Samostan Bogorodice Sumelske

Samostan Panagija Sumela (Sumelski manastir[1]) izgrađen je krajem IV. ili početkom V. st. na teritoriju današnjeg turskog grada Trabzona, na obali Crnog mora, i smatra se ne samo jednim od najstarijih pravoslavnih samostana na svijetu, nego i najnepristupačnijim.

Usprkos tome, samostan izgrađen u vapnenačkoj stijeni svake godine posjećuje mnoštvo pravoslavnih hodočasnika, ali i turista koji ispovijedaju katolicizam, islam i budizam. Nema ničeg čudnog što ovo sveto mjesto privlači toliku pažnju, jer se od trenutka osnivanja do 1923. godine unutar njegovih zidina čuvala jedna od najznačajnijih i najvrijednijih svetinja – ikona Bogorodice Sumelske.

Postoji stara predaja da je čudotvornu ikonu, na kojoj je naslikana Majka Spasitelja cijelog čovječanstva, naslikao sv. apostol Luka. Za one koji nisu upoznati s pravoslavnom vjerom treba pojasniti da je sv. Luka autor jednog od četiri evanđelja, a također se smatra i prvim ikonopiscem. Osim toga, sv. Luka je priznat u pravoslavnoj vjeri kao pokrovitelj slikara i liječnika. Sv. Luka je podario našem svijetu nekoliko čudotvoronih ikona s likom Bogorodice, koje se poštuju ne samo među pravoslavnim vjernicima, nego i među katolicima. Sve gore nabrojano istovremeno objašnjava zbog čega samostan Panagija Sumela u Turskoj uživa tako veliko poštovanje.

Na veliku žalost, u naše vrijeme samostan više ne može zadiviti hodočasnike bogatim unutrašnjim inventarom, freskama i ornamentima. Mnogo toga je uništeno zbog neumoljivog tijeka vremena, a nešto je i namjerno razrušeno i izbrisano od strane vandala i fanatičnih islamista. Takav odnos prema sumelskom samostanu počeo je tek krajem XIX. st. Do tog vremena je pravoslavni hram, u kojem su monasi uznosili svoje molitve Bogu, Djevi Mariji i svetima, imao ne samo ogroman utjecaj, nego čak nije bio dirnut od vojnika Osmanskog carstva, kada su uspjeli osvojiti teritorij suvremenog Trabzona. Međutim, povijest uzdizanja i procvata samostana, isto kao i njegov značaj za suvremeni svijet, zaslužuju da se na njima podrobnije zaustavimo.

Znamo da je izgradnja samostana počela već nakon 386. godine od dolaska Spasitelja u naš svijet. Prema ljetopisima sačuvanim do naših dana možemo donijeti određeni zaključak – samostan Panagija Sumela je bio osnovan od strane dvojice monaha, Barnabe i Sofronija. Upravo se njima javila Majka Božja, koja je rekla da im predstoji nabaviti ikonu s Njenim likom, koju je naslikao sv. Luka, i prenijeti je na teško dostupno mjesto na planini Meli i tamo započeti izgradnju samostana. Ovdje treba reći da je samostan smješten na visini nešto većoj od tristo metara nadmorske visine i uklesan u vapnencu. Ikona Panagija Sumela, koju je naslikao sv. Luka, u ona daleka vremena je čuvana u Tebi. Poslije svjedočenja monaha o javljanju Presvete Bogorodice, svećenici su predali veliku svetinju Barnabi i Sofroniju, koji su se 386. godine s velikim teškoćama popeli na planinske litice i tamo osnovali samostan. U to vrijeme Trapezuntom (sada Trabzonom) je vladao Augustalije Korticije. Prirodno, dva čovjeka, bez obzira na njihovu bezgraničnu ljubav prema Bogu, nisu mogla isklesati vlastitim snagama u stijeni ogroman samostan. Sukladno predaji, neprocjenjivu pomoć su im ukazali monasi iz samostana sv. Ivana Krstitelja na planini Zavulon. Taj sveti hram, izgrađen u čast sveca koji je krstio samog Isusa Krista i koji je primio strašnu smrt, imao je veliki utjecaj i, što ne čudi, posjedovao je ogromna sredstva. Zahvaljujući njegovoj pomoći započinje podizanje samostana na stijeni planine Mele. Usput, kao potvrda tome da je izgradnja sumelskog samostana bila započeta sredstvima i radnom snagom iz samostana sv. Ivana Krstitelja služe dokumenti sukladno kojima se do 1800. godine iz pravoslavne svetinje, gdje se čuvala ikona koju je naslikao sv. Luka, na planinu Zavulon u znak zahvalnosti svakih sedam godina slala mula stara sedam godina, a svake godine po pedeset ogromnih posuda napunjenih uljem i voskom. U sadašnje vrijeme postoje neosporne činjenice koje govore o tome da su Barnaba i Sofronije na početku izgradili crkvu sv. arhistratiga[2] Mihaela. Na teritoriju sumelskog samostana nalaze se još dvije crkve, jedna izgrađena u čast Majke Božje, dok je treća posvećena sv. ravnoapostolnim caru Konstantinu i carici Jeleni.

