Propovijed patrijarha Porfirija u Vukovaru 16.10.2022.

Braćo i sestre, vjerni narode Božji, jedan drevni antički putopisac obilazeći mnoge krajeve upoznao je mnoge razne narode i vidio je da svaki narod ima neku svoju specifičnost i da se u ponečem razlikuje od drugih. Isto tako je konstatirao da postoji nešto što je jedinstveno za sve narode i pored svih različitosti, a to je činjenica da je svaki narod imao određeno mjesto za molitvu, mjesto odakle se obraćao Bogu, mjesto za samopromatranje sebe i mjesto za formiranje svog sustava vrijednosti. Što nam to kazuje, draga djeco duhovna? Već ovo povijesno svjedočanstvo nam otkriva tu veliku istinu da je čovjek stvoren na sliku i priliku Božju i da nije samo biološko, materijalno i potrošačko biće, biće stvoreno za prolazni svijet, biće koje smisao postojanja može pronaći samo u trošnim i uskim, krhkim i sjenovitim oblicima ovog privremenog svijeta.

Čovjek je, najprije i iznad svega, duhovno biće žedno vječnog smisla, biće koje se čovjekom zove zato što je čelom okrenuto k vijeku[1], vječnosti, zato što smisao pronalazi u onome što nadilazi prolazno. Kao bogoliko stvorenje, čovjek je, prije svega, stvoren za vječnost, da vječnošću osmišljava svoje povijesno postojanje. Puninu života stječe jedino u zajednici s Bogom, a to je život u skladu s onim što je Bog stvorio i namijenio za čovjeka. I baš zato što je u ljudsko biće utisnut pečat Božji, svaki čovjek i svaki narod – čak i kada ne postoje mogućnosti ili sposobnosti za svjesnu artikulaciju gladi za Bogom – čak i tada, dakle, u odsutnosti jasne predodžbe o Bogu, on uspostavlja svoju bogomolju, svetinju, manifestirajući iz svog bogolikog bića potrebu za vječnim originalom. To je mjesto susreta i mirenja s Bogom, a samim tim i sa sobom, s prirodom i s drugim ljudima.

Ovu istinu jasno vidimo u radosnoj poruci Evanđelja Kristovog, da je ta glad, bogotražiteljstvo, vjera i čežnja za božanskim, upravo čežnja djece za svojim nebeskim Roditeljem bez koga nema istinskog života. I kao što svi narodi imaju mjesta susreta s Bogom, i mi Srbi imamo takvo mjesto na kojem se kao pojedinci i zajednica susrećemo s Bogom. To je naš pravoslavni hram u kojem se Božjom riječju, kroz blagoslovljenu materiju, napajamo vječnim smislom kako bismo i mi bili autentični svjedoci Evanđelja Kristovog i graditelji mira. Zato u hram dolazimo stati pred lice Boga Živoga i pronaći smisao svega što jesmo i što ćemo biti; tražiti hranu za svoje najdublje, egzistencijalne, duhovne potrebe; iz dubine oslušnuti riječ Božju i shvatiti kakvi trebamo biti, što je ispravno, a što nije; spoznati što trebamo promijeniti i popraviti; kakvi da budemo prema sebi, a kakvi prema onima koji su drugačiji od nas. Na nama je, međutim, da to što čujemo, učinimo našim iskustvom, našom svakodnevicom; da odlučimo hoćemo li zaista biti djeca Božja, jednom riječju pravi kršćani, ili ćemo to biti samo izvanjskim imenom i deklarativno.

I upravo tu, na mjestu molitve, u hramu Božjem, nama se otkrivaju nepogrešive upute. Mi po vjeri našoj, po daru Božjem, postajemo sposobni shvatiti na što nas Gospodin poziva – da se od dvoumljenja između suštinskog i formalnog kršćanskog života odlučimo zaista biti djeca Božja koja će s povjerenjem u Boga i ljubavlju prema Njemu duhovno uzrastati. I taj nadahnuti i uzvišeni put traži od nas napore ravne onima koje je, kako smo u današnjem Evanđelju čuli, uložio sv. apostol Petar poslušavši Gospodina da poslije neprospavane i naporne noći, posle bezuspješnog ribolova, pošto je već pospremio oprane mreže, još jednom pokrene lađu i spusti mreže na dno.

