Sveti vladika Nikolaj: Kosovo

Mnogi Hrvati se pitaju, zbog čega u svijesti Srba i SPC-a toliko značenje imaju Kosovo i kosovska bitka? Zašto slaviti poraz? I čemu jedan povijesni događaj unositi u crkveni kalendar? Odgovor daje sv. Nikolaj Velimirović.

***

„Reče Gospodin: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu ubiti… A kad su hodili po Galileji, reče im Isus: Sin Čovječji će biti predan u ruke ljudske, i ubit će ga, i treći dan će uskrsnuti. A učenici ne razumješe riječi ove, jer bješe sakrivena od njih da je ne mogoše razumjeti.“

Tako se i dogodilo. Sve kako je pisano, rečeno i prorečeno.

Sin Božji ušao je u ogromnu dramu ovoga svijeta kao njen glavni junak, da svojom smrću očituje svoju ljubav prema rodu ljudskom, a uskrsnućem potvrdi mogućnost općeg uskrsnuća svega potomstva Adamova.

Ubojice Kristove i nevjernici do današnjeg dana objavljuju samo smrt Kristovu, kršćani pak — i uskrsnuće Kristovo. Za one prve tragedija na Golgoti predstavlja trijumf smrti, za ove druge trijumf života. Oni smatraju Krista pobijeđenim, ovi pobjednikom.

I naša životvorna tragedija na Kosovu prije 550 godina podvojila je tumače. Jedni smatraju kosovsku Golgotu porazom, drugi pobjedom.

Razmotrimo za čas nekolike druge pobjede i poraze iz srpske povijesti, ne bi li nam to pomoglo objašnjenju Kosova.

Pobjeda kralja Milutina nad poganskim Hunima i pobjeda njegova nad latinskim križarima bile su od presudnog značaja po srpsku državu i po pravoslavlje na Balkanu. Tko zna datume tih pobjeda? Tko ih slavi i proslavlja?

Pobjeda svetog kralja Stevana Dečanskog na Velbuždu predstavlja jednu od najsjajnijih pobjeda u doba Nemanjića. No i ta pobjeda ušla je samo u povijest, a ne u kalendar.

Dušan je okitio svoje ime mnogim pobjedničkim lovorikama. No sve te lovorike predstavljaju uvenulo lišće kad se usporede s trajnim zimzelenom Lazarevim.

Vojvoda Obilić vratio se s Pločnika u Kruševac da čestitoga kneza obraduje viješću o slavnoj pobjedi nad sultanovom vojskom, ali i ta pobjeda je kao lijepa epizoda prema stravičnom lomu i slomu kosovskom.

Onda uzmimo poraze. Bilo ih je više. No nijedan nije ni prividno tako sličan porazu kosovskom kao onaj na Marici. I tamo su križ i polumjesec u sudaru. I tamo pogibija jednog vladara, i to vrlo snažnog, i mnoštva velikaša, vojvoda, i cijele srpske vojske. Pa ipak marički poraz je bez aureole mučeništva, propast ne za pjesmu. Pjesnički genij srpskog naroda nije se htio zadržati na ovom događaju. Dao nam je jednu sjajnu pjesmu samo na jednu sporednu temu, a u vezi s Markom i Turetom koje je trgovalo sabljom kralja Vukašina, poginulog na Marici.

Kosovo se izdvaja od svih srpskih pobjeda i poraza dvjema odlikama:

jedinstvenošću motiva borbe i

odlučnošću na mučeničku smrt.

Što označavaju ove odlike?

Promotrimo ponovno navedene primjere pobjeda i poraza.

S dvojnim motivima pošao je kralj Milutin u boj protiv Huna; u ime kršćanstva i u ime srpske države. Tj., on je želio obraniti kršćansku vjeru od idolopoklonika, i obraniti svoje zemaljsko carstvo od vanjskih napadača. Isto tako s dvojnim motivima vodio je on rat protiv papinskih križara; jedan motiv je obrana pravoslavlja od latinizma, a drugi opet obrana svoje države, svoga zemaljskog carstva.