Glas o novom sumelskom samostanu, u kojem se čuva neprocjenjiva kršćanska svetinja, brzo se proširio širom kršćanskog svijeta. Tisuće hodočasnika ustremilo se k ovom svetom mjestu da bi se poklonilo ikoni pod nazivom Panagija Sumela. Veliki priljev pravoslavnih kršćana primorao je monahe da još za vrijeme izgradnje posljednje crkve počnu podizanje gostoprimnice u kojoj bi se mogli smjestiti vjernici. To je bilo samo prvo zdanje za hodočasnike; kasnije su služitelji sumelskog samostana zapovijedali izgradnju novih gostinjskih domova. Treba naglasiti da su sve prostorije bez izuzetka isklesane neposredno u stijeni i, bez obzira na to što se ona sastojala prvenstveno od vapnenca, graditelji su ulagali divovske napore za proširenje samostana.

Samostan na planini Meli je još prije dovršetka izgradnje postao mjesto hodočašća pravoslavnih kršćana. Međutim, povijest pokazuje da su monasi preživljavali i napade barbara i vandala. Zahvaljujući tome što su tri crkve, službene prostorije i gostoprimnice smještene na teško pristupačnom mjestu, pljačke su se rijetko događale. Do naših dana dospjelo je svjedočanstvo o razbojničkom napadu na sumelski samostan krajem VI. st. Tada su praktički sve dragocjenosti iz samostana odnijeli pljačkaši, čudom je ostala netaknuta samo ikona koju je naslikao sv. Luka i neki drugi predmeti. Čudom, a kako drugačije, ako je riječ o čudotvornoj ikoni? Već 644. godine u samostan dolaze novi monasi koji su ga za rekordno kratko vrijeme obnovili i učinili pogodnim za posjete hodočasnika.

Najveći procvat samostan isklesan u stijeni planine Mele dostiže za vrijeme vladavine dinastije Komnena. Oni su imali bezgraničnu vlast ne samo nad Trapezuntom, nego i u određenim intervalima nad cijelim bizantskim carstvom. Svaki vladar iz ove dinastije smatrao je svojom dužnošću da bude pokrovitelj samostana u kojem se čuvala sveta relikvija koju je naslikao svjedok zemaljskog života Isusa Krista i koji su svakodnevno posjećivali mnogobrojni hodočasnici iz dalekih zemalja. Ogroman doprinos u razvoju i procvatu sumelskog samostana dali su car Ivan II., njegov sin, unuk i praunuk. Po carevom ukazu, samostanu su darovana 24 sela i oko 40 nevelikih naseobina, od kojih su prihodi odlazili monasima za podizanje zidova tvrđave, monaških ćelija i drugih građevina. Osim toga, samostan je primio od praunuka Ivana II., koji je vladao od 1349. do 1390. godine, gotovo 1370 (!) privilegija. Monasi nisu zaboravili ovo milosrđe i neposredno nad ulazom u glavnu crkvu postavili su natpis u stihovima kojima se proslavljaju djela Alekseja III. i njegov neprocjenjivi doprinos u širenju pravoslavne vjere po svijetu. Ovu pjesmu je bilo moguće pročitati do XVII. st., potom ju je vrijeme zauvijek izbrisalo s vapnenačke stijene.

Zadivljujuće je da čak i nakon što su Trapezunt i njemu pripadajuće zemlje prešli u sastav Osmanskog carstva, pravoslavni samostan je nastavio cvjetati. Jedan od sultana potpisao je ukaz u kome se govorilo da monasi sumelskog samostana, u kojem se čuvala svetinja pravoslavnog svijeta Panagija Sumela, imaju pravo na punu slobodu i privilegije, ostavljene im još u vrijeme dinastije Komnena. Još više, sultan Selim I. i svi njegovi potomci, koji su – prirodno – ispovijedali islam, neprestano su darivali samostan i čak pokrili bakrom kupolu glavne crkve. Unuk Selima I. odlučuje da je bakar nedovoljno plemenit metal za takvo sveto mjesto i naređuje da ga promijene čistim srebrom. Ne može se dati jednostavno objašnjenje čime su se rukovodili vladari Osmanskog carstva kada su pokazivali takvu brigu o samostanu koji nije imao nikakve veze s njihovom vjerom. Istina, monasi su zamolili sultana da odustane od pokrivanja krova srebrom. Naprosto su se bojali da će takvo ogromno bogatstvo prije ili kasnije dovesti do napada razbojnika.

Procvat sumelskog samostana, koji se nalazi na teritoriju današnje Turske, trajao je do kraja XIX.st.! Tijekom Prvog svjetskog rata vojnici su prisilili monahe da napuste zidine nekada moćnog i utjecajnog pravoslavnog samostana. Izbezumljeni od gnjeva, Turci su prodrli u samostan. Zaboravivši na to da je čak i u vremenima Osmanskog carstva samostan zadržao poštovanje vladara, stali su razbijati sve što je bilo pred njima. Praktički su u potpunosti uništili freske, a na likovima koje nisu uspjeli izbrisati svetima su vadili oči. Međutim, bez obzira na to što su Turci praktički opljačkali i uništili unutrašnji inventar samostana, nisu uspjeli prisvojiti ikonu Bogorodice Sumelske. Dok su Turci jurišali na utvrđene zidine, monasi su zakopali svetu ikonu. Tek se 1923. godine jedan monah odlučio na podvig, iskopao je ikonu i prenio je na Svetu Goru Atonsku.

izvor: mitropolija.com

---

[1] Manastir znači samostan.

[2] Vojvodski čin u bizantskoj vojsci. Tako nazivaju i arhanđela Mihaela, kao vođu nebeske vojske.