“Sestre žele da istjeraš duh pravoslavlja iz mene” – priča o tome kako je katolička redovnica postala pravoslavna monahinja

Tijekom korizme u jednom od pravoslavnih samostana istočne Poljske sestra Melanija, bivša katolička redovnica i poglavarica karmelićanskog samostana, položila je monaške zavjete. Njen put do pravoslavlja nije bio lak i bio je pun naglih zaokreta.

***

Moji preci po ocu su iz zapadne Poljske, katolici su. A roditelji moje majke, sitno plemstvo, posjedovali su zemlju na rijeci Njeman; danas je to teritorij Bjelorusije. Svi moji rođaci koji sada žive u Minsku ispovijedaju pravoslavlje i jako mi je drago što u mojoj obitelji nema samo katolika, već i pravoslavaca!

Naši baka i djed, kada su htjeli sakriti temu razgovora od svojih unuka, prelazili su na ruski. Obitelj je bila dobra. Ispovijedali smo katoličanstvo, išli u crkvu, ali nikad nisam razmišljala da bih mogla postati redovnica. Jako sam voljela Gospodina, ali nisam mogla zamisliti da će On htjeti dovesti tako zlu osobu kao što sam ja u svoj samostan! Imala sam dvadeset godina kad mi je moj poznanik, svećenik, profesor Svetog pisma, idući na znanstveni skup, predložio da idem s njim. Imala sam priliku provesti dva-tri dana u samostanu, moliti se, a zatim se vratiti kući. Složila sam se. Ovo je bio moj prvi posjet samostanu; sestre su mi postavljale vrlo ozbiljna pitanja, ali ja sam mislila da tako postupaju sa svima. Treći dan dobila sam termin kod poglavarice. Od nje sam čula pitanje: „Kad ćete se preseliti kod nas?“ Nije me pitala želim li se preseliti k njima. Pitala je kada? I ja sam odlučila da me Gospodin na taj način obavještava o svojoj volji. Ipak, rekla sam da studiram poljsku filologiju na fakultetu, a moj studij još nije završio, ali su mi rekli da moram napustiti fakultet. Da će me, ako treba, poslati na drugi studij. Sve je to zvučalo vrlo ozbiljno, a onda sam odgovorila: “Doći ću za mjesec dana.”

Kod kuće su moji roditelji bili užasnuti viješću koju sam donijela. Ipak, mjesec dana kasnije otišla sam u samostan i tamo provela dvije godine. Sestre su se dosta bavile karitativnim radom; pomagale su u bolnicama, školama, odlazili u Afriku hraniti izgladnjele… Na kraju moje druge godine samostanski duhovnik dozvolio mi je da prijeđem u drugi samostan, koji je bio zatvorenog tipa. Po njemu, bilo bi mi korisno živjeti povučeno. Kad sam to rekla poglavarici, ona je uzdahnula: “Bojala sam se ovog razgovora… Osjećala sam da ćete biti otjerani.” Tako sam iz poslušnosti završila u samostanu sestara karmelićanki. Tamo sam položila redovničke zavjete; s vremenom sam uzdignuta u čin opatice. U samostanu sam postala dekanica, poučavajući mlade sestre. Osamnaest godina svog života provela sam u karmelskom redu.

Jednom je jedan od poljskih svećenika došao u naš samostan s prijedlogom da se osnuje zajednica karmelićanki u Usolju, u irkutskoj regiji. Tamo je nekoć živjela golema poljska dijaspora – i pokojnima i živima sada je bila potrebna molitva njihove braće u vjeri. Tamo nitko nije htio ići, jer sestre ovog reda cijeli život (uz rijetke iznimke) provode unutar zidina svoga samostana, čak ni ne izlaze van. Otići u Sibir znači više se nikada ne vratiti u Poljsku. Nije teško pogoditi da niti jedna od sestara nije htjela takav udio za sebe. I pomislila sam – izgleda, moram ja. Dobro! Morate poznavati zemlju u kojoj ćete živjeti, a ja sam, uzevši blagoslov, počela proučavati povijest Rusije, čitati o pravoslavlju. Rusija ima mnogo svojih svetaca; možete im se moliti i tražiti od njih pomoć.

Preporučena mi je poljska pravoslavna izdavačka kuća Bratček. Počeli smo se dopisivati, a “Bratček” mi je mnogo pomogao – dobivala sam mnogo pravoslavne literature i ikona. Kakvo god da sam imala pitanje, poslali su knjigu ili brošuru na tu temu. I evo što je bilo nevjerojatno. Sve je u tim knjigama bilo napisano jednostavno, bez kompliciranja. Ovo me isprva zbunilo; a onda sam otišla na molitvu, i svi intelektualni užici su mi isparili iz glave – ostali su samo ti ingeniozni tekstovi. Voljela sam filozofsko štivo, čitala sam i Dostojevskog i Florenskog u prijevodima, složena literatura mi je pričinjavala zadovoljstvo. Ali jednostavne knjige činile su čovjeka drugačijim – u njima je puhao dah Duha Svetoga.