Ta dva motiva vide se i kod svetog kralja Dečanskoga. On je bio prisiljen ratovati protiv Šišmana, da bi uzdigao pravo nad nasiljem i očuvao svoj narod i svoju državu. Ovo je on jasno izrazio u svome pismu Šišmanu.

Dušan je također stalno imao u vidu dva cilja svojih ratova na Balkanu: da osnaži svoju državu i da pomoću takve snažne države udalji islam od Balkana, i zadrži ga u granicama Azije. Za kršćanski Balkan dakle on je ratovao, da se Balkan ne bi poturčio nego da bi ostao Kristov i — Dušanov.

I Obilić na Pločniku borio se za dvije vrijednosti: za vjeru i državu; za kršćansku vjeru protiv nevjernika i za srpsku državu protiv tuđinaca.

Kralj Vukašin mogao je oduševljavati srpsku vojsku na Marici Kristom protiv Muhameda; u stvari on je želio zadobiti pobjedu nad Turcima radi prestiža nad ostalom vlastelom srpskom i opet, i opet, radi slave zemaljskoga carstva srpskoga.

Zapazimo još, da u svim ovim ratovima nigdje se nije ispoljila naročita volja, ni vojskovođa ni vojnika, da poginu, da željno i dragovoljno prime smrt i mučenički vijenac. Time ne mislimo reći, da oci naši u tim znamenitim bitkama i bojevima nisu bili junaci. To nikako. Njihovo junaštvo je van spora. Oni su pošli u rat s dvojnom mišlju: pobijediti ili poginuti, no sa željom da pobijede, a ne da poginu.

Spomenimo još jedan noviji dvoboj, slavniji od dvoboja Termopilskog. To je boj na Čegru. Da se on dogodio u Grčkoj prije 3 000 godina, svi gimnazijalci u Kanadi i Australiji čitali bi danas o njemu u svojim čitankama.

Kad je vojvoda Sinđelić vidio da Turci odolijevaju i uskaču u srpski rov, on je zapalio burad s barutom i ispunio rov smrću. Sam po sebi ovaj boj bi se mogao zamisliti kao jedna scena kosovske bitke. No ne može se ni on uspoređivati s Kosovom, jer je nijem, bez prologa i pripreme, i jer je odlučnost za smrt došla onda kad je smrt postala neizbježna.

Drukčije je s Kosovom. Tu je potpuno jedinstvo motiva i cilja borbe, i potpuna odlučnost na smrt. Borba je za „Carstvo Nebesno“, a ne za državu, za narod, ili za kneza, ili za bilo što zemaljsko i prolazno. Borba je za „krst časni“, simbol Carstva Kristovoga: i čestiti knez, i vojvode velike i male, i svi tabori njihovi, kreću na Kosovo s odlučnom voljom da žrtvuju svoje živote za Carstvo Nebesko, „za krst časni i vjeru hrišćansku“, „za lijepo ime Isusovo“.

„Ako voliš carstvu nebeskome

„A ti sakroj na Kosovu crkvu

„Ne vodi joj temelj od mermera

„Već od čiste svile i skerleta,

„Pa pričesti i naredi vojsku;

„Sva će tvoja izginuti vojska,

„Ti ćeš, kneže, s njome poginuti…

———————————————————————

„Car voljede carstvu nebeskome

„A nego li carstvu zemaljskome“.

Tako se vladar, poslije dugog kolebanja i getsemanskog znojenja u Kruševcu, odlučio za smrt i carstvo vječnih vrijednosti, a odbacio sve privremeno, prolazno i varljivo.

Jednom su Židovi htjeli Krista učiniti svojim carem, a On saznavši to pobježe i skloni se u pustinju. A kad Ga je rimski guverner Pilat pitao: „Jesi li ti car“, Isus mu je odgovorio: Carstvo moje nije od ovoga svijeta.

