O odlukama Sinoda UPC u studenom

Na posljednjem zasjedanju Sinoda kanonske Ukrajinske pravoslavne Crkve (Moskovske patrijaršije) usvojen je niz odluka koje će imati veliki utjecaj na sudbinu te Crkve. Koje su te odluke i što one znače?

***

Dana 23. studenoga 2022. godine na redovitom zasjedanju Svetog sinoda Ukrajinske pravoslavne Crkve doneseno je nekoliko odluka koje će sigurno imati veliki utjecaj na budućnost naše Crkve.

Mirovarenje (čin kuhanja, pripreme i posvete sv. mira – krizmanog ulja)[1]

Bez sumnje, najvažnija odluka proteklog Sinoda bila je ona o obnovi mirovarenja u Kijevu.

U Rusiji je do 17. stoljeća svaki dijecezanski biskup imao pravo kuhati/spremati i posvećivati ulje krizme. To se može vidjeti iz tekstova biskupskog obrednika, koji se čuva u knjižnici katedrale sv. Sofije u Kijevu. Od kraja 18. stoljeća počeli su ga pripremati samo u Kijevu i Moskvi.

U Lavri[2] se od 1843. godine pojavila tradicija mirovarenja u Trpezarijskoj crkvi. Učestalost mirovarenja bila je u prosjeku jednom u tri godine. Posljednji put krizma je spremljena u Lavri 1913. godine. Nakon toga, u vezi s poznatim političkim događajima, mirovarenje u Kijevu je prekinuto.

Stoga se obnova mirovarenja može smatrati obnovom povijesne pravde, a ne kršenjem kanona Crkve. Ne postoji niti jedan kanon koji bi propisivao tko može, a tko ne može obaviti obred posvete krizmanog ulja.

Trenutno se sveta krizma sprema u carigradskoj, srpskoj, rumunjskoj, bugarskoj i ruskoj Crkvi. Jeruzalemska, antiohijska i sve druge Crkve primaju ulje od Carigradske patrijaršije, dok je Ukrajinska pravoslavna Crkva donedavno primala krizmano ulje od Ruske pravoslavne Crkve.

Istodobno, mirovarenje se doživljava kao jedan od atributa samodostatnosti i neovisnosti  neke Crkve. Ne glavnim, ne ključnim, ali ipak atributom. A u ruskoj Crkvi se ova tema doživljava prilično bolno. Npr., protojerej Vladislav Cipin, profesor crkvenog prava na Moskovskoj duhovnoj akademiji, izjavio je da je “mirovarenje korak prema autokefalnosti i da ga se nije trebalo uvesti bez pristanka Moskovske patrijaršije”.

Podsjetimo, 27. svibnja 2022. godine na Saboru UPC[3], održanom u samostanu Teofanija, u jednoj od točaka završne izjave rečeno je da će Sinod UPC razmotriti pitanje mirovarenja. Zatim je ova izjava izazvala mješovite reakcije i kritike predstavnika Ruske pravoslavne Crkve. Međutim, sada je Sinod Ukrajinske pravoslavne Crkve otišao dalje i odlučio obnoviti obred mirovarenja u Kijevu. Kako to shvatiti: proglašenjem autokefalnosti ili hitnom potrebom da se u ratu osigura sveto ulje u Crkvi? Budući da se riječ „autokefalnost” nigdje ne nalazi ni u odlukama Sabora ni u zaključcima ovog Sinoda, čini se da bi bilo ispravno odluku o obnovi obreda mirovarenja u Kijevu shvatiti na temelju okolnosti. Uostalom, svi razumiju da više nije moguće dobiti krizmano ulje iz Moskve.

O novim imenovanjima biskupa

Sinod je imenovao nove dijecezanske biskupe na četiri stolice.

Još prije rata mitropolit Ivano-Frankovska Serafim napustio je granice Ukrajine “iz zdravstvenih razloga”, a mitropolit izjumsko-kupjanski Jelisej otišao je u Rusiju nakon što su ukrajinske oružane snage oslobodile Izjum i Kupjansk. Dužnosti privremene brige o prvoj eparhiji[4] obavljao je vikar černovicko-bukovinske eparhije mitropolit hotinski Veniamin, a o drugoj mitropolit harkovski Onufrije.

Kao rezultat toga, Sinod je razriješio mitropolita Serafima i mitropolita Jeliseja uprave nad eparhijama i na njihova mjesta imenovao nove biskupe: arhimandrita[5] Nikitu (Storožuka) na ivano-frankovsku stolicu i arhimandrita Ivana (Ternoveckog) na izjumsku eparhiju.

Novi biskup pojavit će se u romnijskoj biskupiji, gdje je umjesto preminulog mitropolita Josipa Sinod imenovao gostomelskog biskupa Tihona (Sofijčuka), koji je prethodno bio vikar kijevske biskupije.

Iz zdravstvenih razloga (na vlastitu molbu) mitropolit Joasaf napustio je kirovogradsku katedru, a novi dijecezanski biskup postao je nadbiskup vasilkovski Nikolaj. Mitropolit Joasaf vršit će dužnost pomoćnog biskupa Kijevske mitropolije.

Primijetimo dosta blage formulacije („umirovljenje“) u odnosu na one arhijereje[6] koji su samovoljno napustili svoje stolice. Valja reći da te odluke ipak nisu zabrana služenja, što je gotovo uvijek kazna za svećenika koji bez blagoslova biskupa napusti mjesto službe.

