamo bit (kuglu usijanih plinova) i energije (svjetlost i toplina). U bit ne možemo ući (u tu „kuglu usijanu“ ušao je samo Krist), dok se s energijama Sunca sjedinjujemo svakodnevno, i one omogućavaju naš zemaljski život. Otprilike tako i kršćanina prožimaju božanske energije. Na taj način sačuvana je, s jedne strane savršena Božja onostranost, nepristupačnost, odijeljenost i različitost od svijeta, a s druge živa komunikacija, i živo, organsko sjedinjenje Boga i čovjeka. U Palaminom sustavu (koje je ustvari samo sažetak dotadašnjeg pravoslavnog učenja; nije ga izmislio sam Palama, on je samo sažeo i objasnio drevnu pravoslavnu Predaju) nema mjesta za strogu odijeljenost Boga i čovjeka, materije i Duha, stvorenog i nestvorenog, i nema mogućnosti da se kršćanski život svede na racionalizam, i puko vršenje Božjih zapovijedi. Zapad je, međutim, ostao pri svome, te je skolastička teologija Katoličke Crkve to zacementirala naukom o nestvorenoj i stvorenoj milosti, pri čemu bi nestvorena bilo samo „prebivanje“ Duha Svetoga u čovjeku, a učinci tog prebivanja u čovjeku – stvorena.
Palamističko učenje je prihvaćeno i službeno proglašeno pravoslavnim na carigradskim saborima 1347. i 1351.g. Uneseno je i u Sinodik koji se čita u pravoslavnim crkvama na prvu nedjelju korizme, te su oni koji ga odbiju označeni kao krivovjerci. Tako je u 14.st. i na području teologije-učenja o milosti, odnosu Boga i čovjeka, te procesu i naravi oboženja, potegnuta još jedna granična crta između katoličanstva i pravoslavlja.
Sv. Grgur Palama je kanoniziran u Pravoslavnoj Crkvi. Međutim, pošto je ova kanonizacija izvršena prije nastanka grkokatolika (1368.), oni su ga naslijedili u svoj kalendar, i poštuju ga, iako su katolici (papa Pio XII. je 1940.g. dozvolio grkokatolicima štovanje svih svetih kanoniziranih na Istoku prije firentinske unije u 15.st.). Tako da je on, iako je njegov nauk službena vjera pravoslavlja nasuprot zapadnoj tradiciji, ipak poštovan od njih, dakle, jednog dijela katolika.
Upoznaj pravoslavlje 