Kako je Pravoslavna Crkva utjecala na razvoj medicine: Nekoliko povijesnih činjenica

Donosimo s kašnjenjem tekst pripremljen povodom blagdana sv. velikomučenika i liječnika Pantelejmona –  izbor nekih povijesnih činjenica o doticanju povijesti medicine i Crkve.

1.Prvu veliku kršćansku bolnicu sagradio je sv. Bazilije Veliki u Cezareji 370.g. Crkveni velikodostojnici i bogati vjernici osnivali su prve bolnice. Tako je nadbiskup Bazilije (kasnije kanoniziran kao sv. Bazilije Veliki) oko 370.g. sagradio pred gradskim zidinama u Cezareji (Kapadocija) komplekse zgrada za smještaj putnika i nemoćnika, s posebnim odjeljenjima za liječenje bolesnika i smještaj gubavaca. Sličnu bolnicu u Rimu je, krajem IV.st., osnovala pokrštena patricijka Fabiola.

2. Prototip samostanskih bolnica bila su samostanska skloništa za osakaćene i bolesne putnike. Običaj prijema bolesnika u samostane bio je zapisan u Ustavu cenobitskih zajednica koji je sastavio sv. Bazilije Veliki. Ovaj Ustav je zadržao svoj značaj kroz stoljeća pravoslavnog monaštva.

3. Ideja o izolaciji gubavaca od društva pripada monasima iz  VI.st., kada su se monasi Reda sv. Lazara (u Italiji) posvetili brizi za gubavce.

4. Prva skloništa za mentalno bolesne počela su se pojavljivati u kršćanskim samostanima u Bizantu (IV.st.).

5. U Kijevo-Pečerskoj lavri[1] postavljena je bolnica koja je bila nadaleko poznata i u koju su dolazili ranjenici i bolesnici iz cijele Rusije. Za njih su uređene posebne prostorije, u kojima su dežurali monasi, njegujući bolesne. Samostanski ljetopisi („Kijevo-pečerski paterik“, XII.st.) izvještavaju o nekoliko monaha asketa koji su se proslavili svojim liječničkim umijećem. Među njima – koji su sa Atosa došli – „divni liječnik“ Antun (XI.st.), koji je osobno pazio na bolesnike, dajući im svoj iscjeliteljski „napitak“; sv. Alipije i Agapit (umrli 1095.) – najbliži učenici  sv. Antuna. U pateriku[2] postoji priča o svetom i blaženom Agapitu, besplatnom liječniku: “Kada bi se tko od braće razbolio, on bi ostavljao svoju ćeliju – a u njegovoj ćeliji ne bijaše ništa što bi se moglo ukrasti – dolazio kod bolesnog brata i služio mu, pridižući ga i spuštajući, i na svojim rukama iznoseći, i davaše mu od svoje hrane zelje koje kuhaše, i tako ozdravljaše bolesnik njegovom molitvom. Ako bi se kod ovoga bolest produžila, kad je Bog tako odlučio, da umnoži vjeru i molitvu svoga sluge, ovaj blaženi Agapit ostajaše neodstupno kod njega, neprestano se za njega moleći Bogu, dok Gospodin ne bi dao zdravlje bolesniku radi njegovih molitava. I zato bijaše prozvan liječnik, pošto mu Gospodin dade dar iscjeljivanja. I ču se za njega u gradu, da ima u samostanu neki liječnik, te mnogi bolesnici dolažaše kod njega i ozdravljahu”.

6. Prvu srpsku bolnicu je osnovao sv. Sava u Hilandaru[3], krajem 12.st.  Sv. Sava se smatra ne samo našim prvim svecem i prosvjetiteljem, osnivačem SPC, već i začetnikom srpske medicine. Samostan Hilandar i njegova bolnica smatraju se najstarijom školom za stjecanje medicinskih znanja i vještina. Bolnica je bila smještena u jednoj sobi s osam postelja, ali je također imala i poseban stacionar za bolesnike od raznih zaraznih bolesti. Bolnica je bila opskrbljena svime što je bilo potrebno: poslugom, grijanjem i hranom za bolesnike. Lijekovi su spravljani od ljekovitih biljaka sakupljanih u okolini samostana, ili gajenih u samostanskom vrtu od sjemena koje je Sava donio sa svojih putovanja po Bliskom istoku. Iz povelje despotice Mare Branković, od 15. travnja 1406.g., saznajemo da se u bolnici samostana Hilandara smještaju gubavci.​

