O (ne)ispravnosti ikone „sv. Obitelji“

U rimokatoličkoj tradiciji postoji blagdan sv. Obitelji, Isusa, Marije i Josipa, u nedjelju božićne osmine, i na temelju toga, i slike koje prikazuju dotičnu sv. Obitelj kao običnu ljudsku obitelj. Na tim slikama su Josip i Marija često prikazani kao običan mladi bračni par, često zagrljen  ili u sličnim pozama koje odišu uobičajenom bračnom intimom. U novije vrijeme pojavile su se slične ikone i u pravoslavlju. Jesu li takvi prikazi u pravoslavlju ispravni?

***

Glavni razlog uslijed kojeg je u pravoslavnoj ikonografiji više imitiranja nego pribjegavanja inovacijama jest izbjegavanje upliva heretičkih umovanja na Crkvu, jer kao što se hereza može naći u pisanom obliku i čuti s ambona, također se može javiti i u vidu ikona. Takvu pojavu imamo u okviru američke pravoslavne ikonografije. Riječ je o prikazu „sv. Obitelji“, gdje se Krist nalazi ili na rukama sv. Josipa zajedno s Bogorodicom ili samo u njegovom naručju. Takva predodžba može djelovati nevino, ali u suštini pokazuje nedostatak pažnje prema osnovnim pitanjima pravoslavne predaje.

Takvi prikazi “sv. Obitelji” su zasnovani na katoličkim inovacijama kojima je u novije vrijeme ustanovljen blagdan sv. Obitelji. Kao što je jedan rimokatolički akademik primijetio, suprotstavljajući drevne kršćanske blagdane modernom katoličkom slavljenju sv. Obitelji, “(Blagdan sv. Obitelji)… je proizvod modernog doba, vremena kome mi pripadamo”. U tradicionalnom pravoslavnom ikonopisu Krist kao dijete je prikazan ispravno, ne sam sa sv. Josipom, već samo s Majkom (naglašavajući učenje da je On “Sin bez oca, Koji je rođen od Oca bez majke prije svih vjekova”).

Zapravo, da bi vjerni bili zaštićeni od nepravilnog razumijevanja njegove očinske uloge i njegovog odnosa prema Bogorodici, tradicionalna pravoslavna ikonografija isključuje lik sv. Josipa (naravno, bez unižavanja njegove ličnosti), kao što su i Oci Crkve suzdržani kad govore o njemu. Na primjer, na ikoni Kristovog rođenja, kao što kaže profesor Konstantin Kavarnos: “on (Josip) nije prikazan u središtu kompozicije, kao Bogorodica sa Sinom, već sa strane, u uglu, da bi se naglasio stav Pisma i učenje Crkve da je Krist rođen od Djeve”. Leonid Uspenski i Vladimir Loski u svom ključnom djelu o teoriji ikone iznose slično zapažanje: “Još jedan detalj nagoviještava da je na ikoni Kristovog rođenja prirodni redoslijed zanemaren – to se odnosi na Josipa. On nije dio skupine koju čine Sin i Njegova Majka; on nije otac, te je nedvosmisleno odvojen od njih.” Također, na ikonama sa sličnom tematikom, kao što je Susret u Hramu[1] ili Bijeg u Egipat, pravoslavna ikonografija ne podrazumijeva sv. Josipa glavom nekakve “sv. Obitelji”; prije će biti da se smatra čuvarom koji je Promislom dodijeljen Bogorodici i božanskom Djetetu. Njegov skromni pristanak i vrlinsko ispunjenje ove uloge su svakako povod za njegovo proslavljanje u Crkvi.

Blaženi Augustin Hiponski primjećuje: “Josip… se može nazvati Kristovim ocem pošto je na neki način bio muž Njegove Majke…,” ali inzistira da u njihovom bračnom odnosu “nije bilo tjelesne povezanosti”. Na drugom mjestu obrazlaže ovaj stav: “Zbog svoje bračne vjernosti (njihovog uzajamnog uzdržanja) oboje su opravdano nazvani Kristovim roditeljima (ne samo Ona kao Njegova Majka, već i on kao Njegov otac, budući da joj je bio zaručnik), budući su oboje imali takvu ulogu i svrhu, iako ne i u tjelesnom smislu. Ali dok je on bio samo u ulozi oca, a ona čak i tijelom Njegova Majka, oboje su to što jesu samo po Njegovoj poniznosti, ne i Njegovoj uzvišenosti; Njegovoj nemoći (usp. 2 Kor 13, 4), a ne i Njegovom božanstvu.” Prema tome, ako se njih troje trebaju prikazati zajedno na ikoni, potrebno je to izvesti na način koji oslikava njihove uloge u Ekonomiji (rasporedbi, planu) spasenja, a ne kao obitelj po tijelu.