Tome Carstvu ne od ovoga svijeta privolio se Lazar, u punoj spoznaji, da je put k tome Carstvu križ, stradanje i smrt. I u punoj spoznaji on se suglasio sa svojom Golgotom kao vratima k Carstvu Nebeskom.

I ne samo Lazar. S istom vizijom nebeske stvarnosti i s istom spoznajom o predstojećoj smrti polaze na Kosovo i braća carice Milice, devet Jugovića. Sestra želi, da bar jedan od njih ostane s njom u Kruševcu, da imade „brata od zakletve“, tj. da se može njime kleti, jer i ona predviđa i predosjeća da sva srpska vojska ide u smrt. Pa iako je knez odobrio i blagoslovio da jedan od Jugovića ostane u Kruševcu, uzalud, nijedan se nije htio zadržati. Ni blagoslov knežev, ni suze sestrine, nisu pomogle. Svih devet žurno prolaze pored uplakane sestre, i svaki od njih odgovara joj, bez naročite bratske nježnosti:

„Ne bih ti se, sestro, povratio,

„Da mi care pokloni Kruševac.

„Idem, sejo, u Kosovo ravno

„Za krst časni krvcu proljevati

„I za vjeru s braćom umrijeti“.

I ne samo Jugovići. Svjesni su da idu u smrt i svi veliki i mali vojvode srpski. Prije sviju ona trojica što su i poginuli prije sviju.

Kad je knez Lazar na uočnici svoje slave — a to je sv. Amos, na sam Vidovdan — nazdravio Milošu Obiliću i u zdravici nazvao ovoga nevjerom, skočio je Miloš i odgovorio domaćinu:

„Ja nevjera nikad bio nisam,

„nit sam bio nit ću ikad biti,

„Nego sjutra mislim u Kosovu

„Za rišćansku vjeru poginuti“.

Darujući djevojku pred crkvom Miloš joj govori:

„Na, devojko, kolastu azdiju,

„Po čemu ćeš mene spominjati

„Po azdiji po imenu mome,

„Evo t’ idem poginuti, dušo,

„U taboru čestitoga kneza“.

Tako joj govori i Ivan:

„Evo t’ idem poginuti, dušo,

„U taboru čestitoga kneza“.

Tako i vojvoda Milan:

„Evo t’ idem poginuti, dušo,

„U taboru čestitoga kneza“.

Tako su mislili i manji vojvode, pukovođe i četovođe. Tako, npr, i vojvoda Stevan Musić:

„Pita Ljuba Musića Stevana:

„O Stevane, dragi gospodare,

„Kad ćeš meni s Kosova doći?

„A Musić joj veli i besjedi:

„Kad ogrije od zapada sunce,

„ Tadar ću ti sa Kosova doći.

Pa i najobičniji ljudi hrlili su na Kosovo polje s istom neodoljivom žudnjom. Pošto nitko od braće Miličine nije htio ostati u Kruševcu, knez Lazar naređuje svome sluzi Golubanu da on ostane.

Ali —

„Kad to začu sluga Golubane,

„Proli suze niz bijelo lice“

pa uze gospođu caricu „na tananu kulu“,

„Al’ svom srcu odoljet ne može

„Da ne ide u boj na Kosovo

„Već se vrati do konja Labuda,

„Posjede ga, ode na Kosovo“.

U svijesti ili podsvjesti cijelog naroda brujala je jedna tajanstvena nota, da na Kosovu Krist dijeli mučeničke vijence slave, i da se treba grabiti za te vijence, da se jedno carstvo gubi, a drugo dobiva; ni da je kucnuo sudbonosni čas da se za križ časni žrtvuje sve.

Sa tom notom u duši srpska vojska učinila je i sve predsmrtne pripreme. Oprostila se u domu, pričestila na Kosovu, pa pošla pod križastim barjacima na križ, na dan sv. Vida, i svetoga Amosa, krsne slave čestitoga kneza.

„I pogibe srpski knez Lazare,

„I njegova sva izgibe vojska,

„Sedamdeset i sedam hiljada.

„Sve je sveto i čestito bilo

„I milome Bogu pristupačno“.