Koliko smo puta, braćo i sestre, bezuspješno pokušavali učiniti nešto da budemo ljudi, prije svega, dostojni svog bogolikog zvanja i koliko puta pri svemu tome nismo dobro oslušnuli riječ Božju koja u samo dvije zapovijedi sažima sav Zakon i Proroke zapovijedajući: „Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim i svom snagom svojom“, i još govoreći: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“. Koliko puta, mi poput Petra, ništa nismo mogli učiniti, jer su nas razna iskušenja sprečavala da istinski čujemo i onaj dio Kristove riječi koji naše srce poziva na beskompromisnu ljubav prema svakome: „Ljubite neprijatelje svoje, blagoslivljajte one koji vas kunu, činite dobro onima koji vas mrze i molite se za one koji vas vrijeđaju i gone; da budete sinovi Oca svojega koji je na nebesima“.

Riječ Božja poziva na žrtvu, na podvig, na križ; ona nas poziva da poput apostola Petra budemo ustrajni i poslušni. Na prvi pogled ta riječ se čini teškom, nedostižnom i neprofitabilnom u svijetu u kome živimo, koji je nerijetko zapljusnut zavišću, mržnjom, ljubomorom, pohlepom, egoizmom, sebičnošću, okamenjenošću i hladnoćom srca. Tu riječ čovjek ne može ispuniti sam iz sebe, samo svojim moćima. Gospodin, međutim, kaže: „Uzmite jaram moj na sebe i naučite se od mene; jer sam ja krotka i ponizna srca, i naći ćete pokoj dušama svojim. Jer jaram je moj blag, i breme je moje lako“. Toliko je velika žeđ za Evanđeljem u ovom slomljenom i napaćenom svijetu da smo pozvani upravo sada, čak i usprkos svim slabostima i sumnjama, usred naših tekućih, zauzetih i kompliciranih života, čuti riječ upućenu apostolu Petru: „Ne bojte se!“. Dakle, tamo gdje ima vjere, povjerenja u Boga i spremnosti i odlučnosti da se odgovori na poziv Božji čovjek nije sam, s njim je milost Duha Svetog i on od svake svoje pomisli, riječi i djela čini bogoslužje, služi Bogu i ljudima. Tada Bog čovjeku daje snagu i radost, zajedno djeluje s njim. Tada se ispunjavaju riječi: „Ljudima je ovo nemoguće, a Bogu je sve moguće“.

Danas smo blagoslovljeni, jer smo sabrani na jednom takvom mjestu koje su naši preci odredili da bude mjesto svetinje i uznošenja molitve. Sabrani smo u obnovljenom pravoslavnom hramu posvećenom sv. ocu Nikolaju, koji su vaši pradjedovi u drugoj polovini 17. stoljeća podigli na ovom mjestu, a poslije čega su, sredinom 18. st., izgradili ovu crkvu kakvu danas vidimo. Pomolili smo se danas i za vaše pretke i pred Gospodinom zahvalili na trudu vladike Heruvima i njegovih blaženih prethodnika, svećenika i vjernika, svih koji su ovu crkvu doveli u ovako veličanstveno stanje poslije njenog razaranja minama u rujnu 1991. godine. Podjednako me raduje činjenica da je obnovljen i samostan, manastir franjevačke braće u Kristu. Raduje me što se obnavlja ovaj grad i njegova okolina.

