Što je poniznost i zašto je u pravoslavlju nazivamo smirenje?

Kada prosječan Hrvat, katolik, ili što već, krene proučavati pravoslavlje, redovito se susretne s mnoštvom, naizgled samorazumljivih, a ustvari nerazumljivih pravoslavnih crkvenih termina. Jedan od njih je smirenje.

Problem je u tome što u suvremenom jeziku riječ „smiriti se“ znači „umiriti se“, „stati“, „prestati“, u smislu prestanka kretanja, djelovanja, emotivnog ili psihološkog stanja uzbuđenosti itd. Npr. „čovjek se smirio“, dakle, prestao je vikati, plakati ili trčati. Naravno, u takvom značenju, pravoslavna izreke o važnosti smirenja izazivaju nesporazume.

U tekstovima na ovom blogu pokušali smo „smirenje“ prevoditi kao „poniznost“. Svjesni smo da je time jedan dio nesporazuma otklonjen, međutim, isto tako smo svjesni da poniznost današnjem čovjeku često zvuči vrlo depresivno ili razdražujuće. Odnosno, da se često poistovjećuje s bolesnim, patološkim stanjima (samo)ponižavanja), straha, anksioznosti, depresije, fobija, treme pred jačim ili autoritetom, niskog samopouzdanja, lošeg mišljenja o sebi, samosažaljevanja, zatim lažne i glumljene, izvanjske „poniznosti“, hvalisanja itd. Zato je važno protumačiti ovaj termin, da bi se izbjegao lažni dojam da je pravoslavlje psihološki upitna vjera.

Ključno je znati da se, dakle, u pravoslavlju koristi crkvenoslavenski pojam smirenje, koji je dublji od poniznosti, i koji se i danas upotrebljava u našem jeziku u gore navedenim, suvremenim značenjima. Dakle, biti smiren, znači imati u sebi mir, duboki mir, duhovni mir, duhovni spokoj, skopčan s čvrstom vjerom u Boga i Njegovu Providnost u životu i ljubavlju prema bližnjima.  Ponizan ili smiren čovjek nije onaj npr. koji se boji reći istinu ili se izboriti za sebe, a potom odlazi depresivan ili pun nutarnjeg gnjeva ili samosažaljenja. Nego je to čovjek koji odmjereno i pravovremeno kaže istinu ili se pravedno izbori za sebe, iznutra mislima prepušten Bogu, s ljubavlju prema protivniku, molitvom za njega, i koji na kraju  kaže „hvala ti i slava za ovo, Gospodine“, bez obzira na rezultat, bez obzira na uspjeh ili neuspjeh, jer je svjestan da Bog svime rukovodi. Poniznost je stanje duha.

Donosimo dalje prijevod jednog ruskog teksta koji izvrsno ovo objašnjava. U tekstu paralelno koristimo oba izraza, kako bi ljudi lakše usvojili i shvatili o čemu je riječ.

***

Zašto pravoslavlje toliko govori o poniznosti/smirenju? Što je poniznost/smirenje i što znači biti ponizna/smirena osoba?

Smirenje je jedan od središnjih pojmova pravoslavne dogmatike. Sveci govore: bez smirenja /poniznosti se od Boga ne može dobiti ništa, ni svetost ni bilo kakvi pobjednički vijenci. Zašto?

Poniznost/smirenje: što je to?

Općenito govoreći, poniznost/smirenje je mir u duši, bez obzira što vam se dogodilo i bez obzira kako se prema vama ponašalo.

Poniznost/smirenje nije ljudska “potištenost” i sažaljenje. Nesretna osoba nije ponizna, jer ako je osoba potištena ili pritisnuta okolnostima, onda u njoj nema poniznosti. Ponizan/smiren čovjek uvijek je spokojan i stoga sretan[1].

Vanjsku smirenost/poniznost mogu uzrokovati različite stvari – npr., samozadovoljstvo ili izbjegavanje problema. Ali takvo spokojstvo nije poniznost. Jer tada bi za svetost bilo dovoljno samo ležati i sunčati se na moru.

Poniznost/smirenost nije spokojan život, već mudar pogled na stvari. A sveci su, kad su govorili o poniznosti/smirenju, prije svega imali na umu, ne vanjski pobožni odgoj i pokornost, nego stanje duhasmirenomudrije.

