Švicarac – arhimandrit u SPC

Arhimandrit[1] Vasilije Grolimund, shiiguman[2] skita[3] Srpske pravoslavne Crkve, posvećenog sv. Spiridonu, u selu Geilnau nedaleko od Limburga u Njemačkoj, napunio je 50 ljeta Gospodnjih neprestane službe Gospodinu.

Višedesetljetnu službu Gospodinu i našoj svetoj Crkvi, srpskom rodu i svim pravoslavnim kršćanima, arhimandrit Vasilije nastavlja vršiti, držeći se uskog i trnovitog Puta kojim su hodili Sveti. Ovaj Put, i pod zapadnoeuropskim nebom, obasjava duhovna radost koja nije od ovoga svijeta, već nas njome blizina Boga živoga i milost Božja obilato dariva kao milost i utjeha ustrajnosti na ovom Putu.

Arhimandrit Vasilije Grolimund je rođen na Uskrs 1943. godine u Muriju kod Zuricha. S pravoslavljem se susreće u Grčkoj na maturalnom putovanju, nakon čega se upisuje na Bogoslovni fakultet u Ateni. Tijekom studija upoznaje i potonje arhijereje[4] Srpske pravoslavne Crkve: Amfilohija, Atanasija, Artemija i Irineja koji mu otkrivaju Put svetosavski, Put Božjeg čovjeka, ravnoapostolnog i sveopćeg učitelja sv. Save Srpskoga, koji će dubokom promišlju Boga Živoga mladog švicarskog pravoslavnog teologa pratiti k njegovom budućem nepresušnom duhovnom zdencu, sv. Justinu Ćelijskom.

Budući poslušnik abbe[5] Justina, pohodi svete srpske krajeve, upoznajući manastire u Srbiji, da bi godine 1971. s radošću primio monaški postrig[6] od svoga duhovnog oca, arhimandrita Justina Ćelijskog, ali i njegovu duhovnu oporuku – da svjedoči Svetosavlje na Zapadu.

Tih ranih sedamdesetih godina on se kao postdiplomac ruskog jezika i ruske kulture na Svetosergijevskom ruskom Bogoslovnom institutu u Parizu pridružuje izabranom krugu budućih ikonopisaca pod okriljem obdarenog profesora Leonida Uspenskog.

Na Svetu Goru stiže 1975. godine kao podvižnik[7] manastira Stavronikita i Simonopetra, u kojima boravi narednih deset godina pripremajući se za pravoslavnu misiju. Slijedeći preporuke svetogorskih staraca, dospijeva u Pariz 1985. godine, gdje se pridružuje kao subrat svetogorskom metohu[8] u Montgeronu.

Početkom listopada 1989. useljava sa svojim subratom, budućim jeromonahom[9] Pajsijem, a današnjim shijeromonahom protosinđelom[10] Justinom (Rauer), u novi skit Srpske pravoslavne Crkve u Njemačkoj, posvećen sv. Spiridonu biskupu, trimituntskom čudotvorcu, a pod blagoslovom tadašnjeg vladike[11] zapadnoeuropskog Lavrentija.

Rukovodeći se i danas, i u sva vremena, svijetlim primjerom sv. Justina Ćelijskog, da je moguće ostvariti svetost, da je sve u suglasju i da svakog čovjeka treba prihvaćati s ljubavlju, arhimandrit i otac Vasilije, kako ga svi narodi u Njemačkoj oslovljavaju, svojim srcem i riječima Evanđelja misionari i proslavlja Gospodina, prizivajući obične kršćane, svagdašnje, taj običan narod na evanđeoski put Istine.

Otac Vasilije Grolimund, istinski podvižnik i veliki molitelj pred Gospodinom, koji svetogorsku službu služi, i prosvjećuje i nadahnjuje gladne i žedne Boga Živoga – čovjek je i ovdje na zemlji, čovjek-hram Duha Svetoga, u kojem je Sveta Trojica pronašla svoje stanište: A živim – ne više ja, nego živi u meni Krist (Gal 2, 20), kako nas uči sveti apostol Pavao.

Velikim trudom i ljubavlju, o. Vasilije kao utemeljitelj jedne monaške obitelji u Geilnau (skit sv. Spiridona), zajedno sa svojom subraćom o. Justinom (Rauer) i o. Nilom, od 2009. godine umnožava i nadograđuje postojeći manastir kupovinom imanja u Eiterfeldu (Fulda) i izgradnjom nove manastirske crkve posvećene sv. Justinu Ćelijskom i Blagovijesti Presvete Bogorodice.

Taj novi stub Srpske pravoslavne Crkve nadomak Fulde, tu novu duhovnu oazu Pravoslavlja i neugasivi svjetionik Svetosavlja na Zapadu, čiji je nebeski zagovornik sv. abba Justin Ćelijski, zakriljuje Prva po zagovoru Presveta Bogorodica, koju je o. Justin iz Ćelija nesebično ljubio i čije je naročito dijete bio.

Otac Vasilije je bio ljubljeni prijatelj našeg mitropolita Amfilohija, koji ga je i zaredio za jeromonaha. Više puta mitropolit Amfilohije je služio sv. Liturgiju u skitu u Geilnau a i o. Vasilije je dolazio u Crnu Goru. Tako i ovih dana, bio je na Cetinju, poklonio se svetinjama i imao veoma srdačan susret sa mitropolitom Joanikijem, 11. listopada.

izvor: etos.press


[1] Najviše monaško dostojanstvo.

[2] Iguman je poglavar manastira (samostana). Prefiks „shi“ znači da je primio „veliku shimu“, treći i najviši oblik monaškog života.

[3] Manji samostan.

[4] Biskupe.

[5] Abba (ili avva) je semitski izraz za oca. U pravoslavlju se tako naziva izuzetne duhovnike.

[6] U obredu monašenja postoji rezanje kose (tonzura), pa se taj obred naziva i postrigom.

[7] Asket. Askeza se u pravoslavlju naziva i podvigom.

[8] Metoh je manastirsko imanje, ili manji manastir povezan s većim ili podložan većem.

[9] Monah zaređen za svećenika.

[10] Viša monaška titula.

[11] Jedan od naziva za biskupa (episkopa).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s