Tijekom Velikog posta (pravoslavne korizme), osim pet nedjelja, svoja imena i važnost imaju i subote. Prva velikoposna (korizmena) subota zove se „Teodorova subota“. Zašto?
Teodorova subota dobila je ime po svetom mučeniku Teodoru Tironu. Teodor mu je bilo ime (Srbi kažu i „Todor“, otuda prezimena poput Todorović, Todorić, i sl.). Nadimak Tiron znači regrut. Pravoslavna Crkva posvetila mu je dva spomendana. Jedan je fiksni, dan njegove smrti, 17.02. po julijanskom, odnosno 02.03. po gregorijanskom kalendaru. Drugi je pomični, upravo na prvu velikoposnu subotu: to je spomen na jedno njegovo posmrtno čudo.
Kao uspomena na to čudo sv. Teodora, danas se sprema i kuhano žito pomiješano s medom i mirodijama, koljivo, koje se i inače koristi na proslavama svetaca zaštitnika (slave) i obredima za pokojne. Više o svemu ovome u kratka dva sljedeća teksta.
Iz života i mučeničke smrti sv. Teodora daje nam se na razmišljanje, na samom početku Velikog posta, kakav je naš odnos prema poganstvu ovoga svijeta, jesmo li čvrsti u vjeri neovisno o ljudskim obzirima? Zatim, čudo sv. Teodora nas uči, kako Bog promišlja o ljudima u nevolji, i kako je važno čuvati se od poganština i zala ovoga svijeta. Ovo je vrlo važno u našem vremenu, vremenu sveopćeg relativizma, mlakosti i sinkretizma.
17. veljače, mučeništvo sv. Teodora Tirona
Poganski carevi Maksimijan i Maksimin slaše po cijelom carstvu svoje naredbe, da se svi kršćani, koji okuse od idolskih žrtava, oslobode kazne, a koji se usprotive, da budu izvedeni na sud. U to vrijeme sv. Teodor Tiron, koji je ratovao na Istoku, bi preveden u puk marmaritski, kojim je zapovijedao zapovjednik Vrinka. Puk se ovaj tada nalazio u pontskom gradu Amasiji. U ovom puku stadoše nekršćani primoravati sv. Teodora da prinese žrtvu idolima. A pravi vojnik Kristov Teodor, vjeran Bogu, ispunivši se Duha Svetog, reče usred puka: Ja sam kršćanin, i meni je naređeno da ne prinosim žrtve lažnim bogovima, jer imam Isusa Krista, istinitog Boga i Cara na nebesima. Zapovjednik Vrinka reče: Poslušaj me, Teodore, uzmi sve svoje oružje, i kao ratnik pristupi i prinesi žrtvu bogovima. Sv. Teodor odgovori: Ja sam ratnik Cara mog Krista, i ne mogu ratovati za drugoga. Na to zapovjednik Vrinka reče: I ovi svi tamo kršćani su, i ratuju za rimske careve. Svetac odgovori: Svatko zna za koga ratuje. Ja ratujem za moga Gospodara i Cara nebeskog Boga, i za jedinorođenog Sina Njegovog. Prisutni satnik Posidonije upita: I sina li ima Bog tvoj, Teodore? Sv. Teodor odgovori: Zaista ima Sina, Riječ istine, kojim sve stvori. Zapovjednik ga upita: Možemo li ga spoznati? Sv. Teodor odgovori: Želio bih da vam Bog da takvo razumijevanje, da Ga spoznate. Upita ga Posidonije: Ako Njega spoznamo, onda možemo li mi ostaviti careve naše i pristupiti Njemu? Odgovori sv. Teodor: Ništa vam smetati neće da ostavite tamu i kratkovremene careve zemaljske, pa da pristupite Bogu živom, Caru i Gospodaru vječnom, i da ratujete za Njega kao i ja. Tada zapovjednik Vrinka reče satniku: Ostavimo Teodora nekoliko dana da o svemu razmisli, i izabere ono što je korisno po njega.
