Svake godine na početku Velikog posta (pravoslavne korizme) društvene mreže budu preplavljene pitanjima i raspravama o tehničkim detaljima posta. Što se smije jesti, a što ne, koje dane na ulju, a koje na vodi, a što ako teško fizički radim, a što ako putujem, namirnica ova, namirnica ona… Pitanja je bezbroj, i nakon nekog vremena bavljenje njima postaje pomalo zamorno. Zanemaruju se neki drugi aspekti posta, npr. pravovjerje, a Pravoslavna Crkva upravo ovu temu stavlja na početak posta.
Naime, prva posna subota, o kojoj smo već pisali, zove se Teodorova subota, po sv. mučeniku Teodoru Tironu, koji je ne samo podnio strahovito mučenje za pravu vjeru, već je i kroz ukazanje nakon smrti spasio tadašnje kršćane, da se ne onečiste poganskim obredima. Prva posna nedjelja, dan nakon Teodorove subote, jest „Prva nedjelja posta“, ili „Čista nedjelja“ ili „Nedjelja pravoslavlja/pravovjerja/ortodoksije“. Na nju se spominjemo povijesne pobjede prave vjere u Crkvi, naime vjere u ikone. Crkva se dugo mučila s ikonolazmom, krivovjerjem koje je odbacivalo štovanje ikona u Crkvi, i upravo se na prvu nedjelju korizme 843.g. u Carigradu dogodila konačna pobjeda pravovjerja. Od tada se u pravoslavnim crkvama ove nedjelje čita (ili bi se trebao čitati) tzv. „Sinodik pravoslavlja“, kojim se veliča prava vjera.
Dakle, već prvi posni „vikend“ stavlja pred nas temu držanja prave vjere. Ne fizičkog posta, pa čak ne i molitve, ili bogoslužja, ili duhovnosti. Nego, prave vjere. A pojam prava vjera je tako nepopularan u današnje vrijeme. On zvuči gordo i oholo, jer sugerira da samo pravoslavlje posjeduje istinu, i da su samo pravoslavni u njenom posjedu. Pojam prava vjera narušava mir današnjeg čovjeka, on zvuči konfliktno, a današnji čovjek teži miru pod svaku cijenu, ne „miru kakvog Krist daje, a kakvog svijet ne može dati“ (Iv 14, 27), već mir i sigurnost u ovome svijetu. Da bi se takav „mir“ postigao, potrebno je sve relativizirati, jer nitko ne smije biti u pravu, da ne narušava „mir“ drugima. Nije više u središtu pažnje spasenje čovjeka za vječnost, već bezbrižnost ovog smrtnog svijeta.
Zato je moderni čovjek sklon maštati o tome kako su sve vjere jednake, kako su sve to „putevi do Boga“, kako su različite vjere samo različite ljudske interpretacije jedne vječne Istine i sl. Živimo u doba sinkretizma, a on je nespojiv s kršćanstvom.
Zato je važno obratiti pažnju na temu koju Crkva stavlja pred nas na samom početku posta, a to je vjernost pravoj vjeri, pravim dogmama. Svatko je pozvan zapitati se, prije nego počne postiti: vjerujem li u Boga? Vjerujem li u Trojicu onako kako Crkva uči? Vjerujem li da je Krist pravi Bog i čovjek, bez miješanja naravi, ali i bez njihove razdvojenosti? Vjerujem li da je Bogorodica trajno Djevica? Vjerujem li u anđele, raj i pakao? Vjerujem li u uskrsnuće pravog, fizičkog, a opet preobraženog tijela? Vjerujem li, štoviše, iščekujem li Sudnji dan, Strašni sud? Vjerujem li da je u Euharistiji prisutan Krist, da se pričešćujem Njime? Vjerujem li da su predbračni odnosi, pobačaj, preljub, i slične bioetičke pošasti današnjice grijeh?
Ovo je važno, jer naša vjera, naše pravoslavlje, ono se ne temelji na ljudskom umovanju, nego na Božjoj Objavi. Mi do naših vjerskih istina i dogmi nismo došli svojom pameću, već su nam dostavljene odozgo, duhovnim prodorom iz natprirodnog svijeta. One su smjerokaz za naš život i duhovnost. Zato, svaki naš vjerski podvig, koji nije zbog Krista i nema pravu vjeru u svojoj srži, gubi vrijednost, odnosno gubi podlogu, smjer, cilj.
Sv. Teodor Tiron nije ulazio u dijalog s antičkom rimskom politeističkom religijom, nego je jasno ljudima objavio da je ona laž i ispraznost, bio je čak spreman uništiti hram poganske boginje, i za sve to je primio strašno mučenje. I nije on jedini; povijest kršćanstva prožeta je takvim primjerima.
Kada je Bog u Starom zavjetu otvorio „sezonu proroka“ sa svetim prorokom Ilijom, uvodno, prvo i temeljno pitanje je bilo pitanje prave vjere: „Dokle ćete hramati na obje strane, ako je Jahve Bog, slijedite njega, ako je Baal Bog slijedite njega“ (1 Kr 18, 21). Samo Ilijino ime sadrži definiciju tog temelja naše vjere; Elijahu – na hebrejskom: „Moj Bog je Jahve“.
Zato, prije ulja i vode, treba iskreno ispitati savjest – a tko je uistinu moj Bog?
Upoznaj pravoslavlje 