Nijedan kršćanski narod nema u povijesti svojoj ono što ima srpski narod, nema Kosovo. Šezdeset i nekoliko godina poslije Kosovske bitke pao je Carigrad, prijestolnica istočnog kršćanstva. Posječen je kršćanski car Konstantin, srpske krvi i porijekla po jednom roditelju. Rekao bi čovjek: to je slično Kosovu. Rekao bi opet: događaj veći od Kosova. Bože sačuvaj! Na Kosovo je marširala kršćanska vojska u susret smrti, u Carigradu je vojska stajala unutra u gradu, nadajući se do posljednjeg časa, da će se smrt nekako okrenuti od nje na lijevokrug. Kad je tanad, iz prvih topova u povijesti, probila zidove gradske, užas je zavladao i panika se zacarila u vojci i građanstvu. Svi hramovi bili su ispunjeni vapajem i molitvom Bogu za spasenje grada, tj. za spasenje tijela, za spasenje države i carstva zemaljskoga. Otuda je pad Carigrada zabilježen kod Grka kao noć, a ne kao dan, kao propast a ne kao pobjeda. Istina, i tu je bitka križa i polumjeseca, no bez epopeje i bez nadahnuća za buduća pokoljenja. Jer poraz shvaćen samo kao poraz ne može nikoga oduševiti. Niti sama Golgota bez Uskrsnuća može nekoga nadahnuti i osnažiti.

Sasvim je obrnuto sa srpskim Kosovom. Kao što se samrtnik oblači u novo i skupocjeno odijelo, tako je vojska srpska bila odjevena u najbolje ruho svoje. Blistava i sjajna povorka hitala je sa svih granica carstva u žižu časti i slave, na Kosovo polje. Osjenjena križastim barjacima i ikonama krsnih slava, s pjesmom i klicanjem, s pjesmom i svirkom, s pjesmom i radošću hitala je ona svome kosovskom — gubilištu. Zar nas ne podsjeća ovo na grupe prvih kršćana, koji su s takvim raspoloženjem išli pod mač, ili u oganj, ili pred zvijeri? Ne zna se ni za jednog kršćanskog mučenika da se molio Bogu da ga spasi od bliske smrti, a zna se za tisuće i tisuće njih da su se molili, da ih mučenička smrt ne mimoiđe. Ni križonosna vojska Lazareva nije održala bogoslužje za spasenje od smrti. Naprotiv — ispovijedila se i pričestila — za smrt. Jedan cijeli oružan narod kao jedan kršćanski mučenik, pokoran providnosnoj volji Svevidećeg, prima gorčinu smrti, i to ne kao gorčinu, nego kao životvorni lijek. I zar nije Kosovo do današnjeg dana služilo dvaestini pokoljenja u istini kao životvorni lijek? U povijesti kršćanskih naroda nema poznatog slučaja, da cijela jedna vojska, cijeli jedan oružan narod, bude zapojen voljom za smrću i da ode u smrt za vjeru svoju. Ne u smrt samoubilačku, nego u smrt herojsku. Kosovo je unikum u dvadesetvjekovnoj povijesti kršćanskog svijeta.

Griješe oni koji govore: Kosovo je zaustavilo kotač naše povijesti; unazadilo nas je; da nije bilo Kosova, mi bi danas bili veliki narod!

Baš Kosovo nas je učinilo velikim narodom. Ono je naša narodna Golgota, ali u isto vrijeme naše narodno uskrsnuće, duhovno i moralno. Ono je zaustavilo moralno raspadanje srpskoga naroda. Dalo nam galeriju vitezova vjere, poštenja i požrtvovnosti, koja nesumnjivo vrijedi više od bilo koje galerije mramornih kipova, napravljenih u mirno doba od naroda koji nisu imali svoje Kosovo.