Osim toga, odluke su donesene samo u odnosu na one biskupije koje se nalaze na teritoriju Ukrajine pod kontrolom ukrajinskih vlasti. Čini se da to nije učinjeno zato što se Sinod UPC navodno pomirio s gubitkom nekoliko eparhija. Najvjerojatnije će konačne odluke biti donesene nakon završetka neprijateljstava.

Odnos prema PCU[7]

Neposredno nakon Sabora u Teofaniji, kritičari i nedobronamjernici Ukrajinske pravoslavne Crkve tvrdili su da će UPC vrlo brzo ući u euharistijsko jedinstvo s PCU, te da su sve odluke od 27. svibnja navodno donesene za to. U isto vrijeme, iz nekog razloga, nitko nije obratio pozornost na činjenicu da su u odlukama Sabora u Teofaniji jasno navedeni uvjeti pod kojima će UPC pristati na dijalog (ne jedinstvo) s PCU. Drugim riječima, sam početak dijaloga moguć je samo ako rukovodstvo PCU prekine svoje destruktivno djelovanje u odnosu na UPC.

Posljednja izjava Sinoda UPC samo je naglasila ovaj stav naše Crkve. Kaže se da PCU samo pojačava međureligijsku konfrontaciju, koristeći rat s Rusijom za otimanje hramova UPC. Jasno je da zauzimanje crkava ne samo da negativno utječe čak i na teoretsku mogućnost dijaloga s PCU-om, već i značajno slabi obrambenu sposobnost Ukrajine, slabeći njezino jedinstvo u pozadini. Sada sljedbenici PCU ne trebaju razmišljati o tome kako da UPC oduzmu više crkava, već kako da preuzmu inicijativu naše Crkve za dobrotvorne i humanitarne aktivnosti u vezi s ratom. Uostalom, nije tajna da u vrijeme kada jedni “kršćani” ratuju sa župnicima kanonske Crkve, drugi kršćani, ne riječju nego djelima, pomažu na frontu, prognanicima, žrtvama i svima onima kojima je sada potrebna pomoć.

Naglašavamo da je bez promjene „politike“ PCU prema UPC nemoguć dijalog između naših vjerskih konfesija. To ističe Sinod u svom priopćenju.

Pretresi i kolaboracionizam

Sinod UPC je u svojoj izjavi izrazio zabrinutost što ukrajinske specijalne službe vrše pretrese u nekim eparhijama i samostanima naše Crkve. Članovi Sinoda su, prvo, naglasili da svaki postupak policijskih službenika mora biti objektivan i ne smije biti popraćen neutemeljenim optužbama, a drugo, pozvali su inicijatore pretresa “da ne potpiruju unutarnji rat, već da se svi ujedine kako bi preživjeli i pobijediti.”

Jasno je da spominjanje objektivnosti istraga treba podsjetiti snage sigurnosti da do sada niti jedan svećenik UPC nije osuđen za nezakonite radnje usmjerene na potkopavanje državnog suvereniteta zemlje. U tom smislu treba uzeti u obzir riječi Sinoda da se UPC dosljedno zalaže za očuvanje neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Ukrajine. O tome neće biti rasprave, jer je od 2014. godine hijerarhija UPC-a to više puta iznosila u svim službenim izjavama i apelima.

Sinod je također spomenuo optužbe protiv UPC za kolaboracionizam.

Činjenica je da se takve optužbe iznose protiv onih svećenika koji ostaju u svojim župama, ostaju s ljudima čak i pod najžešćim granatiranjem ili kada neprijatelj privremeno okupira jedno ili drugo naselje u Ukrajini. U najtežim uvjetima naši svećenici pomažu ljudima preživjeti – organiziraju evakuacije, pomažu starijima i svima kojima je ta pomoć potrebna.

Mnogi mediji objavili su informacije o tome kako su svećenici UPC (nisu uvijek, istina, novinari govorili da su to svećenici UPC), riskirajući svoje živote, učinili sve da spase ljude. Stoga Sinod naglašava da “oni biskupi i svećenici koji su ostali na okupiranom području Ukrajine i tamo nastavljaju obavljati svoju pastoralnu službu, nisu suradnici. Naprotiv, mnogi od njih su pravi heroji ukrajinskog naroda. U teškim okolnostima koje su nastale kao posljedica rata, nisu napuštali svoje stado. Riskirajući svoj ugled, svećenstvo Ukrajinske pravoslavne Crkve čini sve što je u njegovoj moći kako bi naš ukrajinski narod preživio tamo gdje rat uništava šanse za ljudski život.”

Ovdje se može samo složiti s riječima naših natpastira i onim svećenicima koji svoju službu vrše u najtežim vojnim uvjetima poželjeti Božju pomoć i blagoslov.

Ukratko, vjerujemo da su odluke Sinoda Ukrajinske pravoslavne Crkve od 23. studenog u mnogočemu sudbonosne. Naša Crkva postupno i u okviru kanonskog prava utvrđuje svoju samostalnost, poprimajući obilježja autokefalne partikularne Crkve. Nekome se to može svidjeti, nekome ne, ali ostaje činjenica da je ovaj povijesni proces već nepovratan.

izvor: spzh.news/ru


[1] Vidi: https://orthodoxhr.wordpress.com/2018/04/03/posveta-ulja-na-veliki-cetvrtak-u-pravoslavnoj-tradiciji/

[2] Najvažniji kijevski samostan.

[3] https://orthodoxhr.wordpress.com/2022/05/27/ukrajinska-pravoslavna-crkva-proglasila-samostalnost-od-moskve/

[4] Biskupiji.

[5] Najviši monaški čin.

[6] Jedan od naziva za biskupe.

[7] Nezakonita Pravoslavna Crkva Ukrajine, osnovana od Carigradske patrijeršije 2018.g.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s