Dobivši nekoliko dana za razmišljanje, sv. Teodor se neprestano moljaše i slavljaše Gospodina. A pogani disahu jarošću na neke druge kršćane, koje bijahu uhvatili, i vođahu ih u tamnicu. Sv. Teodor pak, idući za njima, vikaše poučavajući ih putu spasenja i trpljenja, da se ne odreknu Krista Cara. Pošto ove zatvoriše u tamnicu, sv. Teodor uoči priliku te zapali poganski hram majke bogova Cibele. No neki ga vidješe i optužiše. Gradonačelnik Kronid se uplaši zbog toga, uhvati Teodora i izvede ga pred namjesnika Publija, govoreći: Gospodaru moj, ovaj prokleti čovjek, novoizabrani regrut, na nesreću je došao u naš grad, jer spali hram majke bogova naših, i osramoti bogove. Ja ga uhvatih i evo dovedoh tvome veličanstvu, da po božanskoj naredbi carskog gospodara svijeta iskusi zasluženu kaznu za drsko djelo svoje. Namjesnik zovnu zapovjednika Vrinku, i upita ga: Jesi li ti dao ovome vlast da spali hram majke bogova naših? On odgovori: Ja sam ga često savjetovao. I dao sam mu vrijeme da razmisli, i prinese žrtvu bogovima. A ako je to učinio, on je doista unizio bogove, i prezreo carske naredbe. Ti si sudac, čini što carevi narediše.
Tada namjesnik sjede na sudačku stolicu. Izvedoše pred njega blaženog Teodora, i on ga upita: Trebalo je da prineseš boginji žrtvu i tamjan, a ti si joj donio oganj, zašto? Sv. Teodor odgovori: Ne poričem da sam to učinio. Zapalih drva, da bi se kamen opalio. Jer je vaša boginja i sila njena takva, da je oganj zahvaća i opaljuje. Razljutivši se na to, sudac naredi da ga tuku, govoreći ovako: Moje krotke riječi načiniše te drskim. Nemoj mi odgovarati s mnogo riječi, jer te najstrašnije muke očekuju, ako se ne pokoriš carskim naredbama. Odgovori mu sv. Teodor: Ne bojim se ni tebe, ni tvojih mučenja, makar bila i najljuća. Čini dakle što želiš. Jer očekivanje budućih blaga, koja su u Boga mog, savjetuje mi da budem hrabar zbog nade na ta blaga i zbog vijenca spletenog mi od Boga. Reče mu sudac: Prinesi bogovima žrtvu, Teodore, pa ćeš se osloboditi muka koje te čekaju, jer ćeš strašnom i gorkom smrću umrijeti. Odgovori sv. Teodor: Muke koje mi ti zadaješ, nisu za mene muke. Jer je pored mene Gospodin moj i Car Isus Krist, koji me izbavlja od tvojih mučenja. No ti Ga ne vidiš, pošto su ti oči uma slijepe.
Na ove riječi sudac naprosto pobijesni od gnjeva i, riknuvši kao lav, naredi da ga vrgnu u tamnicu, pa vrata zaključaju i zapečate, i tako ostave da tamo umre od gladi. Vrgnut u tamnicu, blaženi Teodor bi hranjen Duhom Svetim. I prve noći javi mu se Gospodin, i reče: Ne boj se, Teodore, jer sam Ja s tobom. Ne uzimaj više zemaljske hrane i pića, jer ćeš biti u drugom životu, vječnom i neprolaznom, samnom na nebesima. – Rekavši to, Gospodin otiđe od njega. A sv. Teodor stade pjevati i veseliti se; pridruži mu se veliko mnoštvo svetih anđela. Kada stražari tamnički čuše divno pjevanje, potrčaše k vratima tamničkim, vidješe da su zaključana i da su pečati čitavi. Tada pogledaše kroz prozorčić, i vidješe mnoge ljude u bijelim haljinama gdje zajedno sa svetim Teodorom pjevaju. Uplašeni, oni izvjestiše namjesnika Publija. Ovaj odmah ustade i hitno dođe tamnici. I vidje da su vrata zaključana i pečati čitavi. A kad ču gdje unutra pjevaju neki sa svetim Teodorom, on naredi da naoružani vojnici opkole tamnicu. Mislio je da se unutra sa svetim Teodorom nalaze neki kršćani. No kad uđe unutra, on nikog ne nađe, osim slugu Kristovog Teodora, okovanog u verige i klade. I spopade strah i trepet namjesnika i one što bijahu s njim. I izišavši iz tamnice, opet zaključaše vrata i otiđoše. Sudac naredi da se sv. Teodoru svaki dan daje po komadić kruha i malo vode. No veliki vjerni mučenik Kristov, – kao što je napisano: Pravednik će od vjere živjeti (Hab 2, 4; Rim 1, 17), – nikako nije htio primati od njih ni kruha ni vode, govoreći im: Mene hrani Gospodin moj i Car Isus Krist.