​7. ​Po ugledu na hilandarsku bolnicu, u samostanu Studenici je 1208./1209. godine sv. Sava osnovao prvu bolnicu na teritoriju novoosnovane srpske države Nemanjića, po bizantskim samostanskim uzorima.​ Te godine Sava je po ugledu na hilandarski, napisao Studenički tipik po kome je uredio način života i organizaciju samostanskih zajednica, dok je odredbama 40. poglavlja o bolnicama i bolničarima donio pravila ustrojstva i rada svih samostanskih bolnica. U Tipiku nalazimo detalje o organizaciji bolnice, o rasporedu ležaja za bolesnike, radu osoblja, kućnom redu, načinu spravljanja lijekova, postupanju kod masovnog obolijevanja i drugo. Ono što je veoma važno jest propis sv. Save za zabranu nadriliječništva.

8. Bolnica kralja Milutina bila je podignuta u Carigradu, u sklopu Pantokratorovog samostana. Kralj Milutin nije bio samo osnivač ove bolnice, već je osigurao i materijalna sredstva za njeno izdržavanje, kao i izdržavanje liječnika i bolničara. Bolnica je posjedovala 50 postelja, od kojih je najveći broj otpadao na ginekološko odjeljenje (12 postelja), zatim na kirurško (10 postelja), a na ostala odjeljenja po 8 postelja. Liječenje su u specijalističkim odjeljenjima provodila po dva liječnika (primarijusa) s pomoćnicima, a na odjeljenju za ženske bolesti dvije liječnice i babica. Visok ugled samostana i solidno ekonomsko stanje Milutinove bolnice doprinijeli su da, već postojeća medicinska škola, podignuta početkom XV.st. bude podignuta na viši stupanj.

9. Pored obnavljanja i proširenja bolnice u Hilandaru, car Dušan je podigao bolnicu i u svojoj zadužbini, samostanu sv. Arhanđela kod Prizrena 1342.g. Ona je služila samo za liječenje monaha, dok se u njoj nisu smjeli liječiti iznemogli i osobe oboljele od trajnih oboljenja.

10. U samostanu Mileševi postojala bolnica i u 17.st. Sa sigurnošću se može reći da je sv. Sava zaslužan za podizanje mileševske bolnice. Arheološkim istraživanjima do danas nije pronađen objekt u kome se nalazila bolnica, ali se iz pisama monaha može locirati u sjeverozapadni dio samostanskog kompleksa.

11. U samostanu sv. Jurja u selu Mažići, smještenom na lijevoj obali Lima, nedaleko od Priboja, arheološka istraživanja u okolini crkve otkrila su oko 170 grobova što ukazuje na postojanje samostanske bolnice. Prema otkrivenom objektu, njegovim dimenzijama, opremi, načinu grijanja i kupanja oboljelih, kao i o ostacima bolničke opreme, samostan u Mažićima predstavlja veoma značajno otkriće za materijalnu i nematerijalnu kulturu srpskog naroda. Turski putopisac Evlija Čelebija, početkom 17.st, boraveći u ovom samostanu zabilježio je svoje dojmove: „Spavao sam u samostanu u kojem ima 500 monaha, u krevetima sa svilenom i brokatnom posteljinom. Samostan je ukrašen zlatnim i srebrnim kandilima[4] i križevima, a miris mošusa, ambrozije, aloja drveta i tamjana opija čovjeka”.

12. Kirilo-belozerski samostan (osnovan 1397.) bio je jedan od centara ruske medicine. Ovdje je monah Kiril Belozerski (1337.-1427.) preveo Galenove komentare o Hipokratovoj zbirci s grčkog na ruski – sintezu sve drevne medicine. Zahvaljujući njemu, znanje i iskustvo koje su akumulirali njihovi prethodnici postali su dostupni ruskim liječnicima. U samostanu je bilo nekoliko bolnica. Jedna od njih se trenutno restaurira i zaštićena je kao državni spomenik arhitekture.

13. Prvu rusku knjigu o znanstvenoj anatomiji preveo je monah samostana Čudov Epifanije Slavinecki. Bilo je to skraćeno djelo Andreasa Vezalijusa, Epitome (objavljeno u Amsterdamu 1642.). Prevoditeljski rad počeo je 1657. godine.

