Pravoslavni bogoslovni fakultet u Zagrebu 1920.-1924.

Na današnji dan navršava se točno 102 godine od osnivanja Istočno-pravoslavnog bogoslovskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (IPBF), jedine institucije takvog tipa u povijesti zagrebačkog školstva. Općenito, povijest pravoslavlja u gradu Zagrebu puna je događaja i povijesnih činjenica uglavnom nepoznatih široj javnosti. Nekih od tih činjenica i događaja nema čak niti u literaturi koja se bavi baš tom istom poviješću pravoslavlja u Zagrebu. Tako je uglavnom nepoznato da je i grad Zagreb, pored svih svojih fakulteta i visokih škola, vjerskih i svjetovnih, jedno kratko vrijeme imao i pravoslavni teološki fakultet; ili barem, pokušaj pravoslavnog teološkog fakulteta.

Potreba za pravoslavnom akademskom institucijom u Austrijskom Carstvu, odnosno kasnijoj Austrougarskoj, rasla je kroz 19.st., usporedo s time kako su pravoslavni Srbi u sve većem i većem broju prelazili sa sela u gradove, odnosno, sa seosko-krajiškog načina života na urbani. Kao mjesto za jednu takvu instituciju spominjao se sve češće Zagreb, kao grad s velikom koncentracijom srpskog pravoslavnog građanstva i intelektualaca, koji je k tome bio i glavni grad hrvatsko-slavonskog kraljevstva, jedine slavenske autonomne jedinice s podlogom državnog prava u Austrougarskoj, a u kojoj je živio značajan broj Srba.

Po prvi puta je taj naum jasno izražen 1903.g., idejom, da se dotadašnja bogoslovija (škola i internat za spremanje svećenika) u Srijemskim Karlovcima (Karlovačka bogoslovija) premjesti u Zagreb, i uzdigne na rang fakulteta zagrebačkog sveučilišta. Po Vladanu Maksimoviću, profesoru karlovačke bogoslovije i kasnijem prvom dekanu IPBF-a u Zagrebu, od toga se odustalo iz dvaju razloga, nacionalnog i crkvenog. Iz nacionalnog, jer se nije htjelo promovirati pravoslavne teologe u doktore teologije u ime austrijskog cara. S crkvene strane, arhijerejski sinod Karlovačke mitropolije nije htio odreći se svog prava postavljanja profesora, u čemu je vidio garanciju svoje autonomije.

Ideja je ponovno oživjela u veljači 1914.g., kada je Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada u Zagrebu dala zahtjev Karlovačkoj bogosloviji da izradi elaborat o potrebi prerastanja bogoslovije u teološki fakultet. Elaborat je bio izrađen, i po njemu je arhijerejski sinod Karlovačke mitropolije trebao zatražiti od vlade u Zagrebu da podijeli bogosloviji rang samostalnog fakulteta, a bio je pripremljen i novi pravilnik rada za budući fakultet. Međutim, smrt administratora Karlovačke mitropolije Mihajla i početak Prvog svjetskog rata prekinuli su ove napore oko osnivanja pravoslavnog teološkog fakulteta.

Međutim, ideja nije napuštena. Za vrijeme Prvog svjetskog rata za nju se zalaže Hrvatsko-srpska koalicija, koja je otvaranjem pravoslavnog fakulteta u Zagrebu htjela Mađarima pokazati hrvatsko-srpsku političku slogu. Bilo kako bilo, u praksi se s realizacijom ove ideje krenulo nakon rata, u novostvorenom Kraljevstvu/Kraljevini SHS (staroj Jugoslaviji).

Hrvatsko-slavonska zemaljska vlada je tijekom 1919.g. ozbiljno otvorila ovo pitanje, i obratila se tim povodom Ministarstvu vjera Kraljevstva SHS. Ono je kontaktiralo zagrebačku pravoslavnu crkvenu općinu s molbom da novom fakultetu osigura barem prve privremene prostore za rad. Hrvatski ban dr. Ivan Paleček odlučio je da se fakultet pokrene već akademske godine 1919./20.

Ban je naveo da bi, prema usmenom prijedlogu ministra vjera Tugomira Alaupovića, trebalo imenovati četvoricu redovnih profesora koji će raditi na organizaciji fakulteta. To su bili dr. Vojislav Janić (beogradska bogoslovija), dr. Simeon Popović (sarajevska bogoslovija), Vladan Maksimović (karlovačka bogoslovija) i dr. Irinej Kalik (zadarska bogoslovija). Nakon smrti posljednjeg, na njegovo mjesto je bio imenovan dr. Irinej Ćirić (karlovačka bogoslovija).

Međutim, dolazi do otpora i nesuglasica. Tako već u travnju 1919.g. novosadski radikalski list „Zastava“ piše da se novi fakultet osniva mimo procedure, javne rasprave i bez konzultacija s crkvenim vlastima. Negodovanje je izrazio i Savjet karlovačke bogoslovije, smatrajući da ona već de facto radi kao fakultet, samo joj treba formalno priznanje; i nije sklona premještanju u Zagreb, niti osnivanju novog fakulteta u Zagrebu. U isto to vrijeme je osnovan i fakultet u Beogradu, pa se i od tamo postavljalo pitanje opravdanosti dodatnog zagrebačkog fakulteta, u kojem se vidjela konkurencija.