Sutradan naredi sudac da sv. Teodora izvedu preda nj na sud. Kada stane pred njega, on mu reče: Poslušaj me bez mučenja i kazne, te prinesi bogovima žrtvu. I ja ću odmah pisati za tebe gospodarima svijeta, i bit ćeš veliki svećenik bogova, i dobit ćeš velika odlikovanja, i zajedno s nama sjedit ćeš na ovome prijestolu. A sv. Teodor, pogledavši u nebo i prekriživši se, reče mučitelju: Neću se odreći imena Krista mog sve dok je duša moja u meni, pa makar mi tijelo ognjem spalio, i raznovrsnim me mukama mučio, mačevima sjekao, zvijerima bacao.
Mučitelj, pošto se posavjetova sa zapovjednikom, naredi da sveca objese o drvo i da mu tijelo stružu željeznim strugalima. I toliko strugaše mučenika, da mu meso popada s kostiju. A blaženi Teodor pjevaše, govoreći: Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, hvala je njegova svagda u ustima mojim (Ps 33, 1).
Prenerazi se mučitelj tolikom trpljenju i junaštvu blaženog Teodora, pa mu reče: Zar se ne stidiš, o najbjedniji među ljudima, što se uzdaš u čovjeka, zvanog Krist, koji bi ubijen nasilnom smrću, i što zbog njega tako nerazumno trpiš tolike muke i kazne? A sveti Kristov mučenik odgovori: Neka ova sramota bude meni i svima koji prizivaju ime Gospodina mog Isusa Krista.
A kad narod povika da se Teodora dokrajči, namjesnik upita Teodora preko glasnika: Hoćeš li bogovima prinijeti žrtvu, ili da te još više mučim? A sveti mučenik Teodor, odgovarajući smjelo, reče mučitelju: Bezbožniče, i svake gadosti i obmane ispunjeni, sine đavolji, zar se ne bojiš Boga koji ti je dao toliku vlast i moć? Jer Njime carevi caruju i vladaoci drže zemlju (Izr 8, 15-16). Primoravaš me da ostavim Boga živog, a da se poklonim kamenu bezdušnom.
Sudac dugo razmišljaše, pa opet upita sv. Teodora: Što želiš, biti s nama ili sa svojim Kristom? Svetac mu odgovori s velikom radošću: S Kristom mojim bijah i jesam, i bit ću. A ti čini što ti je drago.
Vidjevši da mučenja ništa ne mogu protiv Teodorovog trpljenja, namjesnik izreče ovakvu smrtnu presudu: Naređujem da se u ognju spali Teodor, zato što se nije pokorio vlasti slavnih careva i velikih bogova, i što vjeruje u Isusa Krista, raspetog u vrijeme Poncija Pilata, kao što Židovi kazuju.
Čim sudac izreče ovakvu presudu, odmah se pristupi njenom izvršenju. Sluge se odmah rastrčaše i iz obližnjih kuća drva dovukoše na određeno mjesto. Tada napraviše lomaču, i na nju postaviše blaženog Teodora. I kada svetac prekriži svoje čelo, i cijelo svoje tijelo, oganj veliki potpališe okolo njega. I siđe Duh Sveti, i rashladi mučenika. I tako sv. Teodor, hvaleći i slaveći Boga, mirno predade duh svoj Gospodinu. I vidjesmo, piše očevidac, gdje se njegova časna i sveta duša kao munja vinu u nebesa.