14. Bolnica Stefana Uroša III. Nemanjića u samostanu Visoki Dečani spadala je u red naših većih bolnica, a neposrednim povodom za njeno podizanje može se smatrati sedmogodišnji boravak Stefana Uroša III. Nemanjića sa svojom obitelji u zatočeništvu, u Pantokratorovom samostanu u Carigradu, gdje mu je i umrlo jedno dijete. U bolnici su bili smješteni bolesnici koji su bolovali od epilepsije, bolesnici kojima je lice bilo izjedeno i kojima su prsti otpadali od članaka, oni koji su bili savijeni pa uslijed toga nisu bili sposobni za rad i bolesnici koji su patili od plućnih bolesti. Bolnica je bila podignuta za oboljele od neizlječivih bolesti.

15. Ivan Petrovič Pavlov – prvi ruski nobelovac (1904., nagrada za proučavanje funkcija glavnih digestivnih žlijezda), zapravo je ponovno stvorio suvremenu fiziologiju probave. Potječe iz svećeničke obitelji. Završio je Rjazansku bogoslovsku školu i Rjazanjsku bogosloviju, kojih se sjećao s velikom toplinom. Na posljednjoj godini bogoslovije pročitao je malu knjigu “Refleksi mozga” profesora I. M. Sechenov, koji je cijeli njegov život okrenuo naglavačke. Upisao je Pravni fakultet (bogoslovi su imali ograničen izbor sveučilišnih specijalnosti) i 17 dana nakon prijema prešao je na odsjek prirodnih znanosti Fizičko -matematičkog fakulteta Sveučilišta u Sankt Peterburgu.

16. „Eseji o gnojnoj kirurgiji“ (1934.) – temeljno djelo koje nema analoga u svjetskoj medicinskoj literaturi , „enciklopedija gnojne kirurgije“, pripada peru biskupa – sv. Luke Vojno –Jaseneckog. Knjiga predstavlja topografsko -anatomski koncept kirurškog liječenja gnojnih bolesti. Usprkos svećeništvu, autor je dobio Staljinovu nagradu I. stupnja (1946.).

izvor: vjeronauka.net


[1] Najznačajniji pravoslavni samostan Ukrajine.

[2] Zbirka monaških izreka, pouka i primjera iz njihovih života.

[3] Srpski manastir (samostan) na Svetoj Gori u Grčkoj.

[4] Svjetiljke uljanice.

3 misli o “Kako je Pravoslavna Crkva utjecala na razvoj medicine: Nekoliko povijesnih činjenica

  1. Bolest kao Božji blagoslov

    Izbor iz članka na:
    https://www.pravoslavie.ru/4839.html

    Zdravlje je, kao i sam život, Božji dar koji se ne cijeni dok se ne izgubi. Bolest nas dovodi u neugodan položaj, uvijek je neprikladna, a da ne govorimo o tome da je bolest bol, to je nesloboda, dovodi do mogućnosti umiranja čak i od liječenja. Opće je prihvaćeno da je zdravlje norma ljudskog postojanja, a bolest tu normu krši. Pravoslavlje ima drugačiji pogled na problem bolesti i zdravlja. Sveti Oci vjerovali su da bolesti i tuge mogu poslužiti duhovnom rastu osobe, pomoći joj da se približi Bogu.
    S pravoslavne točke gledišta, bolest je sudbina čovjeka na zemlji, budući da je u padu naših praroditelja Adama i Eve ljudsko tijelo promijenilo svoja svojstva – postalo je slabo, sklono bolestima i starosti, smrti i truleži. Bolest je prirodna pojava i zato što čovjek dobrovoljno ili nehotice pada u grijehe, koji također dovode do bolesti.
    „Uzrok bolesti je grijeh, vlastita volja, a ne bilo kakva nužda“, rekao je sveti Efrem Sirijac.
    Poznato je da su sveci imali i bolesti, često neizlječive. Apostol Pavao, na primjer, piše: “… dan mi je trn u tijelo … da se ne uzoholim.” Neki su se sveci molili Bogu da im pošalje bolest kao kušnju koja bi omogućila obavljanje čisto duhovnog podviga.
    Dakle, sveti oci nisu smatrali bolest osvetom za grijehe, nego samo sredstvom za ispravljanje grijeha.
    Bolest može služiti duhovnom rastu čovjeka, ali samo onda kada postane slobodna patnja – podvig u kojem bolesnik svjesno, u skladu s Božjom voljom, pristaje podnijeti patnju. Tako čovjek otkriva vrlinu strpljivosti, poniznosti i poslušnosti, koja ne ostaje bez nagrade: prvo, Gospodin molitvama bolesnika i njegovih bližnjih olakšava muke bolesnika sve do čuda ozdravljenja; drugo, Gospodin šalje liječnika.
    Želja za ozdravljenjem treba uključivati ​​duhovni podvig – molitvu, post (mnoge se bolesti liječe ograničavanjem određenih vrsta hrane ili čak izgladnjivanjem), kao i obraćanje bolesnika sakramentima ispovijedi, bolesničkog pomazanja, pričesti sv. Tijelo i Krv Kristova. Neki pacijenti s tim ograničavaju svoju želju za poboljšanjem zdravlja, odbijajući medicinsku pomoć, oslanjajući se u svemu na volju Božju. Takva je odluka, ako je donesena bez znanja ispovjednika, grešna, jer u odnosu na sebe ne shvaćamo uvijek ispravno volju Božju. Osim toga, postojanje liječnika i metoda liječenja već je ukazalo na volju Božju: “Dajte mjesto liječniku, jer ga je Gospodin stvorio, i neka se ne udaljava od vas, jer je potreban.” (Sir. 38:12). Dakle, potrebno je liječiti se, drugo je važno – kako i s kim.