Tijekom 1920.g. vođena je intenzivna prepiska između ministarstva vjera, koje guralo projekt zagrebačkog fakulteta, i Karlovačke bogoslovije (odnosno, tada još uvijek privremeno postojećih institucija Karlovačke mitropolije) koja se tome odupirala. Na kraju, kraljevskim ukazom od 27.08.1920., osnovan je Istočno-pravoslavni bogoslovski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (IPBF), ali ne kao nastavljač Karlovačke bogoslovije. Kako je u isto vrijeme iz tehničkih razloga ipak ukinuta Karlovačka bogoslovija, i Crkva je bila prisiljena na suradnju, preusmjerivši dio profesora na novoosnovani zagrebački fakultet. Vladan Maksimović je postao prvi dekan zagrebačkog fakulteta, a na njega je preusmjeren i dio studenata iz bivše Karlovačke bogoslovije.

Otpor iz Beograda je i dalje postojao. Naime, novoosnovani PBF u Beogradu mogao je odjednom započeti s radom u sve četiri godine, samo ako ne dođe do osnivanja fakulteta u Zagrebu, koji bi svojim osnivanjem „oduzeo“ dio profesora i studenata Beogradu.

Zagrebački fakultet bio je u lošoj ekonomskoj situaciji. Dekanat tog fakulteta nije mogao pronaći stalni i adekvatni prostor za rad. Tijekom 1920. i 1921.g. nije bilo ni službenog ureda, i dekan je nerijetko rješavao službene spise po kavanama. Fakultetu nisu bili odobreni prijeko potrebni krediti; dobio je samo privremene pozajmice od Pokrajinske vlade do odobrenja kredita, pa je novoosnovani fakultet odmah upao u teško rješivo dugovanje. Sve molbe oko prostora i financija su bile odbijane. Već 1922.g. je bilo poprilično jasno da zagrebački fakultet neće opstati.

Što se samog konkretnog rada tiče, fakultet je kod osnivanja dobio tročlani nastavnički zbor, od redovitih profesora: dekana Vladana Maksimovića, Nikole Ćurića i Dimitrija Stefanovića. Ovaj zbor izabrao je nove profesore, tako da ih je na kraju trebalo biti sedam redovnih, dva izvanredna i četiri docenta. Međutim, zbog odlaganja donošenja državnog proračuna za 1922.g. imenovanja od strane države su bila odgođena, da bi Stefanović u međuvremenu prešao na beogradski fakultet. Time je tročlani nastavnički zbor prestao postojati, te je odgođen i početak redovne nastave.

Proračunom za školsku 1922./23.g. omogućeno je imenovanje dvojice profesora. Imenovani su Vikentije Vujić i Lazar Mirković, ali obojica su odbila predavati u Zagrebu. U 1923.g. fakultet je ušao s trojicom profesora: Maksimovićem, Ćurićem i naknadno izabranim Milanom Georgijevićem. Ovaj zadnji je bio imenovan uz proračunska ograničenja; nije dugo mogao pronaći stan u Zagrebu, pa nije za to vrijeme ni stupao na dužnost.

Nastava na fakultetu je bila, što je i razumljivo u takvim okolnostima, vrlo ograničena. U godini 1921./22. bilo je upisano 46 studenata: 28 studenata prve godine, 2 studenta druge godine, 6 studenata treće godine, i 10 studenata četvrte godine. Još 23 kandidata su bila prijavljena za upis, međutim, zbog opće situacije odlagali su svoj dolazak u Zagreb. U travnju 1922.g. u Zagrebu se nalazio malen broj studenata, i to većinom smještenih u zajedničkoj sobi jedne vojarne. Uglavnom su to bile ruske izbjeglice, koje su tu uz stan u toj vojarni dobivale i državnu mjesečnu potporu od 400 dinara. Zato su se i držali fakulteta, jer su im stan i novčana potpora ovisili o tome studiraju li ili ne. Nastava se uglavnom odvijala u sveučilišnoj knjižnici; ustvari samostalno, od kuće. Što bi rekli u doba korone, „na daljinu“.

Vjesnik SPC za kolovoz 1923.g. donosi izvještaj o radu zagrebačkog fakulteta. Zimski semestar upisala su 52 studenta, a zbog ostavki Vujića i Mirkovića nastava nije mogla početi. Broj studenata je zbog toga opadao, te ih je na kraju početak nastave dočekalo njih 28, 11 Srba i 17 Rusa. Ostali su otišli drugdje da ne izgube semestar. Ljetni semestar je upisalo 30 studenata, 13 Srba i 17 Rusa. Za ispite se prijavilo 18 studenata, dok ih je 12 to odgodilo za jesen. Ukupno sedmorica su dobila „apsolutarne svjedodžbe“, tj., završili su fakultet. Na zagrebačkom IPBF-u su radila u to vrijeme dva redovna profesora, dva suplenta i jedan docent. Predavala se dogmatika, etika, povijest religije, filozofija, pedagogija, sociologija i ženidbeno pravo. Prave nastave, čini se, nije bilo.