“Nije ponizan onaj koji malo govori o sebi i koji se ponižava pred nižima od sebe. Nego onaj koji skromno govori o Bogu; koji zna što reći, o čemu šutjeti, a u čemu priznati svoje neznanje; koji se slaže da postoje ljudi koji su duhovniji od njega i uspješniji u razmišljanjima.“ (sv. Grgur Bogoslov)

Poniznost je povjerenje u Boga

Poniznost ima mnogo aspekata. Jedan od njih je pouzdanje u Boga.

Čovjek se ne ljuti, ne ljuti se na nepravdu prema sebi i ne ulazi u svađe, ne samo zato što ima unutarnji mir (malo ga ljudi ima). Nego zato što svojim umom razumije da se ništa u životu osobe ne događa tek tako.

Svaki događaj je – Providnost Božja. Svaka osoba u blizini je instrument Božanske Providnosti. I tako, koncept nepravde ili nepoštenja potpuno nestaje iz života. A gdje nema nepravde, nema ni razdraženosti.

Poniznost/smirenje i poniznost kao stanje duha/smirenomudrije

Poniznost/smirenje i poniznost/smirenomudrije su glavni aspekti duhovnog života. Želimo reći da čak i nevjernik može imati potpuno bestrasno i submisivno ponašanje. Međutim, razlog za to bit će samo društvene norme ili obiteljske tradicije. Odnosno pravila ili uvjerenja.

Za razliku od njega, kod kršćanina je poniznost/smirenje stanje duše posvećene milošću Duha Svetoga. Ono se razlikuje od odgoja po tome što ne zahtijeva od čovjeka toliko pridržavanje nekih pravila, koliko ono samo po sebi daje čovjeku mnogo.

Poniznost/smirenje jača. Poniznost/smirenje štiti od taštine. Poniznost/smirenje spašava od emocija, bilo da je riječ o jakoj tuzi ili burnom veselju, koja čovjeka više iscrpljuje nego ispunjava.

Poniznost/smirenje čini da je osoba poput anđela. Ali kako to postići?

Kako postići poniznost/smirenje?

S jedne strane, poniznost kao stanje duha/smirenomudrije je, takoreći, “važnija” od vanjske poniznosti/smirenja. S druge strane, ne može se reći da izvanjsko ponašanje samo po sebi ne znači baš ništa.

Mir u duši se ne rađa tek tako i niotkuda. Nećete ga naći ako se ne brinete o sebi, nego ćete biti grubi, davati oduška strastima i emocijama. Poniznost/smirenje se ukorijenjuje u čovjeku u onoj mjeri kako se uređuje njegov duhovni i unutarnji život. Jer u nemirnom tijelu i nemirnom umu jednostavno nema mjesta za mir.

Ovo znači da će sigurno nastupiti razdoblje kada će čovjek imati samo vanjsku poniznost/smirenjebez pravog mira u duši. Krenite polako: popustiti još jednom, iako udara oluja. Prešutjeti, kad su mi prijekori već spremni izbaciti se s jezika. Povući se, iako se čini nepravednim. Sve je to nužni dio „škole“ i duhovnog rasta. Sve ovo moglo bi spasiti mnoge odnose među ljudima i spasiti mnoge brakove…

Treba ići do poniznosti/smirenja, shvaćati ga, ali nema “jamstva” u pogledu potrebnog vremena: pred nekima su godine duhovnog rada, pred drugima desetljeća. Netko se ponizi/smiri u posljednji čas prije smrti. Poniznost/smirenje, kao i svaki dar, daje se svakome prema njegovoj mjeri.

Međutim, postoje zapovijedi, crkveni život i crkveni sakramenti. Oni su jamstvo. Uz njihovu pomoć, osoba drži najispravniji put. I uz njihovu pomoć, a blagodaću[2] Duha Svetoga, čovjek stječe u sebi djelić novoga života: snažan mir i svetu mudrost koja ga štiti i štiti. I pomaže mu da ide dalje u svom duhovnom životu – do samoga Isusa Krista.

Slava Tebi, Bože naš, slava Tebi!

izvor: uznavay.pro


[1] Tj., poniznost/smirenje mora biti posljedica slobodne volje, slobodnog raspoloženja a ne vanjskog pritiska.

[2] Riječ „blagodat“ se u hrvatskom obično prevodi kao milost, no u pravoslavnoj tradiciji milost i blagodat se razlikuju. Blagodat je haris, karizma, nestvorena energija Božja, koja preobražava i obožuje čovjeka.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s