A pobožna i vrlinska žena neka Euzebija izmoli tijelo svetog slavnog mučenika Teodora, pomaza ga mirisima, obavi u čistu plaštanicu i položi u grob u domu svom u gradu Euhaitu, koji je pod mitropolijom amasijskom. I svake godine je slavila njegov časni i sveti spomen.
Postrada sveti mučenik Kristov Teodor 17. veljače 306. godine, u vrijeme cara Maksimijana mučitelja, dok u nama caruje Gospodin naš Isus Krist, kome slava i moć s Ocem i Svetim Duhom, sada i vazda i kroza sve vjekove, amen.
O čudu svetog mučenika Teodora Tirona
Poslije cara Konstancija, sina Konstantina Velikog, zacari se Julijan Otpadnik. On od Krista prijeđe na poganstvo, i diže silni progon kršćana, ne samo javno nego i tajno. Jer se zločinac bojao da sve kršćane javno podvrgne svirepim i nečovječnim mukama. A usto bojaše se da mnogi pogani, vidjevši junačko trpljenje mučenika Kristovih, ne stanu prelaziti kršćanima. Stoga pogani i lukavi Julijan namisli tajno oskvrnuti ljude Kristove. Znajući da se kršćani prvog tjedna Velikog posta (korizme) naročito očišćuju i posvećuju Bogu, dozva gradskog eparha (gradonačelnika) u Carigradu i naredi mu da s tržnica pokupi i skloni sve što se po običaju prodaje, i da umjesto toga izloži na prodaju druge namirnice, kruh i piće, koje će prethodno krišom poprskati i oskvrnuti krvlju od idolskih žrtava. Tako će se kršćani, kupujući te namirnice u vrijeme svetog posta, oskvrnuti idolskim žrtvama.
Eparh odmah provede u djelo bezbožnu naredbu bezakonog cara. I izloži na svima tržnicama namirnice, oskvrnute krvlju idolskih žrtava. Ali svevideći Bog, koji hvata mudre u lukavstvu njihovom, promišljajući o slugama svojim, uništi tajnu i lukavu zamku zločinčevu, jer carigradskom arhiepiskopu (nadbiskupu) Eudoksiju posla svoga stradalca, svetog velikog Teodora Tirona. I on, došavši k biskupu na javi, a ne u snu, reče mu ovo: Idi odmah i sazovi Kristovo stado, i naredi im strogo da nitko ne kupuje ništa od namirnica izloženih na tržnicama, jer su po naredbi bezbožnog cara sve oskvrnavljene krvlju od idolskih žrtava.
Biskup bi u nedoumici pa upita: A što će sirotinja raditi, koja kod kuće nema namirnica, ako ne bude kupovala ono što je izloženo na tržnicama? Svetac mu odgovori, da će njihove potrebe podmiriti dajući im koljivo. No biskup nije znao ni razumio što je to koljivo. Veliki Teodor mu reče: Koljivo je pšenica kuhana s medom, jer mi smo u Euhaiti navikli da to tako zovemo. Biskup upita svoga posjetitelja, tko je on što tako promišlja o kršćanima? Svetac mu odgovori: Ja sam Kristov mučenik Teodor; On me sada posla k vama u pomoć. Rekavši to, on postade nevidljiv.
Biskup tada odmah ustade, sazva sve kršćane, i izvijesti ih o onome što vidje i ču. I načinivši koljivo, on sačuva Kristovo stado nepovrijeđenim od zamke vražje. A bezakoni car, vidjevši da je njegova tajna zamka otkrivena i da mu namjera nije uspjela, veoma se postidi, i naredi da se na tržnice opet iznesu uobičajene namirnice. Kršćani pak, u subotu prvog korizmenog tjedna koljivima proslaviše spomen svetog velikomučenika Teodora, zahvaljujući Bogu i proslavljajući svetog slugu Njegovog. I od tada pa sve do sada pravovjerni u cijelome svijetu koljivima proslavljaju u subotu prvog tjedna Velikog Posta uspomenu na ovo čudo, i štuju Kristovog stradalca, da se ne bi zaboravilo tako dirljivo promišljanje Božje o kršćanima i pomoć svetog velikomučenika Teodora.
(iz „sv. Justin Popović: Žitija svetih“)
Upoznaj pravoslavlje 