Bilo je raznih protivnika postojanja zagrebačkog IPBF-a. Neki su smatrali da njegovo osnivanje u katoličkom Zagrebu predstavlja čin neprijateljstva i prozelitizma prema katolicima i narušava jedinstvo države. Neki su smatrali da će preko njega katolici vršiti utjecaj na SPC. Beogradski PBF je želio biti jedini teološki fakultet u državi. Prvi dekan zagrebačkog IPBF-a Vladan Maksimović je vrlo energično branio potrebu postojanja svog fakulteta, do te mjere da je predlagao da zagrebački IPBF bude jedini pravi znanstveni teološki fakultet, a da beogradski postane „duhovna akademija“, koja će formirati pastoralni kadar. Navodio je da bi ukidanjem zagrebačkog fakulteta SPC ostala bez značajnog uporišta u zapadnom dijelu zemlje, da bi se propustila prilika za zbližavanje s tamošnjim narodom, te da bi Katolička Crkva sa svoja dva fakulteta (Zagreb i Ljubljana) brojčano nadjačala većinsku SPC.

Međutim, sve je bilo uzalud. U kolovozu 1923.g. ministar financija Milan Stojadinović predlaže gašenje zagrebačkog IPBF-a, uz obrazloženje da je beogradski dovoljan da zadovolji sve potrebe. Time je započela procedura njegova gašenja, koja je potrajala osam mjeseci, tijekom kojih su neki pojedinci ipak pokušavali spasiti fakultet. Kraljevskim ukazom od 26.04.1924. Istočno-pravoslavni bogoslovski fakultet (IPBF) u Zagrebu je konačno ukinut. Time je propao jedini pokušaj pravoslavnog studija teologije u Zagrebu, odnosno u Hrvatskoj.

6 misli o “Pravoslavni bogoslovni fakultet u Zagrebu 1920.-1924.

  1. Članak je ok, samo navedite literaturu iz koje ste crpili informacije. Baš radi onih koji studiraju povijest ili tzv. “teologiju”, koja i nije nikakva znanost već filozofska disciplina. Kada bi SPC učinila nastavu svog sadašnjeg fakulteta u Beogradu javnom, da se može literatura preuzeti preko interneta i gledati predavanja; brzo bi taj “fakultet” završio usudom zagrebačkoga ili bi bio sveden na nivo srednje škole što i zaslužuje! Dovoljno je samostalno dobro proučiti dogmatiku, Sveto pismo, povijest crkve, apologetiku i pastirsku bogoslovlje i evo vam “teologa”. Na ruskom je sva literatura dostupna na internetu. A ima dosta toga i na srpskom.

    Sviđa mi se

    1. Ja sam do sada našao samo jedan članak, kratki, do kojeg dođete jednostavnim guglanjem. I sam autor kaže da je pisao na temelju arhivske građe u Beogradu, te da bi trebalo provesti istraživanje u Zagrebu, jer je još puno toga nejasno oko kratke povijesti tog faxa. Inače je gotovo nemoguće pronaći podatke, i ja sam slučajno doznao da je to uopće postojalo pred koju godinu. Neistražena materija, trebalo bi ići kopati arhive ko i za štošta drugo.

      Sviđa mi se

  2. Malo sam razmišljao o žalosnom stanju školstva u SPC. Razlog je jednostavan. Nedostatak financija. Općenito Srbi slabi idu u crkvu. Većinom na velike praznike. Ako što i pridare to su sitni iznosi. Istina je da ima i većih priložnika, ali to je većinom pri izgradnji crkava. Srbima nedostaje evangelizacija. Koliko će vjeronauk to odraditi, to je upitno. Najbolje bi bilo kada bi svećenici držali vjeronauk umjesto vjeroučitelja. I treba više pomagati crkvu. Definitivno.

    Sviđa mi se

  3. Nije vezano uz temu, ali je za uzdizanje kršćanske duše. Engleska crkvena pjesma iz 16. stoljeća posvećena djeci koju je kralj Irod dao pobiti. Izvodi zbor pravoslavne župe svetoga Patrika, u kojoj se služi po zapadnome obredu (anglikanski obred):

    Sviđa mi se

    1. Zar je nekome zaista ovakva muzika duhovnija i prikladnija od vizantijske, ovo je tako ravno i dosadno, duševno a ne duhovno, bez tog plačnog umilnog duha kakvo istočno pojanje poseduje. U vizantijskom pojanju vi osetite setu i tugu za izgubljenim Edenom to zapadna pojanja ne mogu da dočaraju. Na kraju pravoslavlje zapadnog obreda je jedna komedija gde su u okvire pravoslavne crkve preuzete rimokatoličke i protestantske prakse koje nisu deo naše tradicije. Razumeo bih da je reč o obnavljaju liturgijskih praksi pre raskola ali to nije slučaj.

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s