Izdavač „Bratčeka“, Marek Jakimjuk, doveo je neke Ruse u naš samostan. Jednom je s njim iz ruskog grada Ivanova došao arhimandrit[1] Ambrozije (Jurasov) sa sestrama pravoslavnog manastira[2]. Razgovarali smo kroz rešetke. Otac Ambrozije nas je upitao: “Sestre, događa li se da ste ljute jedna na drugu?” I dugo smo raspravljali o strasti gnjeva. Svećenik nam je na jednostavnim primjerima objasnio kako se nositi s kušnjama, kako ljubiti svoje bližnje. Riječi su mu išle ravno u srce. Naše su sestre sjedile uplakane – tako je Duh Sveti bio jak u njegovim govorima. Nezemaljska ljepota! Bila sam sretna kad sam vidjela te suze kod svojih sestara.

Čitajući pravoslavnu literaturu, postavila sam sebi pitanje na koje sam silno željela pronaći odgovor. Napisala sam pismo Mareku: “Ovdje čitam drevne starce[3] i čitam našeg suvremenog starca Pajsija Svetogorca. Dijele ih stoljeća, ali ja ne osjećam razliku među njima! Kako to može biti?“ Marekov odgovor je za mene bio prvi korak prema pravoslavlju. On je napisao: “Pravoslavna Crkva je nastavak otačkih tradicija. U Pravoslavnoj Crkvi sve živi!” Otišla sam svom katoličkom ispovjedniku i pitala: “A što je s nama? Zašto su drevni starci za nas povijest, a ne stvarnost?” Ispovjednik mi je odgovorio da živimo u novom svijetu. “Ali slušaj!“ – nastavila sam- “Evanđelje je napisano prije dvije tisuće godina – znači li to da je zastarjelo?” Nitko mi nije znao odgovoriti. Tada su se mnogi bliski ljudi okrenuli od mene, izgubila sam mnogo prijatelja – bilo je bolno.

U tom su mi razdoblju podršku pružali o. Ambrozije i monahinja Marija iz Jeruzalema. Jednom je Žana Bičevskaja došla u Poljsku držati koncerte; njenu turneju organizirao je Marek Jakimjuk. Poznavala sam i voljela njezine pjesme, pa sam zamolila Mareka da je pozdravi. Iz nekog razloga, nije me razumio i mislio je da pozivam Žanu u posjet; nakon nekog vremena nazvao me njen menadžer. Nisam mogla zamisliti da će takva pjevačica doći u naš samostan! Za nas Poljake Bičevskaja, Visocki i Okudžava su Rusija utjelovljena u pjesmama. Riječ po riječ – pokazalo se da je taj njen menadžer išao s mojom mamom u školu, a mama mu je pomagala oko bolesnog brata. Rekla sam da mi je majka umrla, zbog čega je menadžer bio veoma žalostan. “Doći ćemo u tvoj samostan”, odlučila je.

Žana i ja smo odmah postale jako dobre prijateljice i prijateljice smo do danas. Ruski ljudi su tako dobri! Osjećam ih bliskima, kao obitelj. Žanine pjesme ispunjene su takvim osjećajem, takvom ljubavlju prema Rusiji! Žana nije svjetovna pjevačica, ona je duboko religiozna osoba – njezine su pjesme za mene zasjale pravoslavljem. Kako ruski ljudi znaju preživjeti, vjerojatno nitko drugi ne zna. Susreti s raznim Rusima jako su utjecali na mene – takvi su mi Božji darovi bili dani.

Posljednja godina u karmelskom samostanu bila mi je jako teška. Razumijem sestre – nisu htjele da budem izgubljena. Naravno da im je bilo čudno da jedna poljska poglavarica želi prijeći na pravoslavlje, otići u Rusiju (u našim glavama pravoslavlje je jednako Rusiji). U srpnju 2010. u samostanu je nastala teška situacija između poglavarica i sestara, čak su dolazile i crkvene vlasti. Pomogla sam u rješavanju ove situacije, sve je dobro završilo, a Majka predstojnica je htjela da se odmorim. Unatoč tome što karmelićanke nikada ne smiju napustiti samostan, meni je bilo dopušteno otići na jedan dan u drugi samostan, pokloniti se svetinjama. Odmah sam odlučila da ću ići u pravoslavni samostan – zaista sam željela prisustvovati pravoslavnoj Liturgiji, prvi put u životu! Ali predstojnici to nisam priznala – bojala sam se da će mi zabraniti, a ja neću moći odbiti poslušnost. “Reći ću ti gdje sam bila kad se vratim”, rekla sam izbjegavajući konkretan odgovor. Časna majka je shvatila kamo idem, ali je šutjela.