Prekjučer sam služio u Pećkoj Patrijaršiji, gdje se nalazi velika, veoma lijepa i poznata freska sv. Nikolaja Mirlikijskog Čudotvorca. Gledajući tu ikonu pomislio sam na vas, draga braćo i sestre, na vaš Nikolajevski hram i na današnji dan u kome smo blagoslovljeni, jer smo sabrani na svetoj Liturgiji. Razmišljao sam o tom divnom promislu Božjem da je upravo ovaj hram, na ovom mjestu, posvećen sv. Nikolaju koji na čudesan način spaja pravoslavni Istok i katolički Zapad. Stoga ne čudi da su vaši preci izabrali upravo njega da bude pokrovitelj ovog hrama i ovog mjesta ili je baš on, po promislu Božjem, odabrao sebi mjesto za neumorno svjedočenje i građenje mostova među ljudima i narodima, kao i građenje Božjeg mira. I u ovome Nikolajevskom hramu, kao domu Božjem, služili smo danas svetu Liturgiju, trpezu samog Boga. Jasno je, stoga, zašto je sveta Liturgija događaj izmirenja svih i otkrivanje tajne i smisla svega svijeta, koji je stvoren da bude harmonija ljepote i mjesto mira Božjeg. Na Liturgiji se mirimo s Bogom, sa sobom, s drugim ljudima, tj. bližnjima i s čitavom tvorevinom. Važno je da to znamo uvijek, ali naročito danas ovdje u Vukovaru, gdje još uvijek nisu zaliječene rane ratnih patnji i gubitaka mnogih žena, muškaraca, mnoge vukovarske djece; gdje još uvijek nisu u potpunosti obnovljeni i izliječeni odnosi među ljudima, njegovim građanima. Danas smo otvorili srce ovog hrama i svoja srca da bismo – i kad nas bilo ljudi ili okolnosti obeshrabruju – molitvom vidali svoje rane izazvane stradanjima i gubicima, ali isto tako suosjećali s ranama i stradanjima naših susjeda i komšija; da bismo se u molitvi sjećali svojih žrtava, ali isto tako poštovali i žrtve naših susjeda i komšija. Prirodno je i logično da se svatko sjeća svojih žrtava i da ih poštuje, ali onaj koji poštuje žrtve drugog, jednak je onome tko se žrtvuje za drugog, tj. za bližnjeg. Takvi su nam uzor, a oni koji čine nasilje nad bespomoćnim ljudima, bilo u ratu ili u miru, dostojni su svake osude i prezira.

Moramo se moliti za svakog stradalog, za svaku nevinu žrtvu u ovom gradu i za sam grad Vukovar, jer su molitva i kršćansko praštanje jedini put iscjeljivanja rana svih. Zato vas sve pozivam danas da upalimo svijeću za svu našu stradalu pravoslavnu braću i sestre, ali isto tako da upalimo svijeću za sve nevino postradale Hrvate rimokatolike. Pred Bogom su svi ljudi isti, bez obzira kojoj vjeri i narodu pripadaju. Bog ne obraća pažnju na to zove li se netko Mate ili Matej, Josip ili Josif, Ivan ili Jovan, nego kao svoga prepoznaje samo onoga koji ima čisto, smireno i milostivo srce i koji širi mir. Kada se u molitvi pored svojih žrtava sjećamo i stradalih susjeda, Hrvata katolika, obradovat će se tamo na nebu i naši bližnji, jer će vidjeti da smo ozareni Kristom razumjeli tragiku povijesnih sukoba. Na to nas obavezuje sam Krist, koji je u vječno vrijednom nizu blaženstava na Gori, kao ljestvama koje uzvode na nebesa, odmah iza onoga blaženi gladni i žedni pravde dodao blaženi milostivi, jer će biti pomilovani, a potom blaženi su, braćo i sestre, mirotvorci, jer će se zaista pokazati kao sinovi Božji.

