Pouke sv. Jeronima Eginskog

Pouke svetih Božjih ljudi, slobodno možemo reći, predstavljaju upute za upotrebu života, ali onog života koji će dati svoj rod u Carstvu vječnih vrijednosti. No, te pouke nisu samo i jedino dogmatski precizne i teološki ispravne. One su plod bogatog iskustva življenja u Kristu, pune vrcavosti, svježine i radosti kojoj nije moguće odoljeti.

***

Kako ući u raj?

Jednog je dana jerođakonu[1] o. Baziliju (budućem starcu[2] Jeronimu) došao jedan Turčin, koji ga je zamolio da posjeti kuću suca, također Turčina. Domaćin je, potom, gostoljubivo dočekao oca đakona i uveo ga je u svoje odaje. Tamo je sudac rekao:

– Ja sam musliman. Pomažem udovicama, sirotima, bolesnima, držim sve postove, nastojim biti pravedan na poslu. Reci mi, je li to dovoljno da se uđe u raj?

O. Bazilije ga je upitao:

– Reci mi, gospodine, imaš li ti djecu?

– Da, imam.

– Imaš li sluge?

– Imam i sluge.

– Tko bolje izvršava naredbe, djeca ili sluge?

– Naravno, sluge. Djeca me često ne slušaju.

– Ali kad ti umreš, tko će biti tvoj nasljednik – sluge koje izvršavaju sve tvoje naredbe ili neposlušna djeca?

– Naravno, djeca.

– Eto, – zaključio je o. Bazilije, – sve što ti radiš je dobro, ali ti si zaradio samo čast dobroga sluge. Ako želiš naslijediti Carstvo Nebesko, moraš postati sin. A to se može ostvariti samo krštenjem.

Sudac je bio utvrđen u vjeri i uskoro se krstio.

Pedeset i dvije nedjelje

Jednom je starac Jeronim svome srodniku, saznavši da on i u nedjelju otvara svoju trgovinu, napisao pismo, u kojem su bile sljedeće riječi: „Voljeni moj, koliko ima nedjelja u godini? Pedeset i dvije. Koliki prihod ti donose pedeset i dvije nedjelje u godini? Molim te, napiši mi, i ja ću ti poslati dvostruko više od tog iznosa, samo ne otvaraj trgovinu nedjeljom, i Bog će ti podariti Svoja blaga“.

Ovo pismo toliko je ganulo starčevog srodnika da on nikad više u životu nije otvorio trgovinu nedjeljom.

On zna bolje

O. Bazilije (budući starac Jeronim) doživio je povredu ruke. Obratio se liječnicima, koji su mu preporučili hitan odlazak u bolnicu. Bolest je bila opasna, i ako se ne bi amputirala ruka, mogla se proširiti na cijelo tijelo. Svoju odluku liječnici su priopćili bolesniku, odredivši datum za operaciju. Trpeljivi o. Bazilije, potpuno predan Božjoj volji, smireno je primio ovu vijest i predao se Božjem promislu.

– Ako Gospodin dopusti, neka mi odrežu ruku, – govorio je on. – Neka bude volja Njegova. Bolje s jednom rukom u raj, nego s dvije u pakao.

On se neprestano molio Presvetoj Bogorodici i Svetim Besrebrenicima[3], da oni svojim čudesnim posredovanjem ne dozvole amputaciju, a ako to bude volja Božja, onda da mu daruju strpljenje i očvrsnu ga.

Njegova molitva je bila uslišana. Dan prije operacije posjetio ga je brat jednog svetogorskog monaha, koji je poznavao neke lijekove i njima liječio različite bolesti. Taj čovjek je čuo za o. Bazilija, došao je k njemu, te mu predložio da odbije amputaciju i ode iz bolnice, da bi ga izliječio. O. Bazilije je ovaj posjet shvatio kao znak od Gospodina, koji je uslišio njegove molitve. Otišao je iz bolnice, i njegova ruka je bila iscjeljena nakon nekoliko mjeseci liječenja.

Bogohulnik

Jednom dok je starac Jeronim šetao obalom, čuo je strašno bogohuljenje. Izrekao ga je električar, koji se naučio tako izražavati još od djetinjstva. O. Jeronim ga je pozvao i rekao:

– Oprosti, brate. Znam da ti bez razmišljanja govoriš takve riječi, a u dubini duše si dobar čovjek. Molim te, učini mi uslugu. Evo, stat ću pred tebe, a ti me vrijeđaj glasno i dugo, sve dok se ne umoriš, kako ne bi ostalo ništa za sljedeći put. Kakav je smisao da huliš na Boga? On nam je dao sve: oči, uši i sve što imamo. Zar ćemo Njega zbog toga vrijeđati?