Sv. Ambrozije Milanski, opet čuvajući drevno kršćansko učenje o pravednom Josipu i njegovoj ulozi zaručnika Djeve Marije, podsjeća nas da pogrešnim razumijevanjem ovog retka iz Svetog Pisma (imajući u vidu heretičko umovanje, prim. prev.): “zmija nevjerja, izašla iz razvratnih skrovišta podiže glavu bljujući nevaljalstvo iz svog zmijskog srca”. Skupina ljudi koje ovaj prikaz “sv. Obitelji” može naročito sablazniti, jesu obraćenici iz evangelističkih denominacija. Evangelisti tvrde da vjeruju u djevičansko rođenje, ali u velikoj mjeri poriču trajno djevičanstvo Djeve Marije, što znači da samo djelomično prihvaćaju učenje o djevičanskom rođenju. Ovo djelomično ima veze s činjenicom da evangelisti smatraju bračni život najvišim idealom kršćanskog života, što je oprečno stavu Pisma i Otaca koji tvrde da je najuzvišenije stanje kršćanina djevičanstvo, jer pomaže da se vjernik u većoj mjeri posveti ostvarivanju zajednice s Bogom. Kao i ozloglašeni heretici ebioniti, Helvidije i Jovinijan, tako se i evangelisti drže najnečasnijeg stava da su sv. Josip i Presveta Bogorodica stupali u tjelesne odnose poslije Kristovog rođenja izrodivši još djece. Sv. Ivan Damaščanski one koji se drže tog stava naziva “Marijinim neprijateljima”. Tako, kada se evangelisti obrate u pravoslavlje i vide ikone kao što je “sv. Obitelj” ne treba nas iznenaditi ako ih takav prikaz dovede u zabunu i iskušenje da zadrže svoje prijašnje heretičke stavove.

Bogorodičino trajno djevičanstvo je osnovna pretpostavka za istinsko prihvaćanje učenja o Utjelovljenju. Kao što sv. Grgur Palama piše: “Bog je odlučio primiti našu narav, hipostazno se sjedinjujući s njom na veličanstven način. Ali nemoguće je bilo da sjedini svoju Najuzvišeniju Narav, Čija je čistoća nedostupna ljudskom razumijevanju, s ogrehovljenom naravi, dok se ova ne očisti. Stoga je, radi začeća i rođenja Darivatelja čistoće, bila potrebna besprijekorno neokaljana i najčistija Djeva.” Sv. Bazilije Veliki ikone naziva “knjigama za nepismene”. On kaže: “Koji bolji dokaz imamo da su ikone knjige za nepismene, neušutljivi glasnici čašćenja svetih, koje bez riječi poučavaju svoje promatrače, pritom ih posvećujući? Nemam mnogo knjiga niti vremena za učenje, i idem u crkvu, uobičajeno utočište duša, s umom umornim od sukobljenih misli. Pred sobom vidim divnu sliku i prizor me osvježava, uzvodeći me na slavoslovlje Bogu.” Sada, ako nepismena osoba uđe u crkvu i ugleda ikonu “sv. Obitelji”, kako da je shvati bez podužeg tumačenja? Prije svega, ako prikaz odaje očiglednu laž ili herezu, neophodno je da bude odbačen, da nevine i jednostavne ne bi odveo u zabludu. Trebao bi postojati savršen sklad između pisanih učenja i vidljivih prikaza (ikona) koje ukrašavaju naše crkve.

U Pravoslavnoj Crkvi imamo mnoge sv. Obitelji, kao što su sv. Joakim i Ana s Bogorodicom, Zaharija i Elizabeta sa sv. Ivanom Krstiteljem, obitelj sv. Bazilija Velikog, obitelj sv. Grgura Palame, obitelj Eustacija Placide. Sve ove i mnoge druge su istinski sv. Obitelji koje smo pozvani slaviti i ikonopisati u svojim crkvama, jer su to bile obitelji po tijelu. Nasuprot tome, obitelj pravednog Josipa i Djeve Bogorodice s Kristom nije obitelj po tijelu već, kao što je blaženi Augustin napisao, obitelj “od namjere i svrhe”, okupljena Promislom radi Kristovog ostvarivanja rasporedbe (ekonomije) spasenja čovječanstva.

Ivan Sanidopulos


[1] Prikazanje (Svijećnica).

2 misli o “O (ne)ispravnosti ikone „sv. Obitelji“

  1. Zanimljivo je da rimokatolici često slikaju ovu ikonu u vizantijskom stilu, imao sam priliku više puta da vidim takvu “ikonu” u raznim prodavnicama po zapadu.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s