Osobno se molim za sve stradale, palim neprestano voštanicu moga srca za stradale u Glini, Jadovnu, Gruborima, Varivodama, Paulinom Dvoru, u Voćinu, Medaku…  Jednako se molim i za one postradale u Ovčari, Škabrnji, Lovasu, Širokoj Kuli, Baćinu, Sotinu i mnogim drugim stratištima. Molim se i za sve nestale, bez obzira kojem narodu pripadaju, od 1991. do 1995. godine u strašnom i nesretnom ratu na ovim prostorima. Drugog puta osim puta molitve i praštanja nemamo. To je put koji nam utire sam Gospodin i na koji nas poziva Njegovo Evanđelje. Zar se ne obraćamo Bogu molitvom Oče naš svakoga dana? I zar u toj molitvi ne stoji oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo našim dužnicima? Zar nas sam Krist nedvosmisleno i jasno ne potiče da volimo i one koji su protiv nas? Istinska i iskrena molitva je jedini lijek ranjenima, ona premošćuje svaku udaljenost. Jedino pitanje koje sebi trebamo postaviti, jest – jesmo li kršćani, i vjerujemo li, iako slabi ljudi, onome što nam Bog otkriva kao zakon našega duhovnog i time tjelesnog života? Ako smo kršćani, vjerom znamo da je u žrtvi i ljubavi, u križu, već prisutna sila pobjede i uskrsnuća. Kao djeca Božja, kao oni koji vjeruju Gospodinu Kristu, ne možemo prepustiti onima koji imaju poluge moći ovoga svijeta da nam rješavaju pitanja našeg života, da nam uređuju međusobne odnose, određuju prošlost, sadašnjost i budućnost, bez obzira jesu li te poluge politikološke prirode ili dolaze iz drugih sfera moći. U najmanju ruku se može reći da su ciljevi tih poluga različiti od ciljeva Evanđelja, a to znači od smisla naše kršćanske vjere. Mi smo upućeni jedni na druge, upućeni smo na to da dijelimo isti prostor i jedni drugima smo potrebni. Samo onda kada smo svjesni činjenice da nas je Bog stvorio i da postoji Njegov plan o svakom čovjeku, tada razumijemo pravo dostojanstvo svoje i drugih ljudi. Kada, pak, ne prihvaćamo plan i namjeru Božju o sebi i drugom čovjeku, tada ne prepoznajemo svoje vječno poslanje i drugog kao svog vječnog bližnjeg, pa zato nerijetko vidimo drugog kao neprijatelja i suparnika.  Stoga, braćo i sestre, trebamo opet i iznova da postavimo sebi pitanje, jesmo li istinski kršćani i vjerujemo li u promisao Božji? Znamo da jesmo i zato vjerujemo da će Bog otvoriti oči naših srca da razumijemo molitvene riječi Kristove upućene Bogu Ocu da svi jedno budu, koje su za nas kršćane imperativ i poziv.

Imajući ove Kristove riječi na umu, molim se, noseći vas sve u srcu, da kao prvi korak na putu koji nas vodi k tom cilju, svojom vjerom, nadom i ljubavlju budemo veći od počinjenog zla koje nas je sve ponizilo, te bez osvetničkih misli, prepuštajući se pravdi Božjoj, čuvamo čisto sjećanje na sve nedužne žrtve, liječimo ranjene duše, gradimo povjerenje i razumijevanje među pojedincima i narodima i tako evanđeoskim putem postavljamo čvrste temelje boljoj i pravednijoj budućnosti za svakog pojedinca i svaki narod. Svjestan sam da je ovo što govorim samo početak puta koji nazivamo pomirenjem i želio bih da toga budemo svjesni svi, a dozvolite da kažem, naročito mi, predstavnici Crkava i vlada. Nije ni hrabrost, a kamoli mudrost, biti protiv tog puta pomirenja. Taj put je potreban ovom gradu, ali i širem prostoru koji je opterećen teškim teretom sjećanja i nepomirenja.

Braćo i sestre, slava Bogu, posvetili smo danas obnovljeni hram posvećen sv. Nikolaju Čudotvorcu, kao mjesto našeg sabiranja u Kristu, i odslužili smo svetu Liturgiju koja je ikona i prisutnost Carstva Božjeg u nama i među nama, u kojoj postajemo jedno s Kristom i jedno među sobom. Stoga, od sada pa ubuduće, sabirimo se ovdje kao što su to činili i naši preci. Stanimo pred lice Božje, molimo se za mir s Bogom, za mir u našim srcima, za mir u našim obiteljima, za mir u našem društvu, za mir u našem narodu, za mir našim susjedima i za mir s našim susjedima, za mir u svemu svijetu i, iznad svega, za mir i nepokolebljivost Svetih Božjih Crkava. Molimo se, braćo i sestre, danas i slavimo Jednoga u Trojici Boga, Oca i Sina i Svetog Duha. Amen.

izvor: spc.rs


[1] Čovjek, od staroslavenskog čelovijek; čelo+vijek.

Jedna misao o “Propovijed patrijarha Porfirija u Vukovaru 16.10.2022.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s