– U pravu si, oče. Molim te, oprosti mi.

Želim lijep dan

Nakon sv. Liturgije[4] na blagdan sv. Nikole, o. Jeronim je otišao u grad čestitati poznanicima imendan. Prolazeći pokraj trgovine hranom, ugledao je vlasnika čiji se sin zvao Nikola. Zastavši na tren, rekao je:

Mnogaja ljeta, sv. Nikola da pomogne i nama i tvome sinu.

Vlasnik trgovine, umjesto da se obraduje riječima čestitke, odgovorio je grubo:

– Idi odavde! Ne želim razgovarati s tobom!

O. Jeronim je otišao žalostan, ne toliko zbog uvrede, koliko zbog toga što nikog nije želio uznemiriti. I premda nije bio kriv, imao je potrebu smiriti bližnjega svoga. On je uvijek nalazio način da utješi onoga tko je izgledao žalostan. Osjećao je da i sada treba izgladiti situaciju. Za krotkog i poniznog Kristovog slugu bilo je važno spasiti izgubljenu ovcu. Kao i uvijek, on je to prepustio Gospodinu. Molio se cijeli dan i noć, i sljedećeg jutra krenuo istim putem. Kad je prišao trgovini, vlasniku je blago i smireno rekao:

– Oprosti, brate moj, što sam te uznemirio, hoćeš li mi dozvoliti da ti zaželim lijep dan?

Vlasnik trgovine je bio iznenađen. Nije očekivao takvu smirenost i dobrotu. Došao je do starca i zagrlio ga rekavši:

– Oprosti mi, starče! Ne znam koji demon me je natjerao da tako govorim s tobom. Kajem se i molim za oproštaj.

Pomoć prijatelju

Jednom je otac Jeronim posjetio u Pireju svog prijatelja K. Vasiliadisa. Dok su pili čaj rekao je:

– Molim te za uslugu: posjetimo zajedno jednu kuću.

– Naravno, starče, idemo.

Uzeli su taksi i krenuli u smjeru Tamburji. Stali su na mjestu na koje je ukazao o. Jeronim i pozvonili na vrata. Kada su im otvorili i kad su ušli unutra, ugledali su strašan prizor: obitelj izmučena siromaštvom, bolestan otac leži na krevetu, nema novac za lijekove, a malena djeca bosa i gladna. Ostali su kratko i popričali s ukućanima, a kad su odlazili, o. Jeronim je rekao svom prijatelju:

– Kad bih ja bio na njihovom mjestu, bi li mi pomogao?

– Da, starče, naravno.

– Ja te naročito molim, uzmi brigu za njih na sebe. Smatraj da to radiš za mene. To je moja osobna molba.

– Dobro, starče, neka je blagoslovljeno.

Kasnije toga dana opet su pozvonili na vrata toj obitelji i neki nepoznati muškarac (Vasiliadisov sluga) donio je nekoliko torbi s hranom i kovertu s novcem.

„S kime ste vi?“

Jednom prilikom je jedna gošća upitala starca Jeronima:

– Starče, vi ste s pripadnicima starog kalendara?

– Da.

– A s kojima ste (s kojom grupom)?

– Sa svima.

– Ali, oni su u neprijateljstvu (među sobom).

– Ja nisam tamo gdje je neprijateljstvo.

Gospodine, ne uzmi me…

Godine 1966. stanje starca Jeronima se veoma pogoršalo, ali je on svejedno nastavio primati posjetitelje. Nije želio ići u bolnicu. Tada je jedan liječnik, nagovarajući o. Jeronima, pao na koljena i rekao:

– Oče, potrebni ste Egini[5]. Molim vas, idite u bolnicu, tamo će vam možda biti bolje. Ne odbijajte, učinite to zbog nas, ako već ne želite zbog sebe.

Starac je bio ganut ovim riječima i suglasio se s odlaskom u bolnicu. Smjestili su ga u bolnicu „Aleksandra“ u Ateni. U trenucima teških tjelesnih patnji o. Jeronim je ponavljao:

– Gospodine, ne uzmi me, ako još nisam postao sasvim Tvoj.

izvor: prijateljboziji.com


[1] Monah zaređen za đakona.

[2] Starcima se u pravoslavlju nazivaju iskusni duhovnici-monasi.

[3] Sv. Kuzma i Damjan, liječnici-čudotvorci, nazvani „besrebrenici“ jer su besplatno liječili ljude.

[4] Misa.

[5] Otok u Grčkoj, odatle i očev nadimak „Eginski“.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s