    Sviđa mi se

  2. I. zamolba za urednika: sada kada mračne sile zla provociraju krvoprolića kako bi mogli svojim lažnim mirotvorstvom uspostaviti svoju vlast nad cijelim svijetom, ništa ih više ne gnjevi od molitve za mir. Postavite ovo negdje na vidljivo mjesto.

    Prijevod sa: http://www.pravoslavieto.com/molitvoslov/molitvi/za_mir.htm

    Molitva za mir

    Uzdamo se u tebe, Gospodine, i zazivamo tvoju pomoć: usliši naše molitve i pokaži veličinu svoje ljubavi prema čovječanstvu, poslavši mir svome narodu.
    Sišao si s visina svoje božanske slave da spasiš grešnog čovjeka i da bude mir na zemlji i dobra volja među ljudima.
    Ti si nam dao svoj mir, ne kao što svijet daje, jer tvoj mir je pravda i istina, život i dobrota.
    Ali svijet se često udaljava od Tebe, Vođe mira, zanemaruje pravi mir koji si dao ljudima, i okreće svoje srce i um od pravednosti i istine.
    Zato su tu okrutni i razorni ratovi i ti krvavi sukobi među narodima.
    Nepravednici i tlačitelji ustaju po svijetu i zavjere dogovaraju protiv mirnih na zemlji, koji žele da borave u tvojoj naklonosti.
    Ali ti, Gospodaru mira, ne odvraćaj se od nas grešnih i nedostojnih, i svojom desnicom, koja je moćna, povedi sve na put tvoga dobrog promisla i urazumi one od kojih zavisi zaustavljanje krvoprolića; usadi u njih pravednu i dobru misao, umiri njihova srca i daj im da upoznaju tvoj mir i da ljube tvoj zakon.
    Podaj našem narodu, koji svoje nade povjerava Tebi i oslanja se na tvoju moć, da bude zaštićen pod tvojom rukom, da budemo zaštićeni od svakog nasilja i nepravde onih koji se s hordama dižu protiv nas, i da uživamo u pravednom miru, jer ti si sunce pravednosti, i nećeš ostaviti svoj narod posramljen, one koji slave tvoje presveto ime. Amen!

    II. zamolba za urednika: također postavite na vidno mjesto raspored čitanja Psaltira za opravoslenje hrvatskoga naroda. Karizmu po danu ili možda još bolje razvucite Psaltir na mjesec dana kako imaju Englezi u Knjizi zajedničkih molitava. Predlažem ovu malu molitvu kao nakanu na početku čitanja, uz opće uvodne molitve koje vi možete staviti:
    Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se hrvatskome narodu da se prosvijetli svjetlošću tvoga istinitog učenja, neiskvarenog i neizmjenjivo prenošenog od svetih apostola do današnjega dana preko svete Crkve Tvoje. Rekao si da bez Tebe ne možemo činiti ništa. Zato tebi Gospodine utječemo se molitvom i tvoju milost prosimo: Gospodine smiluj se onima koji se trude u vinogradu tvome, da im se umnoži rod u hrvatskome narodu. Amen!

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s