Griješe i oni koji Kosovo smatraju porazom. Ako je tko pretrpio poraz, pretrpio ga je veliki gospodin Vuk Branković, a ne knez Lazar. Poginuli Lazar je dobio, a preostali Vuk izgubio. Tko žrtvuje život svoj u jednoj borbi za istinu i pravdu Božju, žrtvovao je najveće što je mogao i imao, i — pobijedio je. Makar bitka tehnički bila izgubljena, on ostaje pobjednik. A pošto je sva srpska vojska na Kosovu polju pala — i to dragovoljno — za istinu i pravdu Božju, to je ona i pobijedila. Ona je prinijela za žrtvu Bogu sve što je imala i mogla; otuda je i pobijedila. Izgubila je tijelo, spasla je dušu. Pa čak ni tijelo Lazarevo nije izgubljeno. Tijela izdajnika izgubljena su poslije Kosova kao što su duše njihove izgubljene na Kosovu. Ne zna se grob ni Vukov ni Altomanovićev.

Sveto tijelo Lazarevo pak, namagnetizirano nebeskom silom, još i danas leži cijelo i liječi sve nemoći ljudske. Nisu izgubljena ni tijela ostalih vitezova križa, iako su ostala na bojištu. Od njihovih svetih duša posvećena su tijela njihova, a od svetih tijela njihovih posvećena je sva kosovska zemlja. Otuda je Kosovo postalo sveto polje. Zbog toga Srbi i Srpkinje sa svih strana — čak i oni iz Amerike — dolaze i uzimaju sa svetog polja Kosova šaku ili torbu svete zemlje, da je kao svetinju nose i drže u svojim hramovima i domovima. Kao iz grobnice sv. Dimitrija u Solunu, ili s grobova drugih kršćanskih mučenika. Kosovo je najveća grobnica kršćanskih mučenika, poginulih za jedan dan. Jedna druga, takva i tolika, nije nam poznata. I kao što svečari slave dan smrti svoga sveca, tako cijeli srpski narod svetkuje i proslavlja Vidovdan. Tko slavi svete mučenike, recimo arhiđakona Stevana, ili Đorđa, ili Dimitrija, ili Teodora, ili Trifuna, ili sv. Petku i Nedelju, ili sv. Petra i Pavla — taj ne slavi pobijeđenoga nego pobjednika, niti slavi mrtvoga, nego živoga. Tako i mi svi proslavljajući veliku armadu kosovskih mučenika, ne proslavljamo pobijeđene nego pobjednike, niti mrtve nego žive.

Vidovdan je najveća slava srpskog naroda. On je dan, a ne noć, i to baš — Dan. On nas opominje na pobjedu i na uskrsnuće. Sjeme Carstva Nebeskoga, posijano sv. Savom, niklo je bujno i poraslo veliko. Bogati plodovi toga sjemena uzbrani su na Kosovu polju. To nije jedina Kristova i Savina žetva u našoj prošlosti, ali je presjajna i jedinstvena svoga roda.

Oni koji se mršte na Kosovo; koji ga podništavaju, osuđuju, mrze, ili smatraju nesrećom i propašću, oni gledaju očima, a ne duhom, i cijene tehnički, a ne moralno. Takvi ili nisu pravi Srbi, ili su još pod kletvom čestitoga kneza zbog toga što preci njihovi ne dođoše u boj na Kosovo ili ako dođoše biše u taboru velikoga gospodina Vuka pod Goleš planinom. A kletva glasi: „Rđom kap’o dok mu je koljena!“

A pravi Srbi — što u kosovskom smislu znači pravi kršćani — neka zahvaljuju Gospodinu Bogu što im je dao Kosovo, ponos i utjehu, i nepresušni izvor najuzvišenijih nadahnuća; čistilište savjesti svih pokoljenja do kraja vremena.

Neka skinu kape u sveti dan Vidovdan, i na svetoj zemlji kosovskoj neka se poklone svetim dušama križonosnih praotaca svojih. Pa u harmoniji s cijelim narodom, koji je najbolji tumač Kosova, neka iz dubine srca i savjesti uzviknu:

„Sve je sveto i čestito bilo

„I milome Bogu pristupačno!“

izvor: Projekat rastko