Dogovorili smo se s Marekom Jakimjukom, dočekao me na kolodvoru i odveo u crkvu sv. Nikole u Belostoku. Ušla sam u hram, a suze su mi tekle u potocima. U tom trenutku postalo mi je potpuno jasno da je moj put pravoslavlje. Nakon Belostoka, otišli smo u samostan Rođenja Blažene Djevice Marije u Zverke. Bio je 12. srpnja, blagdan sv. Petra i Pavla. Mnogo godina kasnije saznala sam da se na isti dan slavi Pajsije, moj omiljeni pravoslavni svetac! Pročitala sam sve njegove knjige do kojih sam mogla doći i u dubini duše smatrala sam ga svojim duhovnikom. Razgovarali smo s poglavaricom, koja je na kraju pitala: „Kada ćete opet doći k nama?“ Kao da se oglasio Božji glas. Kao što su me jednom u mladosti u katoličkom samostanu pitali: “Kada ćeš doći k nama…” Dakle, sada je Gospodin otkrio svoju volju. Znala sam da nema potrebe tražiti samostan – Gospodin mi ga je već dao.

Nakon mog povratka u karmelićanski samostan sestre su me dočekale neprijateljski – majka nije odoljela i rekla im je kamo sam otišla. Bila sam zatvorena u ćeliji nekoliko mjeseci… Samo nekoliko mladih sestara koje sam prethodno poučavala, bile su mi utjeha. U prosincu je psihijatrijska klinika katoličke zajednice postala moje novo mjesto stanovanja – sestre karmelićanke su očekivale da će tamo utvrditi moju neuračunljivost. Ispitivanja su trajala četiri mjeseca, a na kraju su me odveli ovlaštenom egzorcistu – primao je opsjednute, istjerivao zle duhove. Kad smo ostali sami u uredu, svećenik je upitao:

– Zašto si sestro došla k meni?

– Dovedena sam k tebi da istjeraš demona iz mene.

– Sestro, molim za tebe, ali ti nemaš zlog duha. Što još želiš, sestro?

– Briznula sam u plač i priznala sam:

“Oni žele da istjeraš duh pravoslavlja iz mene.

Svećenik je šutio i molio krunicu. Nakon nekog vremena rekao je:

„Sestra, stigli ste na krivu adresu. Završio sam doktorski rad o Isusovoj molitvi; u sobi završavam slikanje ikone „Nerukotvoreni lik Spasiteljev“ i idem u Počajev proučavati iskustvo pravoslavnih monaha u istjerivanju zlih duhova.

Naš razgovor završio je činjenicom da sam od svećenika dobila blagoslov za prelazak na pravoslavlje. Shvatila sam to kao Božje čudo.

Družila smo se s osobljem katoličke bolnice i čak smo se sprijateljili. Javili su sestrama karmelićankama da sam zdrava i da nema razloga da me drže u psihijatrijskoj klinici; da sam prošla sve moguće preglede i proglasiti me ludim bila bi laž, a oni neće takav grijeh uzeti na dušu. I sestre karmelićanke i svećenici dolazili su u bolnicu i pokušavali me uvjeriti da ne prijeđem na pravoslavlje. Svaki dan susreti, razgovori, ali sam ponavljala da se neću vratiti u samostan. Bilo je jako teško, ali molila sam Gospodina da mi da snage na jedan sat, na jednu minutu… I Gospodin mi je pomogao da izdržim. Napokon su otac i brat došli po mene i odveli me kući.

Nakon tjedan dana odmora kod kuće, 4. svibnja krenula sam u pravoslavni samostan u Zverke. Znala sam da Žana Bičevskaja, koju sam voljela, jako štuje cara-mučenika Nikolaja II. U početku sam imala težak stav prema njemu i molila sam mu se da mi pomogne. Dana 16. srpnja prešla sam na pravoslavlje, a moja prva pričest je pala na 17. srpnja – na spomen carske obitelji! Kada sam saznala za ovo, bila sam šokirana. Nekoliko sam godina bila iskušenica[4] u samostanu, zatim redovnica, a u ovoj korizmi postala sam monahinja. Moj put je bio krivudav i težak, ali sigurna sam da me vodio sam Bog. Danas molim da bude ljubavi između Rusije i Poljske. Demon sije neprijateljstvo među nama, ali vjerujem da će Gospodin pomoći da se to prevlada!

izvor: pravoslavie.ru


[1] Najviša monaška titula.

[2] Samostan.

[3] Starac- u pravoslavlju naziv za iskusnog duhovnog učitelja.

[4] Pripravnica za monaštvo.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s